J. Sabol: Bez uskrsnog doživljaja „neba na zemlji“ nema puta k sreći

Sreća – neizvjesni i neželjeni cilj života?

Klasična filozofija i još više tradicionalna katolička duhovnost postavljaju današnjem čovjeku jedno duboko pitanje o sreći kao cilju života. Zar je čovjek zbilja stvoren – ili po evoluciji određen – da bude sretan u ovom životu, glasi pitanje iz filozofije i kršćanske vjere? U čemu bi se sastojala ta sreća i kako do nje doći, glasi drugo pitanje? Ne radi li se ovdje o jednoj velikoj iluziji ljudskog bića koja je tim veća ako se „slobodu“ smatra izvorom sreće? Ovo su ozbiljna i teška pitanja na koja nije jednostavno odgovoriti. Zatražimo pomoć od suvremene znanosti: od socijalne psihologije i psihoterapije. Znanstvena istraživanja označuju današnje društvo prostorom na kojem bezbroj ljudi traga za neprestano novim doživljajima. Ljudi se nalaze u napornom lovu za trendovima, doživljajima koji im obećavaju sreću ili od kojih ljudi očekuju sreću. Problem kod toga je u tome da su doživljaji, za kojima trčimo, samo tako dugo doživljaji dok nam stvarno otkrivaju nešto novo. Ponavljani doživljaj nije više pravi doživljaj. Njega se drži na životu na razne načine, primjerice povećavanjem brzine ili jačanjem intenziteta. No to nije dovoljno da zasiti neprestano težnju čovjeka za nečim novim. Čovjek će tako dugo trčati za novim doživljajima dok ne nađe sebe, svoju individualnost, potvrdu svoje vrijednosti u nekom posebnom doživljaju. Kada će se to dogoditi, to ne zna. U čemu bi se to moglo dogoditi, isto tako ne zna. Čovjek je, prema tome, osuđen živjeti u nemiru, u osjećaju nezasitnosti svoje duše. To stanje u njegovoj duši trajat će tako dugo dok ne nađe čvrsto tlo pod nogama: svoj dom, svoj identitet. Izgleda da današnji čovjek nije sposoban doživjeti taj dan ili čas u kojem bi našao svoje smirenje. Veliki teolog i filozof kršćanstva biskup Augustin otkrio je za sebe, za kršćanske vjernike, ali, uvjereni smo, i za svakoga čovjeka, po čemu i od koga ljudska duša, čovjek, može doći do smirenja, do sreće, do svoje domovine. Iz njegove ispovijesti: „Nemirna je moja duša u meni dok ne nađe mir, počinak u Tebi, Bože“ nađeno je univerzalno rješenje za neizbježni nemir ljudske duše. Bog je to rješenje. Za kršćanskog vjernika to je rješenje logično i jasno:

Onaj može biti rješenje koji je položio nemir u ljudsku dušu, a to je Bog Stvoritelj. Kako će današnji čovjek doći do spoznaje da mora tražiti Boga kao sreću svoga života u civilizaciji koja se gradi bez Boga; koja je proglasila Boga mrtvim i koja se hvali da je „ubila Boga“, kako tvrdi Nietzsche?

Klasična filozofija i kršćanska duhovnost poručuju današnjem čovjeku da nema šanse naći izvor svoje sreće i time mir svoje duše u za Boga zatvorenom horizontu današnje civilizacije. Možda svaki čovjek kreće danas na svoj životni put s dubokim uvjerenjem da će ipak naći na tom putu svoje zadovoljstvo i sreću, svoj mir. Doživljaji, i to sve brojniji i intenzivniji, daju mu najprije jamstvo da su oni izvor sreće i mira za kojima čovjek čezne. Životno iskustvo, koje prije ili kasnije mora doživjeti svaki čovjek, nemilosrdno pruža svjedočanstvo da je taj put do sreće samo jedna iluzija. Onima koji se neće ili koji se ne mogu pomiriti s tom sudbinom ljudskog bića, ne preostaje drugo nego potražiti lijek ili barem savjet kod psihoterapeuta. Da živimo u civilizaciji koja njeguje religioznu sposobnost i nadarenost ljudi, i time visoko cijeni Božju prisutnost u životu ljudi, ovaj razočarani čovjek vjerojatno bi potražio pomoć za izlaz iz svoga nemira i nezadovoljstva kod svećenika, u crkvenoj zajednici. Sigurno bi dobio drukčiji „recept“ za svoj problem „životnog vakuuma“ (Frankl) nego preporuku i poticaj da i dalje što intenzivnije sudjeluje u uvijek novim doživljajima kojih je jako mnogo u ponudi našeg pluralističkog društva. Psihoterapeut modernog kova zna jako dobro da to nije rješenje. Ozdravljenje, spas, može se steći samo preko „drugoga“, i konačno preko Boga koji je Dobrota i Ljubav… Po logici stvarnosti taj put do ozdravljenja nije dostupan ljudima u „civilizaciji bez Boga“.

Raj na zemlji nije moguć bez doživljavane svijesti raja s Bogom. Bez te svijesti čovjek je prepušten samom sebi u traženju zadovoljstva koje je najuže povezano s pitanjem o smislu i cilju života. Iskustvo pokazuje da čovjek koji više ne zna za što živi, gleda u održavanju zdravlja i što duljem trajanju života smisao života. On stvarno živi u velikoj nesigurnosti i s rizikom da ne uspije u tome. Na neki je način razočaranje programirano. Produženje života pomoću moderne medicine upitan je put prema većem zadovoljstvu. Iskustvo svjedoči o baš suprotnom. Ozakonjenje eutanazije u velikom broju država zapravo je prosvjed protiv produživanja života pomoću medicine. Traži se upravo revolucionarna reforma medicine kao znanosti služenja životu, kao umijeću očuvanja života u što duljem trajanju. To je bio i jest ponos i svrha medicine. Izgleda da danas dolazi do promjene cilja i vrijednosti medicine jer je suvremeni čovjek sve nezadovoljniji na putu života i konačno sa životom kao takvim. Razlog tom zaokretu u odnosu prema životu ne treba dugo tražiti: bez vjere i nade u osobno uskrsnuće na novi život, na posve drukčiji život od ovozemaljskog života: na vječni život „bez suza, patnji, strahova, mržnje zauvijek“. Koliki od naših suvremenika osjećaju još tu sreću kod čestitke: Sretan ti Uskrs?

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo