Damir Pešorda: Za čim žale umirući
Vrijeme:3 min, 20 sec
Čitajući Večernji list, čovjek se ne može oteti dojmu da je Jugoslavija obnovljena. Posredstvom te tiskovine osrednja je srbijanska pevaljka prisutnija u hrvatskom javnom životu od hrvatskih akademika. Šuti se, doduše, i o novim starim planovima srpskih akademika. Ipak, otvori nam Večernjak tu i tamo i po koji prozor u svijet, ne samo u Srbiju. Premda je, drže provjereni Jugoslaveni, poštenom Hrvati od svijeta Srbija sasvim dosta. Tako u Večernjem listu iscrpno obavještavaju o cijelom nizu pseudobračnih kombinacija i seksualnih devijacija ohrabrujući tako valjda i domaće pervertite da izvire iz ormara. Tako je radoznalo čitateljstvo saznalo za stanovitu Madi Brooks koja dijeli dečka s mamom i sestrom, i svi sretni. Ili za Shaia Fishmana iz Pennsylvanije koji je raskinuo dosadni monogamni brak da bi živio s dvije žene. Ovo su, naravno, benigniji primjeri iz Večernjakova repertoara jer je Hrvatski tjednik ipak pristojan list,
Jedna od omiljenih Večernjakovih tema jest i to za čim žale umirući. Prema korisnici TikToka i liječnici @tripat.sahi, umirući najviše žale što su se obazirali na to to što drugi misle o njima, umjesto da žive po svome, pa si na samrti predbacuju: ”Živio sam svoj život za nekoga drugoga, ispunjavao tuđu sreću i želje i nikada nisam imao hrabrosti učiniti ono što sam zapravo želio”. Bivša medicinska sestra u Australiji Bronnie Ware pak kaže, a prenosi opet Večernji: ”Većina žali što je prednost pred vlastitim željama i snovima dala onome što drugi od njih očekuju i – što je previše radila. Uzalud jedan razuman čitatelj piše u komentarima: ”Ovako kako ovaj tekst sugerira žive samo zvijeri i to ne sve. Čovjek je društveno biće i mora svoje ponašanje, život uskladiti sa drugim ljudima, običajima i normama i prirodnim zakonitostima u protivnom je naporan sam sebi i društvu.” – medijski sugerirana samoživost sve više postaje novi običaj.
Nema se što posebno dodati razumnim riječima citiranog čitatelja, važno je međutim uočiti kako odsustvo obazrivosti i svijesti o pripadnosti zajednici te o stanovitoj odgovornosti koja iz toga proizlazi pada na plodno tlo kod suvremenih konzumenta medijske promidžbe. I kako se ta pojava uklapa u duboki i sveobuhvatni rez koji suvremenu zapadnu civilizaciju razrezuje na dva dijela – stari, okrenut Bogu ili Apsolutu, i novi, zauzet obogotvorenjem čovjeka. Što se tiče pak izjava umirućih, one su najčešće banalne kao i većina onoga što većina ljudi većinu vremena govori. Osim toga često se i puno laže o posljednjim riječima raznih ljudi. Tako Aleksandru Karađorđeviću pripisuju riječi ”Čuvajte mi Jugoslaviju!” kao posljednja riječi, premda, kažu neki, rekao ”Ubiše me, pička im materina!”. Treći opet tvrde da nije rekao ništa jer je bio tako pogođen da ništa reći nije ni mogao. Bilo kako bilo, izvjesna je samo smrt. Kako pjesnik kaže: “Smrt ne gleda ničije lice:/ jednako se od nje tlače/ siromaške kućarice/ i kraljevske tej polače;/ ona upored meće i valja/ stara i mlada, roba i kralja.”
Stoga ne držim nekom posebnom mudrošću riječi umirućih ljudi, osobito kada za njih doznajemo iz treće ruke. Shodno tomu ne držim ni da okrenutost samo vlastitim prohtjevima i probitcima nije bogzna kako mudar savjet za život, naprotiv čini mi se da upravo u kontekstu skorog i definitivnog odlaska sve nekakve zemne i prizemne stvari postaju tričave i nevažne. No, možda se i varam, umirao još nisam da bih znao iz prve ruke. Moj skepticizam, naravno, neće utjecati na nadirući val egoizma, tlapnji o samoostvarenju, grotesknih nastojanja oko autoapoteoze. Krčag ide na vodu dok se ne razbije. Ipak, između vijesti o tomu kako se prevrnula prikolica puna tikava u Surdulici i što su nekoj medicinskoj sestri šaputali umirući biram onu Slamnigovu: ”Razuman uzmak – bolja polovica hrabrosti.” Mislim na uzmak od Večernjakova novinarstva. Jer kada bi neka hrvatska medicinska sestra pitala domaće umiruće za čim žale na odlasku, jedna od nabrojanih stvari izvjesno bi bila i čitanje Večernjega lista.
Svrha članaka tipa ”Za čim žale umirući”, odnosno odlazeći, svojevrsna je kabala kojom se nastoji utjecati na ono za čim će težiti dolazeći.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
