Nataša Božinović: Pršutom u čelo

Sjećam se vica iz doba korone: „ Kada će ovo prestati da se u miru možemo vratiti ustašama i partizanima!?“. I ta je podjela kao i svaka druga u hrvatskom društvu, zakačit ću se i ja, ustvari partizanski PR. Isti je PR pokušao da  antivakseri budu nazadne ustaše, a vakseri napridni partizani iako su i jedni i drugi zastupljeni u obje strane korona podjele.  Prekinuto je ratom u Ukrajini. Tu smo se opet podijelili. Manje na rusofile i više na ukrajinofile.   

Baš kako to titoisti vole; Putin djeluje totalitarno, ali ipak je  anti Soroševac, pa time i anti naprednjak. Stoga je opet isti lukavi, partizanski PR  morao izabrati  trenutno globalno prihvatljivu promidžbu koja skriva njihovu temeljnu prirodu, onu krvoločno revolucionarnu isključivost- i fizičko istrebljenje neistomišljenika kad za to dođe prilika. Zorno se to vidjelo na Trgu antifašizma kod proslave Dana antifašizma. Ove godine zbog rata u Ukrajini nije bilo sovjetskih zastava kao prethodnih godina.  

Zato, kada u većini medija u Hrvatskoj, poslije hvale AZOVa i Slave Ukrajini, uzbuđeno najave slijedeći prilog o avetima prošlosti, znajte da nećete vidjeti istinske aveti; vijorenje srpa i čekića iznad Mesić-Buda Lončar-Josipović glavica. Znajte da su te zastave trenutno brižno spremljene u ormar i čekaju bolju priliku. Ono što  ih permanentno, nimfomanski uzbuđuje  je Slava Hrvatskoj! Odnosno; Za dom spremni! Pa bilo to tako nevino, rijetko poput tartufa negdje u nekoj vukojebini, za prosrpske sladokusce, uvijek će biti vrhunsko ustaško.

Kada se još nisu zbile devedesete, sličnim su bombastičnim izjavama mediji ukazivali na nacionalističku opasnost koja razara bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti. Pjevanje božićnih pjesama znalo se okarakterizirati ustaškima i avetinjskima. Mediji su tada bili komunistički nadzirani. Nisu imali  povijesno iskustvo devedesetih, ni iskustvo pobjede i demokratske slobode, ali što je danas? To nisu pojedinačni ekscesi, partizanska indoktriniranost u medijima je postala pravilo ponašanja u  slobodnoj Hrvatskoj.

Sve sam uvjerenija da je krivica, ne toliko njihov uspješan PR, koliko nepostojeći, loš ili riblje pameti ovaj naš. 

Sasvim je normalno da će se neprijatelji Hrvatske hvatati svoje pobjede 45. Mile ti Kekin veli: Moji su pobijedili 45., ali ono što nije normalno nego skroz devastirajuće abnormalno,  je što se naši ljudi prebacuju na tu istu povijest. Upecaju se s ribljom inteligencijom na tu udicu dok si reko keks. Slijede puste tirade i slave NDH kao da RH ne postoji, kao da nikada nije bilo Tuđmana, ni branitelja, ni ikog živog tko je na bilo koji način doprinio stvaranju slobodne i demokratske Hrvatske.  Dok je slava Ukrajini sjela u vremenski stroj i uspješno se zbog uspješnog globalnoga PR-a modernizirala, naš je Za Dom spremni ostao u onim brdima i dolinama sela Vlaška Mala u bitki za Odžak  1945. u BiH, gdje su se, kako je to mlada perjanica NHR stranke Martin Pauk znala  rogoboriti za govornicom unatrag par godina; „posljednje ustaške postrojbe hrabro borile“. Čitaj: uzaludno i gubitnički, i zauvijek u toj gubitničkoj povijesti i ostale.

Naravno da je smiješno da u slobodnoj Hrvatskoj pobjeđuje partizanski PR, a ne onaj braniteljski, ali je logično. Braniteljski PR ne postoji ili je tako riblje pameti da umjesto da se asocijacija pozdrava Za dom spremni prebaci u njihovim zaslugama, pobjedu 95., ona ostaje zakopana u 45-oj. Kao što rekoh, tamo onkraj sela  Vlaška Mala. Više je to, puno više zbog  upecavanja na antihrvatski mamac negoli zbog samog mamca. 

Ne možete toliko ruglu izvrgnuti primitivizam titoističkih derneka ako vam je pršut na čelu ikona i dom kulture. Ne može vam antivakserstvo ili vakserstvo biti važnije od nacije.  41. važnija od 95. i 98. Radić i Starčević veći od Tuđmana( jer je potonji Dinamovac ili da ne velim još gore komunist, Titov komesar, i jer je nekima, hvala Bogu rijetkima, i Pavelić veći od Tuđmana), itd..itd… 

Ne smijemo dozvoliti da nam se određene nedvojbeno vrijednosti(Tuđman i  Domovinski rat), zaključavaju u ormar na račun onih suspektnih koje uvelike trebamo ispitati, i ponešto od toga uzeti kao vrijednost,  ali sasvim sigurno ne stavljati u prvi plan nauštrb onih vrijednosti zbog kojih Hrvatska danas postoji. 

Hrvatska danas ne postoji zbog ustaša, još manje zbog partizana, Hrvatska danas postoji zbog Tuđmana i branitelja. Možemo se malo ugledati na partizanski PR. Ponovit ću, srp i čekić im je zbog rata u Ukrajini, trenutno u ormaru i čeka bolju priliku, a nama se skoro dogodilo da su detuđmanizacijom uspjeli staviti Tuđmana u ormar. Nisu odustali od detuđmanizacije. Pače, ono što oni započnu, desni riblji PR zna završiti. Primjerice: ako ste primijetili sadašnji predsjednik i svi bivši, pohodili su Brezovicu. Tko nije bio od bivših predsjednika? Kolinda! Ali nju je upravo desni PR koji bi trebao konkurirati ovim srp i čekić agresivcima, u suradnji s njima završio posao i strpao u ormar. Neka im je na savjesti.

Nedavno sam pogledala hrvatski film Murinu(2021.) redateljice Antonete Alamat Kusijanović. Murina je zbilja doživjela  međunarodni uspjeh, ali nije išla konkurirati za Oscara jer Danilo Šerbedžija  i ekipa znaju bolje s Terezom 37. Martin Scorsese je izvršni producent Murine. Snimateljica je međunarodno poznata i cijenjena  Francuskinja Helene Louvart, te niz drugih karakteristika činilo je ovaj film ozbiljnim kandidatom za nominaciju. Odlična gluma glavnih protagonista, klaustrofobične scene otoka i morskih dubina zaokružuju priču kao more što zaokružuje otok. Pobjeći se može samo brodom, ali i s toga broda skače se samo u morske dubine. Turisti dolaze, ali oni, glavni likovi: otac, mati i kći, ne odlaze. Poremetit ih može, možda i treba u nekom segmentu, stranac i strani novac. Ima tu neke simbolike glede obitelji i Hrvatske, zatvorenosti otoka i povezanosti s morem cijelim svijetom. Treba mudro odigrati. Kako u filmu, tako i u natjecanju za Oscara, a i šire.  No tu je crna ruka iliti ga partizanski PR, kako hoćete, brži, pohlepniji i uspješniji. Terezu nisam pogledala, vele da je dobar film, ali da je Murina više kotirala jer ima međunarodni background.  Slično je to sa selektiranjem reprezentacija u doba Juge. Hrvat mora biti pet puta bolji da bi uletio umjesto Srbina. Ajde i partizanska Tereza je naša i kao naša je otpala za nominaciju za Oscara. Ostaje zrno sumnje, pardon, znajući političku povijest moderne hrvatske kinematografije, šaka zrnadi;  je l se vodilo računa o uspješnosti za dobrobiti Hrvatske? Je, vraga. 

Nina Obuljen je na saboru HDZa oplela po desnoj ideologiji. Pohvalila svoju isključivost, nazvavši je uključivošću. Misli ona, kao i cijela lijeva globalistička falanga, kad uključi lijevo, to znači uključivost. Ostalo ne postoji. Partizanska dijagnoza svih prethodnih znanja svijeta, kulture i tradicije, leži u tome da su bezvrijedna u odnosu na ono što oni donose i prenose. A prenose neznanje i laž kao instrument svake totalitarne ideologije.  S druge strane, nositelji tih temeljnih znanja iz povijesti i kulture, drugovi bi rekli konzervativna buržoazija ili nepoštena inteligencija, njihovim neprijateljskim PR-om se oslikavaju kao nositelji pršuta na čelu. 

Čast Kerumu, najviše zbog spomenika Tuđmanu u Splitu, ali… Dovoljno je da Nini prezentiraš fotku s pršutom na čelu, svako jutro za zajutrak da se ona, fina dubrovačka vlastelinka zgrozi, te umjesto u crkvu, od siline progresa skoči na Paradu ponosa ili još gore, skup od pet ljudi, za Titov trg kako bi se upela dokazati silnu uključivost koju reklamira. Nije Nina kao Nina jedina na koju se uspješno kači partizanski PR. To je njihova, već postala globalna, poslužit ću se riječju koju preziru, tradicija. 

Mislite li da bi Che Guevarino lice postalo ikona slobode koja se printa na milijarde tinejdžerskih majica, da je recimo izgledao kao…, kao drug Ante Tomić. Bi, vraga. Lepi je Che, onako revolucionarno šireći totalitarizam, nožem, puškom i ubijanjem, google translateom preveden u anđela slobode. Pih, kad mi ne znamo. Da Kerum izgleda kao Che, možda bi i Nina nosila pršut na čelu i ona s RTLa, Mojmira, Danka i niz drugih koka… I Sarnavka, i Seve, i Rada, i Veljača. Ali ti ga ne znamo. 

Ne sudi knjigu po koricama! Da, ali treba imati na umu da nam mladost ima  koncentraciju, jedva u trajanju tik toka i zato će posegnuti samo za lijepim koricama, lijepo brendiranim sadržajem bez obzira na vrijednost sadržaja. Nešto kao lepi  Che! Tko će ići dublje i otvarati takvu knjigu i otkriti da se unutra  krije primitivistički, rušilački, maloumni mehanizam razaranja zapadne civilizacije?

Ako imaš Marulića,  Hektorovića, Držića, Šenou, Zagorku, Matoša, Kamova, Krležu, Novaka, Marinkovića, Fabria, Aralicu, Gavrana…, kao vrijedan sadržaj čini se lakim za brendirati, ali nije, jer imaš golemu mašineriju partizanskoga PR-a koji neprestano radi na zaboravu ili različitom tumačenju.

Tako je za zamijetiti da su mnoga imena koje sam gore nabrojala ili potpuno zanemarena ili im se obljetnice obilježavaju vrlo skromno u odnosu na nacionalno značenje ili se istiskuju drugim, manje ili više značajnim imenima. Primjerice, Matoš uvijek gubi kad je Vladimir Nazor u pitanju jer je ovaj potonji prešo u partizane i ne velim da njegova djela nemaju značaj, ali zar iskonske primitivce i totalitariste boli uvo za njegova djela? Igra ulogu samo zbog one pjesme o Titu i priče o partizanima i toga dijela biografije.  Kod promicanja lika i djela Nikole Tesle je uložen golemi novac i trud. Ne zbog hrvatske promidžbe, nego zbog  regionalnoga svojatanja i bratstva i jedinstva. Nije tako loše ispalo jer s e ipak kolateralno promiče Hrvatska koliko god bi je rad’, partizanski PR, mimoišao. Da će baš toliki trud uključiva Nina i partija uložiti u Marulića čija je realna vrijednost na razini Erazma Roterdamskoga, taj film ne bute gledali.

U slučaju Splita, pisala sam i prije, novinar Smoje zbog svoga jugoslavenskoga nacionalizma, ali vrlo skromne intelektualne ostavštine, (više se radi o zajebanciji u dva scenarija za TV serije), šišat će uvijek velikog hrvatskoga intelektualca i kroničara  Bogdana Radicu koji se Tita i njegova totalitarizma odrekao na vrijeme.

