Glas iz Washingtona, Šime Letina: Putinove imperijalne sklonosti

U proteklih nekoliko mjeseci veći dio demokratskog svijeta živi u nesigurnom i paranoičnom stanju koje mu je nametnuo ruski predsjednik Vladimir Putin. Kao dugogodišnji agent KGB-a i brižni čuvar sovjetskog komunističkog carstva Putin se nikad nije pomirio s propašću Sovjetskog Saveza i činjenicom da su njegove nekadašnje republike postale suverene države. Ta “kobna“ realnost Putinu se neprestano mota u glavi kao ružan san, kojeg se ne može riješiti. Njegov je cilj ostvariti, pa makar i malo manji, novi ruski imperij. U svom imperijalističkom zanosu Putin vjeruje da taj cilj opravdava sva moguća sredstva. Po mišljenju bivšega američkog ambasadora u Ukrajini, Williama Taylora, Putin se prema Ukrajini ponaša poput momka koji je zaljubljen u ljepoticu, koja ga nikad nije voljela, i poručuje joj, oženi me ili ću te napasti i tući. Njegova razmišljanja da silom i na štetu cijelog svijeta Rusiju učini moćnom silom, nisu samo u velikom raskoraku sa željama demokratskog svijeta, već i sa trenutačnom ruskom pozicijom na svjetskoj pozornici. Današnja Rusija ne može se u ničemu usporediti, niti izjednačiti sa SAD ili Kinom, osim možda u vojnom . To je realnost koju Vladimir Putin ne može i ne želi prihvatiti.

Putin i njegova vojska mogu, doduše, svakoga trenutka napasti Ukrajinu, jer posjeduju moderno oružje i tehničku nadmoć, ali time svoju zemlju neće učiniti moćnijom ni naprednijom.  Euforija ruskih separatista u Ukrajini, koja je nastala 2014. nakon osvajanja Krima i megalomanski zanos Putinovih sljedbenika u Rusiji, ne mogu biti opravdanje za napad niti će biti dostatni za pobjedonosno slavlje poput onoga prije sedam godina. Ovoga puta rat će biti puno teži i bolniji ne samo za napadnute Ukrajince već i za ruske napadače. Putin bi trebao znati da rješenje ruskih problema i izlazak iz ove drame nije u ruskoj vojnoj i tehničkoj nadmoći već u dijalogu, koji predlaže i potiče američki predsjednik Joe Biden. Na žalost, mirno rješenje ne ovisi o Bidenu, već o Putinu, jer jedino on može odgovoriti na pitanje, hoće li i kada Rusija napasti Ukrajinu. On je glavna, a vjerojatno i jedina figura u ovoj cijeloj igri i o njegovoj volji i odluci ovisi ishod trenutačne svjetske napetosti koju je on prouzrokovao.

Bez obzira na ishod sadašnje drame, već je sada očito da je Putin napravio veliku političku i stratečku pogrešku i da će učinak njegove pogrješne odluke biti negativan i suprotan njegovim nadama. Umjesto podjele Europe i NATO saveza, koju je Putin želio ostvariti, NATO i zapadni saveznici su danas jedinstveniji i spremniji nego prije njegove pripreme za napad na Ukrajinu.

Nerazumni razlozi za napad

Rusku spremnost i mogućnost za okupaciju Ukrajine Putin ne krije, a kao opravdanje iznosi nepostojeće i nelogične razloge. Poput Slobodana Miloševića, koji je osamdesetih i početkom devedesetih godina, da bi opravdao napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, izmišljao i javno isticao ugroženst srpske manjine, Putin ističe ugroženost ruske manjine u Ukrajini. Ide tako daleko da ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskya i njegovu vladu optužuje za ratnu provokaciju i genocid nad ruskom manjinom u Donbasu. Dmitrij Kozak, zamjenik šefa ruske predsjedničke administracije nedavno je ponovio poruku iz 2014. da će Rusija intervenirati kako bi zaštitila stanovnike Donbasa, ako bude potrebno.  Uspoređujući današnju Putinovu taktiku s Miloševićevom iz devedesetih godina, Yuri Kadobnov ističe da su obojica upotrijebili svoje manjine i kroz masovnu medijsku propagandu lažno ih prikazali kao žrtve diskriminacije, a nakon toga pod izgovorom „zastite manjina“ upotrijebili vojsku za okupaciju teritorija i uspostavu nezakonitih republika u Hrvatskoj i Ukrajini.

Iako je Putin svjestan da Ukrajina u ovom trenutku nema nikakve šanse postati članicom NATO saveza, od nje javno zahtjeva da se toga članstva i svake buduće veze i suradnje sa zapadnim demokratskim svijetom. Drugim riječima od suverene države zahtjeva da se odrekne državne suverenosti i podvrgne njegovoj volji. Optužuje Zapad da podgrijava ukrajinske želje za uključivanje Ukrajine u NATO-vo članstvo, a nakon toga i u članstvo EU. Vlada SAD i predstavnici EU  i NATO saveza smatraju njegove prigovore i optužbe nerealnim, ističući da Ukrajina u ovom trenutku za to nije spremna, niti to traži. Na njegov zahtjev da mu Zapad pismeno potvrdi da Ukrajina nikada neće biti članica NATO saveza, predstavnici Zapada ističu da takvu odluku može donijeti samo i jedino Ukrajina kao slobodna i suverena država.

U napetom iščekivanju Putinove odluke, mnogi ljudi postavljaju pitanje, da li se ruski narod slaže s Putinovim razmišljanjima i ciljevima.  Istraživanja neovisnog Levada centra pokazuju da se 62 posto Rusa boji globalnog sukoba, a samo 15 do 20 posto podržava ujedinjenje Rusije i Ukrajine. Ruski politički oporbenjaci upozoravaju da Putin ne ide za tim da ratnim sukobom pomogne Rusiji ili da Ruse ujedini, već da ih smiri i ušutka, jer nacionalno nezadovoljstvo sve više raste, a s njegovim porastom Putinova popularnost opada. Prema državnoj ruskoj anketi WCIOM, na kraju 2021. samo 25 posto Rusa je vjerovalo da je Putin u stanju riješiti njihove probleme. Znakovi unutarnjeg nezadovoljstva i javnih nemira u Rusiji upozorenje su vladama Bjelorusije i Kazahstana.

Koji su Putinovi stvarni razlozi za poigravanje sudbinom svijeta?

Nakon svih javnih znakova koji pokazuju da bi Rusija i Putin iz ratnog sukoba mogli izaći puno slabiji, postavlja se pitanje, zašto bi Putin napadom na Ukrajinu riskirao sudbinu velikog broja Rusa i krv ruskih vojnika?  Zašto bi riskirao sankcije i veliku ekonomsku krizu, koja bi mogla dovesti do pada njegova režima? Ako nije spreman na taj veliki rizik, zašto se poigrava sudbinom Europe i svijeta? Neki taj razlog vide u njemu samom, odnosno u njegovoj prošlosti i ulozi u vrijeme Sovjetskog saveza. Anne Applebaum ističe da Putin nije ruski nacionalist, kako ga neki opisuju, već “imperijalni nostalgičar,“ čovjek koji živi u prošlosti. Neki politički analitičari ističu da je Putin kao bivši operativac KGB-a bio zaljubljen u Sovjetski savez i da nije vjerovao da će doći do pada komunizma i raspada Sovjetskog saveza.  Pad Berlinskog zida 1989. doživio je kao osobnu tragediju. Za njega Ukrajina nije suverena država već dio Rusije. Posebno mu nije draga demokratska Ukrajina, jer bi ukrajinska demokracija mogla utjecati na pad njegovog autokratskog režima. Autokratski susjedi su mu puno draži od demokratskih, jer se na njih može lakše oslonuti u trenutku domaćih nemira ili u širim sukobima sa zemljama demokratskog zapada.  Putinu ne odgovara ni demokratska Rusija, jer bi u njoj mogao izgubiti sve što je do sada stekao, vlast i bogatstvo.

Njegov strah i osjećaji nepovjerenja prema onima koji ne misle kao on dio su njegove životne prošlosti. Koncem osamdesetih godina dok su svjetski televizijski ekrani objavljivali vijesti o raspadu Komunističkog bloka i svršetku hladnog rata, Putin i njegovi suborci iz KGB-a bili su u Njemačkoj. U Dresdenu su spaljivali važne dokumente i osobne dosijeje, koji bi ih mogli kompromitirati ili dovesti u životnu opasnost. Bojali su se demokratskih promjena. Politički oporbenjaci Putina oputužuju da se po povratku iz Njemačke u Sovjetski Savez pridružio krugu ljudi KGB-a i s njima sudjelovao u pljački Rusije. Ističu da su on i njegovi ljudi uz pomoć ruskog podzemnog kriminala i organiziranog pranja novca iznijeli veliku sumu novca iz zemlje i stavili ga na sigurna mjesta. Nekoliko godina kasnije iskoristili su ga za kupnju vlastite imovine, a nakon toga uslijedila je borba za vlast u kojoj je Putin bio najveći pobjednik. Putin je postao ne samo jedan od najbogatijih ljudi, već i politički najutjecajniji i najmoćnijiji čovjek u Rusiji. Više od dvadest godina on i njegovi ljudi kontroliraju sve poluge ruskog društva i ekonomije. Njihova moć i kontrola su bez zakonskih ograničenja. Djeluju samovoljno, bez provjere i ravnoteže, bez etičkih pravila, bez bilo kakve transparentnosti. Bez pitanja naroda i savjetovanja s oporbom, Putin svakog trenutka može odlučiti, hoće li biti rat ili mir.

Putinova paranoja

Uz svu moć koju Putin drži u svojim rukama njegova budućnost je nesigurna. Putin zna da nije izabran legitimnim i demokratskim putem i da je sustav kojim upravlja nepravedan. Svjestan je da državne institucije ne služe ruskom narodu, već njemu i određenom krugu ljudi koji ga podržavaju. Iako je na slobodi i živi poput bogatog kralja, boji se političke oporbe i političkih zatvorenika, poput Navalnoga, koje je strpao u zatvor samo zato jer se opiru negovom autokratskom diktatu. Umjesto da se brine o ruskoj budućnosti on mašta kako će Ruse i Ukrajince vratiti u prošlost. Protivi se ukrajinskom demokratskom napretku i želi da iz Ukrajine pobjegnu strani investitori kako bi njezino gospodarstvo doživjelo poptuni kolaps. Misli da će napadom na Ukrajinu ostvariti svoje imperijalne ciljeve, uništiti demokratske nade ukrajinskog naroda i uplašiti susjedne zemlje. Njegovi ciljevi nisu odraz normalnog i zdravog razmišljanja velikog državnika, već odraz njegove osobne nesigurnosti, paranoje i straha.

Zaključak

Prije ruske okupacije Krima 2014. nitko na Zapadu nije pomišljao na uključivanje Ukrajine u NATO savez. Okupacijom Krima, a nakon toga i svojim imperijalnim ponašanjem, Vladimir Putin je prisilio Ukrajinu na veće razmišljanje o mogućnostima približavanja Zapadu. Ohrabren ponašanjem bivšega predsjednika Trumpa prema NATO savezu i zapadnim saveznicima, Putin je naivno povjerovao da su SAD i njezini saveznici razjedinjeni i da se neće miješati u njegove ratne pustolovine. Zahvaljujući iskustvu, strpljenju i upornosti američkog predsjednika Joea Bidena u zadnjih nekoliko tjedana saveznici su se ujedinili i dali Putinu do znanja da će, u slučaju ruskog napada, zajednički i složno nametnuti Rusiji velike sankcije koje će uništiti njezinu ekonomiju. U višemjesečnom sanjarenju Putin je na žalost nepromišljeno skliznuo u kut iz kojega mu je teško izaći i pred svojim sljedbenicima opravdati više mjesečnu dramu ili im reći da se radi o čistom blefu. Iako je još prije dva tjedna savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan je izjavio da američka obavještajna služba vjeruje da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao narediti napad na Ukrajinu svakog trenutka, do danas, 22. veljače, to se nije dogodilo. Postojale su velike nade da se rat može izbjeći, a s njime i sankcije. Putinov govor ruskom narodu i službeno priznanje pokrajina Donbasa kao samostanih država, umanjili su mogućnost mirnog rješenja i pobvećali mogućnost uvođenja sankcija. Putinova taktika mogla bi imati suprotan učinak od njegovih želja i ubrzati ulazak Ukrajine u NATO savez.

Šime Letina/Hrvatsko nebo