Josip Mlakić: Paučina i promaja: Sisak – parada licemjerja

Kavazović se nije oglasio ni kada su sarajevski “patrioti” prijetili trpanjem Hrvata u željezničke vagone, niti se oglasio prije nekoliko dana kada je notorni Bakir Izetbegović prijetio progonom Srba…

Prošli tjedan zatekao sam se u Zagrebu upravo na dan dolaska Tayyipa Erdogana u Zagreb. Grad je bio doslovce paraliziran. Glavni razlog Erdoganova posjeta Zagrebu bilo je otvorenje džamije u Sisku čija je izgradnja djelomično (ili u cijelosti?) bila financirana turskim novcem. Nešto slično moguće je samo u “slučajnim državama”, kako je Zoran Milanović prije nekoliko godina nazvao Hrvatsku.

Pokušajte zamisliti obratnu situaciju: da Zoran Milanović ili Andrej Plenković otputuje u Tursku da bi tamo svečano otvorio crkvu izgrađenu sredstvima hrvatske Vlade. Naravno, u ozbiljnim državama, a Turska nesumnjivo spada u tu skupinu, nešto slično nije moguće. Bi li, da nastavimo s ovim hipotetskim scenarijem, u tom slučaju na otvaranje crkve došao turski predsjednik Tayyip Erdogan? Ako bi i došao, onda bi to bilo samo iz jednog razloga: došao bi na otvorenje crkve koja će kad-tad, inšallah, biti pretvorena u džamiju.

Izbori u Turskoj

Nešto slično je ponajviše posljedica razlika u poimanju sekularnog karaktera društava između zemalja zapadne demokracije i zemalja u kojima je islam većinska religija. Nije Erdogan doputovao u Hrvatsku zbog Hrvatske same, već isključivo zbog sebe i svoje političke promocije. Njegov posjet se može prije svega promatrati u svjetlu preuranjene političke promocije, vezano za izbore koji se održavaju u Turskoj naredne godine i koji bi mogli, zbog visoke inflacije i ekonomske stagnacije zemlje, završiti čak i nepovoljno po Erdogana. A ne treba zaboraviti ni Erdoganove imperijalne ambicije, od Libije, Sirije ili Bosne i Hercegovine. Sada se na tu listu zemalja upisala i Hrvatska.

U ozbiljnim državama, da ponovim, nešto slično je nezamislivo. U vrijeme Islamske države većina zapadnoeuropskih zemalja uvela je restrikcije u tom smislu, zabranivši financiranje islamskih institucija izvana, ponajprije iz Turske i Saudijske Arabije. Tako je prije par godina, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio borbu protiv “islamskog separatizma” jer je prijetila realna opasnost da radikalni islamisti preuzmu kontrolu u nekim muslimanskim zajednicama u Francuskoj, Erdogan pozvao Turke da bojkotiraju francusku robu, proglasivši pritom Macrona luđakom, odnosno da mu treba “mentalna provjera”, što je dovelo do toga da je Francuska povukla svog veleposlanika iz Ankare.

Vrhunac licemjerja

Ovo je jedan od razloga zbog koji se ovo nije smjelo dogoditi. Drugi je mnogo važniji. Erdoganu je danas većina europskih prijestolnica nedostupna, zbog despotskog karaktera njegova režima. U tom smislu se povodom zagrebačke posjete oglasilo i Hrvatsko novinarsko društvo (HND), koje je svoje kritike prije svega usmjerilo na Erdoganove domaćine, predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića koji su ovim činom iskazali servilnost jednom rigidnom diktatoru:

“HND poražavajućom smatra činjenicu da u Hrvatsku dolazi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, despot koji već 20 godina vlada Turskom i čovjek koji se u maniri najgorih režima obračunava s braniteljima ljudskih prava i oporbenim političarima, a posebna meta njegova autokratskog načina vladanja su naše turske kolegice i kolege, koje njegov režim uhićuje, premlaćuje, zatvara i osuđuje na višegodišnje zatvorske kazne.

” Vrhunac ovog licemjerja uslijedio je u Sisku, prilikom otvaranja džamije. Za to su se pobrinule prije svega dvije osobe: bosanskohercegovačka karikaturalna ministrica vanjskih poslova Bisera Turković i reis Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović. Bisera Turković – koja je tjedan-dva ranije na samitu na Bledu, da bi opravdala političko nasilje prema bosanskohercegovačkim Hrvatima “naredila”, poput kakvog senilnog zastavnika iz bivše JNA, svojim krvnim zrncima “Na parove razbroj se!”, mašući majkom Hrvaticom – pojavila se u društvu Jadranke Kosor, koja je u Sisak, pretpostavljam, stigla kao predstavnik hrvatskih komšićoida.

Atak na sekularni karakter

Želeći sebe prikazati kao most između dvije države, Bisera Turković je izjavila: “Ovo je veliki dan za sve vjernike. Bila mi je posebna želja da prisustvujem otvorenju džamije u Sisku. Dugo su muslimani ovog dijela Hrvatske čekali na ovaj dan, koji će svakako doprinijeti boljem povezivanju, razumijevanju i životu u cijeloj regiji.”

Postavlja se pitanje u kojem je svojstvu ministrica Turković bila u Sisku. Kao vjernica ili kao zamjenica predsjedavajućeg Vijeća ministara i ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine? Ovo je vrlo važno pitanje koje sebi trebaju postaviti prije svega hrvatske zvanične instance, jer je ovo, u slučaju da je Bisera Turković stigla u Sisak kao ministrica, otvoreni atak na sekularni karakter hrvatskog društva. A zatim i zvanične instance u Bosni i Hercegovini, jer je nešto slično “normalno” isključivo za islamske zemlje.

Ipak, vrhunac licemjerja je govor reisa Kavazovića prilikom otvaranja džamije. Čuli smo prije toga i onu staru floskulu od strane islamskih velikodostojnika u Hrvatskoj, o tome kako je Hrvatska najtolerantnija europska zemlja prema svojim muslimanima. Ukoliko bismo tražili možda najpozitivniji aspekt hrvatske poratne politike, onda je to nesumnjivo institucionalni okvir kojim su regulirana prava manjina, prije svega srpske, pa zatim i ostalih, uključujući i Bošnjake. Treba nesumnjivo pozdraviti izgradnju džamija u Hrvatskoj, ili bilo kojih drugih sakralnih objekata manjinskih vjerskih skupina, bez razlike, ali tu niti jednog trenutka ne smije doći do narušavanja sekularnog karaktera društva. To je crta koju nijedna ozbiljna politika ne smije preći, osim u banana-državama u kojima se servilno klanjaju diktatorima.

U svom govoru reis Kavazović je između ostalog izjavio i sljedeće: “Ovih dana, u uzavreloj političkoj atmosferi, muslimani i katolici grade crkve i džamije zajedno po našoj Bosni i Hercegovini i u našoj Hrvatskoj. Neki se čude tom nesvakidašnjem neimarstvu. Odgovor na njihovu zapitanost može doći samo iz najdubljeg vjerskog, ali i narodnog, osjećaja bliskosti i bratstva naših ljudi, koji uz sve vještačke podjele, osjećaju da su pokornici Jednoga Boga, Onoga koji je stvorio naše zajedničke pretke od kojih smo nastali.”

Crkve i džamije

Gdje su to muslimani i katolici gradili zajedno crkve i džamije? Ono što znam iz medija, barem kada je o Bosni i Hercegovini riječ, “katolici” su pomagali izgradnju džamije u jednom selu pored Tomislavgrada i u općini Prozor-Rama, kada je katolički svećenik vlastitim novcem u jednom selu obnovio krov džamije koji je prokišnjavao. Ako reis misli na crkvu pored Bugojna, koju je izgradio Husein Smajić, to je neka druga priča koju nije moguće ni pod razno smjestiti u sličan kontekst.

Međutim, suprotnih primjera, onih koji doprinose “uzavreloj političkoj atmosferi”, čitaj šovinizmu i raspirivanju međunacionalne mržnje, u čemu je na žalost, sudjelovao i sam Kavazović, bilo je na pretek: od pokušaja da se jedna jajačka crkva iz predosmanskog razdoblja sudski uknjiži na Islamsku zajednicu, kojoj je Kavazović zasigurno, po uzoru na svoga mentora Erdogana, namijenio sudbinu istambulske Aja Sofije, pa do “prebrojavanja” vlaha. A da ne spominjem instaliranje notornog Željka Komšića u Predsjedništvo BiH preko džamijske infrastrukture.

Kavazović se nije oglasio ni kada su sarajevski “patrioti” prijetili trpanjem Hrvata u željezničke vagone, niti se oglasio prije nekoliko dana kada je notorni Bakir Izetbegović prijetio progonom Srba, pozivajući se na jednu šovinističku izjavu “osvjedočenog prijatelja Bosne” Stipe Mesića iz devedesetih, kada je izjavio da Srbi mogu sa sobom iz Hrvatske ponijeti samo onoliko zemlje koliko je mogu ponijeti na svojim opancima. Izetbegović je, naravno, u toj svojoj izjavi aludirao na hrvatsku vojno-policijsku akciju Oluja. Jedini “vjetar” koji Izetbegović može polučiti sa svojom suludom politikom je onaj koji povremeno dopire iz donjeg dijela leđa. Tu svoju hipotetsku Oluju mogao bi stoga nazvati Južni vjetar.

Ono što je još važno naglasiti, prilikom govora Kavazović se zahvalio poimence Andreju Plenkoviću, koji nije bio prisutan na otvorenju džamije, sisačkom biskupu Vladi Košiću i, naravno, Tayyipu Erdoganu. Međutim, nije se zahvalio Zoranu Milanoviću koji je bio na otvorenju i u Sisku predstavljao državu Hrvatsku, što je bila, bez obzira na odium bošnjačkih šovena spram hrvatskog predsjednika, stvar elementarne građanske pristojnosti.

Josip Mlakić/Bljesak info/ https://bljesak.info/Hrvatsko nebo