Nije samo riječ o književnicima i znanstvenicima. Umjetnici općenito, političari, sportaši, građevine… U gradu Splitu s većinskim hrvatskim stanovništvom izborne godine 1882., bila je dilema tko je veći Splićanin, talijanaš Antonio Bajamonti, poznat po krilatici Slaveni sutra, Hrvati nikad i žestokoj borbi protiv hrvatskoga jezika, ili narodnjak Gajo Bulat. Splićani su došli pameti te logično dali glas svome, a ne onome tko ih je smatrao građanima drugog reda. Partizani su pod egidom antifašizma, 47. srušili protofašitičku fontanu iz kraja 19. st, zvanu Bajamontušu zbog njena naručitelja talijanaša Bajamontija. U 21. stoljeću slijednici njihove ideologije, vratili bi je natrag. Za starohrvatsku crkvu sv. Trojice iz 11. st, na Poljudu, za koju vjerujem da ni pripametni Centar, ni njegovi vijećnici i suradnici koji bi razvaljivali i maloljetnice ako im se servira, nisu ni čuli. Ali će isti u lokalnim novinama zahvaljujući istom PRu biti označeni kao vrhunski teorijski fizičari, iako su Fesbovci, vrhunski intelektualci, iako to nisu..itd. Vrlo je sporna njihova širina intelektualne uključivosti kojom se busaju(kao i gđa ministarka ), jer su istodobno i „glavni ateisti“ grada Splita.

Onaj koji bi podvodio maloljetnicu drugaru, ne krije mržnju spram religioznih. Naziva ih genetskom pogreškom.  A to ni stari Marx nije tako lijepo oblikovao. Marx je religiju nazvao opijumom za mase, pravdajući donekle narod. Dotični ide korak i više te svaljuje krivnju na genetsko naslijeđe jer vjernički narod kojemu se obraća ova partizanska intelektualčina je ipak hrvatski. A taj narod je iskonska pogreška. I zato toga lika, narajcanoga na beogradske devojke, nazivaju velikim intelektualcem??!! Malo je to, priznajem, složeniji princip od Anđe vlajine iz Maloga mista koju rado uzimam za primjer rezultata partizanskoga PRa, ali se svodi na isto. Napridnjaštvo i intelektualnost se vezuje za ateizam. Tako svaki član ili simpatizer partije, nerijetko neuk i neupućen poput Anđe, i nerijetko goli primitivac, nerijetko, vidimo na splitskom primjeru, s karakteristikom neukusnog i kazneno spornog ponašanja, pomisli da je iznad svih samo zato što ne vjeruje u Boga. Na ateizam se nadoveže bogata tradicija od lepoga Che do ženskara, lovca, pušača kuba cigara-druga Tita, preko ubijenih i utamničenih homoseksualaca iz doba njihove vladavine do albatroski neprepoznatljivih pripadnika istih seksualnih orijentacija s majicama svojih tamničara na svojim prsima. Od mržnje spram talijansko fašističke simbolike Bajamontuše do velike ljubavi spram nje zbog antihrvatske simbolike, a sve u režiji partizanskoga PR-a kojemu nikada nije cilj bio antifašizam, nego, vidi se zorno na spornoj fontani, antihrvatstvo. A crkvica na Poljudu iz 11. st, da bi je upoznala šira javnost kao realno vrjedniju od fontane iz 19. st.(poneki stručnjaci fontani spore uopće umjetničku vrijednost), ostaje za avanturiste ako ih put slučajno navede. 

Sv. Trojica ostaje poput iskonske hrvatske i europske kulture zatočenikom površnog i jednodimenzionalnog partijskog PR-a. Svijet, izgleda, takva je zbilja,  ostaje na avanturistima. Otkrivačima blaga. U našem slučaju, hrvatskoga blaga. Njima pripada budućnost! Zaista, svaka političko partijska papčina može pohoditi paradu ponosa, i iskompleksirano zakopati hrvatski ponos jer mu je netko  označio taj ponos primitivnim, a ovaj irelevantni; homoseksualni, naprednim. Također, svaka papčina može staviti pršut na čelo i doprinijeti da se hrvatski ponos označava kako želi (i uspijeva postići), partizanski PR, ali zaista, samo su rijetki iskonski iskreni ponosni Hrvati, otkrivači hrvatskoga blaga, baštinici europske i svjetske baštine, oni koji nisu podložni utjecaju i kojima pripada budućnost. Budućnost blagostanja.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo