Anto Periša: UPITNA UREĐIVAČKA POLITIKA VIJENCA MATICE HRVATSKE

Dopis uredništvu Hrvatskog neba

U svom 180-godišnjem radu i djelovanju doprinos Matice hrvatske u očuvanju i promičbi hrvatske samobitnosti više je nego poznat. Jedno od toga je i hrvatski jezik kao najvažnije obilježje našeg nacionalnog identiteta. Zato je izbor novog vodstva i predsjednika MH, književnika Mire Gavrana, u prosincu prošle godine, ohrabrujući, čime se, konačno, u prvi plan stavlja nacionalni interes, kao što je donošenje zakona o hrvatskom jeziku.

Nadam se da će se to odraziti i na uređivačku politiku Vijenca, glasila MH, koja je u nekim slučajevima bila u suprotnosti s očuvanjem hrvatske samobitnosti. O čemu se radi? U Vijencu (24.3.2022.) objavljen je In memoriam, zapravo hvalospjev, netom preminulom Igoru Mandiću, koji je, smatram, neprihvatljiv zbog njegovog otvorenog jugoslavenstva odnosno protuhrvatstva. Odgovor na hvalospjev, u kojem sam naveo još i dva slučaja koji su bili protiv samobitnosti hrvatskog jezika, poslao sam glavnom uredniku da ga objavi, držeći se audiatur et altera pars.

Budući da odgovor nije objavljen, obratio sam se emailom glavnom uredniku s upitom namjerava li ga ili ne objaviti. Nažalost, nije se javio, što nije baš u skladu s civilizacijskim standardima.

Zahvaljujem, stoga, Hrvatskom nebu na objavi mog odgovora poslanoga Vijencu.

Anto Periša

Ignorirano pismo Ante Periše glavnom uredniku Vijenca

Gosp. Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Poštovani glavni uredniče!

U Vijencu (24. 3. 2022.) objavili ste tekst In memoriam – Zbogom, dragi Mandiću, autorice Helene Sablić Tomić. Da sam ovo vidio, ne znajući gdje je objavljeno, pomislio bih na Pupovčeve jugosrpske Novosti. Iz teksta vidimo da je autorica očarana, kako je istaknula, piscem, novinarom, polemičarom, medijskim ratnikom, kolumnistom, upornim šetačem pripovjednih šuma, Šibenčaninom, nedavno preminulim Igorom Mandićem. Onim Mandićem, koji je u više od šest desetljeća obilježavao jugoslavensku i hrvatsku kulturnu javnost… Autorica otkriva da je još kao studentica čitala njegove knjige i feljtone te razotkrivala poetiku polemike, itd., itd. Stječe se dojam da autorica detaljno poznaje cijeli njegov opus. O tome koliko je obilježio hrvatsku, a ne jugoslavensku kulturnu javnost, predmet je za književne kritičare i druge koji se time bave te mu dodijele status, sine ira et studio, koji zaslužuje, ako zaslužuje.

Ne znam je li autorici poznato – a trebalo bi biti – Mandićevo jugoslavensko, a naročito njegovo istaknuto protuhrvatsko opredjeljenje koje je više puta došlo do izražaja otkad je Hrvatska stekla neovisnost. Nije prošlo puno vremena od stjecanja neovisnosti kad je izjavio da je to „propali projekt“. Također mu nije puno trebalo da pokojnog Vladu Gotovca – jednog od časnih predsjednika Matice hrvatske – nazove „profesionalnim Hrvatom“ i „prišipetljom različitih političkih zlotvora“. U tom se tekstu Mandić kritički obrušio na Gotovčevo domoljublje, sve do razine dehumanizacije Gotovca kao čovjeka i osobe. Mnogo godina kasnije, gostujući u emisiji „Nedjeljom u dva“ voditelja Aleksandra Stankovića (5. 11. 2017.), na temu patriotske ili domoljubne ljubavi izjavljuje: „To je ljubav za hulje. Patriotizam je posljednje utočište hulja“. Ako je patriotizam odnosno domoljublje i nacionalni ponos utočište hulja, onda je upravo Matica hrvatska sa svojega hrvatskog domoljublja i nacionalizma – zbog čega je mnogim vlastima bila trn u oku, a komunističke vlasti su je bile zabranile – u skladu s Mandićevim riječima vjerojatno najveće utočište hulja od 1842. do danas.

A da je Mandićevo protuhrvatsko opredjeljenje najvažniji kriterij za ocjenu njegova lika i djela pišu Pupovčeve Novosti (14. 3. 2022.), u In memoriamu, posebno ističući: „Uredno sam kršten i išao u crkvu, ali mi je na živce išlo pomahnitalo urlanje da je biti Hrvat neka velika prednost. Pametni ljudi se toga odriču. Što je sadržaj hrvatstva? Antisrpstvo? Mene to ne zanima?“ Iz ovog, a iz drugih panegirika, uz njegove spisateljske ‘vještine’, ističe se njegovo projugoslavensko-protuhrvatsko opredjeljenje te da je bio protiv nacionalizma 90-ih, čime se sugerira da se to odnosi samo na hrvatski jer, očito, drugi nacionalizmi ne postoje.

Mandić nam stavlja do znanja da je pametan, a hrvatstvo je urlanje (jugoslavenstvo je valjda opera) i da ga to ne zanima. Kao što njega ne zanima hrvatstvo tako ni mene, a vjerujem i druge, ne zanima on kao Jugoslaven. Smatram, također, da mu Vijenac ne bi trebao pridavati značaj objavljujući zaneseni i zaslijepljeni panegirik njegove poklonice.

Ovo, nažalost, nije prvi put da se u Vijencu pridaje značaj onima, usuđujem se reći, koji to ne zaslužuju. To se odnosi i na dvoje profesora s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu: izv. prof. dr. sc. Tomislava Bogdana i docentice dr. sc. Maše Kolanović. O čemu je riječ? Krajem ožujka 2017., grupa jugoida okupila se u Sarajevu kao na nekakvu zasjedanju AVNOJ-a, te objavili „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“. Nije teško zaključiti da su namjerno tempirali plasirati „zajednički jezik“ na 50. obljetnicu slavne i časne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je u ožujku 1967. potekla iz naše Matice hrvatske, odlučivši se glede jugounitarističke deklaracije za Sarajevo, a ne za Jajce. Izjavili su, naime, da je jezik koji se govori i piše u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji „zajednički jezik“, tvrdeći da je to „standardni jezik policentričnog tipa“. Time su se dali u nijekanje sadržaja Matičine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zatim su tražili potporu skupljanjem potpisa na (još dostupnom) portalu www.jezicinacionalizmi.com. Kao što se moglo i očekivati, jugofili iz Hrvatske (njih oko 1.000), dalo je potporu „zajedničkom jeziku“. Ne iznenađuje da su to oni koji ne prihvaćaju neovisnu-samostalnu Hrvatsku, a kamoli samobitnost hrvatskog jezika.

Iznenađuje, međutim, da profesori s Odsjeka za kroatistiku, daju potporu „zajedničkom jeziku“. Vidimo tako da je T. Bogdan među prvima potpisao (redni br. 27), a M. Kolanović, nešto kasnije (redni br. 8349).

Da netko s Odsjeka od kojeg se očekuje očuvanje i promicanje samobitnosti hrvatskog jezika podupire „zajednički jezik“ nije ništa drugo nego jedan od apsurda kojima nerijetko svjedočimo u Lijepoj Našoj. A, unatoč tomu, Matica hrvatska čak objavljuje knjigu „Prva svitlos“ T. Bogdana, i promovira ju u Velikoj dvorani – 15. 3. 2018. – dakle godinu dana nakon što se autor jasno opredijelio za „zajednički jezik“, što je neoprostivo i što će ostati sramotno za MH, a Vijenac sve to nekritički i pohvalno objavi. Koji apsurd!? A apsurd je da Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta nije reagirao glede potpore „zajedničkom jeziku“ svojih profesora (u drugim zemljama koje nam služe kao neki uzor, profesori za ovakvo nešto brzo bi bili izbačeni). Postavlja se pitanje: Koji se jezik upotrebljava/predaje na Odsjeku za kroatistiku, hrvatski ili „zajednički“?

U ovom slučaju, umjesto objave hvalospjeva, Vijenac je trebao prozvati Odsjek za kroatistiku da se očituje u vezi s postupkom svojih profesora, a ne davati im prostor za promociju knjige i intervjua M. Kolanović. Nadam se da će ubuduće biti kritičniji, odražavajući istodobno stajalište Matice hrvatske, prema onima kojima je hrvatstvo urlanje, i kojima je „zajednički jezik“ materinski jezik.

Anto Periša

Zagreb

Dostavljeno:

1) Miro Gavran, predsjednik MH

2) Odsjek za kroatistiku FFZG