I . Botica : Svi “krivi” bez ekspertize

Nakon prisege koju je položio 18.02.2010. bivši predsjednik RH Ivo Josipović je kao svoje prvo inozemno putovanje odabrao BiH. Tamo je održao govor gdje je optužio vlastitu državu. Iznoseći svoje poglede i razmišljanja, rekao je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine:

„Politike koje su devedesetih – bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet.”

Dakle, Ivo Josipović “zna” da je Republika Hrvatska “dijelila” Bosnu i Hercegovinu. Ne samo da on to “zna”, nego svojom aluzijom i izjavom da je Republika Hrvatska doprinjela svojom politikom iz devedestih godina prošlog stoljeća podjeli i stradanjima koja nas i danas muče, on RH i prvog predsjednika dr.Franju Tuđmana optužuje za ludost politke koju je provodio.

Nastavljajući u tom tonu a sasvim na istim valovima sa svojim prethodnikom Stjepanom Mesićem iznosi predrasude i niz pogrešnih zaključaka koje shodno tome matičnu državu stavlja u jedan optužujući kontekst. Te konstrukcije zasnovane na osobnom animozitetu prema stranci i prvom hrvatskom predsjedniku dr.Franji Tuđmanu su trebale prema njegovim zamislima doprinjeti normalizaciji odnosa u Regionu. A nema bolje prometnice nego optužiti vlastitu državu i njeno vrhovništvo i staviti ih u rang osvajača i dijelitelja jedne priznate države. Ne sagledavajući činjenice niti mareći za njih, sasvim subjektivno i poltronski podilazi susjedima(Srbi) koji objeručke prihvaćaju ove njegove riječi. Jer, ovim svojim izjavama on daje alibi i skida osnovne uzroke osvajačkog rata sa vrata onih planera i osvajača na prostoru bivše Jugoslavije(Srbija).

Mark Almond, britanski povjesničar sa Sveučilišta Oxford, kao svjedok obrane u slučaju Kordić i Čerkez na suđenju u Haagu izradio je ekspertizu s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni i Hercegovini. On argumentirano tvrdi da „nije postojala skrivena zavjera predsjednika Tuđmana i niza dužnosnika HDZ-a Hrvatske i Bosne i Hercegovine o zločinačkoj i kriminalnoj podjeli Bosne i Hercegovine u dogovoru sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem“. Njegova teza i istraživanje o uzrocima i posljedicama sukoba na području
BiH, između muslimansko-bošnjačkih snaga i Hrvata dovodi ga do zaključka da je trebalo inscenirati i produbiti sukob između Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni. A kao idejnog inicijatora tog sukoba on ističe ulogu srbijanskog rukovodstva.

On u svojoj ekspertizi navodi i ovo:

„Iako su Muslimani od proljeća 1992. dobili status žrtve srpske agresije, to nije značilo da su muslimanske postrojbe uvijek postupale s najvišom razinom čuvanja ljudskih prava i imovine drugih naroda. Nažalost, u njihovu radikaliziranom i očajnom stanju, muslimanske postrojbe i izbjeglice su prihvatile liniju manjeg otpora, pa su počele smatrati središnju Bosnu, dobrim dijelom naseljenu Hrvatima, pogodnim područjem na kojem mogu nadoknaditi strašne gubitke koje su im nanijeli Srbi u istočnoj i sjevernoj Bosni. Iz perspektive povjesničara i uzimajući u obzir sve raspoložive dokaze u vezi s raspadom Jugoslavije i izbijanjem hrvatskomuslimanskog sukoba u središnjoj Bosni, čini se da je potpuno neutemeljeno tvrditi da je postojala dobro prikrivena hrvatska strategija o podjeli Bosne.“ Ovim njegovim riječima valja dodati i ekspertizu američkog vojnog analitičara Charlesa R. Shradera koji zaključuje:„Cjelovito sagledan dostupni dokazni materijal doista potvrđuje da su snage vlade Bosne i Hercegovine predvođene Muslimanima bile agresor u muslimanskohrvatskom građanskom ratu od studenoga 1992. do ožujka 1994. Jedino je Armija BiH raspolagala potrebnim sredstvima, imala nužnog motiva i bila uopće u prilici izvesti sveobuhvatnu kampanju protiv hrvatske zajednice u srednjoj Bosni.“

Jer, navodi dalje Shrader usporedbom podataka o ljudstvu ABiH i HVO-a u srednjoj Bosni i Hercegovini zaključio da je omjer bio 1:3 u korist ABiH, s tim da je ABiH imala na raspolaganju velike pričuvne snage, a HVO je angažirao cjelokupno ljudstvo.

To znači da HVO nije imao snage za stratešku napadnu operaciju, budući da je prema suvremenoj vojnoj doktrini za napadne operacije potreban omjer u ljudstvu minimalno 3:1, realan 5:1, a poželjan 7:1.

Omjer 1:3 jedva je dovoljan za obranu.

Nakon što mu je ekspertiza objavljena, Charles Shrader rekao je za američki multimedijski servis Voice of America da su

„Hrvati u središnjoj Bosni bili žrtve muslimanskog napada, a jedan od razloga za to bio je plan da nova Bosna i Hercegovina bude država u kojoj će dominirati muslimani“ te da informacije koje je pročitao ukazuju na to da je „Izetbegović imao aspiracije ka stvaranju prve muslimanske države u Europi.”

Ivan Botica /Hrvatsko nebo