Damir Pešorda: Propast ili podjela
Vrijeme:4 min, 44 sec
Zapadnoj civilizaciji bez obzira na određene razlike pripada i Rusija jer je kršćanstvo ipak glavni sastojak te civilizacije. Veličanstvena je grčka filozofija, neprocjenjivo je iskustvo Rimskog Carstva za izgradnju državnih institucija i društva, neiscrpni su poticaji koji našoj umjetnosti i kulturi daju antički mitovi i antička umjetnost, no sve to bez kršćanstva ne bi bilo dostatno za izgradnju civilizacije nalik našoj. Stoga Rusiju od utapanja u Aziji nisu toliko čuvali višekratni pokušaji reforme u smislu europizacije koliko kršćanska vjera. Bilo kako bilo, danas kada Zapad odustaje od kršćanstva, koje li ironije, u njegovu obranu ustaju jedan bivši kagebeovac i jedan Sorosev stipandist. Naime, sve izvjesnije je da se unutar zapadne civilizacije događa nepovratni rascjep na dvije civilizacije. Sad, niče li iz toga novi početak, dva nova početka ili je samo riječ predsmrtnoj agoniji, teško je reći.
Politika Vladimira Putina i Viktora Orbana već dulje vrijeme imaju jedan uglavnom konzekventan smjer, usmjerene su na očuvanju i reafirmaciji tradicionalnih vrijednosti, a to u kontekstu europske tradicije znači kršćanskih vrijednosti. I to rade sve smjelije kako Zapad sve smjelije uništava kršćanske vrijednosti i izokreće ih u njihovu suprotnost, nekada davno reklo bi se u blasfemiju. Još 2013. kada je gostovao na forumu Međunarodnog debatnog kluba ”Valdai” , Putin je kritizirao zemlje koje odbacuju svoje kršćanske vrijednosti i svojim politikama žele ”izjednačiti veliku obitelj i istospolno partnerstvo, te vjeru u Boga s vjerom u Sotonu”. Tada je, između ostaloga, rekao i sljedeće: ”Bez vrijednosti koje sadrži kršćanstvo i ostale svjetske religije, bez moralnih standarda koji su se oblikovali kroz stoljeća, ljudi će izgubiti svoje ljudsko dostojanstvo. Vjerujemo da je prirodno i primjereno braniti ove vrijednosti. Svaka manjina zaslužuje poštovanje njezina identiteta, ali prava većine ne smiju biti dovedena u pitanje.”
Za ovogodišnji govor Vladimira Putina u sklopu Međunarodnog debatnog kluba ”Valdai” analitičar Zoran Meter ustvrđuje: ”Putin je svojim govorom u Sočiju javno dao do znanja kako je Rusija konzervativna zemlja, spremna štititi svoje nacionalno i povijesno nasljeđe, i da ima pravo na vlastiti razvojni put i svoj suverenitet, odbacivši tzv. nove zapadne vrijednosti i nove ideologije koje joj se nameću. Time je Rusiju definitivno i sam „odrezao“ od Zapada (iako to isto Zapad svjesno i postupno čini sve ove godine iz geopolitičkih razloga) i njegovog društvenog i ideološkog modela.” (Z. Meter: Putinov dramatični govor koji i definitivno „reže“ Rusiju od Zapada; https://www.sbperiskop.net/drustvo/world/z-meter-putinov-dramaticni-govor-koji-i-definitivno-reze-rusiju-od-zapada) U cijeloj toj stvari manje je važno je li bivši kagebeovac evoluirao u kršćanina, važnije je da s njim stanoviti pragmatični konzervativizam, oslonjen na pravoslavlje, postaje temeljem izgradnje nove Rusije.
U svom eseju povodom 30 godina postojanja Višegradske skupine, objavljenom u Magyar Nemzetu mađarski premijer Viktor Orban baca rukavicu zapadnoj Europi: ”U ovoj situaciji u Europi, mi Mađari možemo jasno uvidjeti bit svog europskog poziva. To je uvođenje beskompromisne antikomunističke tradicije u zajedničku jezgru europskih vrijednosti. To je stavljanje zločina i lekcija iz internacionalnog socijalizma uz bok zločinima i lekcijama iz nacionalsocijalizma. Misija je pokazati ljepotu i konkurentnost političkog i društvenog poretka koji stoji na kršćanskom socijalnom nauku. Misija je pokazati drugima – (…) – da, unatoč slabostima i nedostacima osobne vjere, u Srednjoj Europi postoji kršćanski model organizacije društva koji se temelji na kršćanskim učenjima.” Zakonom protiv pedofilije kojim se zabranjuje LBGT propaganda u školama, Mađarska samo pokazuje da misli ići ozbiljno u zacrtanom smjeru.
U ovom kontekstu nužno je spomenuti i Poljsku koja također već niz godina izgrađuje društvo na konzervativnim i kršćanskim idejama i vrijednostima. U posljednje je vrijeme izložena snažnom pritisku Europske unije zbog toga tako da se čak govori i o mogućem Polexitu. O ishodu tog Poljskog odmjeravanja snaga s birokracijom Europskom unije ovisi mnogo toga: možda budućnost kršćanstva u Europi, možda opstanak Europske unije, budućnost Poljske u svakom slučaju. Krugu ovih zemalja trebalo bi još dodati Slovačku, a možda i Češku koja, iako u velikoj mjeri ateizirana, ima još dovoljno nacionalne samosvijesti da se odupre pritisku eurobirokracije. No, treba priznati da u pogledu na Rusiju ove srednjoeuropske zemlje imaju jedan problem, a taj da je još i suviše živo sjećanje na rusku čizmu koja je još ne tako davno gazila tim krajevima. I mislim da je to najveća prepreka da se već sada započne s izgradnjom dvije usporedne civilizacije u okviru nekoć relativno jedinstvene europske civilizacije koja se uslijed kolonijalnih osvajanja proširila na obje Amerike i Australiju.
Taj proces, svejedno, neće stati. Kako se trvenja između kršćanstva i protukršćanstva budu pojačavala, tako će se sve više nazirati i konture tih dviju kultura življenja. U tom kontekstu nije isključeno, štoviše vrlo je vjerojatno da će i kršćani, to jest tradicionalisti, zagovornici ”starog normalnog” ili kako ih već nazvali, uspjeti za svoj način života izboriti i određeni teritorijalni i državnopravni okvir. Spomenute države za sada se čine kao najbolji kandidati za ostvarivanje nečega sličnoga. U zapadnoj Europi kršćani će definitivno postati progonjena manjina, ako to nisu već sada.
Uostalom, i u okviru našega, hrvatskoga društva već danas egzistiraju paralelni svjetovi, odvojene kulture. Oni kojima smeta BBB-ov mural Vukovara HEP-ovoj trafostanici i oni koji će i ove godine šetati u vukovarskoj koloni, a da im to nije nepisana protokolarna obaveza – ne pripadaju istoj duhovnoj matrici, istom tipu osjećajnosti, istom narodu ako stvar zaoštrimo do kraja. Ta rascijepljenost osobito je vidljiva u kulturi. Stvari su došle dotle da u bilo kojem kulturnom pothvatu ili umjetničkom djelu protuhrvatski impetus jamči uspjeh, a i najmanja koncesija uvijek sumnjivom osjećaju hrvatstva pouzdan je recept za neuspjeh. Uz dodatne nevolje koje nam donosi raskol u našoj civilizaciji te sve veće prelijevanje inokulturnih migranata u europski prostor, zanimljivo sutra nam je zajamčeno. Čak i bez korone.
Damir Pešorda/HT/Hrvatsko nebo
