Bošnjačko-muslimanska propaganda, nakon 1991. nije se manje trudila od srpske

Razaranje Ukrajine, prema prikazima Putinove propagande, posljedicom je denacifikacije te zemlje, kao što su i ubojstva tisuća ljudi i razaranje Vukovara 1991., kako su govorili srpski agresori, bili posljedicom deustašizacije Hrvatske, a ne njihovih osvajačkih planova. Novi prilog interpretacijama toga vremena napisao je novinar NYT-a početkom siječnja 2023. Iznosi da je F. Tuđmana na vlast dovela sila o kojoj je govorio srpski agitprop: ustaštvo, ‘kriptorasistički režim’, a ne narod, na prvim slobodnim izborima. Između ustaške vlasti (1941. – 1945.) i demokratskih izbora (1990.), više od pola stoljeća u Hrvatskoj su vladali komunisti. Slomom komunizma Hrvati su se, prije uspostave samostalne države, suočili s krupnim političkim previranjima u Titovoj državi, a onda i oružanom agresijom.

Dio je države okupiran, a i Hrvati u BiH suočili su se s teškim ratnim iskušenjima. Preslagivanja povijesnih činjenica i pokušaji preoblikovanja povijesti rata, započeli su odmah nakon Oluje. O važnosti bosanske ratne povijesti govori i, naoko, efemerna bilješka u spomenutom članku. Naime, autor članka u NYT-u citira riječi Laure Silber koja vrlo loše govori o naravi prvoga hrvatskoga predsjednika: ‘Tuđman nije mogao kontrolirati svoju mržnju prema Muslimanima’. U toj besmislenoj izjavi nema niti malo dostojanstva. Spomenut ćemo nekoliko činjenica koje pokazuju da se takvom tvrdnjom, zapravo, pokušava zamagliti uzroke i tijek rata. Navodnom proustaškom raspoloženju F. Tuđmana, dodaje se i protumuslimanstvo. Tako cijela priča o jednom filmu dobiva novi smjer.

Nova država

Komunistička Jugoslavija, uspostavljena 1945., počela se raspadati i prije pada Berlinskoga zida. Politički pluralizam i višestranačje koje se vraćalo u dotadašnje europske komunističke države, plebiscitarno su prihvaćeni i u Hrvatskoj. Memorandumska Srbija komunističkoga prvaka S. Miloševića, uz potporu posrbljene JNA, imala je drukčije planove.

Na to će nas podsjetiti riječi bliskoga Miloševićeva suradnika, predstavnika Srbije u tadašnjem Predsjedništvu SFRJ. B. Jović je u svojim uspomenama napisao da je za Srbiju prijedlog o konfederaciji 1991. bio posve neprihvatljiv i da nitko Srbe ne bi mogao natjerati da prihvate takav model države.

“Srpski državni i politički vrh već je imao razrađen plan o stvaranju nove države koja će obuhvatiti sva područja u kojima žive Srbi, i ona, dakle, u Hrvatskoj i ona u Bosni i Hercegovini…” (B. Jović, Posljednji dani SFRJ, Beograd, 1995.). Hrvati te planove nisu prihvaćali, nego su na referendumu odlučili graditi samostalnu državu. Istim su pravcem krenuli i Slovenci. Ostatak Titove države naginjao je jedinstvu sa Srbijom. BiH se kolebala i, za javne svrhe, mijenjala politička polazišta – “nasamo jedno, javno drugo”.

Radi ‘deustašizacije’ i stvaranja ‘nove države’, Srbi i JNA su u Hrvatskoj već pod konac 1991. okupirali sav teritorij koji je, prema njihovu mišljenju, trebao pripasti ‘Velikoj Srbiji’. Taj je plan, naravno, isključivao i postojanje susjedne države BiH. Ovih nekoliko uvodnih redaka samo je okvir za lik i politiku F. Tuđmana u svjetlu prikaza u New York Timesu.

