Zdravko Gavran: „Kraj svijeta kakav poznajemo“?!
Vrijeme:10 min, 2 sec
Onima koji nisu vjernici, koji ne pomišljaju uzdati se u Boga, preostaje – uzdati se u ljude. U koje to ljude? U predsjednika Bidena i potpredsjednicu Harris, u kancelara Scholza i predsjednika Macrona, u glavnog tajnika Stoltenberga i u povjerenika Borrella, u generale i admirale, u premijere Sunaka, Meloni i Netanyahua, u predsjednika Erdoğana i ajatolaha Hameneia, u Xija, Putina ili Zelenskog… No vrlo su svi oni ili neuvjerljivi ili nedovoljno moćni jamci svjetskoga mira. Naprotiv, čini se da mašući „pravedničkim“ sabljama tako hrabrim „ratom za mir“, i nehotice, zapravo téže ili pridonose ratu „do istrage naše ili vaše“…
„To je kraj svijeta kakav poznajemo – a München se osjeća nervozno“. Tako glasi naslov članka Matthewa Karnitschniga objavljenoga u američkom glasilu „Politico“, specijaliziranomu za europske i geopolitičke teme, u kojemu rezimira duh i atmosferu ondje upravo održane, ovogodišnje Münchenske sigurnosne konferencije.
Da bi se vidjelo istinu, dovoljno je imati širom raširene oči za nju
Pisac ovih redaka upozorio je na to da se svijet rapidno mijenja još prije blizu četiri i pol godine, u prvom dijelu trodijelnoga velikog intervjua, objavljenoga na portalu hkv.hr 6. rujna 2018. pod naslovom „Započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima“.
No ta se pravodobna spoznaja ne ističe ovdje radi samohvale, nego da bi se pokazalo kako nisu „otkrića“ onoga što se događa pridržana samo velikim zemljama ni stranim i dobro informiranim inteligentima. Istinu se obično može vidjeti ili naslutiti i na temelju svima vidljivih pokazatelja i indicija, samo je potrebno imati širom raširene oči za nju. I biti slobodan od apriornih procjena, tabua, imperativa ili subjektivnih želja i očekivanja.
To na što komentator Politica sada upozorava nuka nas na pitanje: Na koji „kraj svijeta“, i kojega to, i čijega, svijeta, on misli? Iako to ne kaže izričito, čini se da misli na kraj svijeta u kojemu nije dosad bilo većega, širega, težega rata od ovoga ukrajinskoga. Na kraj općesvjetskoga mira.
Otkad u Europi nije bilo većega rata?
U Europi takva rata nije bilo od ratova na području bivše Jugoslavije 1991.-1999., a onda sve od 1945. naovamo. S iznimkom toga što se događalo na području karađorđevićevsko-titoističke Jugoslavije, dakle na rubu kontinenta, Europa je u glavnini i u širini imala dosad tri četvrtine stoljeća pošteđene rata. Imala je svoj europski mir, pa i onda dok je bila oštro i opasno podijeljena na „dva krila“: na istočni, komunistički blok i na zajednicu slobodnih naroda i (uglavnom) demokratskih zemalja.
Nad tim mirom bdjela je moćna Amerika, koja je u zapadnom dijelu Europe uspostavila „pax Americana“, „američki mir“ – a koji je poslije pada Berlinskog zida proširila i na većinu zemalja srednje i jugoistočne Europe, držeći u posluhu i poštovanju prema sebi i znatne dijelove „ostatka“ svijeta.
Zanimljiva je, a ujedno i zastrašujuća asocijacija koja je sada komentatoru Karnitschnigu pala na pamet: usporedba između Münchenskoga sporazuma iz g. 1938., koji su 29. rujna te godina potpisali u bavarskoj prijestolnici britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Édouard Daladier, njemački kancelar Adolf Hitler, talijanski vođa Benito Mussolini i talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano. Njime je Sudetska oblast u Češkoj predana doduše ekspanzionističkoj Njemačkoj, ali u nadi da će se time nahraniti i smiriti nacističku zvijer i time ju obvezati da ne povede Njemačku dalje u nova osvajanja ili ratove na europskom kontinentu protiv onih koji su s njom taj sporazum i potpisali.
No dogodilo se je upravo suprotno tomu čemu su se Francuzi i Britanci nadali; njihovo predavanje tuđeg teritorija nije ni njih ni druge poštedilo novoga rata. Nisu im pomogla samozavaravanja. Metode im nisu bile uspješne.
Je li sve doista tako kako izgleda?
S tadašnjim okupljanje istaknutih političkih vođa komentator Politica uspoređuje ovo, prije dva dana završeno, okupljanje suvremenih političkih predstavnika na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji. Na koju ovaj put nije bio pozvan nitko iz Rusije, kao što je prijašnjih godina bio pozivan na tu važnu konferenciju, koja je ove godine proslavila svoj 60. rođendan. Prošle godine nedugo nakon nje započela je ruska invazija na Ukrajinu, koja je naišla na jednodušnu osudu zajednice zapadnih zemalja.
Sada su okupljene liberalno-demokratske zemlje još jednom potvrdile, tako svi uglas govore, svoju odlučnost i spremnost pomagati šakom i kapom da se Rusiju u Ukrajini zaustavi vojnim sredstvima i da ju se vojno porazi. Uz rub konferencijeodržan je i panel koji se bavio „post-putinovskom Rusijom“, kao da je rat u osnovi već riješen, a iznutra pred Rusijom kao da puca zora novoga i svijetloga jutra. No je li sve doista tako kako izgleda, i hoće li doista biti tako?
Komentator Politica čini se da u željeni ishod nije nimalo siguran, iako bi naoko sve imalo voditi prema njemu. To se vidi iz općeg raspoloženja i poruke komentara, a napose između redaka prvih, žuhkim suzvučjima i aluzijama nabijenih ulomaka, koji glase:
„Zaviri li iza sve te pjene, štovanja dostojnih, proklamacija koje dopiru s glavne pozornice Münchenske sigurnosne konferencije o zapadnoj solidarnosti i zajedničkoj svrsi ovog vikenda, čovjek ne može ne primijetiti i više od puke naznake slutnja odmah ispod površine svega toga.
Akoprem zapadni vođe i čestitaju jedni drugima na svojoj velikodušnosti prema Ukrajini, oružane snage te zemlje ostaju bez strjeljiva, bez opreme, a i bez ljudstva. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, koji je u petak iz Kijeva [vido-vezom] otvorio konferenciju, požurivao je slobodni svijet da šalje više pomoći – i to hitno. ’Trebamo žurnost’, rekao je.
Američka potpredsjednica Kamala Harris podgrijala je atmosferu naspram Rusiji na još jednoj fronti, optužujući ju za „zločine protiv čovječanstva“. „Svi se oko toga složimo! U ime svih žrtava, i znanih i neznanih: pravda mora biti izvršena“, rekla je ona.
Drugim riječima, ruski čelnici mogli bi ugledati Nürnberg 2.0. To će zasigurno imati za posljedicu da nekoliko ljudi u Moskvi postane nervoznima, posebice oni dovoljno stari da se sjećaju što se dogodilo moćnom jugoslavenskom čelniku Slobodanu Miloševiću i njegovoj sviti.“
„Zazivanje vraga“ i crtanje još jednog „vraga na zidu“
Tom aluzivnom nedorečenošću Karnitschnig očito hoće reći da se ni Putinu ni njegovoj sviti ne će nimalo svidjeti zamisao da ih se jednog dana izvede pred međunarodni sud. Drugim riječima: Da će učiniti sve što je u njihovoj moći kako se na tom sudu nikada ne bi ni pojavili. A njihovoj moći stoji na raspolaganju još jako mnogo ubojitoga vojnog arsenala. Kao posljednje i najmoćnije oružje stoji im na raspolaganju i ono nuklearno – to je primisao koju se komentator ne usudi ni izgovorit. Valjda da ne „zazove vraga“.
No u drugom dijelu svog komentara on crta još jednoga „vraga na zidu“. (Za one koji ne znaju, ruska odnosno slavenska riječ „vrag“ znači i – neprijatelj.) Taj drugi opasni i vrlo drski „vrag“ jest daleka komunističko-diktatorska i iznimno velika i moćna Kina. Za nju se posljednjih dana nagađa da namjerava početi Rusiji dostavljati i vojnu pomoć, koju neki nazivaju u prijevodu s engleskoga i „smrtonosna“ pomoć. Misli se na ubojita vojna sredstva, a ne na vojne košulje, čizme, kacige ili električne uređaje.
Da se od Kine Zapad može „nadati“ svemu onomu što ne bi poželio, vidljivo je iz riječi koje citira, a koje je na skupu u Münchenu izrekao povjerenik Kineske komunističke partije za vanjske odnose, kojega svi netočno tituliraju kao kineskoga „ministra vanjskih poslova“, Wang Yi. On je naime bez imalo „uviđavnosti“ prema okupljenoj zapadnoj publici rekao i ovo: „Dopustite mi zajamčiti okupljenom auditoriju da je Tajvan dio kineskog teritorija“; Tajvan „nikada nije bio jedna od zemalja i ne će nikada u budućnosti biti jednom od zemalja“.
U članku se primjećuje ono što mnogi ne žele javno priznati: da vojna pomoć Ukrajini stalno, a ovaj put možda i presudno kasni, iako je, čini se, u međuvremenu „vrag odnio šalu“, ma koliko se samozadovoljnima i odlučnima činili najgrlatiji Zapadnjaci koji unaprijed pobjedonosno likuju što će ruska osvajačka vojna sila biti u Ukrajini potučena do nogu. A koliko je stanje ne samo za Ukrajinu, nego lako moguće i za Europu rizično i opasno, za komentatora je najbolji dokaz velik zaokret Njemačke. Ona se naime po odlasku kancelarke Merkel iz pospano-pacifističke zemlje koja malo izdvaja za vojsku preokrenula, ako je suditi po političkim izjava, u ratobornu i militarnu silu, čiji kancelar sada priseže da je izdvajanje dva posto BDP-a za vojsku minimum minimuma od kojega ona više ne će odustati.
No ta, najednom, nova i odlučna „razbuđenost“ Njemačke nije Karnitschigu donijela utjehu; naprotiv, iz nje je, i na globalnom planu, zaključio kako zaista svi – tek sada – imamo razloga za veliku zabrinutost. Zabrinutost za što? – To on izričito ne kaže, ne očito je da misli na zabrinutost, ne više za „pax Americana“, nego za europski i svjetski mir. Da se boji izbijanja III. svjetskog rata.
Kina će „platiti“ bude li vojno pomagala Rusiji, Iran će…
Doda li se tomu što se u članku spominje informacija po kojoj je američki državni tajnik Blinken zaprijetio kineskom partijskom povjereniku Yiu da će Kina „platiti“ bude li vojno pomagala Rusiji, te informacija da je Iran dosegnuo postotak obogaćivanja urana zamalo toliki da od njega može početi praviti atomske bombe, a u čemu možda već ima i pomoć od Putinove Rusije, koja se tako odužuje za isporuke iranskih dronova potrebnih mu za rat u Ukrajini, te nove napetosti u Izraelu i između Izraela i Irana, dopunili smo širu sliku. Ona je vrlo, vrlo zabrinjavajuća.
Umjesto analitičke pameti i mudrih savjeta ili moraliziranja kao nečega što nas od velikih pogibli može izbaviti, nama kršćanskim, a i židovskim vjernicima preostaje uzdati se u obećanje koje je Gospod dao Noi: da nikada više ne će „potopiti“ čitav svijet. Mi kršćani, razumije se, pod pojmom (spašenog) „Izraela“ razumijemo Crkvu Kristovu, one koji su Kristovi, zajednicu svih spašenih, možda i svih jednobožaca, a u neku ruku možda i sve božanskom zovu vjerne u zajednici ljudskoga roda, te možemo i trebamo tješiti se i hrabriti sebe i druge na biblijskim redcima kao što su ovi:
Da nije Gospodin za nas bio
– neka slobodno rekne Izrael –
da nije Gospodine za nas bio:
kad se ljudi digoše proti nama,
žive bi nas progutali.
Kad je uskipio bijes njihov na nas,
voda bi nas odnijela,
vode pobjesnjele sve nas potopile.
(…)
Pomoć je naša u imenu Gospodina
koji stvori nebo i zemlju. (Psalam 124).
Onima koji nisu vjernici preostaje uzdati se u ljude; u koje to ljude?
Onima koji nisu vjernici, koji ne pomišljaju uzdati se u Boga, preostaje – uzdati se u ljude. U koje to ljude? U predsjednika Bidena i potpredsjednicu Harris, u kancelara Scholza i predsjednika Macrona, u glavnog tajnika Stoltenberga i u povjerenika Borrella, u generale i admirale, u premijere Sunaka, Meloni i Netanyahua, u predsjednika Erdoğana i ajatolaha Hamenia, u Xija, Putina ili Zelenskog… No vrlo su svi oni ili neuvjerljivi ili nedovoljno moćni jamci svjetskoga mira. Naprotiv, čini se da mašući „pravedničkim“ sabljama tako hrabrim „ratom za mir“, i nehotice, zapravo téže ili pridonose ratu „do istrage naše ili vaše“…
Onako kako to prije više od stotinu godina najavi borbeni ’veliki Srbin’, prije nego što su oružani sukobi, i pokolji, između pripadnika srpskog s pripadnicima okolnih naroda pravo i počeli. To ne znači da u svim narodima nije bilo čestitih i miroljubivih ljudi, niti da ih nema danas, niti da mirotvorci ne mogu i u ovako nepovoljnim okolnostima nešto učiniti u korist ljudi i mira među njima. Svaki po svojoj savjesti, na mjestu na koje ga je Providnost postavila, i sa sviješću o vlastitoj odgovornosti, makar njegove ili njezine moći izgledale beskrajno slabe i takve da ne bi ni pomislili kako i na što krupnije mogu utjecati. Neka takvi ne budu sigurni da ne mogu!
Povezano:
Kina poručuje SAD-u da neće oklijevati započeti rat ako Tajvan proglasi neovisnost
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
