Slabost se uvijek skupo plaća, jer nasilnicima pruža priliku za djelovanje

Kada lider najjače sile na svijetu danas kaže Rusima “ako napadnete, uvest ćemo vam sankcije”, to zvuči i ima težinu kao i ono “ako me udariš, zvat ću tatu”, logika koja ne prolazi ni na dječjem igralištu.

Godinu je dana otkako je Joe Biden doveden u Bijelu kuću. Vrijeme je to u kojem su i mediji imali priliku demonstrirati privrženost istini, ali i svoju dosljednost u primjeni načela duplih standarda. Tako smo mogli vidjeti kako je prije Bidena postojao netko tko je bio kriv za sve, dok sada imamo priliku gledati nekoga tko nije odgovoran ni za što.

Do jučer imali svakodnevno ismijavanje “glupog Trumpa”, dok je sada, kad imamo konstantno gubljenje dementnog Bidena takve medijske oštrine nekako nestalo. To je valjda zato što je danas svijet u sigurnim rukama. Donald Trump bio je tretiran kao netko tko je ubojica, odgovoran za tisuće smrti od korone. Ali, kad pogledamo brojeve vidimo kako je Trump predao upravu Bidenu s 392.000 umrlih, i to u vrijeme dok nije bilo cjepiva, dok sada u Americi ima 852.000 umrlih, odnosno više od 460.000 umrlih u prvoj godini Bidenova mandata, iako ovaj ima cjepivo.

A onda su brojevi preminulih od korone odjednom nestali s TV ekrana. I tek sada, kad su Bidenovi brojevi umrlih preskočili Trumpove, imamo otvaranje nove teme i tvrdnju kako nisu svi umrli od korone, nego su neki umrli i s koronom. Znači, kad su u pitanju naši, onda su brojevi napuhani i to više nije “teorija zavjere“.

Za Bidena nam je rečeno kako je on spasitelj američke demokracije, koji je pobijedio na najpoštenijim izborima u povijesti. Ironija je da isti oni koji su to tvrdili sada traže promjenu izbornog zakona. A na koji način to žele postići? Ukidanjem glasanja s dokumentom koji ima sliku, jer je to, kažu, diskriminacija. Prema kome? Možda onima koji nemaju pravo glasanja? To nešto govori i o samim tim “najpoštenijim izborima”, koje su htjeli srušiti neki tamo “pučisti”. U stvarnosti smo imali pojavu na tisuće dopisnih glasova, koji nisu poslani poštom.

A kad se tražila provjera otkud više dopisnih glasova u kutiji nego pisama, dobili smo ponovno prebrojavanje glasova u kutiji, kao da je to sporno, a ne kako su se oni tamo našli. Kada ta tužba završi na Vrhovnom sudu, sud ju odbaci s argumentom kako bi provjeravanje legalnosti izbora narušilo povjerenje u demokraciju. A onda, kada kao jedini institucionalni način da se to preispita, preostane onaj preko kongresa, što se dogodi? Prosvjednici koji se okupe da traže provjeru, umjesto preispitivanja rezultata, sami nekako završe u kongresu.

Svima je jasno kako je upad na Kapitol bio jedan nemili događaj i kako se radilo o udaru na demokraciju, ali nitko ne postavlja pitanje jesu li krivi oni koji su upali ili oni koji su omogućili taj upad. Zašto bi upali u zgradu kongresa oni koji traže preispitivanje i tako opstruirali ono što traže? Ali u medijima se to pitanje nikad nije postavljalo, jer su već imali dežurnog krivca za sve. Tako, umjesto preispitivanja dokaza i otkrivanja istine pred cijelim svijetom, mi dobijemo upad koji će svi tada proglasiti pokušajem puča.

A sada vidimo kako je to bio jedini puč u povijesti gdje pučisti nisu bili naoružani, pa kod nikoga nije pronađen ni švicarski nožić, a usto jedine žrtve budu sami “pučisti”. Nitko se nije pitao zašto je predsjednica Zastupničkog doma u ključnom trenutku odbila da Nacionalna garda osigurava zgradu Kongresa, iako je poslije toj istoj gardi dozvolila da spava po hodnicima Kapitola? Tako smo prvi put u povijesti doživjeli da se pred očima cijeloga svijeta odvijala “false flag” operacija, jer je trebalo maknuti nekoga koga se proglasilo Hitlerom, a protiv Hitlera su sva sredstva dozvoljena.

Na čelu zapadnog svijeta imamo dementnu osobu, u trenutku kada se svijet nalazi u situaciji u kojoj jedna iskra može zapaliti ogroman požar i gdje se slabost skupo plaća, jer to nasilnicima pruža priliku za djelovanje. To je tip koji priča o “povlačenju crvene linije”? Crvena linija se povlači, o njoj se ne može razgovarati nakon što se ona već prijeđe. Kada lider najjače sile na svijetu kaže Rusima “ako napadnete, uvest ćemo vam sankcije”, to je poput onog “ako me udariš, zvat ću tatu”, logika koja ne prolazi ni na dječjem igralištu, jer ako dijete zna da ga odrasli ne smije udariti, ispljuskat će mu sina.

Tako i Putin ako zna koje će biti posljedice i ako ih je spreman podnijeti, lako će ostvariti ono što želi. Još ako znamo da su cijene plina otišle u nebo, a Europa se grije na ruski plin, i kad se dogodilo ono što se dogodilo u Kazahstanu, i kad se zna kako je najveći strah za Rusiju zatvaranje koridora između Kazahstana i Ukrajine, i kada dolaze informacije kako Rusi povlače diplomatske predstavnike iz Kijeva – nije teško zbrojiti dva i dva. Dok s jedne strane imamo okrutnog diktatora, a s druge dementnog starca, ne čudi me što mi u glavi stalno odzvanja ona Andrićeva: “Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svijetom, umrli bi od straha”.

Borislav Ristić/VL/https://www.vecernji.hr/Hrvatsko nebo