Ivica Dačić nije impresionirao Zagreb

S božićnog primanja koje je 6. siječnja 2023. priredilo Srpsko narodno vijeće (SNV) trebalo bi napraviti videouradak u kojem bi se pokazale grimase glavnih protagonista u pojedinim situacijama kad bi čuli ove ili one izjave glavnih govornika. Taj nijemi filmić bio bi bolji od bilo kojeg komentara naglasaka koji su se mogli čuti ili pročitati, bilo s jedne, bilo s druge strane.

Dolazak Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova i potpredsjednika srbijanske Vlade u Zagreb, na početku ove godine, a najavljen na samom kraju prošle godine, nakon što je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić dao u zadatak svojem ministru vanjskih poslova da „odledi“ odnose s Hrvatskom, dogodio se praktično nakon višegodišnje povremeno čak žestoke kanonade uvreda i podmetanja, dobro koordinirana animoziteta. Posebno je došao do izražaja sredinom protekloga mjeseca, na završetku Svjetskoga nogometnog prvenstva u Kataru, u čemu su sudjelovali jednako državni ili pak jastrebovi vladajuće srbijanske stranke.

Dačićeva izjava na Silvestrovo u jednoj televizijskoj emisiji, o odleđivanju srpsko-hrvatskih odnosa odjeknula je kao grom iz vedra neba. No ni ta najava, a ni sam nastup dotičnog ministra vanjskih poslova u Zagrebu nije nikoga posebno impresionirao. A zašto u načelu i bi, kad je proteklo toliko vremena, a malo se toga promijenilo, otkako je u Srbiji aktualna garnitura na vlasti. Hrvatska je bila zaokupljena eurointegracijama, a Srbija širenjem „srpskog svijeta“ na susjedne države.

Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković rekao je na domjenku da što se tiče odnosa sa Srbijom njih opterećuje recentna prošlost, vrijeme agresije Miloševićeva režima na Hrvatsku, kada su počinjeni strašni zločini, koji su tu, koji žive s nama. Nakon domjenka izjavio je kako njegova Vlada vodi „politiku dijaloga, smirivanja tenzija i rješavanja otvorenih pitanja te da hrvatska Vlada nikada nije ta koja diže tenzije“. Bio je to svojevrstan odgovor na Dačićev poziv političarima dviju država na osudu govora mržnje i etničke napade kako bi se „stvorilo povjerenje“.

„Mi želimo ići korak po korak prema normalizaciji odnosa, ekonomskoj suradnji rješavanju otvorenih pitanja na način koji je primjeren međunarodnom položaju i statusu koje Hrvatska ima u međunarodnoj zajednici“, izjavio je Plenković.

Dačić je, kako je prenijela beogradska Politika, izjavio da se Srbija i Hrvatska trebaju natjecati u izgradnji mira i dobrih odnosa, umjesto u mržnji, a otvorena pitanja rješavati dijalogom.

„Moj dolazak ovdje predstavlja snažnu poruku o potrebi razgovora i redefiniranja trenutnih odnosa Beograda i Zagreba. Mi ne mislimo isto o mnogim pitanjima, ali moramo razgovarati i dogovarati se“, rekao je.

Za razliku od predsjednika hrvatske Vlade, srbijanski ministar vanjskih poslova imao je pripremljeni govor. Bila je očita svrha vješto sročenim porukama ostaviti dojam, kako na nazočne tako i na javnost. Kako će se te zvučne poruke ostvariti u praksi – posebno kad kaže: ne mislimo o mnogim pitanjima isto, ali se moramo dogovarati – odnosno hoće li se dogoditi onaj „korak po korak“ o kojem govori predsjednik hrvatske Vlade, ostaje vidjeti, posebno nakon najnovije izjave ministra Dačića.

Hrvatska je dvadeset godina držala ispruženu ruku prema Beogradu

U jutarnjem programu Happy TV, samo tri dana nakon domjenka, 9. siječnja 2023., Dačić je izjavio kako su „prvi pružili ruku i vidjet će kako će se dalje odvijati“. Govoreći kako je potrebno tražiti „zajednički interes“, dometnuo je kako nažalost „nije optimist“.

Tko je pružio prvi ruku, moglo bi se i na drugi način gledati. Naime, simbolično govoreći, hrvatska je ruka ispružena već dvadeset godina, donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, 2002. godine, kada je uspostavljen cjeloviti normativni okvir za ostvarenje prava nacionalnih manjina. Izbornim zakonodavstvom razrađen je način izbora manjina u Sabor. Zakon unaprijed jamči osam zastupničkih mjesta pripadnicima nacionalnih manjina i način raspodjele.

Osvrt na domjenak, koji je u Politici 8. siječnja 2023. objavio novinar Aleksandar Apostolovski: Balkanski evergrin. Božićno odleđivanje Srba i Hrvata, ne sugerira da će se lako ići u smjeru „odleđivanja“. Umjesto konstruktivne podrške svojem šefu diplomacije, uz ino, piše: „Franjo Tuđman je u svojim projekcijama planirao magičnih ‘tri posto’, kada će Srbi prestati biti ‘remetilački faktor’ za hrvatsko društvo. Možda nije mislio na to, ali premijer Plenković je na prijamu konstatirao ‘da je Hrvatska riješila sve svoje nacionalne zadaće, u samo 31 godinu statusa međunarodno priznate države.“

Prva reakcija koja se čula iz Beograda bila je predsjednika Saveza Srba iz regiona Miodraga Linte, objavljena 6. siječnja 2023. na stranicama Politike online, u kojoj stoji da je hrvatski premijer Andrej Plenković na božićnom primanju u Zagrebu ponovio „laž da je Hrvatska bila žrtva agresije“.

„U pitanju nije činjenica, kako je rekao Plenković, već lažni mit o Domovinskom ratu prema kome su tobože Srbija, JNA i krajiški Srbi izvršili agresiju na Hrvatsku“, smatra Linta, dodajući kako brojne činjenice govore da je „Tuđmanov režim izvršio agresiju na Jugoslaviju i srpski narod koji je živio u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj“.

Hrvatska je s novom godinom postala članica Schengena i ušla u eurozonu, praktično u potpunosti zaokružila proces pristupanja EU. To su dvije krupne promjene koje srbijanski režim nije mogao gurnuti pod tepih, bar zbog svoje javnosti, dok Srbija tapka na mjestu glede europskih integracija. Stalno uvjerava svoju javnost u čvrstu opredijeljenost prema EU, iako sve izgleda kao da jednim veslom vozi prema EU, a drugim puno strastvenije vesla nazad, na sve moguće načine, pa ispada kao da se vrti u krugu.

Umjesto medijskih napadaja na hrvatske vlasti, u čemu je često tempo davao aktualni režim, spoznaje da će Hrvatska koliko-toliko imati utjecaja na proces pridruživanja Srbije EU, nije bilo druge nego pokušati na brzinu pružiti ruku, ne misleći vodi li druga strana računa kakva je ta ruka i tko je pruža.

Je li izabrano najbolje mjesto, je li taj susret pripremljen kako treba, posebno je pitanje. Pružiti ruku, nije uvijek dovoljno. Hrvatska i Srbija su suverene i neovisne države, svoje bilateralna odnose trebale bi izgrađivati prije svega kroz diplomatske odnose i državne institucije. Od prigodnih domjenaka teško je puno očekivati.

Hrvatska kao članica EU i NATO saveza svoje odnose spram Srbije ne može razvijati neovisno od događaja, odnosno procesa u susjednim državama, kao i na Kosovu, koje je priznala kao samostalnu državu. Mnogošto upozorava da Srbija nije spremna uskladiti svoju vanjsku politiku s onom EU i nije posve odustala od ideje „srpskog svijeta“. Dok je tome tako kako očekivati učinkovito rješavanje naslijeđenih problema i konačno kako Srbiju podržati na europskom putu?

Marko Curać/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo