Zdravko Gavran: Crkva Srbije ne smije imati vrhovništvo nad pravoslavljem u drugim državama!

„Pravoslavne crkve nisu nacionalne, one su pomjesne i saborne: jedan narod, jedna država, jedan crkveni poglavar. Potvrdu toj činjenici imamo i u čestitci njegove svetosti nadbiskupa carigradskog, novorimskog i ekumenskog, patrijarha Bartolomeja I., koju je poslao Porfiriju, pri čemu ga je nazvao Patrijarhom Srbije, a Srpsku pravoslavnu crkvu – Crkvom Srbije“ – ističe se u tekstu peticije. To pak znači ovo: Ne mogu „Crkva Srbije“ ni „Patrijarh Srbije“ imati vrhovnu vlast nad Pravoslavnom crkvom (metropolijama, nadbiskupijama i biskupijama) u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje nisu dijelovi Srbije, a niti su više u istoj onoj državi u kojoj su Beograd, Srbija, srpski narod i srpska Crkva imali primat, hegemoniju, monopol ili ’skrbništvo’ nad ostalima.

Upravni odbor Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“ pokrenuo je 25. rujna ove godine potpisivanje e-peticije koja za krajnji cilj ima postizanje revizije crkvenog akta kojim je prije 99 godina crnogorsko pravoslavlje podvrgnuto „Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevstva SHS“ te zatim izdvajanje Metropolije (Mitropolije) crnogorsko-primorske iz Srpske pravoslavne crkve odnosno iz vrhovne jurisdikcije srpskog patrijarha i podređivanje izravno carigradskom patrijarhu – vrhovnom poglavaru pravoslavlja, neke vrste „pravoslavnom papi“.

Peticija je pokrenuta u Podgorici, a u ime Upravnog odbora kao autora peticije istaknuto je ime Zorana Rašovića.

Peticiju pravoslavnih Crnogoraca koji žive u Crnoj Gori i onih u dijaspori namjerava se poslati Svetom saboru Ekumenskog (Sveopćeg, Svesvjetskog, „Katoličkog“) patrijarhata (Svetom Sinodu Vaseljenske patrijaršije), i njegovoj svetosti nadbiskupu (arhiepiskopu) carigradskom kao novorimskom i ekumenskom patrijarhu Bartolomeju I. Njome bi se zatražilo da patrijarh i Sveti sabor (Sveti sinod) „izvrše reviziju Tomosa koji je g. 1922. godine dodijeljen Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevstva SHS“. Taj, kao što je poznato: na krajnje problematičan način dobiven “tomos”,koji je Srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS dobila g. 1922. godine, „još se uvijek definira kao važeći“, što se peticijom želi obeskrijepiti.

Što znače pojmovi „tomos“, „pomjesna Crkva“ i „autokefalnost“?

Mora se najprije objasniti da u pravoslavlju riječ „tomos“ (grč. τόμος [tómos]) znači crkveni akt koji izdaju patrijarh i sabor (sinod) jedne pravoslavne „pomjesne“ Crkve, a kojim se drugoj Crkvi priznaje status autokefalne ili autonomne crkve. Pojam „pomjesna“ odnosi se na zajednicu koja obuhvaća i ujedinjuje više biskupija (eparhija) nekog šireg područja odnosno definiranog teritorija unutar sveopće Pravoslavne crkve. Tomosom carigradskog patrijarha iz g. 1922.(o kojem je već kritički pisano kao primjeru srpskog potkupljivanja) priznato je ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih područja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u autokefalnu Crkvu pod beogradskim metropolitom i srpskim patrijarhom, dakle u ono što se s vremenom u praksi posve poistovjetilo sa „Srpskom pravoslavnom crkvom“. Tomosu iz 1922. prethodio je edikt civilne vlasti Kraljevine iz g. 1920. Najprije je dakle civilni edikt, a zatim crkveni akt dao pravoslavnim biskupijama na području tada uspostavljene „južnoslavenske“ države – a pod vrhovništvo „srpskog [ne „jugoslavenskog“, kako bi bilo logično da ga se nazvalo!] patrijarha“, „autokefalnost“ (grčki: samo + glava, u značenju: samostalnost, samouprava).

Da bi se bolje razumjelo stanje, mora se podsjetiti da biskupije (episkopije), s crkveno-upravnim područjima pod upravom episkopa (eparhijama), koje su stupovi opće Crkve od apostolskih vremena, mogu u pravoslavlju biti organizacijski autonomne, što znači izravno podređene carigradskom ekumenskom (najvišem) patrijarhu, a mogu na određenom području biti i podvrgnute „pomjesnom poglavaru“, tj. nacionalno-državnom crkvenom poglavaru. Neke pravoslavne nadbiskupije/metropolije, kao što znamo, u ogorčenom su prijeporu s autokefalnim Crkvama iz drugih država zato što im one ne žele priznati ili autokefalnost ili punu autonomiju.

U crnogorskoj peticiji tumači se najprije novija povijest pravoslavlja u Crnoj Gori. (Tekst ovog i sljedećih citata na crnogorskom prilagodili smo ovdje hrvatskom jeziku i terminologiji radi boljeg i lakšeg razumijevanja za hrvatske čitatelje):

„Ekumenski patrijarhat priznao je tomosom iz 1922. Srpskoj pravoslavnoj crkvi autokefalnost i status patrijaršije, a i jurisdikciju na cjelokupnom teritoriju tadašnjeg Kraljevstva SHS, uključujući Makedoniju i Crnu Goru. Tom prigodom u kanonskom se pismu Ekumenskog patrijarha Melentija IV. i Svetoga sabora Ekumenskog patrijarhata od 24. veljače 1922. (broj protokola 1036.)priznaje uzdizanje Srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS na stupanj Patrijarhata, gdje se između ostaloga navodi i sljedeće: ’Posavjetovavši se o tom pitanju podužnosti s našim Svetim saborom, pohvalili smo želju Crkve i države i priznali smo korist koju pravoslavlje može imati od takva uzdignuća, a za način postupanja našli smo da je u suglasnosti više s crkvenom ekonomijom (oportunošću) negoli s preciznošću kanonskoga reda.’“

Dakle, već tada napomenuto je da se odstupilo od kanonskih pravila iz oportunističkih razloga.

Zatim se u peticiji podsjeća i upozorava na vrlo važnu činjenicu iz povijesti pravoslavlja, koju mnogi rado guraju pod tepih, „zaboravljaju“ ili za nju ne znaju:

„Svi tomosi o autokefalnosti koji su dodijeljeni autokefalnim Crkvama (Rusije, Srbije, Rumunjske, Bugarske, Gruzije, Atene, Varšave, Tirane, Prešova i Ukrajine) dodijeljeni su jednostrano od Ekumenskog patrijarhata samo s potpisom carigradskog patrijarha, a datomu nije prethodilo nikakvo dogovaranje ili suradnja na sve pravoslavnoj razini. Što se tiče dodjele autokefalnosti u dogovoru s ostalim pravoslavnim Crkvama, to ne predstavlja tradiciju (predaju), to jest obvezu u pravoslavlju.“

Slobodnije kazano, autokefalne Crkve priznavane su praktički sve – dodjeljivan im je status patrijarhata, a izvorno je trebao i smio biti samo jedan patrijarhat, svepravoslavni, carigradski – nezakonito. Politika je vršila pritiske na carigradske patrijarhe, a oni se nisu imali snage oduprijeti snažnim pritiscima nacionalnih država. No svepravoslavni sabor takve odluke nije potvrđivao.

Autokefalna Srpska pravoslavna crkva funkcionira kao da i dalje postoji Jugoslavija

Naravno da je težište peticije na najnovijoj povijesti, koja je nastupila s raspadom države koja je bila pravni sljednik Kraljevstva Jugoslavija, dakle s raspadom SFRJ-a. Autor teksta peticije primjećuje da raspad dotadašnje federacije nije imao za posljedicu novo reguliranje ustroja odnosno statusa (dijelova) Pravoslavne crkve u sada samostalnim državama, iako su i neki Crnogorci i mnogi Makedonci i neki Hrvati nastojali da se izvrše nužne prilagodbe. Iz sljedećeg citata posve je razvidno kako je Srpska pravoslavna crkva i dalje funkcionirala tako kao da i dalje postoji Jugoslavija – tako da je ukupno pravoslavlje u svim novonastalim državama i dalje pod nadležnošću vrhovne vlasti, to jest patrijarha i središnjih crkvenih tijela, u Beogradu:

„I nakon 21.05.2006., kada je Crna Gora stekla nezavisnost, Metropolija crnogorsko-primorska, koja je sastavni dio Pravoslavnog patrijarhata beogradskog, Pravoslavna crkva Srbije funkcionalno djeluje na teritoriju nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore. Sveti sabor Ekumenskog patrijarhata i njegova svetost nadbiskup (arhiepiskop) carigradski, novorimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I. (Vartolomej I) trebali bi sukladno kanonskom ustrojstvu uvažiti promjenu činjeničnog stanja i primjereno tomu sljedećim navodima izvršiti reviziju tomosa koji je g. 1922. [Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori] dodijelio Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevstva SHS zbog toga što:

1. Jugoslavija više ne postoji;
2. Evidentan je raskol nastao u Pravoslavnoj crkvi u Makedoniji;
3. Crnogorci su na Lučin dan 31. oktobra 1993. na Crnogorskom saboru pod otvorenim nebom, u duhu crnogorske tradicije, obnovili autokefalnu crnogorsku Pravoslavnu crkvu i izabrali za svojega crkvenog poglavara gospodina Antonija Abramovića, tadašnjeg klerika Ruske pravoslavne crkve u Kanadi (Toronto);
4. Nakon 21.05.2006. na temelju rezultata referenduma prestala je postojati Državna zajednica Srbija i Crna Gora.

Pravoslavne crkve nisu nacionalne, one su pomjesne i saborne: jedan narod, jedna država, jedan crkveni poglavar. Potvrdu toj činjenici imamo i u čestitci njegove svetosti nadbiskupa carigradskog, novo rimskog i ekumenskog, patrijarha Bartolomeja I., koju je poslao Porfiriju, pri čemu ga je nazvao Patrijarhom Srbije, a Srpsku pravoslavnu crkvu – Crkvom Srbije.“

Samo Moskva i Beograd imaju biskupije (episkopije) izvan svojih državnih teritorija

Nadalje se u peticiji iznosi dragocjena teza o tomu kako regulirati status dijelova Pravoslavne crkve koji su prije stotinu godina podvrgnuti jedinstvu s novoproglašenom Srpskom pravoslavnom crkvom u novoproglašenom Kraljevstvu SHS (Jugoslaviji). Od te teze morali bi poći svi oni koji se nerijetko na neuk i neprimjeren način bave pitanjem preuređivanja statusa pravoslavlja u Hrvatskoj. Evo kako je ta teza formulirana i dokle sežu njezine implikacije:

„Po pravoslavnom kanonu, sve pravoslavne biskupije izvan teritorija matične države potpadaju pod duhovnu i upravnu nadležnost Ekumenskog patrijarhata i Ekumenskog patrijarha.

Od svih pravoslavnih Crkava, samo Pravoslavni patrijarhat beogradski, Pravoslavna crkva u Srbiji, Pravoslavni patrijarhat moskovski i Pravoslavna crkva u Rusiji imaju biskupije izvan svojih državnih teritorija pod njihovom jurisdikcijom, što je u suprotnosti s crkvenim pravom i pravoslavnim kanonima.

Toj samovolji Pravoslavnog patrijarhata beogradskog, Pravoslavne crkve Srbije i Pravoslavnog patrijarhata moskovskog, Pravoslavne crkve u Rusiji koja se provodi s pozicija moći, a ogleda se u nepoštovanju pravoslavnih kanona, svjedočili su žestok otpor i oštre riječi izrečene od Ekumenskog  patrijarhata na posljednjem Ekumenskom saboru.“

Nakon tog obrazlaganja, autor peticije prelazi na temeljni zahtjev, a taj se sastoji u tomu da se pitanje pravoslavne Crkve u Crnoj Gori riješi ne na političkoj, nego na unutar crkvenoj razini, što je posve razumljivo i opravdano, zato što – unatoč brojnim suprotnim povijesnim iskustvima – Crkva Kristova ne bi smjela upravno-organizacijski previše potpasti pod utjecaj politika, državnih vlasti i svjetovnih snaga. Državne vlasti, naravno, imaju pravo i obvezu regulirati civilni okvir postojanja i djelovanja vjerskih zajednica u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom i ovisno o nacionalnim interesima, poštujući pravo na slobodu ispovijedanja vjere, ali ne prihvaćajući po automatizmu one upravne oblike koji su nastali u sasvim drugim državno-političkim okolnostima.

Zahtjev bi dakle izrečen u crnogorskoj peticiji bio ovaj:

„Duhovnu i upravnu nadležnost nad Metropolijom crnogorsko-primorskom Pravoslavne crkve Srbije treba imati Ekumenski patrijarhat“

„Slijedom prethodno navedenoga, a imajući u vidu crkveno pravo i pravoslavne kanone nakon 21.05.2006., duhovnu i upravnu nadležnost nad Metropolijom crnogorsko-primorskom Pravoslavne crkve Srbije, po mišljenju Patriotskog pokreta otpora –’Lovćenske straže 1990.’,trebaimati Ekumenski patrijarhat.“

Što se tiče državnog definiranja statusa Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, autor peticije s pravom postavlja sve skupa opet na noge, razlikujući ono što se tiče unutarnjega, od onoga što se tiče međunarodnog prava. Zahtijeva naime da ugovorna strana ne bude ni „Crnogorska pravoslavna crkva“ ni „Pravoslavna crkva Srbije“, nego ekumenski patrijarh carigradski, poglavar pravoslavlja, „pravoslavni papa“. Vrhovništvo se dakle želi predati onoj razini crkvene vlasti koja nije nacionalno, nacionalistički ili etatistički orijentirana, nego ima jednak i nepristran odnos prema svim dijelovima pravoslavlja. U peticiji je to formulirano ovako:

„Patriotski pokret otpora –’Lovćenske straže 1990.’ također smatra da potpisivanje Temeljnog ugovora Vlada Crne Gore treba kada je u pitanju Pravoslavni patrijarhat beogradski, Pravoslavna crkva u Srbiji, to jest Metropolija crnogorsko-primorska Pravoslavne crkve u Srbiji obaviti s ekumenskim patrijarhatom, to jest s njegovom svetošću nadbiskupom carigradskim, novo rimskim i ekumenskim patrijarhom Bartolomejom I. Taj stav logičan je uzme li se u obzir neprijeporna činjenica da, po pravoslavnom kanonu, sve pravoslavne biskupije izvan teritorija matične države potpadaju pod duhovnu i upravnu nadležnost Ekumenskog patrijarhata i ekumenskog patrijarha.“

Takav zahtjev obrazlaže se potrebom otpora samovolji koja dolazi iz Beograda, s pravom se ističe da „sve pravoslavne biskupije izvan teritorija matične države potpadaju pod duhovnu i upravnu nadležnost Ekumenskog patrijarhata i ekumenskog patrijarha“ te se predlaže da predsjednik Crne Gore formira odgovarajuću ekipu stručnjaka kako bi se obavile potrebne konzultacije s ciljem potpisivanja takva ugovora.

Sazrjelo je vrijeme da se odbaci beogradska nadležnost i monopol nad pravoslavljem na području propale Jugoslavije

Na kraju bi se moralo primijetiti ovo: Očito je sazrjelo vrijeme da se, 30 godina nakon raspada SFRJ, odbaci beogradska nadležnost i monopol nad pravoslavljem na području propale Jugoslavije. Srbijanska Crkva nije isto što i Crkva ostalih Srba u drugim državama, još manje Crkva svih pravoslavaca u drugim državama. Zašto bi srpski patrijarh bio patrijarhom i svih pravoslavnih Hrvata, Crnogoraca, Makedonaca, Slovenaca i patrijarhom pravoslavnih pripadnika manjina kao što su ruska, ukrajinska, bugarska, rumunjska, grčka? U samom početku, g. 1920., da se radilo pošteno (sukladno ideji i načelima „autokefalnosti“), ta bi se Crkva bila nazvala jugoslavenskom, a ne srpskom, i njoj bi na čelu stajao jugoslavenski, a ne srpski patrijarh. Poslije bi bilo samo po sebi razumljivo da s raspadom Jugoslavije ne može više postojati ni jedinstvena jugoslavenska Crkva. Pravoslavlje jest ili može biti „autokefalno“, ali ta autokefalnost ne odnosi se ni na koji narod (etnik), nego na teritorij. Vrijeme  je da i crkvene i svjetovne vlasti novih država to shvate, da to prihvate i dosljedno primijene – svaka u zoni svoje nadležnosti, ne brkajući kanonsko s civilnim pravom, ni obrnuto.

Hrvatsko nebo