Moramo krenuti u novo oslobođenje!

Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova poslalo je u četvrtak prosvjednu notu Austriji zbog uklanjanja povijesnog hrvatskog grba sa spomen-kamena na Bleiburgu. No pravi problem nije u Austriji, nego u Hrvatskoj, i trebat će malo više od jedne prosvjedne note da ga se riješi. Usput rečeno, Ministarstvo odnosno Vlada, i ne samo ova nego sve prethodne, nisu napravile ništa konkretno da prosvjedna nota ne bude potrebna. Njome se ionako ne će ništa promijeniti. Dapače, mnogo su toga učinili da bi se došlo do situacije u kojoj se žrtve jugoslavenskog komunizma i velikosrpstva ponižavaju i ponovo ubijaju.

“Povijest zna biti nevjerojatno nemilosrdna prema svima koji nisu spremni iz nje učiti” (Dr. F. Tuđman, listopad 1988., predavanje u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Stuttgartu – “Povijest rješavanja hrvatskog pitanja u obzorju samoodređenja naroda i integracije u slobodnom svijetu”. Pa ipak, hrvatski narod nije mogao provesti objektivnu raspravu o povijesnom razdoblju 1941.-1945. jer nije bio slobodan. Hrvatsku povijest tog razdoblja pisali su neprijatelji hrvatske države i Titovi epigoni. Oni su stalno uništavali i sam spomen na NDH. Stoga su ju zagovornici hrvatske državnosti morali dugo i stalno braniti kao jedino ostvarenje državnosti u XX. stoljeću, prije sadašnjega.

Dr. F. Tuđman samo se u opoziciji i u predizbornoj kampanji izdignuo iznad građanskog rata 1941.-1945. U navedenom predavanju dr. Tuđman je rekao: “Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast…”

Svaka mu čast za ovo priznanje, bez obzira da li je bilo iskreno ili je to bio taktički potez da bi dobio pomoć nacionalista, koju je on 1990. i dobio, za razliku od dr. A. Pavelića, koji ju 1941. u istoj situaciji nije dobio ni od HSS-a ni od hrvatskih komunista. No nakon izborne pobjede nova vlast odustala je od tog stajališta. Naprotiv, u Izvorišne osnove Ustava nametnula je partizanski pogled na ustaško-partizanski rat, koji je podijelio hrvatski narod i pomogao neprijateljima u rušenju hrvatske države i stvaranju nove Jugoslavije.

I dok su srpski komunisti prekinuli svoj sukob sa srpskim nacionalistima i poslije se s njima  povezali, hrvatski  komunisti stalno su podgrijavali grijehe hrvatske strane u ustaško-partizanskom sukobu. Uspjeli su nametnuti mišljenje da su ti grijesi imanentni hrvatskoj oslobodilačkoj borbi. Na toj propagandi srpskih i jugoslavensko-hrvatskih komunista temeljile su se protuhrvatske predrasude Zapada, koji je branio jugoslavensku diktaturu i Titovo komunističko jednoumlje do početka raspada Titove Jugoslavije.

Sjetimo se samo kako je u svibnju 1991. EEZ (sada EU), prigodom posjeta J. Delorsa, ponudio milijardu dolara i članstvo u EEZ-u ako se Jugoslavija održi. Sjetimo se kako je jedan mjesec poslije toga državni tajnik SAD-a J. Baker izjavio da je održavanje integriteta Jugoslavije prvotni cilj američke politike na ovom prostoru; dakle ne demokratizacija ili politička liberalizacija, ni slobodno tržište ili višestranački sustav, nego cjelovitost Jugoslavije.

Hrvatski antifašisti stare i nove garde, koji misle da su 1945. bili pobjednici, prihvaćanjem i stalnim obnavljanjem protuhrvatske crne legende iz Drugog svjetskog rata postali su i ostali glavni krivci za poteškoće koje je Republika Hrvatska imala i ima u svojim odnosima sa Zapadom. I to unatoč činjenici da su se od samoga početka na čelu države i na svim važnijim položajima nalazili ljudi koji dolaze iz jugoslavensko-komunističkih redova i koji su bili djelatni protivnici NDH-a i odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije. Danas se na takvim pozicijama nalaze njihovi nasljednici, istomišljenici i korisnici.

Pamćenje hrvatskog naroda hrani se pozitivnim i negativnim događajima. Oni pozitivni moraju se slaviti, oni negativni ne smiju se prešutjeti. Bleiburška tragedija najveća je tragedija hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Dogodila se nakon što je Drugi svjetski rat završen, s blagoslovom onih koji su ju mogli spriječiti, i ostavila je duboke rane i teške posljedice za život i suživot hrvatskog naroda. Ona nam govori o teškim grijesima protiv života i protiv ljudskog dostojanstva, ali nas i poziva da ispravimo svoje pogrješke i da u izgradnji sadašnjosti i budućnosti prihvatimo pouku koju nam pruža naša povijest. Naime, kako je ispravno konstatirao dr. Tuđman u Stuttgartu, “povijest zna biti nevjerojatno nemilosrdna prema svima koji nisu spremni iz nje učiti”.

Baštinici jugoslavenskog komunizma napadaju NDH etiketirajući ju kao nacifašističku tvorevinu, „zaboravljajući” Jugoslaviju, jugoslavenstvo, srpski mini-imperijalizam i balkanski komunizam kao pojave u sredini u kojoj se odvijao sukob u Hrvatskoj u razdoblju 1941.-1945. I tvrde da svako povezivanje Hrvatske s NDH ugrožava sliku nje kao pobjednice u okviru antifašističkog europskog bloka, opet „zaboravljajući” što je hrvatski narod doživio 1945. pa nadalje, kada je, kao “pobjednički” dobio etiketu “genocidan”. Nju je morao ispaštati u ime “bratstva i jedinstva”, od Bleiburga preko marševa smrti do Titovih logora za “prevaspitanje”. Ta mu je etiketa ostala do danas, zahvaljujući “narodnoj” vlasti i “bratskom” srpskom narodu, a uredno ju njeguju i potenciraju svi koji su protiv hrvatske države i danas. I oportunisti.

Kad Ustaški pokret više nije mogao uspjeti, odgovornost za spašavanje države bila je na komunistima i HSS-u. Oni su trebali očuvati hrvatsku državu za hrvatski narod. No oni nisu uništavali samo ustaški režim, nego i hrvatsku državu. Obnovili su Jugoslaviju. Ako danas smatraju i prigovaraju da je ustaška vlast bila loša i da ju narod nije prihvaćao, trebali su tada preuzeti državu, raspisati slobodne izbore, ustrojiti neovisno sudstvo i suditi onima koji su se ogriješili, a ne uništiti cijelu jednu generaciju, bahato preuzeti vlast i predati ju drugom narodu i drugoj državi.

Ni njihovi nasljednici nisu bolji, samo su okolnosti drukčije. Oni koji su bili dio komunističkog režima, ili potpali pod njegovu propagandu, još uvijek djeluju u skladu sa svojom ideologijom.  Prozivaju nas i optužuju nas kao što su to radili za vrijeme Jugoslavije. Opravdavaju zločine svojih i svoje zločince. Na taj se  način i sami pretvaraju u ubojice. Zaista je mučno biti svjestan da su među nama živjeli i žive ubojice i da su i takvi zauzeli važna mjesta i poluge države i društva. Toliko da više ne možemo reći „Imamo Hrvatsku!”. Hrvatska je okupirana, i koliko god to zvučalo patetično, moramo krenuti u novo oslobođenje! Prije no što unište i cijelu ovu generaciju. Tako nam Bog pomogao! Amen.

M. O./Hrvatsko nebo