Damir Pešorda: Od ustaše do antifašista
Vrijeme:5 min, 6 sec
Pogleda li se razvoj i dinamika ideoloških i političkih razmišljanja u hrvatskoj kulturi kroz izjave samih kulturnjaka te kroz njihova djela, uočljiva je jedna zakonomjernost. To je to znakovito napredovanje ili nazadovanje, kako za koga, od ustaše do antifašista. Upravo tu formulaciju izrekao je ovih dana kazališni redatelj Branko Šmit u intervjuu Večernjem listu. Govoreći o svom filmskom razvoju od filma Sokol ga nije volio do najnovijega filma A bili smo vam dobri , Šmit je ustvrdio: ”I to vam je, da banaliziram, moj filmski put od ustaše do antifašista.”dalje nam Šmit nudi pregršt kodificiranih ispraznica iz repertoara tzv. političke korektnosti, u tolikoj mjeri udaljenih od života i stvarnosti da prema njima i negdašnji govori komunističkih aparatčika djeluju životno. Nevjerojatno je kako danas relativno pametni ljudi mogu ponavljati besmislice samo zato što se od njih to očekuje. Od hrvatske šutnje gore je samo hrvatsko blebetanje.
Pravdajući se zbog svojih filmove dok je bio tuđmanovac i ”ustaša”, Šmit pokajnički zbori: ”Ja sam se zalagao za hrvatsku samostalnost, ali nikada za ovakvo društvo koje imamo danas. U tome sam možda bio naivan jer sam zaista vjerovao da ćemo biti nova Švicarska, da nas čeka nešto bolje. A bio sam vruće glave jer sam iz Osijeka, dakle moja obitelj i grad jako su stradali. (…) Nije mi bilo na kraj pameti da ćemo se ponovno pretvoriti u jednopartijski sustav i trebalo mi je vremena da mi se ona usijana glava ohladi i da shvatim što se oko nas događa. A u međuvremenu sam dobio puno etiketa, nazvali su me režimskim autorom, a ja sam mislio da radim sve najbolje za državu. Do danas se tih filmova ne sramim iako znam da su moji najlošiji filmovi, radio sam ih iz ideala. A onda sam shvatio da mogu biti koristan samo ako okrenem pilu naopako i počnem govoriti o svemu što u nas ne valja.” I tako smo dobili još jednoga režisera kojemu u Hrvatskoj ništa ne valja. I kojima je to vječita inspiracija za snimanje filmova u kojima se Hrvatska prikazuje kao najlošiji od svih mogućih svjetova. Srećom, filmovi su im negledljivi tako da ne nanose previše štete, osim što krčme naš novac. Zanima me misli li Šmit doista da će mu biti bolji filmovi koje snima iz pragme od onih koje je snimao iz ideala?
To okretanje pile naopako često je kod hrvatskih umjetnika, osobito kada shvate da ti državne dotacije stižu samo ako si u trendu, to jest ako si, da se poslužimo terminologijom iz bivšeg sustava, moralno-politički podoban. Hrvatska je relativno malo tržište i kultura je najvećim dijelom ovisna o državnom novcu. Stoga se donekle može i razumjeti to iznenadno buđenje antifašističkog refleksa u zrelim godinama. Razumjeti, kažem, ne i opravdati. Tu se onda postavlja pitanje kakvu kulturu forsira hrvatska država? Napadajući ”jednopartijski sustav”, Šmit očito cilja na dugogodišnju vladavinu HDZ-a. Međutim, tek kada se počne kritizirati to ”desničarsko jednoumlje”, financijski poticaji počnu stizati na adresu novoprobuđenog kritičara. To je taj paradoks da HDZ-ova vlast, koja se voli predstavljati umjereno desnom, narodnjačkom, lovu dijeli gotovo isključivo lijevim umjetnicima, civilnim udrugama itd. Još jedan paradoks nam se ukaže, kada malo promućkamo sadržaj tih umjetnika, udruga itd., ona poznata, u podlozi se otkriva stoljetna jugoslavenstvujuća matrica. Ukratko, jugoslavenski nacionalizam. Tako da je hrvatska ljevica specifična po tomu što njeguje nacionalizam kao jednu od glavnih vrijednosti. Na žalost, ne hrvatski nacionalizam.
No, vratimo se nakon ove digresije ”dobrom umjetniku Šmitu”. Nije on ni ljevičar ni jugoslavenski nacionalist, čak ni antifašist, on se samo ”akomodava”, to jest ugađa zlu vremenu. Takav je i Zrinko Ogresta, još jedna od filmskih uzdanica Tuđmanove ere, Takvo je, da se ne zavaravamo, postalo gotovo kompletno hrvatsko glumište i ”filmište”. Svi smo mi krvavi ispod kože, ”akomodavamo se”, za izvjesne probitke zanemarujemo konkretizaciju apstraktnih načela i ideala u vlastitim životima. Netko manje, netko više, a napasti odolijevaju samo rijetki. Tako se pomalo u društvu zahuktava borba protiv nepostojećih ustaša, obrana ”ugroženih” Srba koji su nadzastupljeni u vlasti, državnim službama i medijima te zalaganje za prava seksualnih manjina. Koja, usput budi rečeno, odavno nisu ugrožena. Dobri umjetnik Šmit tako postaje važniji kao paradigma nego kao konkretan autor.
A toj paradigmi primjereno je i specifično viđenje hrvatske povijesti, ne samo sadašnjosti. Pa tako povjesničar Šmit kaže: ”Na kraju krajeva, da je Maček, kada su mu to nudili, pristao biti predsjednik NDH, uvjeren sam da ne bi bilo sukoba sa Srbima. Teško je reći što bi bilo sa Židovima jer su politiku ipak diktirali Nijemci ( usput budi rečeno, Šmitovi, op.a.), ali Srbima se ne bi dogodilo ništa. Tito bi ga lijepo ubio ’45. i mi bismo imali mir. A ovako je izvađen duh iz boce i tu smo gdje smo.” Ovoliko bedastoća izreći s toliko malo riječi, uistinu je podvig! Sugerira li to možda Šmit da bismo, da je devedesete izabran Račan, ”lijepo imali mir” i ”ne bi bilo sukoba sa Srbima”? Možda bismo imali mir, ali ne bismo imali Hrvatsku. Možda se Srbima ne bi ništa dogodilo, ali Hrvatima bogme bi! Iz ovih riječi postaje razvidno da je i Šmitovo pristajanje uz Tuđmana i tadašnju hrvatsku vlast također bilo svojevrsno ”akomodavanje”, prilagođavanje tadašnjem vremenu. Kao i današnja briga za Srbe i zazor od nepostojećih ustaša.
Ipak u intervjuu Šmit izriče i jednu zanimljivu tezu. Koja je uz to i točna, osim u jednomu detalju. Na pitanje postoji li opasnost da Hrvatska krene putem Mađarske i Poljske, on odgovara: ”Da, i naša je jedina sreća da ta radikalna desnica još nema vođu. Pokazalo se da Škoro tome nije bio dorastao, ali kad se pojavi pravi vođa desnice, mislim da će sve pomesti.” Sve točno, osim ovo ”radikalna desnica”! Ne treba nama nikakva desnica, dostatno je da se uspije uspostaviti profilirana politička snaga koja ozbiljno misli zastupati nacionalne interese, a ne tek prigodnom retorikom u prigodnim prilikama prikupljati glasove običnih Hrvata. Naravno, najvažnija stvar za stvaranje takve političke strukture jest iznalaženje načina kako da se odupre vanjskom i unutarnjem rastakanju iniciranom od onih političkih snaga kojima odgovara status quo. Inače, ono čega se Šmit pribojava naša jedina nada.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
