H. Hitrec: Ovih dana u mariupoljskoj bolnici ordinira neka ukrajinska Vesna Bosanac

Prema svršetku ožujka

Hladne noći, mrzla jutra s nedopustivim minusima, tople poruke Hrvatskoj iz Moskve, do sada tri ili četiri koliko sam nabrojio, od kojih je jedna bila višetonska, a ostale verbalni delikti. Iz našega ministarstva vanjskih dela uglavnom obzirne reakcije ili smirivanje javnosti, da ne bude zabrinuta, nema tu veće opasnosti, ni manje. A očito je da se duševni bolesnik u Moskvi narogušio na Hrvatsku više nego na ostale članice NATO-a, što nije slučajno, jer ništa nije slučajno, kao što znamo. S druge strane, ni Hrvatska nije nevina. Eto, čitam u zagrebačkim novinama naslov: Hrvati pretili! Ma komu smo, zaboga, mi pretili, je li, bre? Možda sam nešto krivo shvatio jer nisam baš bistar, bit će da se ipak radi o debelim Hrvatima, kako su mi objasnili. Nego, Hrvatska je psihopatu zanimljiva, osim po sebi, posebno u svezi s Bosnom i Hercegovinom koja, poručuje Putin, ne smije u NATO, inače će biti posljedica. Elem, upute BiH su iste kao i one Ukrajini, što zvuči zloslutno i upućuje na zaključak da je Bosna, skupa s hrvatskom Hercegovinom i hrvatskim dijelovima Bosne – ruska interesna zona, u što Rusi i Hrvatsku pokušavaju uvjeriti, te ju na vrijeme zastrašiti ako se bude miješala u zapadnobalkansko pitanje, gdje je Crna Gora već napola bezecirana, baš kao da se nalazi na Crnome moru, a ostalo slijedi. Srbija za sada hoda po prstima, čeka rasplet, pa ako bude povoljan po Putina, onda će ruski i srpski svet sjedinjenim snagama napraviti reda na tzv. Balkanu, napokon, s tim da je po ne tako davnim izjavama Hrvatska prigrabila prevelik dio jadranske obale, što je za tako malenu zemlju velik luksuz i ruske luksuzne jahte ne osjećaju se sigurnima.

Glede BiH, čini se da Europa i Amerika, zabavljene na istočnim granicama NATO-a ipak nisu zaboravile gdje (još) počinju svjetski ratovi, pa su nešto pojačane snage eurofora koje, doduše, nitko ne doživljava previše ozbiljno, a usporedno idu neuspješni „diplomatski napori“ oko izbornih promjena, s tim da se u daytonsku formulu tri u dva nitko ne usuđuje dirati, premda BiH ima budućnost samo kao tri u tri ili je ne će biti.

Uglavnom, svijet se vrti kao nikada u zadnje doba, što su govorili Dubrovčani za neka razdoblja srednjega vijeka. Ratna psihoza pomalo nagriza i Hrvatsku, ljudi stenju pod teretom ulja i brašna kao da su već frigani, izbacuju knjige s polica i stavljaju hranu, miševi se vesele brašnu, a mačke i psi pričaju mladima o vremenima kada su ljudi u nestašicama jeli kućne ljubimce. Govorio sam ja o tome i svojemu psu Toru, koji me od tada gleda ispod oka i zavlači se pod radijator. Kako brašno i ulje čuvaju od radijacije, ne zna se, ali da je jod dobar, već svi znaju i kupuju ga, preventivno ubacuju u gemište i jodlaju u kletima. Lažni proroci navješćuju smak svijeta i neki im vjeruju, premda je do sada propalo barem dvadeset takvih prognoza, ako ne i više. Jedina donekle znanstvena jest ona čuvenoga Isaaca Newtona, koji je izračunao da će svijet propasti godine 2060., znači imamo pred sobom još nekoliko desetljeća, radujmo se. Odnosno, nemamo se čemu radovati, gledamo vukovarske slike u Mariupolju koji se nalazi na „nezgodnom” mjestu gdje se ruske snage moraju spojiti ne bi li bilo kako, pa i traljavo, završile barem južnu i istočnu „specijalnu misiju u spašavanju ugroženih Prorusa”, u čemu ih već dugo sprječava pukovnija Azov koja je pandan našim HOS-ovcima, ali i svim braniteljima u žutim čizmama, a i onima drugih boja. Dotle u Rusiji donekle jača otpor Putinovu režimu i njegovu ratu, od one odvažne televizijske voditeljice, preko astronauta koji su izvan dohvata KGB-a (barem za sada) do televizijske diverzije – petnaestminutnog prekida Putinova govora na poznatom nam nogometnom stadionu, na koji je dotjerana publika u slavu despota, a on poručio da o autogolu nema riječi, sve napreduje prema planu. U tom su planu i ubijena djeca koja i nisu znala da su planirana, ali i tek malo odrasla djeca s jedne i druge strane koja ginu jer je Sumanuti odlučio ispuniti svoj san zvan in integrum restitutio. Ne zna se koliko je mrtvih Ukrajinaca planirano u Kremlju, koliko zgrada (i kazališnih, sjetimo se Osijeka), koliko patnja dok broj ne bude ispunjen i teritorij označen, e da bi se onda doista pregovaralo s boljim kartama nego ovih dana. Ruska verzija nagodbe mogla bi biti ova: Ukrajina ne ulazi u NATO, postaje (ostaje) neutralnom što god to značilo, zauzvrat joj Rusija dopušta da uđe u Europsku uniju (teško), Krim i krajnji istok Ukrajine postaju Azovska Republika pod patronatom Rusije, Ukrajina zadržava vojsku u manjem sastavu i s oružjem koje odobre Rusi, stvara se posebni međudržavni sud za ratne zločine na kojem se sudi samo Ukrajincima, a naći će se i tajni svjedoci. Izbjeglice se vraćaju kući, ako kuća još postoji, počinje obnova u kojoj glavnu riječ vode prijateljski Hrvati s nedavnim potresnim iskustvom, što znači da će potrajati.

Bilo kako završilo, a sve jednoga dana završi, podosta velik broj Ukrajinki i malih Ukrajinaca ostat će na zapadu, pa i u Hrvatskoj. Njima će se nakon rata pridružiti preživjeli Ukrajinci, Hrvatska doživjeti demografski procvat, ukrajinski mladi popuniti mjesta izbjeglih mladih Hrvatica i Hrvata, ne će više biti potrebe za radnicima iz Azije, integracija lagana, pa donekle i u vjerskim dimenzijama jer svi smo kršćani. Ako nisu svi pridošli katolici, nije važno, mogu biti i grkokatolici, kao što mnogi već i jesu. Mnogiji su ipak pravoslavni, i tu dolazi do omanjih teškoća, jer bi Srpska pravoslavna Crkva nakon nekoga vremena mogla uvjeriti pravoslavne Ukrajince da su Srbi, kao što je svojedobno uvjerila Vlahe. Vidjet ćemo. Tu je i pitanje ćirilice, protiv koje u ukrajinskoj verziji očito nitko nema ništa jer ju ne nose u Hrvatsku agresori nego izbjeglice, a djeca će se latiničnom okružju lako prilagoditi. Jedna od donekle dobrih, premda žalosnih stvari oko rata u Ukrajini jest ta da su Hrvati napokon nešto naučili o ukrajinskoj povijesti, a još više o zemljopisu. Upravo je nevjerojatno koliko smo svi zajedno – netko više, netko manje – malo znali o toj ogromnoj (je li rusizam?) zemlji, te gdje je koji grad i kako se doista zove (a ne po ruskim i srpskim prijevodima, izgovorima). Dobro je da ima popularnih kompilacija u tisku i na portalima, znanje se ipak širi, a ponešto se doznaje i o ukrajinskoj književnosti koja nam je, priznali ili ne, uglavnom nepoznata. Ne zna se u Hrvatskoj previše ni o hrvatskoj književnosti, pa što se mučiti s ukrajinskom.

No da se vratim na aktualne događaje koji će, valjda, u budućnosti postati temom književnih djela. Tko, naime, u Hrvatskoj ima posrednu korist od ratnih zbivanja u Ukrajini? Plenković. Baš kada se malo zaljuljao, izbila je ta ratna kriza i skrenula pozornost od nestašnih članova Vlade. Na gubitku je Milanović koji se nije snašao, a išlo mu je dobro, njegove su kreativne jezične bravure zabavljale narod, a ponekad je govorio što i narod. Sve lijepo u ležernijim vremenima, ali su sada drukčija i treba se malo uozbiljiti, ne mora on postati Zelenski, ali ni djelovati nepredvidljivo na vanjskopolitičkom planu sada kada nema soliranja ni ispada koji bi mogli biti krivo protumačeni. S druge strane, i druga strana treba stati na kočnicu, ne potencirati svađe ionako blesave, ne činiti ih još blesavijim kao što netko strašno duhovit radi na twitteru HDZ-a (Kremljenko i slično), u čemu vidim rukopis raznih prokulica i nedoraslih antagonista, a ti se biseri prenose javnosti na ekranima, kao da su tko zna kakvi politički domišljaji. Ono što ne vidim jest prava, čvrsta, jasna strategija hrvatske obrane u slučaju većih nasrtaja na Hrvatsku, dobre analize (bolje to čine novinari poput Ivankovića) i obavještavanje javnosti o pravom stanju stvari u Oružanim snagama RH, o čemu više zna Felix. Na kraju krajeva, ta će „javnost” ratovati ako dođe do najgoreg, a bedaci se u skloništima opravdavati da je do osipanja Hrvatske vojske došlo u vrijeme prijašnjih Vlada, od brigada nastale bojne, od bojna satnije, od neke varijante vojnoga roka do parada ponosa. A pitat će se i o izdajama, davnim i nedavnim, i o petim i šestim kolonama, o čemu je započeo govoriti dični general Sačić u jednoj televizijskoj emisiji, ali više nije bilo vremena da kaže do kraja, vrijeme je iscurilo. Jest, u Hrvatskoj curi na sve strane. Nadajmo se da Hrvatska ne će iscuriti sa zemljovida u ovom novom preslagivanju svijeta. To se, naravno, ne će dogoditi, em smo Hrvati, ali nam za čupava vremena trebaju državnici i potencijalni vojskovođe, junaci iz naših ratnih vremena, a ne dezerteri iz toga doba ili nevični junoše gurnuti u resor, u nevrijeme. Slava Ukrajini! Živjela Hrvatska!

Vesna Bosanac

Vijest dolazi dok pišem ova slova: umrla je Vesna Bosanac, uz doktora Njavru simbol ratne vukovarske bolnice. Žena hrabra i časna. Traume iz doba srpskoga razaranja Vukovara ostavile su traga i na njoj, a kako ne bi, a one su vjerojatno i skratile vijek odvažne liječnice, koja je ipak doživjela da bolnica bude ne samo obnovljena, nego i opremljena suvremenim uređajima, ali u jednom dijelu i mjesto sjećanja na vukovarsku tragediju.

Ovih dana, bez sumnje, u mariupoljskoj bolnici ordinira neka ukrajinska Vesna Bosanac. Heroja i heroina nikada ne nedostaje, kao ni zločinaca.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo