NAVIJAČKI IDENTITETI BOKELJSKIH HRVATA
Vrijeme:6 min, 38 sec
Kako bokeljski Hrvati konstruiraju vlastite identitete kroz navijanje za nogometne klubove iz Hrvatske? Kako se identificiraju s njima? Što za njih predstavlja podržavanje tih klubova i praćenje njihovih nastupa?
To su temeljna istraživačka pitanja koja sam postavio na početku ovog rada. Kako bih ih pokušao rasvijetliti kazivačima sam na početku intervjua postavio pitanje što za njih znači biti navijačima nogometnog kluba iz Hrvatske za koji navijaju. Takvo jednostavno, ali otvoreno i nesugestivno pitanje smatrao sam prikladnim za prodiranje u njihov identifikacijski imaginarij. Kazivači su svoje navijanje objašnjavali pojmovima kao što su identitet i tradicija:
U prvom redu jedna tradicija (…) tradicija je tu uglavnom među nama starosjediocima da se navija za Hajduk i za Dinamo (… ) (Ivo Marić)
Meni Dinamo predstavlja kao znak identiteta. Kad kažem da navijam za Dinamo to mi je nekako ono…….svi me uglavnom poznaju preko toga i meni to znači puno.
Ova nam kazivanja pružaju uvid u način na koji kazivači poimaju identitet i tradiciju. Shvaćaju ih kroz hrvatstvo: identitet jest biti Hrvatom, a tradicija predstavlja svu kulturnu ostavštinu, baštinu i prakse koje su Hrvati (mi, naši) stvorili. U svijetu u kojem je nacionalizam najuniverzalnije priznata vrijednost političkog života (Anderson 1990:14), zamjenjujući prethodno dominantne vrijednosti kao što su religija i stalež, nogomet je kao neizmjerno popularan, za mnoge muškarce često preferiran način iskorištavanja dokolice (bilo igranjem ili praćenjem) postao još jedno područje u kojem se to dominantno shvaćanje svijeta odrazilo, a njegov postanak i širenje omogućili su stvaranje i izmišljanje novih tradicija.
Hobsbawm i Ranger (1992) ističu da se stvaranje tradicija često događa uslijed velikih promjena, kada stare tradicije ne mogu adekvatno odgovoriti novim situacijama. Pojava i popularizacija nogometa na prostoru jugoistočne Europe upravo je takva situacija. Navijačko opredjeljivanje po nacionalnoj osnovi na prostoru jugoistočne Europe (ponajviše na primjerima „velike četvorke“-Dinama i Hajduka za Hrvate, a Partizana i Crvene zvezde za Srbe) u takvoj je paradigmi potpuno smisleno, na što je ukazao i jedan kazivač:
Hobsbawm i Ranger (ibid.) također ističu da tradicija, za razliku od rutinizacije, ima ideološku motivaciju. U ovom primjeru radi se o već prisutnoj hrvatskoj nacionalnoj ideologiji koja se prilagođava novonastaloj sportskoj situaciji. Još jedan čimbenik koji valja istaći jest da su za vrijeme svog odrastanja kazivači živjeli u Jugoslaviji: višenacionalnoj državi u čijem su sastavu bila i Hrvatska i Crna Gora. Kako je, uz kratak prekid za vrijeme Drugog svjetskog rata, takva situacija bila od kraja Prvog svjetskog rata 1918., a bokeljski klubovi nisu nastupali u najvišim rangovima nogometnih natjecanja, postaje još jasnije zašto su se oni (i njihovi očevi i djedovi prije njih) okretali k najvećim hrvatskim klubovima u svojim navijačkim životima. Od crnogorskih su klubova u 45 sezona 1. savezne lige od 1946. do 1991. najviši rang dosegli samo Budućnost iz Podgorice i Sutjeska iz Nikšića. Budućnost je u prvoj ligi igrala 25, a Sutjeska 8 sezona (Mills 2019:314-315). Navijanje za crnogorske klubove izvan prostora Boke kotorske nije zabilježeno u kazivanjima, a jedan kazivač poistovjećuje ga s došljačkim stanovništvom:
Za bokeljske se Hrvate navodi da su u svojoj identifikaciji od 1918. do 1945. imali jasno definiranu opreku Mi-Oni prema pravoslavnom stanovništvu (Iveta i Dronjić 2018:22), koja se devedesetih godina raslojila novim doseljavanjima pravoslavnog stanovništva (ibid. 46). Moguće je da su i na sportskom području postojale razlike između navijačkih navika između novodoseljenog i starodoseljenog te urođeničkog pravoslavnog stanovništva Boke kotorske, no kazivači za dodatnim oprekama i takvim opisom pri svojim kazivanjima nisu posezali. Iako antropološke studije identiteta nisu bile popularne u 17. stoljeću, na osnovi dostupnih podataka (Butorac 2011:272-359) smatram da se s priličnom sigurnošću može rekonstruirati da je postojanje opreke Mi-Oni između Hrvata i pravoslavnih Slavena staro koliko i višekonfesionalnost u Boki kotorskoj. Društvena uloga bivanja Hrvatom zajednička je svim kazivačima, no ona nije jedina koja određuje nečiji odnos prema hrvatskim nogometnim klubovima. Jedan je od značajnih čimbenika pojedinčevo iskazivanje interesa za sam sport kao takav. Kazivač koji sportu pridaje veliki značaj tako svoje navijanje tumači i kroz klasičnu sportsku strast i entuzijazam, odnosno, njegovim riječima, kao ljubav:
To je od rođenja tako, to je više od navijanja, to je više ljubav neka, kako to objasnit, Hajduk je specifičan tim, ljudi koji za njega navijaju navijaju iz srca, ne to sad objektivno to što kažem pošto sam i ja navijač Hajduka, to su najbolji navijači u ovim prostorima, sigurno, bez ikakve dileme. Oni vole taj klub, srasli su se s tim klubom. To je više od navijanja, to je ljubav neka. (Tripo Bilafer)
Ovdje intervjuirani kazivači odrastali su pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Čak su i nogometni klubovi novoosnovani 1945. sa eksplicitnim ciljem da budu prožeti socijalističkom estetikom (poput Dinama, Partizana i Crvena zvezde) do tada već djelovali barem desetak godina, a neki klubovi (poput Hajduka) imali su višedesetljetnu tradicija. Starije su generacije već odabrale svoje favorite, a tadašnji je pomladak bokeljskih Hrvata između Hajduka i Dinama birao upravo u djetinjstvu, pod utjecajem obitelji, susjeda i prijatelja:
Hobsbawm i Ranger (1992) ističu da tradicije koje se čine davnim često nisu toliko stare te su ponekad izmišljene. Navedeno je kazivanje posebno zanimljivo upravo zbog toga što prikazuje da kazivaču to što ne navija za isti klub kao njegov otac nije predstavljalo prepreku da svoje navijanje doživljava kao tradiciju. Pri tome njegovu osobnu tradiciju valja razlučiti od opće tradicije navijanja bokeljskih Hrvata za Hajduk i Dinamo koju navodi u jednom od prethodnih kazivanja. Osim međugeneracijskih razlika navedeni su i primjeri različitog navijanja među braćom:
Pri ovoj analizi treba imati na umu da ljudi daleko najbolje poznaju svoja rodna mjesta, dok o ostalim sredinama govore s mnogo manje sigurnosti. Iako je Tivat danas kulturno središte bokeljskih Hrvata kao nacionalne zajednice te najviše Hrvata živi na prostoru općine Tivat, nedostatak kazivača iz općina Kotor i Herceg Novi onemogućava nam bolji uvid u tamošnje stanje. No, zbog demografske dominacije Tivta izvjesno je da je sveukupan broj bokeljskih Hrvata koji podržavaju Hajduk veći od onih koji podržavaju Dinamo. Mogući su razlozi takve Hajdukove nadmoći u Boki tradicionalne veze između Boke kotorske i današnjeg hrvatskog priobalja. Boka kotorska u prošlosti često je bila klasificirana kao dio Dalmacije, s njom je imala brojne kulturne veze, a značajan broj Dalmatinaca i Istrana doseljavao je u Boku:
Kao korijen veze Boke kotorske i Dinama spominje se pak položaj Zagreba kao sveučilišnog grada u koji su mladi Bokelji dolazili na studij:
(…)i to je kažem neka tradicija, to što je veza između Boke i Zagreba bez obzira što je veza između Splita i Boke vezana sa morem mi smo ipak dobrim dijelom vezani za Zagreb. Iz više razloga, ipak to je jedan univerzitetski grad, ljudi su išli na školovanje i dan danas ih ima dosta koji su visokoškolovani koji danas žive u Zagrebu, djeca su im gori i rođena i tako. Tako da je to jedna veza i sasvim je logično bilo da je i ovaj dio vezan između Dinama i ovog dijela Boke jedna veza. (Ivo Marić)
Navijanje za različite nogometne klubove, koji su k tome veliki međusobni rivali, stavlja bokeljske Hrvate u delikatnu situaciju, sukobljavajući ih na sportskom borilištu te stvarajući opreku Mi-Oni (hajdukovci-dinamovci) unutar vlastitog nacionalnog korpusa. No, za razliku od npr. politike i zemljovlasničkih odnosa, navijanje za suprotstavljene sportske klubove nije imalo negativan učinak na koheziju Hrvata Boke kotorske. Ondje je odnos navijača Hajduka i Dinama uljudan: velikih tenzija između njih nema, a klupski se rivalitet izražava kroz sportsko podbadanje i zadirkivanje:
On je u Boki, nije kao što je u Hrvatskoj, rekao bih da je sasvim normalan, jedan pristojan odnos, bez ikakvih problema, bez ikakvih ružnih riječi. Drugačije se ponašaju ikad nego što se ovi ultra navijači, ultrasi, Hajduka i Dinama i Hrvatskoj(…)Dalo bi se reć da je to, ovdje se više sportski gleda, športski, nego u politici. (Tripo Bilafer)
A vidi, rivalitet je veliki, u svakom slučaju je mirna atmosfera(….)I normalna stvar mi se vrlo lijepo slažemo, zašto da ne, ali navijački svako na svoju stranu. (Ivo Marić)
https://zbh.hr/Hrvatsko nebo