U tom su okviru već optužbe o ‘osvajanju i dijeljenju’ BiH i ‘progonu’ Srba iz Hrvatske 1995., a unutar širega okvira tu su i ‘deustašizacija’ Hrvatske i ‘denacifikacija Ukrajine’. ‘Deustašizacija’ i ‘denacifikacija’ trebale su opravdavati zamisao o pomicanju granica na zapad.

Etnonacionalistički fanatik F. Tuđman

Vrijeme, ipak, kad-tad, do kraja osvijetli i ono što se htjelo skriti. Ali mrtve ne može oživjeti. Hrvati su bili uvjereni da ne trebaju ništa prikrivati, ni svoja dobra djela, ni ona manje dobra ili loša djela, ali vrlo aktivna propaganda poražene strane nije se s tim mirila, nego je nastavila po svijetu iznositi i postavke potpuno suprotne istini, kako bi protivnike ocrnila. Nismo sigurni da je na sve to hrvatska strana adekvatno reagirala.

Ovih dana, dakle, New York Times komentira film o prvom hrvatskom predsjedniku F. Tuđmanu, Bilo jednom u Hrvatskoj. Tuđmana glumi višestruki oskarovac Kevin Spacey. Autor članka Andrew Higgins, zapravo, ne komentira film, nego ga uzima poticajem za nekoliko teško razumljivih, ali prema nakani, ponižavajućih tvrdnja o F. Tuđmanu.

Izostale su obrazložene prosudbe o Tuđmanovu političkom liku, a ostale uvrjede. A ni F. Tuđman kao politički akter, koji je umro 1999., ni film o njemu, očito nisu glavnim ciljem spomenutoga teksta. Glavni je cilj hrvatska država. Ipak, postoji neki nevidljivi, krupni razlog koji autora tjera da, pripremajući tekst o filmu, otputuje u Zagreb (!). Higgins tvrdi da Tuđmana ‘neprijatelji vide kao etnonacionalističkog fanatika’, a film je, navodno, napravljen ‘o ukočenom bivšem lideru male balkanske zemlje’. (New York Times, 2.1.2023).

Nije razumljivo u čemu je, u ovom kontekstu, razlika između etničkoga i nacionalnoga ‘fanatizma’? (Natio: rod, narod; etnos: skupina, rod, narod, pleme). Istina je da je prvi hrvatski predsjednik uzimao političku suverenost hrvatskih državljana glavnim, zajedničkim, tj. etničkim ili nacionalnim interesom. Vodio je Hrvate u procesu stjecanja državne suverenosti i na tom putu ispunio svoja obećanja. Uz to je, istodobno, vodio obrambeni i oslobodilački rat. Tranziciju iz komunizma u demokratsko društvo, povijesni novum pun različitih iskušenja, ne ćemo ovdje spominjati. Teško je razumjeti kako to, kad je već putovao u Zagreb zbog teksta o jednom filmu, g. Higgins nije uspio doznati da Hrvatska jest površinom mala, ali nije balkanska zemlja, niti je na Balkanu. Istina je da graniči sa ‘Zapadnim Balkanom’, ali Hrvatska pripada Srednjoj Europi i mediteranskom krugu. Tvrdnja o maloj ‘balkanskoj’ državi sadrži više od zemljopisnoga određenja; mizeran pokušaj pokazivanja ‘superiornosti’.

Uskogrudni, kripto-rasistički režim

Ipak, Hrvatska je članicom UN-a, EU-a, NATO saveza, a i mnogih drugih kulturnih i civilizacijski asocijacija. U svojoj tisućljetnoj prošlosti samo je od 1918. do 1991. bila u državnim vezama s istočnim susjedima, ali zbog toga nije postala ‘mala balkanska zemlja’ kako su neki htjeli, a možda i opet rade na tomu. Tuđmana su, nakon smrti, i u oslobođenoj Hrvatskoj, naslijedili političari koji baštine uglavnom jugoslavensku i komunističku ideološku orijentaciju (njihove su dvije trećine predsjedničkih mandata, od 2000. do danas; 17 godina ljevičari i jedan mandat ne-ljevičarka). Tvrdnja A. Higginsa da iza Tuđmana stoji ‘uskogrudni, kripto-rasistički režim’, potpuno je besmislena i vrlo zlonamjerna, a u biti se ne razlikuje od srpskih optuživanja iz 1991. (Kriptorasizam bi mogao označavati prikrivenu potporu, ili prikriveno divljenje rasizmu. Označava i ljude koji prikrivaju tu potporu kako bi izbjegli javnu sramotu). ‘Ustaše’ su i onda i danas za velikosrpstvo bili svi Hrvati koji se ne žele odreći svoga identiteta, roda, imena i povijesti.

Tuđman nije bio povezan s ‘rasističkim režimom’. U vrijeme nacističko-fašističke okupacije (1941. – 1945.) bio je aktivni ratnik, partizan na Titovoj strani. Nakon Drugoga svjetskoga rata, u vrijeme iskorjenjivanja svakoga traga naci-fašizma, bio je general u Titovoj vojsci. Godine 1990. Hrvati su se odlučili za demokratsko društvo, a ne za ‘rasizam’. Iza Tuđmana, prvoga hrvatskoga predsjednika, ne stoji ni ‘kripto-rasistički’ ni ‘kripto-komunistički’ režim. Tuđman-partizan, zbog ‘delikta mišljenja’, odnosno svoga hrvatstva, u više je navrata ležao u komunističkom zatvoru.

‘Žestoko neprijateljstvo prema Tuđmanu’

Pisac kritike iznosi da film o Tuđmanu može, ‘u najgorem slučaju’, utjecati na ‘žestoko neprijateljstvo prema čovjeku koji je vodio bitku za hrvatsku nezavisnost’. Što će biti ako publika film dobro primi i počne još više slaviti čovjeka koji je dobio ‘bitku za hrvatsku neovisnost’? Jesu li u toj ‘bitki’ korijeni neprijateljstvu prema čovjeku kome je 93,24 % hrvatskih državljana, na referendumu 1991. dalo mandat da nastupa za samostalnu državu hrvatsku (glasovalo je 83,56 % od ukupno upisanih birača, a protiv je bilo 4,15 % birača)? To nije bio glas nikakva ‘režima’, nego naroda. Narod je svojom slobodnom voljom odlučio o hrvatskoj suverenosti i samostalnoj državi. Prije odlaska s ovoga svijeta, Tuđman je (1997.) i na drugim predsjedničkim izborima pobijedio u prvom krugu (61,41 %).

Neprijateljstvo prema čovjeku koji je vodio bitku za hrvatsku nezavisnost, u Hrvatsku je došlo s okupatorskom vojskom i pobunjenicima s kojima su Hrvati ratovali, a nakon pobjede 1995. importirano je i s nekih drugih postaja. Taj uvoz još nije završen. Među uvezenim optužbama je i ona za rat u BiH (‘dijeljenje i osvajanje’). Zbog toga ćemo se u ovom tekstu za Portal HKV-a, ponovno vratiti Tuđmanovu ‘osvajanju i dijeljenju BiH’, o čemu smo pisali i u prošlom prilogu, jer ta lažna optužba ima vrlo velike reperkusije na razumijevanje ratnih godina od 1991. do 1995. Ovdje ćemo malo više pozornosti usmjeriti prema ratištima u BiH. Kad se počelo razgovarati o preustroju Titove države, A. Izetbegović nije želio dogovor o unutarnjem ustroju BiH. Njega je zanimala samo unitarna država BiH koju je pred svijetom htio predstaviti ‘građanskom i demokratskom’ (!!!). Koristio je status žrtve i velikih ratnih stradavanja među Bošnjacima Muslimanima, koje je prouzročila srpska agresija.

Unitarna BiH

Ali došle su i optužbe o hrvatskim krivnjama za ‘osvajanja i dijeljenja’.Trebalo bi, primjerice, moći razumjeti kako to da ‘osvajačka’ Hrvatska nudi A. Izetbegoviću zajedničko vojno zapovjedništvo, poziva vojsku BiH k sebi na obuku i usavršavanje, pomaže u njezinu naoružavanju i zbrinjava stotine tisuća izbjeglica, koji su pred srpskom oružanom silom pobjegli u Hrvatsku, a u hrvatskim se bolnicama liječi tisuće bolesnika i ranjenika iz BiH. Hrvatska je propuštala preko svojih granica i naoružanje za ABiH i ratnike koji su stizali iz islamskoga svijeta u pomoć muslimanima u BiH. Sve je to činila, kako optužbe kažu, ‘osvajačka’ Hrvatska!

Ni nakon rata, Srbi i Hrvati nisu pristajali, niti uz unitarnu BiH, a to je Bošnjacima Muslimanima znakom da žele ‘podijeliti BiH u korist Velike Srbije i Velike Hrvatske’. Međutim planovi međunarodne zajednice, od Cutileirova plana pa dalje, polaze od dva načela: vanjske granice BiH su nepromjenjive, a ustavno rješenje uskladit će se s voljom unutrašnjih entiteta prema etničkim načelima. Kasnije se zagovor takva uređenja naziva – podjelom BiH, ali ne onda kad se govori o prijedlozima međunarodnih tijela, nego onda kad to podupiru Hrvati i Srbi. U Sarajevu je u nazočnosti predstavnika EZ-a 18. ožujka 1992. potpisana izjava o budućem uređenju BiH. U njoj stoji kako predlažu da BiH bude država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim načelima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija.

Nakon nekoliko dana A. Izetbegović javno nastupa protiv tih ustavnih načela. Iznosi da je to bio prihvatio, kako bi BiH bila međunarodno priznata, ali da takvo rješenje u praksi ne će nikad prihvatiti. “Izetbegović otvoreno priznaje da je bio za BiH kao unitarnu državu i po cijenu rata; pristao je na ‘rekonstrukciju’ ustava samo uvjetno, dok ne dobije međunarodno priznanje, jer je bio svjestan kako će ratna opcija za ustavne promjene BiH, u slučaju međunarodnog priznanja, biti nazvana agresijom, a ne građanskim ratom.” (Istina o BiH, dokumenti 1991-1995., Slovo M, Zagreb, 2005., str. 22).

Nezaštićeni narod Hrvata

Srbi nisu željeli prihvatiti prijedloge A. Izetbegovića, nego su ‘stvarajući’ Veliku Srbiju, vojskom zaposjeli 70 od 109 predratnih općina u BiH. Tako se pripremala Republika Srpska koja će, postupajući kao ‘država’, 2023. odlikovati ruskoga predsjednika Putina, dok su mu europske države uvodile nove sankcije. Dok su Srbi učvršćivali srpsku Republiku, bošnjačko-muslimanska strana i A. Izetbegović ovladavali su neokupiranim dijelom BiH koji je ‘zadobio značaj bošnjačke nacionalne paradržave’. Područje pod vojnom kontrolom Armije BiH i civilnom kontrolom SDA objektivno je funkcioniralo kao muslimanski entitet.

Nakon srpskih razaranja sela Ravno i udara na Dubrovnik i hrvatsku obalu, i odgovora A. Izetbegovića da to nije njegov rat, Hrvati se u BiH pokušavaju organizirati. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna uspostavljena je 18. studenoga 1991. Nasuprot “teritorijalizaciji i institucionalizaciji srpskog segmenta, istovjetni procesi na hrvatskoj strani nisu, ipak, bili posve jednoznačno motivirani i jednostavno objašnjivi” (M. Kasapović). Međutim bošnjačko-muslimanska strana ih je potpuno izjednačavala. Za njih je, u skladu s Izetbegovićevim najavama, Zajednica Herceg-Bosna posljedicom hrvatske agresije na BiH, a ne posljedicom činjenice da u BiH živi i nezaštićeni narod Hrvata. Herceg-Bosna je bila ponajprije oblik organiziranja Hrvata kako bi od srpskih napada zaštitili vlastite živote, temeljne političke interese i prava te preživljavanje u ratu. Istodobno je bila i izraz prirodnih i povijesnih prava Hrvata kao konstitutivnoga naroda na vlastito političko definiranje, a nije ni bila oblikovana kao samostalna državna zajednica.

I danas postoje ljudi koji će govoriti da su Hrvati u Srednjoj Bosni, koji su bili okruženi s osam ili deset puta brojnijim Bošnjacima Muslimana, krenuli u etničko čišćenje toga ‘Desetoga kantona’. Kad je Vijeće sigurnosti UN-a (6. svibnja 1993.) usvojilo rezoluciju (824) kojom se od svih sukobljenih strana zahtijeva da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone, koje ne smiju biti izložene oružanom napadu, glavnina snaga Armije BiH prebačena je iz zaštićenih područja u prostor srednje Bosne i sjeverne Hercegovine. Stvorenu nadmoć u broju vojnika iskoristili su za nova napadna djelovanja i još suroviji ratni sukob. Dobro upućeni istraživač Charles Shrader tvrdi da svi pristupačni izvori “potvrđuju da su snage vlade Bosne i Hercegovine, predvođene Muslimanima bile agresor u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu od studenoga 1992. do ožujka 1994.”

Hrvati u Srednjoj Bosni

Jedino je Armija BiH raspolagala potrebnim sredstvima, imala nužni motiv i uopće bila u prilici izvesti sveobuhvatnu kampanju protiv hrvatske zajednice u srednjoj Bosni.” (C. R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – vojna povijest 1992.-1994., Golden marketing, 2004, str. 119). Bošnjaci Muslimani, koji su ostali živi, bježeći pred srpskom vojskom, zaustavljali su se na slobodnim prostorima u srednjoj Bosni, koje su stoljećima nastanjivali i Hrvati. Kako je izbjeglica bilo puno, trebalo im je prostora, zemlje i kuća. Počeli su otimati tuđe. Osvećivali su se ljudima koji im nikakvo zlo nisu učinili.

Tumačeći položaje vojske Armije BiH, C. R. Shrader prikazuje kako su glavne bošnjačko-muslimanske postrojbe bile usmjerene prema HVO-u, a ne prema Armiji bosanskih Srba. Odnos snaga u srednjoj Bosni i prije dolaska izbjeglica bio je vrlo nepovoljan za Hrvate. Isti autor je, proučavajući dokumentaciju i svjedočenja u Haagu, ustvrdio da prolaz oružja za Armiju BiH kroz Hrvatsku, opovrgava teoriju po kojoj bi Hrvatska planirala etničko čišćenje bosanskih Muslimana, kao i tezu o navodnom dogovoru Hrvatske i Srbije o podjeli BiH.

Tvrdnje o hrvatskom ‘dijeljenju’ BiH i hrvatskoj ‘agresiji’ na tu zemlju služile su i služe falsificiranju povijesti. Nakana je prikriti muslimanske pokušaje da nakon poraza od Srba, osvoje područja na kojima su živjeli Hrvati. Sva su ta područja u planovima međunarodne zajednice bila predviđena kao hrvatske jedinice ili kantoni. A naziv ‘međunarodna zajednica’ i ovdje koristimo kao frazu kojom se služe političari ili novinari ‘da bi opisali nekoliko država svijeta, odnosno njihove vlade kao skupinu moćnih’. Rat u BiH posljedicom je srpskih osvajačkih udara.

Obuka TO BiH u Hrvatskoj

“Hrvatska je dopuštala ustrojavanje i obuku postrojba TO BiH na svom terenu: 27. lipnja 1992. u Klani kod Rijeke ustrojena je 7. krajiška brigada; na Zagrebačkom velesajmu 30. svibnja 1992. ustrojen je 1. krajiški bataljun odakle je otišao u Travnik. Koncem 1992. Armija BiH traži od Ministarstva obrane da pomogne u mobiliziranju vojnih obveznika iz BiH, koji se nalaze u Hrvatskoj. Izetbegović osobno traži dodatnu izobrazbu za pilote MIG-ova i helikoptera za potrebe TO BiH. Cijelo vrijeme rata, i u vrijeme sukoba HVO i ABiH, oko 15.000 ranjenika Muslimana-Bošnjaka liječeno je u hrvatskim bolnicama.” (Istina o BiH, str. 28).

“U prosincu 1992. na izvanrednom zasjedanju Islamske konferencije u Jedi, u Saudijskoj Arabiji, sudjelovao sam na sastanku između hrvatskog ministra vanjskih poslova Zdenka Škrabala i Alije Izetbegovića, na kome je Škrabalo pozvao Izetbegovića da prihvati ponudu Franje Tuđmana o stvaranju zajedničkog vojnog stožera, ili u Zagrebu ili u Bugojnu, po njegovu izboru, te da zajednički djeluju protiv srpskih ekstremista. ‘Predsjednik Tuđman je uvjeren da Beograd neće stati i da zapad neće priteći u pomoć ni vama ni nama. Stoga mislim da se moramo okrenuti jedni drugima i zajednički se braniti’, kazao je Škrabalo. Uz Škrabala su bili njegovi vodeći diplomati Hido Bišćević i Mario Nobilo, kao i zagrebački muftija Šefko Omerbašić. I potonji se ustrajno zalagao za isto, tvrdeći da je Tuđmanova ponuda iskrena i sukladna s pomoći što je Zagreb pružio u naoružavanju Armije BiH. No Izetbegović je otklonio prijedlog, uz tvrdnju da bi takvo savezništvo još više ozlojedilo Srbe.” (V. M. Raguž, Da nije bilo Oluje, Stih, Zagreb, 2005. str. 55). Ni iz ovih se prijedloga ne bi dalo zaključiti da je F. Tuđman ‘mrzio Muslimane’.

Za vrijeme rata u mnogim su hrvatskim bolnicama liječeni ranjenici i bolesnici iz BiH. Samo je u Kliničkoj bolnici Split, prema dopisu iz ureda ravnatelja Vladi RH, “tijekom 1992. i 1993. godine u KB ‘Firule’ primljeno, hospitalizirano, te nakon provedenoga liječenja otpušteno na kućnu njegu ukupno 3991 osoba muslimanske narodnosti.”

Prijedlozi ‘međunarodne zajednice’

Svi su planovi međunarodne zajednice predviđali federalno ili konfederalno uređenje BiH. To je Hrvatima odgovaralo jer su očekivali da će se zaštiti političkim, a ne ratnim sredstvima. Bošnjaci Muslimani su uporno pokazivali da su im svi ti planovi neprihvatljivi. Zbog toga su i vojnim sredstvima nastojali ostvariti kontrolu nad što većim prostorom te zemlje. Pribojavali su se da će ga izgubiti ‘u političkim pregovorima o uniji triju republika’. Tu treba tražiti uzrok medijskoj kampanji o hrvatskoj ‘agresiji’ na BiH i ‘dijeljenju’ BiH.

Hrvatsko zagovaranje unije konstitutivnih naroda u BiH proglašavano je aktom neprijateljstva prema zagovornicima drukčijih koncepcija, a federalni ili konfederalni model uređenja BiH sadržavali su i planovi međunarodne zajednice: Cutileirov, 1992., Vance-Owenov, 1992./93., i Owen-Stoltenbergov 30. srpnja 1993. Cutileirov plan i Owen-Stoltenbergov plan A. Izetbegović je najprije potpisao, pa potom povukao potpis. Hrvati su prihvatili sva tri spomenuta mirovna prijedloga.

Portugalski diplomat José Cutileiro optužio je u više navrata Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve, odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. Izetbegovića je opisao kao osobu koja jedno govori u javnosti, a drugo privatno. “Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno (…). Pitanje je bilo – možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodijelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Daytonski sporazum”, ocijenio je J. Cutileiro.

Kompromitirati Tuđmana

Optuživali su Tuđmana i zbog osnivanja Hrvatskoga vijeća obrane, kao jednonacionalne vojske, iako su Muslimani prvi formirali jednonacionalnu vojsku (Patriotsku ligu), koja je, prema procjeni S. Halilovića, u veljači 1992. bila znatno nadmoćnija Hrvatima (Istina o BiH, dokumenti 1991.-1995. Slovo M, str. 26). A. Izetbegović je nastojao kompromitirati Hrvate i tvrdnjom da je Tuđman podupro izlazak Hrvata na referendum o sudbini BiH, iz straha da bi neuspjeh referenduma doveo do ‘promjene granica i odcjepljenja dijelova teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba’. Rijetke su novine na engleskom jeziku iznosile u javnost (među kojima je bio The Washington Post) da je Armija BiH napadala, a da su se Hrvati branili.

Bošnjačko-muslimanska propaganda postizala je svoje ciljeve za koje su imali znatnu potporu na različitim stranama. Srbi su imali potporu Moskve, a Bošnjaci Muslimani potporu islamskoga svijeta i ‘sekularističkoga Zapada’. SAD, prema tvrdnjama njihova veleposlanika P. Galbraitha, nije mogao dopustiti da srpske snage u velikoj ofenzivi u ljeto 1995. zauzmu Bihać. Kaže da su odlučili da ne će “sprječavati Tuđmana da pokrene Oluju”. Srbi su napadali zemlju (BiH) u kojoj ‘nisu bili iz Ustava izbačeni’, zemlju koja nema ‘ustaško znakovlje’ i koja nije pokazivala znakove separatizma u odnosu na Jugoslaviju. Bošnjaci Muslimani su za sebe u BiH tražili isto ono što je S. Milošević tražio u SFRJ – jedan čovjek, jedan glas. Tako bi i Bošnjaci Muslimani za sebe osigurali hegemoniju u BiH, jer ih ima više.

Njih ne zanima što BiH čine tri konstitutivna naroda, koji već imaju oblikovane svoje povijesne identitete. (Skupština bosanskih Muslimana je u Sarajevu 27. rujna 1993. donijela deklaraciju o jeziku i narodu kojima su službeno proglašeni bošnjački jezik i bošnjački narod.)

Rat i hrvatski politički ciljevi

I najpovršnija analiza pokazuje da Hrvati nisu trebali rat kako bi ostvarili svoje političke ciljeve. F. Tuđman je pokušao sve što je mogao i znao kako bi rat izbjegao. U Zagrebu se pretresalo sve što je bilo na putu mira, od saveza suverenih država, koji bi sačinjavale dotadašnje jugoslavenske republike, do dunavske konfederacije i srednjoeuropske alijanse nekoliko država. Hrvati su predlagali i konfederaciju jugoslavenskih republika. Hrvatska nije planirala nikakav rat, niti je za nj bila spremna. Bila je razoružana i bez vojske. Kad se hrvatska politika 1991. promatra i ‘ekstremno kritički’, u njoj se ne vidi ništa što bi moglo opravdati srpsku politiku nasilja i rata, s kojom su se te godine Hrvati morali suočiti. Taj je stav dominirao i u dijelu europske diplomacije.

S okupiranih je područja u Hrvatskoj 1991. protjerano 550 000 prognanika nesrba, a još je 150 000 izbjeglica otišlo u inozemstvo. Bošnjačko-muslimanska propaganda, nakon 1991. nije se manje trudila od srpske. Već je dovela do toga da u dijelu javnosti postane ‘nesporno’ kako je Hrvatska (znatnim dijelom okupirana), izvršila ‘agresiju’ na BiH i ‘dijelila’ BiH iako elementarne činjenice pokazuju apsurdnost te zlonamjerne agitacije. Takva je propaganda znatno ‘peglala’ srpsku ulogu u osvajačkim ratovima. Sad se čini da je, zbog novih ratnih zapleta i odnosa Srba prema njima, F. Tuđman morao postati ‘fanatični etnonacionalist’ koga je iznjedrio ‘uskogrudni kripto-rasistički režim’?

Ivan Bekavac

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo