Ruske postrojbe krenule prema granici s Ukrajinom

Unatoč ponešto umirujućem nedjeljnom telefonskom razgovoru francuskog predsjednika Macrona s ruskim predsjednikom Putinom te ukrajinskim predsjednikom Zelenskim, očito je da će rata u Ukrajini biti. On može ili je mogao početi već u noći s nedjelje na ponedjeljak.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, koji je u subotu, 19. veljače u Münchenu, gdje je sudjelovao na međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji, izjavio za njemački medij ARD: „Sve ukazuje na to da Rusija planira sveobuhvatan (a full-scale) napad na Ukrajinu. Svi se slažemo da je rizik napada vrlo velik. Nikoje postrojbe nisu povučene, kao što kaže Rusija, nego se dovlače nove postrojbe.“ Dodao je i kako postoje „indicije“ da Rusija obavlja priprave kako bi stvorila izliku za rat.

I dok stižu vijesti kako su separatističke republike u Donjecku i Lugansku osim evakuacije mnoštva svojih civila u Rusiju naredile i punu mobilizaciju vojnih obveznika, američki medij CBS News objavio je u nedjelju kako američke obavještajne službe raspolažu informacijama da je ruski predsjednik Ruske Federacije Putin već dao naredbu zapovjednicima ruskih postrojba za izvršenje napada na Ukrajinu te da oni pripravljaju završni plan napada na terenu na  kojem se nalaze. 

U subotu je predsjednik Putin osobno, zajedno sa svojim domaćinom, bjeloruskim predsjednikom Lukašenkom, nadgledao veliku vojnu vježbu “Grom”, koja se inače održava svake godine u ljeto, tijekom koje je simuliran nuklearni napad na neprijateljske ciljeve. Dvojica predsjednika tada su se dogovorila da će produžiti zajedničke vojne vježbe u Bjelorusiji, koje su 20. veljače trebale biti završene.

U nedjelju, 20. veljače završene su zimske olimpijske igre u Narodnoj Republici Kini. Nove, vojne „igre“ u Ukrajini mogu i što se toga tiče početi: ne će biti zasjenjene, ionako od mnogih diplomatski bojkotirane i medijski razmjerno slabo praćene, još manje hvaljene olimpijske igre u komunističkoj Kini.

Francuski predsjednik Macron, njemački kancelara Scholz, talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio i mnogi drugi, pa i sam glavni tajnik NATO-a Stoltenberg, koji je Europljanin (Norvežanin), pokušali su sve što su mogli kako bi došlo do „deeskalacije“ krize odnosno kako ne bi došlo do ograničenog rata za dijelove Ukrajine ili posvemašnjeg rata za čitavu Ukrajinu. Unatoč tomu, i unatoč ruskom pokazivanju na riječima dobre volje i opovrgavanju da Rusija namjerava napasti svoju jugozapadnu susjedu, američke i britanske obavještajne službe tvrde i dalje suprotno. Ni Putin, koji nije zalupio vrata Macronu ni pregovorima, osobito u tzv. Normandijskom formatu, nije propustio ni nedjelju da ne optuži Ukrajinu kako „provokacijama“ želi izazvati rat.

Nadomak Ukrajine bilo je u nedjelju, 20. veljače nagomilano najmanje 150.000 izvrsno naoružanih ruskih vojnika, a u neposrednom zaleđu nalazi se 500 borbenih zrakoplova i bombardera. Na tom je području i velik broj tenkova i drugih oklopnih i vojnih vozila i naoružanja. Najnovije obavijesti u nedjelju navečer govorile su da se prema Ukrajini kreću nepregledne povorke oklopnih vozila koja na sebi imaju oznaku „Z“. Takva kretanja uočena su osobito u smjeru Harkiva, regionalnog središa na sjeveroistoku Ukrajine. Isti izvori tvrde da je 75 posto ukupnih ruskih konvencionalnih vojnih snaga sada raspoređeno oko Ukrajine. 

Detonacije ispaljenih granata već su u subotu i nedjelju odjekivale sve češće na istoku, što na okupiranom području koje drže proruske snage, što u blizini tog područja. Obje strane uzajamno su optuživale za granatiranje jedna drugu.

Vojni stručnjaci tvrdili su da će Moskva započeti invaziju kibernetskim (informatičkim) napadom na ukrajinske sustave kao što je sustav obrane, sustav proizvodnje i distribucije električne energije, plina, telekomunikacija, zatim na mrežne (internetske) sustave državnih tijela te na pokrajinske, mjesne i druge informatički sustavi. Općenito se procjenjuje da je ruska vojna sila u stanju zauzeti u munjevitom ratu velik dio Ukrajine. Po nekim prognozama, planira i opkoljavanje glavnog grada Ukrajine Kijeva, koji vjerojatno ne će odmah pokušati osvojiti zato što bi bilo previše civilnih žrtava i razaranja. 

Sigurno je da je jedan od glavnih ciljeva napada promjena političke vlasti odnosno dovođenje na privremenu vlast u Ukrajini onih snaga koje bi bile pokorne Moskvi. 

U svom 45-minutnom govoru na Krimu godine 2014., prvo vojno okupiranom poluotoku, a zatim nakon žurno provedenog referenduma anektiranom Ruskoj Federaciji, predsjednik Putin istaknuo je da ne će ići za sukobljavanjem sa Zapadom, ali da su Ukrajina i Rusija „jedan narod“.

Mnogima je još u uhu njegov nastup na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji iz godine 2007. On je tada kritizirao položaj i držanje Sjedinjenih Američkih Država u svijetu kao „monopolističku dominaciju“, pod kojom se nitko ne osjeća siguran i koja potiče druge na utrku u naoružavanju. Zatim je citirao dio govora iz 1990. Manfreda Wörnera, jedinoga dosad njemačkog političara (CDU) na dužnosti glavnog tajnika NATO-a (1988.-1994.),  koji je tada rekao: „Činjenica kako smo spremni ne postavljati vojsku NATO-a izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom savezu čvrsto sigurnosno jamstvo“. Putin se prije 15 godina zapitao: Gdje su ta jamstva? On se te godine žestoko usprotivio namjeri SAD-a, pod vodstvom Gorgea W. Busha, da postavi raketni obrambeni štit u istočnoj Europi (službeno: za obranu od iranskih projektila). Rusija je u prosincu te godine suspendirala svoje sudjelovanje u Paktu o konvencionalnim vojnim snagama u Europi, s obrazloženjem kako je od njegova potpisivanja „prošlo već sedam godina, a samo su četiri države potvrdile taj dokument, među njima i Ruska Federacija“.

Kada je prije dvadeset dvije i pol godine ruski predsjednik Jeltsin, 16. kolovoza 1999., predložio Državnoj dumi (saboru Ruske Federacije) novoga mandatara za predsjednika Vlade, Vladimira Putina, jednu godinu nakon što je Rusija doživjela financijski bankrot i općenito spala na najniže grane i nalazila se u dubokoj i teškoj krizi, novi je mandatar u svom nastupu rekao kako je u jedno siguran: „nijedna od tih [unutarnjopolitičkih] zadaća ne može se u ovoj zemlji obaviti bez nametanja temeljnog reda i discipline, bez jačanja vertikalnog lanca [nadređenosti/podređenosti]“. 

U tom svom govoru nije skrivao kako čezne za obnovom stabilnosti, snage i važnosti koju je negda imala Moskva. Nije to rekao  izričito, ali se dalo razumjeti da ga je pogodilo što ruske vojne snage nisu uspjele spriječiti da snage NATO-a istisnu nekoliko mjeseci prije toga srbijansku vojsku s Kosova, koje su zajedno s Oslobodilačkom vojskom Kosova otrgnule od Srbije, a koje će poslije SAD i mnoge druge zemlje priznati kao nezavisnu državu. U takvim okolnostima izgovorio je ove riječi: „Rusija je stoljećima bila velika sila, i to ostaje tako. Ona je oduvijek imala te ima i dalje legitimne zone interesa… Mi  ne ćemo odustati od svoje zaštite u tom pogledu, niti ćemo dopustiti da se naše mišljenje ignorira.“

Za Putina je Ukrajina jedna od takvih „legitimnih zona interesa“. Ne samo ona, nego i neka druga područja, zapravo čitava baltička, istočna i jugoistočna Europa te srednja Azija i neka druga područja, kako je to istaknuto u nedavnom pismu SAD-u i NATO-u. Riječ je o područjima bivšega Sovjetskog saveza ili o zemljama koje su pripadale komunističkom bloku, u koje se može uračunati i bivša Jugoslavija, iako mu od 1948. ona nije otvoreno pripadala. 

 Hrvatsko nebo