Nataša Božinović: Svi smo mi udbaši samo to još ne znamo!

Čitam u Slobodanki Silvanu Uzinić. Probudila se Siki iz tridesetogodišnje kome i prvo što je vidjela na TV, bila je ona škotska kuna na euru. Uvjerena da joj plata sjeda u dinarima s desecima nula na novčanicama, te da umjesto u ladici, lovu drži u vrećama u garaži dok joj auto kisne na kiši, sretna što dinar, iako bezvrijedan postoji jer je u komi usnula ružan san da plaću dobiva u kunama, prvo što je bilo, latila se pera, te aktivističkim duhom, kakvog se ni Bojan ne bi posramio, napisa u jednome dahu: „Ruganje je ovo s kunom na euru, ona je bila novac u propaloj endehaziji. Točka! Pitam ja tu gospodu u Uniji znaju li oni što su im Hrvati pokušali podvaliti…“.

Koma je za drugaricu opravdanje, ali što reći za kolektiv. Za Slobodanku. Jer nije to jedini tekst. Ima više bljuvotina na tu temu. Različitim metodama do istog cilja.

Kako je ona munjevitom brzopoteznom analitikom objasnila da kuni nije mjesto na euru, tako je Bauk hadezeovom neuku i puku objasnio da ako je Tuđman bio komesar, a vama je dobar, onda vam je i drugarica komesarka Ahmetović dobra. Da. Kakav Tuđman. Komesarka Ahmetović nas je svojom neutaživom željom i voljom, te vrhunskom političkom sposobnošću dovela do samostalne i slobodne Hrvatske. 

Da Tuđman nema veze s nastankom Hrvatske, uočilo je i pronicljivo oko druga Vladimira Matijanića, Indexovca.  Elaborirao je to u jalu zbog pripreme obilježavanja 100 godina Tuđmanova rođenja jer veli da su okolnosti bile takve da kako god okreneš da bi Hrvatska devedesetih bila stvorena. Kretenski je prokužio da su Srbi željeli Hrvatsku, da je međunarodna zajednica  bila luda za idejom raspada SFRJ. Čak su se neki Hrvati mislili hoće li, neće li imati vlastitu državu, ali Srbi, JNA  dali su im bratski poticaj. Štipnuli su ih poticajno za guzu kao Juncker Plenkovića.  Po Matijaniću je umjesto Tuđmana, na čelu Hrvatske mogao biti i nekakav idiot poput samoga Matijanića. Koliko god takav ne želio Hrvatsku, ipak bi mu se ona natovarila zajedno u paketu s lentom. Istina je da se Tuđman tada morao ne samo boriti protiv oružane sile JNA, stvarati vlastitu vojsku, protiv nesklone međunarodne zajednice, embarga i čak lako što  se morao baviti i velikosrbima kao što je Matijanić unutar same Hrvatske, njih je sredio dok si reko keks, nego se  nažalost morao baviti i samim mudrovanjima rekla bih, naddomoljubnih opcija koje bi se nekim čudom sparile s onima antidomoljubnima. Sjetimo se pisma iz 1993. i kombinacije potpisnika; Pusićke, Goldsteina s Bancem i Gotovcem. Povijest se ponavlja. I danas ima takve suradnje koliko hoćeš.

Zato je bitno nastanak države vezati uz prvoga hrvatskoga predsjednika i inzistirati na tome. To govore i ovakvi Matijanićevski tekstovi ispunjeni mržnjom. Takvi tekstovi su analitički prizemni i ispunjeni lažima ali mogu upaliti kod neznalica. A neznalica i takvih tekstova je sve više.

S jedne strane će ti dokazivati kako Hrvatsku nisu htjeli ni Hrvati jer im je bilo lijepo u SFRJ, da Hrvatska nikada nije ni postojala, odnosno da nema temelja u povijesti jer im povijest počinje od 1945., a onda paf odjednom kad treba, Hrvatska ima tako prirodno društveno povijesni kontinuitet da je devedesetih nismo mogli mimoići ni da smo na referendumu 91. svi glasovali protiv nje. Granatiranje, smrti, ranjavanja, svirepa ubojstva, ništa se nije dogodilo. Hrvatska je tako glatko postala samostalna država da ne da nije trebala Tuđmana, nije trebala ni jednog jedinog Hrvata u njoj. 

Kad treba, Tuđman je komesar, Titov general, čak i udbaš ili bar udbaški frend, što je takvim dijagnostičarima inače pozitivno, a kad treba; kreator je 200 bogatih obitelji, djelitelj  BiH, progonitelj srpske nejači, što im je inače negativno. Nikada Tuđman  jugoslavenskoj nemani neće biti  kao stvaratelj hrvatske države uzor i povijesna vrijednost na koju imaju pravo svi politički državotvorni Hrvati. Lijevi i desni, sve manjine; vjerske, nacionalne i LGBT, svi oni kojima je Hrvatska neupitna. Svi oni kojima je Hrvatska upitna, potezat će ti kad treba njegove „mane“ i izmišljotine o njemu. Lako je za njih, ali se događa da i među domoljubima ima onih koji će se zakačiti na ovo Baukovo jer su oni Hrvatine veće i od samoga Tuđmana. Naddomoljubi. Tako će Bauk s ciljem obrane drugarice Ahmetović, obuhvatiti i vrhovni cilj koji je 2000. utemeljio Mesić i Račan, cilj detuđmanizacije, ustvari dekroatizacije. To je bolest koju je bilo lako dijagnosticirati i liječiti na početku da se krenulo, ali se pustilo da zahvati i zdravo tkivo-poneke domoljube koji su se prometnuli u naddomoljube.  I svak je sa svoje strane ubrizgavao još i još otrova: izdaja Vukovara, Posavine, Hrvata u BiH…  Svojski su ovim lažima dali obola, parafrazirajući Milanovića: mi i oni. Kad smo kod njega, sasvim je normalno da on, komu je Tito iznad Tuđmana postane predsjednik RH. Vole ga i naši i vaši.

Detuđmanizacija, odnosno dekroatizacija, ne zaustavlja se samo na Tuđmanovu liku i djelu. Kada je Kolinda počela mandat, odmah su je lijevi koji su inače za prava žena, označili glupom plavušom i barbikom. Nakon četiri godine, njih se nije više moglo čuti koliko su  tu kampanju degradiranja hrvatske predsjednice, preuzeli naddomoljubi. Danas Čović, kakav je, ujedinjuje Hrvate u BiH. Ali opet u javnosti gledamo prezentaciju te famozne suradnje naddomoljubnih sa svima onima koji podržavaju svaku ugrozu Hrvata na čelu s Mesićem, bilo gdje da se ta ugroza nalazi. Čovićev krimen je što kuži jaču prijetnju. A to su danas Bošnjaci.

Slična bizarna suradnja se događa i s Mostom koji koketira s Milanovićevim SDPom i Možemo. Mostu više odgovara epitet nadnarodni. Njih par ponosno predstavlja čitav narod. Sve što oni požele, požele jer narod stoji iza njih. I da samo ostane na željama, pa hajde, ali krenu u akciju. I njih takve, hiperaktivne su prepoznali detuđmanizatori kao suradnike za odradit ovaj pučko školski dio populističkog obmanjivanja domoljuba dajući im značaj naddomoljuba. 

Gledam Dujmovićev Press i odličnu jezikoslovku Sandu Ham koja pruža nadu u opstojnost hrvatskoga jezika. Prisjetila je ona na Milanovićeva Jovanovića i ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika u kojemu su bili velikani poput Ladana i Katičića, te instaliranja Jozića i njegova pravopisa. Ne vidim da je HDZ ikada ispravio takvu neprijateljsku rabotu kao što je ukidanje spomenutoga Vijeća i bilo koju drugu, svojih lijevih prethodnika. Pokatkad i nastave u tom nizu. Hrvatsko slovo ukida Hrvatska demokratska zajednica. Srpsko će slovo u Novostima i dalje, istom zajednicom obilato potpomognuto, nastaviti prosipati mržnju kao kolega im Matijanić u Indexu, kao Krile, Ivanišević, Pilić u Slobodanki, kao šumadijske posvuduše Dežulović i Tomić, i kao mnogi drugi od Jutarnjeg do Večernjeg pašaluka.

Gospođu Sandu Ham su opleli u niz tiskovina uhvativši se kao što to obično biva za prizemnu stvar, prijevod ili ne, BiH serijala Lud, zbunjen…, a kojega ona ne spominje uopće u takvu kontekstu kakvu su joj nakalemili. Pa imate Jutarnji bombastični naslov: „Mustafu Nadarevića kontroverzna znanstvenica bi prevodila na – hrvatski“, a ide Maxportal koji uz zlonamjeran kopipejst jutarnjega dodaje i ovo: „A nekad je rušila studente zbog “ustaškog jezika”. “

Za Markovića koji to napisa, ptičica mi je šapnula da je stari udbaš. Odnosno ne samo za njega. Za Ljubića, za mnoge mi je ptičica doskočila. Kad htjedoh nešto elaborirati, ocijeniti nekoga, ona bi me grubo prekinula kao da nije tek obična ptičica nego ona Castanedina tisućljetna orlovčina, te bi rekla: „Ne mudruj džaba, on ti je, ona ti je stari/a udbaš/ica.“ I prvi puta kada se to dogodilo, pitala sam ptičicu  nešto u stilu  repera Vojka, ali više nalik djetetu koje šokirano saznaje kako je zaista došlo na svijet: „kako to? kako to?“ Ali ptičji autoritet bijaše neumoljiv. Godine su prolazile, a ptičurdina prokazivanja su se gomilala, a plaho djevojče poput mene, nevinost je izgubilo odavno. Ne znam je li Markovića oblijeće ista ptičica, ili neka druga, jer njemu je očito njegova rekla da je jezikoslovka Sanda Ham, ono što je meni moja ptičica rekla da je on. Pobogu više! Krug se zatvara kao u Tarantinovim filmovima kad svako u svakoga uperi pištolj ili dva. Ako zaspeš i probudiš se u tome trenutku…tko je dovraga bad boy? Prokaži udbaša! Izbaci uljeza! Tako je i meni bilo.

Nađem se u najgoroj mori usred kruga, i umjesto kolta imam mobitel. Okolo su poneki bitni protagonisti sadašnje i one nedavno passe hrvatske politike. Pokušavam napraviti selfi s nekima od njih dok mi nesigurnost raste u žilama. Hoću li se selfati s Brunom ili Hasom? Biti ili ne biti? Pitanje je sad. Ta bila sam protiv Škore jer mi se činilo da će on samo zamutiti vodu duboku, a Haso se vidim pripija uz Škoru. Kružim selfijem dalje. Tu je i Barbika. Bila sam za nju iza koje jedva stade taj udbaško-lopovski HDZ, ali ipak stade. Kao i ja.  Barbikin srednji prst nervozno klizi po obaraču. Sad il nikad. I nju i Škoru s leđa repetirajući u zatiljak zaskoči Milanović. Taj me kadar više ne zanima.  Brunino lice se pretvara u Selakičino. Isprva filozofski žubori kao kakav nedodirljivi slap u još netaknutoj prirodi, pa se okrenem selfati s njom jer mi je to iznimno primamljivo. Nju lavovski prigrabi dvometraški Raspudić kojemu samo po trbuha stade u selfi pa ga prepoznam po kariranom odijelu i karakteristično užasnom džemperu. Selakičino lice sada se pretvorilo u trbuhozborčevu  lutku iz koje proklizi razorno vještičji spoj hercegovačko purgerskog naglaska: Gdje ti je ćaća? Prodrhtim. Je li to upućeno meni ili kakvoj hadezeovoj Otvoreno TV zvijezdi, Kapulici ili Boriću? U toj prestravljenosti  začaranog kruga, nasmiješi mi se Čović i utješno mi veli: „čuvaj svoj razum, kao zjenicu oka svog! “.  To me probudi iz surovosti sna. Nasmiješim se. Život je ipak ljepši. Vrag mi ne dade mira. Posegnem za selfi kamerom. Drhtim na okidaču i učini mi se da sam i sama prokletinja udbaško komesarska, ali još toga nisam svjesna. Dovraga i bestraga!!! Ako i jesam, čast mi je tu ušljivu karakteristiku, tu ptičju vradžbinu, podijeliti s velikanom za kojim vapi današnja hrvatska politika, a kakvog nema ni u povojima, pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Franjom Tuđmanom!

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo