Brisani prostor Podlistak : SVETAC I ZLOČINAC (9)

Ogled o sudaru zagrebačkoga nadbiskupa i jugoslavenskoga maršala (1937. – 2017.)

Prikrivanje zločina Titova režima i danas je ozbiljan posao

Poslije obračuna sa Stepincem Tito se povukao na Brijune. Tamo je pionirima dijelio mandarine, uživao u ljepotama prirode, organizirao putovanja po svijetu i smišljao nove neprijatelje njegove „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. Imao je i dvorsku ludu, nepoznatoga pjesnika. Smišljao je Titu i Jovanki stihove za dobar tek i urednu probavu. Za ručak 14. listopada 1973. na brijunskome stolu dočekao ga je rimovani menu u kojemu diktatorov pjesnik piše: „Specijaliteti od divlje svinje,/ Donete daleko iz Ukrajine/… Bosansko jagnje, pečeno na ražnju,/ Privučiće vašu posebnu pažnju./ Brionski kolač od mandarina naših,/ Ima tu truda i ruku vaših!“. Tu, na tom djelomično citiranom meniju pisanom nepcima prvoga čovjeka radničkoga samoupravljanja, završava sva teorija i praksa, svrha i smisao, Titova antifašizma, samoupravljanja i nesvrstanosti!

Došao je red i na kuma Rankovića

Dvije godine poslije montiranoga procesa Stepincu Tito je izmislio novog neprijatelja – informbiroovce. Partijska povijest piše da je rekao Staljinu povijesno ne. Obračun s informbiroovcima bio je zapravo čišćenje Partije i unutarpartijski obračun. U tu svrhu otvorio je Goli otok i druge logore, kroz koje je Maršal Jugoslavije preodgajao drugove koji nisu na vrijeme shvatili tendencije novih štosova velikoga hohštaplera.

Šest godina poslije Stepinčeve smrti Tito je odlučio iz politike udaljiti svoju desnu ruku, vjenčanoga kuma, Aleksandra Rankovića, drugoga čovjeka države. Dok je pripremao četvrtu sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije održanu 1. srpnja 1966., Tito je na Brijune postavio cijeli operacijski trakt s ekipom liječnika. Trostruki narodni heroj i nositelj Ordena za hrabrost uplašio se ishoda sjednice. Ranković je, međutim, pao bez ispaljena metka. Svi ostali strpani u zajednički lonac s Rankovićem završili su s kaznama. Ranković s infarktom i vilom u Dubrovniku. Priču o Rankovićevom prisluškivanju Tita smislio je, lažirao i podmetnuo sam Tito. Od 1973. Maršal Jugoslavije unutar Udbe imao je svoju privatnu Udbu. Ranković je ipak nadživio Tita.

Tito je zaboravio zasluge Druga Marka. Kao prvi čovjek Organizacije za zaštitu naroda i kao ministar unutarnjih poslova Ranković nije otkrio nijednoga počinitelja masovnih zločina poraća. Ranković nije otkrio ni to da je po Titovoj zapovijedi početkom 1951. morao zatvoriti Zavod za prisilni rad Jasenovac i porušiti materijalne dokaze o njegovu postojanju. Na tom je mjestu 1964. niknuo Kameni cvijet srpskoga arhitekta Bogdana Bogdanovića. Pod kamenim se laticama razvijao mit o 700.000 do 1.700.000 jasenovačkih žrtava, da bi danas spao na oko 80.000 s tendencijom daljnjega pada, koji će spasti ispod broja žrtava beogradskoga logora Sajmište. Ne bez razloga Tito se nikad nije pojavio u Jasenovcu i blagoslovio Kameni cvijet i velikosrpski mit o jasenovačkim žrtvama.

Poistovjetio državu s Partijom

Ranković će ući u povijest po rečenici: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika“, premda izvorni transkript njegova govora koliko je poznato nije pronađen. Kao što je njegov „Izvještaj o organizacijskom radu“ podnesen na petom kongresu KPJ u kojemu je kritizirao partijski rad Andrije Hebranga, zapečatio sudbinu najpopularnijega hrvatskoga komuniste, tako je Tito, kad mu Ranković više nije trebao, brijunskom sjednicom iz politike doživotno uklonio Rankovića, najpopularnijega srpskog političara. Razlika je u tome što je Hrvat Hebrang ubijen, a Srbin Ranković smješten u vilu. Kao i Titov maceljski krvnik Hršak.

Nakon razlaza s Rankovićem više ga nitko nije mogao ugroziti. Maršal Jugoslavije sve do smrti posvetio se uređenjem podzemnih tunela za slučaj opasnosti, kubanskim cigarama, panamskim šeširima, egzotičnim automobilima, lovu, brijunskom suncu, maserkama, pudlicama, radničkom samoupravljanju, pokretu nesvrstanih, stjecanju inozemnoga ugleda… Ali, i inozemnom zaduživanju kojim je polako rušio svoje životno djelo utemeljeno na zločinu. Jugoslaviju – za koju je rekao da ju treba čuvati „kao zenicu oka svoga“.

Bez milosti po svijetu je ubijao raseljene Hrvate. Sedamdeset druge obračunao se s partijski navođenim hrvatskim proljećem. Kako bi Hrvate držao u trajnoj pokornosti svakih je pet godina montirao slučajeve tzv. hrvatskoga nacionalizma.

Stepincu nije promaklo da je Tito poistovjetio svoju Partiju s državom. Stoga je kazao: „Ako se dakle borim protiv njezine ideologije za koju sam uvjeren, da je skroz kriva, zar je to borba protiv države?“.

Tek kad je Maršal Jugoslavije umro, mogao je, istina, u tajnosti započeti 1981. proces beatifikacije kardinala Stepinca, kojega je narod još za života smatrao svetcem. Tijekom procesa „i svjedoci i dokumenti ukazivali su na materijalnu stranu mučeništva (trovanje i zračenje) kao i na formalni vid mučeništva, to jest da je progonitelj išao za njegovom fizičkom likvidacijom iz mržnje prema vjeri te da je sluga Božji spremno prihvatio to progonstvo iz vjernosti prema Kristu i njegovoj Crkvi“. U međuvremenu dokazano je i čudo po njegovu zagovoru. U biografiji Blaženoga Mučenika nema prijepornih mjesta. Poznat je čak i identitet oznaša koji mu je spalio srce.

Potreba za neovisnom DNK analizom

U biografiji Josipa Broza mnogo je toga dvojbenoga i krivotvorenoga, što otvara sumnje u njegov stvarni identitet. U različitim osobnim dokumentima navodi se više nadnevaka njegova rođenja. Prema jednoj inačici mali Josip Broz kršten je osamnaest dana prije negoli je rođen. U šest dokumenata navodi se da je rođen 1892. U dva – 1893., a u jednom 1890. Poznato je ukupno šest nadnevaka rođenja u godini 1892., jedan u 1890. i dva u 1893. Josip Broz rođen je u mjesecima veljači, ožujku, svibnju i lipnju.

U biografiji pisanoj za potrebe Moskve naveo je samo godinu rođenja 1892. Kasnije je zadnju znamenku, 2, vlastoručno prepravio u 3. Američkoj je enciklopediji, međutim, godine 1949. dao nadnevak rođenja 25. svibnja 1890., a godine 1952. Dedijeru je rekao da je rođen 25. svibnja 1892.!

Maršal Jugoslavije u povijesnim vrelima ima šest različitih imena, tri prezimena i osam nadimaka. Otac mu je imao tri imena, majka samo dva. U jednom dokumentu navodi se da su Franjo i Marija Broz imali petnaestero djece, u drugome – deset. Ni danas se ne zna koliko je Maršal Jugoslavije imao braće i sestara. Službeni partijski podatak o smrti navodi 4. svibnja 1980. u 15 sati i pet minuta. Maršal Jugoslavije, međutim, bio je dugo u komi. Preminuo je između 29. travnja i 4. svibnja. Pokopan je 8. svibnja 1980. u Beogradu. Tko je zapravo pokopan nemoguće je znati bez neovisne DNK-a analize.

Podmetanja iz oznaške kloake

I dok se u Hrvatskoj vode raspre o tomu treba li ili ne otvoriti sve arhive, važno je podsjetiti se kako u spisu Sudskoga stupa Vrhovnoga suda SRH sa suđenja nadbiskupu Stepincu nedostaje 75 dokumenata. Spis se frizirao i preslagivao sve do 1984. Postulator kauze za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja, stoga s pravom godine 2017. konstatira: „Imamo pravo pitati i zašto iz Sudskoga stupa nedostaju zapisnici saslušanja pojedinih osuđenika koji su navodno teretili nadbiskupa Stepinca?… Gdje su nadbiskupovi dopisi koje je on, prema tvrdnji dr. Vimpulšeka, predsjednika suda, priložio spisima, a drug Mate Grubić, službenik Udbe, zapisao da ih nema? Dakle, uništeni su ili skriveni brojni dokumenti montiranja sudskoga postupka protiv nadbiskupa Stepinca, a klevete su se nastavile širiti“.

Najnovije podmetanje ne dolazi iz SPC ili Beograda, već iz hrvatske oznaške kloake, i kaže da su Zagrebačka nadbiskupija, Postulatura i postulator mons. Juraj Batelja navodnim dokazima o mučeništvu bl. Stepinca prevarili Kongregaciju. O tome mons. Batelja kaže: „To je bezočnost onih koje Crkva nije raskrinkala 1993. Naime, nakon ekshumacije mrtvoga blaženikova tijela ustanovljeno je da je ono potpuno razoreno. Nije bilo ni balzamirano ni konzervirano. Izaslanik Svete Stolice prepustio je na razboritost zagrebačkomu nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću da tu činjenicu objavi ili ne objavi. Sjećam se njegove muke u savjesti: Što učiniti? Bilo je to vrijeme kad je predsjednik RH dr. Franjo Tuđman provodio politiku pomirbe u hrvatskom narodu. Nadbiskup Kuharić me pozvao i rekao mi: ‘Ne ćemo s tim zločinom nad mrtvim kardinalom u javnost. Neka to bude naš prinos pomirbi hrvatskog naroda!’ Kad se 2000. promijenila vlast, progonitelj je silovito nasrnuo na jedinstvo naroda i opet stvorio podjelu i nastavlja s klevetama“.

Isti rukopis: Brestovac 1945. i Vukovarska bolnica 1991.

Pogubno razdoblje instaliranja razdora i blokade istine, započeto povratnim komunističkim udarom 3. siječnja 2000. jedan od svojih vrhunaca dosegnula je 2012. kad je vlada Zorana Milanovića ukinula Ured za istraživanje komunističkih zločina ustrojen na temelju Zakona koji je u Saboru donesen konsenzusom i stavila ga pod kapu izvršne vlasti. Na čelu neovisnoga Ureda bio je Andrija Hebrang. On, kako piše Tihomir Dujmović – objašnjava da je u nekoliko mjeseci djelovanja Ured obradio 30 lokacija, a nakon što je objavio podatke o prvim iskapanjima, donesena je odluka o njegovu ukidanju. Operativne poslove Ureda trebao bi preuzeti Ivan Grujić, za kojeg Hebrang pun gorčine pita kako je moguće očekivati da će dugogodišnji dužnosnik UDBE koji je za UDBU radio od 1972., dakle za organizaciju koja je likvidirala, pokapala i sakrivala žrtve na skrivene lokacije, istraživati poslove iste te UDBE?

Tako se 2012. ponovila blokada istraživanja kakvu smo 1992. doživjeli s istraživanjem maceljskih stratišta, odnosno, Titova lovišta. Treba li stoga čuditi kad se tv voditelj dalekovidnice s državnom koncesijom, Zoran Šprajc, u povodu mogućeg otkrića masovne grobnice u Gračanima godine 2017. koristi rječnik Titovih ubojica, kazavši, naime, kako je „počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika“!? Gračani su udaljeni svega nekoliko kilometara od zagrebačkoga Trga maršala Tita. U gračanskim stratištima skončali su, među ostalima, pacijenti i osoblje bolnice za plućne bolesti Brestovac. Njih oko dvije stotine pobile su jedinice pod zapovjedništvom Maršala Jugoslavije. Isto se dogodilo pacijentima Vukovarske bolnice 1991. (Nastavlja se)

Nenad Piskač/HKV/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo