Zdravko Gavran: Trebaju li zapadne sile prepustiti BiH u ruke vlastitih joj ljudi i narodā?
Vrijeme:11 min, 38 sec
Naposljetku, dakle, ipak bi međunarodna zajednica morala ostati višnji kontrolor domaćih odluka. Osim ako bi se „Dayton“, kako kaže Martens, promijenio „na konsenzualnoj osnovi“, putem ustavom predviđenih, demokratskih procedura. No kako je svakomu očito da takva „konsenzualna osnova“ nije u toj zemlji realno zamisliva, opet se nužno vraćamo na početak (na 1992.?). Martens nije dakle pronašao pravi model za rješavanje ’bosanskog’ čvora, nego je samo otkrio da model stranog arbitriranja nije više održiv. Ili je možda našao modus operandi, ali ga ne želi dokraja otvoreno izložiti. Nego čeka da do rješenja dođe via facti – putem (nezaustavljiva) slijeda zbivanja na samom terenu, a u kontekstu uzmicanja međunarodne zajednice i prepuštanja odgovornosti za vlastitu sudbinu samim ljudima i narodima, a nadasve političkim i ostalim snagama, Bosne i Hercegovine?
Michael Martens nije „obični“ izvjestitelj iz jugoistočne Europe za njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). Nije ni „obični“ komentator. Nije ni samo „analitičar“ političkih odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. On je i nešto više od toga. Ne samo zato što je izvrsno informiran o svemu što ga zanima. Ne samo zato što je nekoliko godina proveo kao dopisnik u Beogradu. Ne samo zato što je objavio opsežnu i hvaljenu knjigu o Ivi Andriću, nobelovcu hrvatskog i katoličkog podrijetla koji se ’posrbio’. Nego i zato što se njegove ocjene, predviđanja, opomene, upozorenja i naznake budućeg političkog razvoja, osobito u Bosni i Hercegovini, prepleću ili uvelike podudaraju s razmišljanjima u važnim krugovima zapadnih sila i utjecajnih intelektualnih krugova. Martens je jedna od suvremenih protežnica strateškog promišljanja unutar europske odnosno zapadne „duboke države“.
U Bosni i Hercegovini među trima ravnopravnim „političkim narodima“ neki su ipak – ravnopravniji
Utoliko je manje važno ono što on u ovom ili onom konkretnom slučaju spominje ili ne spominje, stavlja ili ne stavlja u prvi plan ili to kao on tumači recimo sadašnje istiskivanje Bakira Izetbegovića i njegove stranke SDA iz matice bošnjačke i be-ha politike. Ili kako u „dijeljenju“ Bosne i Hercegovine ocjenjuje davnu ulogu Franje Tuđmana na temelju za sada samo njemu dostupnih arhivskih dokumenata njemačkoga ministarstva vanjskih poslova. U mnogim stvarima Martens u osnovi ne napušta utabani put stereotipno-klišejskog mišljenja, vađenja iz naftalina samo ponekoga među tisućama dokumenata po kriteriju nastavljanja okrivljivanja hrvatskih vođa i političkih aktera, a time neizravno i hrvatskog naroda kao kolektiva, za određene – među ’velikima’ negativno ocijenjene – postupke ili učinke u novijoj povijesti i politici. Ne napušta ni utabani put koji ima za cilj (bez)uvjetno održanje Bosne i Hercegovine kao države u njezinim sadašnjim granicama – iako njegov pristup održanju, novoj unutarnjoj podjeli ili raspadu države nipošto nije ni jednoznačan ni jednoslojan.
Umjesto ulaženja u raščlambu onoga što Martens spominje, što prešućuje, onoga što vadi iz mnogo šireg i zamršenijeg konteksta; umjesto bavljenja time kako on što tumači, što odbacuje, što preporuča i koliko u svemu tomu jest ili nije jednostran, pristran, reduktivan, tendenciozan, manipulativan ili perfidan…, važnije je u ovom trenutku novije nam povijesti uočiti jednu njegovu postavku i jednu njezinu unutarnju dihotomiju. A riječ je o zemlji i povijesti koja je Hrvatima neusporedivo bliža i važnija nego, uza sve dužno poštovanje, nekom Nijemcu, Francuzu ili Englezu, ma koliko taj bio bistrouman, dobrohotan ili u strateškom promišljanju ’kreativan’ i ’inventivan’. Svakako se mora pohvaliti Martensovo najnovije isticanje kako osim srpskoga i hrvatskoga postoji i bošnjački nacionalizam, koji se samo skriva iza „građanske“ fasade, te kako u BiH postoje ne tri etničke zajednice, nego tri (već davno formirana) „politička naroda“.
Šteta je što Martens u svom mišljenje ne ide dokraja, što nije konzekventan. Da jest, svakako bi spomenuo kao opciju i optimalno održavanje BiH tako da se u njoj na temelju činjenice o postojanju triju „političkih naroda“ izvuče zaključak o nužnosti trojne konstitutivnosti te države, dakle i zaključak o nužnosti formiranja trećeg, hrvatskog entiteta. Ovako, model „tri konstitutivna naroda, dva entiteta“ ostaje i dalje aporijom i ne nudi trajno ni samoodrživo političko rješenje, a onemogućuje i takve izmjene izbornog zakona koje bi takvu političku stvarnost političke volje triju naroda, skupa s Ostalima kao zaštićenim manjinama, učinile održivom, funkcionalnom i pravednom u duhu jednakopravnosti i u skladu s načelima konsocijacijske demokracije, za kakvu podsjeća da postoji primjerice u Belgiji.
Očito je, ipak, da za Martensa kodifikacija legitimnih hrvatskih prava nema prioritet. Za njega prioritet ima nešto drugo. Hrvatska prava nužno je uvažiti samo zato da bi se spriječilo ili pokušalo spriječiti raspad čitave zgrade. U toj točki Martensovo mišljenje poklapa se sa zapadnim licemjernim mainstreamom. A njegovo ne-diranje u Republiku Srpsku, kao čedo i produkt srpskih ratnih osvajanja i brutalnih ‘etničkih čišćenja’, na što on i podsjeća i time potvrđuje da je toga posve svjestan, pokazuje da su i dalje u svijesti tipičnih Zapadnjaka među ravnopravnima u BiH neki ipak – ravnopravniji.
Podvojenost između stranih i domaćih sila u krojenju i prekrajanju BiH, prošlomu, sadašnjemu i budućemu
U žarištu će ovog osvrta biti ipak jedna druga tema, a to je podvojenost (dihotomija) u odnosu spram Bosni i Hercegovini, i to podvojenost između stranih i domaćih sila u krojenju i prekrajanju te zemlje, prošlomu, sadašnjemu i budućemu.
Najbolje će biti citirati dva istrška iz istog Martensova odgovora – jednoga u nizu što ih je dao u intervjuu objavljenomu u Dnevnom avazu prije dva dana – u kojima je sažeo svoje viđenje prijepora o tomu treba li BiH (država koju on poput mnogih naziva skraćeno „Bosna“) biti u prvom redu vazalna zemlja odnosno „kolonija“ zapadnih vladara ili pak samostalna, suverena država, zemlja koja je u vlasti vlastitih ljudi i narodā.
DRUGI PIŠU/Michael Martens za “Avaz”: Vrijeme je da Izetbegović ode u penziju
Evo tih istržaka:
„Unutrašnje ustrojstvo BiH, kao i svake druge zemlje, nije prirodni zakon, ono se može mijenjati. Ali može se promijeniti samo ako je obezbijeđena većina koju zahtijeva ustav za takve promjene – a ne nametanjem izvana. Nikakav visoki predstavnik, nikakav deus ex machina, nikakva međunarodna zajednica ne može natjerati Bosnu na strukturalne promjene. Promjena ustavnog uređenja mora doći iznutra kroz procedure predviđene u Ustavu. Izgradnja većine potrebne za promjenu ustava je teška, ali tako je u svim demokratijama….“
„…Bosna ima dva naroda koja su u manjini matematički, ali ne i politički. Onaj ko to ignorira stavlja tempiranu bombu u temelje Bosne. Dakle, bez Dejtona nema Bosne – osim ako se Dejton ne promijeni na konsenzualnoj osnovi. Snovi o oslobađanju od Dejtona na bilo koji drugi način osim pravnim putem jednako su opasni kao i najave o proglašenju nezavisnosti Republike Srpske. Obje radnje ne smiju se prihvatiti. Zamislite da se riješite svih modela dijeljenja vlasti u Belgiji. Koliko bi Belgija preživjela?“
Je li visoki predstavnik tzv. međunarodne zajednice postao suvišan, „kontraproduktivan“ i „opasan“?
Ključna poveznica između odgovornosti i ovlasti međunarodne zajednice i odgovornosti i ovlasti samih državljana BiH i njihovih političkih zastupnika jest tzv. visoki predstavnik, koji je povrh svega lani prvi put postavljen bez potvrde u Vijeću sigurnosti, zbog protivljenja Rusije njegovu imenovanju. Martens u nastavku dodatno objašnjava svoje viđenje visokog predstavnika kao produžene ruke tzv. međunarodne zajednice, čiju volju definira i u praksi tumači svega nekoliko velikih zapadnih sila, a ponajprije i ponajviše Sjedinjene Američke Države, iako to isto pokušava činiti i Martensova Njemačka. Evo istržaka njegovih gledanja na ulogu i očekivanja od visokog predstavnika:
„Dapače, ja kritiziram instituciju OHR-a dugi niz godina, zapravo još od Ešdaunovih vremena. Jer ne mislim da se demokratija u zemlji može poboljšati intervencijama neizabranog stranca. To bi trebalo biti nedopustivo u svakoj demokratiji. Također se ne borite protiv klimatske krize izgradnjom više elektrana na ugalj. OHR je odigrao važnu ulogu devedesetih, ali to vrijeme je davno prošlo. Ono što mi je neobično jeste da su neki od onih koji su u prošlosti bili najveći navijači OHR-a i tražili od bivših visokih predstavnika više i dublje intervencije, sada odjednom protiv bonskih ovlasti. Ne zato što imaju problem s nedemokratskim nametima, nego zato što nametanja ne idu u smjeru u kojem oni žele. Možda će neki od ovih ljudi sada shvatiti koliko je institucija OHR kontraproduktivna i potencijalno opasna. Bosna je daleko od savršene demokratije – ali ne zaslužuje da bude tretirana kao nekakva banana republika ili evropska kolonija u 19. stoljeću. Danas su mnogi Bosanci ljuti zbog nametanja OHR-a. Sutra, s novim visokim predstavnikom koji će drugačije nametati, možda će se Hrvati i Srbi ljutiti. Suština je da je OHR kao takav problem. Ideja o dobronamjernom diktatoru koji nameće promjene zarad bolje budućnosti je u najmanju ruku zastarjela.“
„Neki ljudi kažu da je visoki predstavnik neophodan kao posljednje sredstvo za intervenciju ako BiH ponovno padne u rat. Ali ako se to dogodi, visoki predstavnik ne može učiniti ništa, jer onda međunarodna zajednica mora uskočiti s trupama i sankcijama ili šta već bude potrebno. Osim ako [ne] žele dopustiti Dodiku ili njegovim nasljednicima da od RS naprave još jedno Pridnjestrovlje, što se nadam da se neće dogoditi. Ured visokog predstavnika je opasan, jer gaji iluziju da se problemi Bosne mogu riješiti neizabranim autsajderima, nametima i dekretima. To nije moguće.“
Nisu li velike sile prepuštanje odlučivanja o vlastitoj sudbini domicilnim ljudima i narodima mogle obaviti i prije 30 ili 20 godina?
Preskočit ćemo ovdje odnosno prešutjeti sve moralističke lekcije koje bi se na temelju takvih ocjena mogle i morale s punim pravom izreći na račun tzv. međunarodne zajednice, tj. u prvom redu na račun Vijeća za provedbu mira – Peace implementation council (PIC) i visokih predstavnika. Od Carla Bildta i Carlosa Westendorpa, preko Wolfganga Petritscha, Paddyja Ashdowna i Christiana Schwarz-Schillinga do Miroslava Lajčáka, Valentina Inzka i sadašnjega Christiana Schmidta – kao produženih ruku PIC-a. Zadržat ćemo se samo na Martensovoj ocjeni, koja nipošto nije samo njegova, a po kojoj je uloga visokog predstavnika postala „kontraproduktivna“ odnosno „opasna“. Primijetit ćemo da takva ocjena implicira ipso facto zaključak da bi zapadne sile trebale – sada najednom ! – prepustiti Bosnu i Hercegovinu u njezine vlastite ruke, tj. u ruke njezinih ljudi i naroda. I zapitati se: Mogu li njezini ljudi i narodi riješiti ono što velike sile sa svim svojim silama i likovima nisu u ovih 30 godina uspjele definitivno riješiti? Uz dodatno pitanje koje se automatski nameće: Nisu li velike sile prepuštanje odlučivanja o vlastitoj sudbini domicilnim ljudima i narodima mogle obaviti i prije 30 ili 20 godina – a ne o njemu ozbiljno i „perući ruke“ razmišljati tek danas?
Dobro je naime poznato da se velike sile miješaju u Bosnu i Hercegovinu još od g. 1991., od dana kada se počelo raditi na njezinu međunarodnom priznanju, zatim tijekom rata i zatim u dugom razdoblju mira. Velike sile nametale su rješenja i političkim i diplomatskim i eonomskim i vojnim i drugim sredstvima. One su ljudima i narodima u BiH smišljale unutarnje raspodjele teritorija, one su dozirale angažman UN-a, a Sjedinjene Države nametnule su, kao spas, i Washingtonski i Daytonski sporazum, kojim je država podijeljena na dva asimetrična entiteta. Velike sile odobravale su i podupirale, zatim, djelovanja i povećavala ovlasti susljednih visokih predstavnika, koji su po „Bosni“ proizvoljno ’žarili i palili’. To tada gotovo nikomu nije smetalo, ma koliko Martens sebe izuzimao iz zbora odobravatelja i apologeta. Osobito ne onda kada su se poduzimale mjere na štetu hrvatskog naroda i njegovih političkih predstavnika i predvodnika i na ugrozu vitalnih interesa hrvatskih ljudi u ’tamnom vilajetu’. Sada bi pak, smatra Martens, i ne samo on, miješanju međunarodne zajednice putem visokog predstavnika trebalo – nakon 27-28 godina – učiniti kraj.
Kako bi to međunarodna zajednica mogla spriječiti konzumiranje prava Republike Srpske na samoodređenje (a međunarodna zajednica dala joj je status republike i u nj ni danas ne dopušta nikomu dirnuti)?!
Pa ipak, ni sam Martens ne pokazuje se kao čovjek koji bi bio dosljedno i dokraja za takvo rješenje. To on izričito kazuje jednim izričajem koji je sam po sebi znakovit i koji odaje stari pristup: „Snovi o oslobađanju od Dejtona na bilo koji drugi način osim pravnim putem jednako su opasni kao i najave o proglašenju nezavisnosti Republike Srpske. Obje radnje ne smiju se prihvatiti.“ – Tko je taj tko „ne smije prihvatiti“ nezavisnost Republike Srpske, to Martens ne kaže. Izrazio je naime svoju misao u obliku bez-subjektne rečenice. Ali je iz konteksta očito da takvo što upravo međunarodna zajednica „ne smije prihvatiti“. Pa kako ona to „ne smije prihvatiti“ ako bi prethodno dala odriješene ruke narodima BiH da slobodno odluče o vlastitoj sudbini?
Kako bi, primjerice, međunarodna zajednica mogla spriječiti konzumiranje prava Republike Srpske na samoodređenje (a međunarodna zajednica dala joj je status republike i u nj ni danas ne dopušta nikomu dirnuti)?! Kako drukčije nego vlastitom vojnom intervencijom? A što bi strana vojna intervencija bila drugo nego ponovno oduzimanje upravo (pretpostavimo) vraćenoga prava ljudima i narodima BiH da „sami odlučuju o vlastitoj sudbini“?
Martens ili nije pronašao pravi model, ili ga ne želi dokraja otvoreno izložiti
Naposljetku, dakle, ipak bi međunarodna zajednica morala ostati višnji kontrolor domaćih odluka. Osim ako bi se „Dayton“, kako kaže Martens, promijenio „na konsenzualnoj osnovi“, putem ustavom predviđenih, demokratskih procedura. No kako je svakomu očito da takva „konsenzualna osnova“ nije u toj zemlji realno zamisliva, opet se nužno vraćamo na početak (na 1992.?). Martens nije dakle pronašao pravi model za rješavanje ’bosanskog’ čvora, nego je samo otkrio da model stranog arbitriranja nije više održiv. Ili je možda našao modus operandi, ali ga ne želi dokraja otvoreno izložiti. Nego čeka da do rješenja dođe via facti – putem (nezaustavljiva) slijeda zbivanja na samom terenu, a u kontekstu uzmicanja međunarodne zajednice i prepuštanja odgovornosti za vlastitu sudbinu samim ljudima i narodima, a nadasve političkim i ostalim snagama, Bosne i Hercegovine?
Povezano:
PHB Priopćaj br. 4: Izjava o Bosni i Hercegovini uoči izbora u njoj
Povezano
Ilija Vincetić: Kako je započeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (prvi dio)
Ilija Vincetić: Kako je počeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (treći dio)
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
