ZORICA VUKOVIĆ : KROZ BESPUĆA POVIJESTI (2)
Vrijeme:10 min, 24 sec
Gvozdansko i Zrin
Tijekom povijesti Banovina je teško stradala. Tu su, prije svega, Gvozdansko i Zrin. U kaštelu Gvozdansko Nikola III. Zrinski imao je ljevaonicu. Ova je utvrda u 16. stoljeću bila obrambeni štit od Turaka tijekom četiri godine (1571.-1577.) pokušaja turskih osvajanja. Zadnja opsada trajala je od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578. Obranom su zapovijedali kapetani Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić, a činili su je 300 branitelja i oko 250 seljaka. Turaka je bilo oko 10 000.
Branitelji su se smrznuli jer nisu imali ogrijeva, a ponestalo im je hrane i streljiva. Prizor koji su Turci, na čelu s Ferhat-pašom zatekli, bio je potresan. Iako su bili neprijatelji, Turci su poštovali njihovo junaštvo i pokopali ih po kršćanskom obredu. Kolika su stradanja toga mjesta bila, vidi se po crvi sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom koju su porušili Turci, zatim je za vrijeme Austrougarske obnovljena, pa su je srušili četnici i obnovljena je 1965. Onda su je opet četnici rušili 1991. i opet je obnovljena 1997.
Tek u slobodnoj Hrvatskoj počelo se pisati o Gvozdanskom i njegovim junacima.
Zrin je bio utvrda knezova Zrinskih. Tamo je rođen Nikola Šubić Zrinski. Utvrda se spominje još u 13. st., a od 14. st. njom vlada obitelj Šubić, pa je zbog toga utvrda dobila i naziv Zrin. Od velebne tvrđave danas je ostala ruševina.
Prema popisu stanovništva iz 1910., naselje Zrin imao je 781 stanovnika: 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađar, od čega su 778 katolika i 3 pravoslavca.
Tako je rodno mjesto Nikole Šubića Zrinskoga, sigetskoga junaka iz 1566. godine, čija je obitelj hrvatsko Pounje uporno branila od Osmanlija, potpuno izbrisano sa zemljovida. Sva imovina preživjelih trajno je oduzeta, a s njom i pravo na povratak u zavičaj „za vječita vremena“.
Sisačka biskupija je, pod vodstvom biskupa Vlade Košića, pokrenula istraživanje na mjestu crkve Našašća sv. Križa. Otkriveno je da se ispod nje nalaze ostatci starogotičke crkve iz 14. st. Nađeni su i ostatci ispremiješanih kostiju iz 2. svjetskog rata. Baš ovih dana tamo se održavao Zrin festival, koncert Oružanih naga RH, treći po redu.
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/06/05/zrin-fest-2017-koncert-oruzanih-snaga-rh-u-zrinu/
Tijekom rata naselje Zrin su u nekoliko navrata pohodili partizani- Vlasi, iz okolnih mjesta. Tijekom rujna 1943. ubijeno je 213 stanovnika. Partizani su opljačkali mjesto, a ostatak stanovnika protjerali. Danas je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živog župljana. Zrinsku goru preimenovali su u Šamaricu gdje su se i 1991. kovali planovi za uništenje hrvatske Banovine.
Porijeklom iz Zrina je i Krčki biskup Ivica Petanjek čiji su roditelji, kao djeca, bili protjerani u Drenje u blizini Đakova. Fra Ivica za biskupa je zaređen 20. ožujka 2015. Njegov životni put ucrtan je u njegov biskupski štap koji su mu poklonili župljani Krčke biskupije. Štap je od masline kao „drvu života“ kao drvu „spoznaje dobra i zla“. Na štapu su i tri kamena koji prate životni put biskupa: porijeklo Zrin, zadnja služba Osijek i biskupska služba koju uzima.
Šuma Brezovica i Banovina
Hrvatski crkveni glazbenik, pisac, povjesničar i građevinski inženjer, koji djeluje u Sisku, Lojzo Butorac je povodom 22. Lipnja, 2014. godine uputio je apel hrvatskoj javnosti:
„Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.“
Među ostalim gospodin Butorac kaže:
„Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić, tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i takozvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.“
Cijeli tekst može se pročitati na:
Adam Dupalo, Srbin, partizan, isto ispravlja krivotvorine o mjestu osnutka Sisačkoga odreda: „Pod vodstvom Vlade Janića Cape, 22. lipnja 1941. formirao je odred, ne u Brezovici, nego u šumi Šikari kod Žabna. Odanle su pokrenuli nekoliko manjih diverzija, a mjesec dana potom napadaju ih ustaše, pa odlaze na Banovinu, gdje već postoji organiziran ustanak,“ zabilježio je Adam Dupalo.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata ostalo je 119, policijski evidentiranih, masovnih grobnica u kojima su zemni ostaci približno 45.000 „narodnih neprijatelja“, pogubljenih bez suđenja iza 1945. od zločinačke ruke partizanskih komunista koji se i danas predstavljaju antifašistima. Nažalost, i na posljednjim izborima Siščani izabraše gradonačelnicu „smrt fašizmu sloboda narodu“.
Tijekom Domovinskog rata, Banovina je isto tako teško stradala: porušeno je 13 katoličkih župnih crkava, tri samostana, te svi župni dvorovi i prateće prostorije. Na samoj crti bojišnice oštećeno je devet župnih crkava i jedan samostan. Oko 30 000 ljudi je protjerano, a ubijeno više stotina ljudi (općina Glina 258, Petrinja 420, Dubica 100, Sisak 60, Kostajnica 86, Viduševac 83). Prve žrtve bile su u Baćinu kod Dubice gdje ekshumirano 65 leševa.
Lika
Svakako je Srb istaknuto mjesto u Lici o kome se godinama krivotvore povijesne činjenice.
Dr. Savka Dapčević Kučar u svojoj knjizi „71. Hrvatski snovi i stvarnost“ (Zagreb, 1997.) piše kako je obilježen „Miting u Srbu“ 1971. godine:
„Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!
S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem.
Kad smo počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: E, bogme, nećete više! U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači. U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine. Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to – stvari se kreću prema raspletu!
Mnogo godina poslije, događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“
Da, mnogo godina kasnije 17. listopada 1989., Prljavo kazalište održalo je koncert na Trgu bana Jelačića (tada Trg Republike) pred oko 250 000 ljudi gdje su pjesmom Ruža hrvatska probudili uspavanu hrvatsku javnost. Iako je pjesma posvećena Hourinoj majci, Ruža hrvatska postala je Savka. Nažalost, njenu stranku su zaposjeli Pusićka i kompanija i od nje učinili dno dna.
Danas se zna da su Srbu nije bio nikakav ustanak već osveta i ubijanje Hrvata, a laž će opravdati sredstva. Tu doktrinu Moša Pijade, je proglasio kao legitimni modus operandi na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, 1942., u Bihaću, da partizani na području NDH napadaju i pale vlastita sela:
„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucat ćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.”
O događanjima u Srbu prekrasnu propovijed izrekao je biskup Ante Ivas na blagdan sv. Ane i sv. Joakima 26. srpnja 2010. u Kosovu kraj Knina. Tada sam prvi puta čula za detalje o tzv. ustanku.
Propovijed biskupa mons. Ante Ivasa – 26. srpnja 2010. – Crkva Sv.Ana – Kosovo kod Knina
http://www.hkv.hr/reportae/d-borovak/6533-to-je-zaprepaujue.html
Zbog svega što nam se događalo, inicijativa prvog gospićkog biskupa i povjesničara Mile Bogovića, bila je da se u Udbini, na Krbavskom polju, podigne Crkva hrvatskih mučenika. Ideja je da se tamo, u kosturnici, pohrane kosti svih hrvatskih mučenika koji su poubijani tijekom Drugog svjetskog rata i poraća.
Isto tako apelira se na živuće da o svojim nestalima i stradalima upute svjedočanstva na svoje župe, kako bi se podatci o njima, mogli proslijediti do Crkve hrvatskih mučenika. Komisija Hrvatske biskupske konferencije do sada je popisala 260 000 žrtava. U tome surađuju s biskupima iz BiH koji isto tako puno čine na području Bosne i Hercegovine.
Zaključak
Veliko područje, u hrvatskoj povijesti i kulturi, još čeka istraživače i pisce. Materijala za istraživanje, snimanje filmova, pisanje knjiga-istraživačkih i književničkih tema ima bezbroj. Navela sam samo neka. Ostali su Voćin, Borićevci, mnogobrojna grobišta diljem lijepe naše i Slovenije, Bosne i Hercegovine.
Španovica, nedaleko Pakraca, je stradala slično kao i Zrin. Do 2. svjetskog rata tamo je bilo 1250 stanovnika. Od 1939.-1949. ubijeno je 398 stanovnika. Najmlađem je bilo devet godina.
Nakon rata, ime Španovica nije se smjelo spominjati. Španovčani, koji su preživjeli, raseljeni su, a u selo su doselili Srbe iz Bosne i selo nazvali Novo Selo. Tek 1992. godine na inicijativu branitelja 123. požeške brigade, vraćeno je ime Španovica.
Jedno svjedočanstvo me posebno potreslo. To je istina o Jazovki, kraškoj jami na Žumberku, u koju su partizani, tijekom (1943.) i nakon Drugog svjetskog rata (1945.) bacali ubijene ranjenike iz bolnice sv. Duh. Svjedočio je Branko Mulić, pripadnik KNOJ-a, na vlastiti zahtjev
Nažalost naše vlasti slabo mare za istinu koja bi nas mogla osloboditi zabluda i laži. Akademik Davorin Rudolf kaže:
„Uz ovu vlast i ove ustrašene i njunjave intelektualce od Hrvatske ne će ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti.”
„Mi Hrvati imamo tako strahovitih opomena prošlosti i zadataka u sadašnjosti, da ih moramo najozbiljnije uočiti i dosljedno postupati ako želimo da naš naraštaj, ili barem onaj nakon nas, doista mogne doživjeti slobodu Hrvatske i u slobodi ostvariti bolju sreću i sebi i svijetu. Kajanje i pokora naroda samo je izraz prave snage i hrabrosti, izvor mudrih nadahnuća i odluka“
napisao je 1970. svećenik, publicist i znanstvenik Ivan Tomas (1911.-1992.).
Prekrasan Krbavski križ, koji povezuje iseljenu i domovinsku Hrvatsku, trebao bi postati simbol svih hrvatskih obitelji koji bi se prenosio u nasljedstvo, da nikada ne zaboravimo tko smo. Jer samo vjerom možemo sačuvati svoj narod od propasti kako je to bilo tijekom teške povijesti.
I kako reče naša bivša atletičarka Ivana Brkljačić:
„Na Hodu za život, hodala je Hrvatska kakvu želim.“
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/06/09/zorica-vukovic-kroz-bespuca-povijesti-1/
Zorica Vuković /Hrvatsko nebo
