Zorica Vuković: Od kolijevke pa do groba

Već nas više od 400 dana svakodnevno bombardiraju pozitivnima, umrlima, na respiratoru… u koronskoj plandemiji. Zato sam povremeno gledala samo podnevni Dnevnik jer je onaj večernji doista dno dna pogotovo kad se tamo nađe neko jako ‘važan’ pa lupeta, lupeta. No i taj podnevni Dnevnik na HRT-u izbacih. Tako su 9. 4. 2021. od 13 minuta Dnevnika, 7 minuta ili 53,85 %, ‘drobili’ o testiranima, pozitivnima, umrlima… Potaknuta izvještajem o umrlima u svijetu od Covida19 i od trećeg vala, pogledah na stranicu koja govori o broju stanovnika  Planete. 

Svijet: Stanovništvo 2021 (population.city)

Dana 23. travnja 2021. u 15 sati situacija je slijedeća:

Broj stanovnika Zemlje: 7 832 151 900,

Broj rođenih ove godine: 43 758 023,

Broj umrlih ove godine: 18 165 658.

Do sada je, u ovih četiri stotine dana do 23. 4. 2021., od Covida19 u svijetu umrlo 3 070 000, odnosno 0, 000 39 ili 0, 039 %. Od čega umiru ostali?

Dok nas maltretiraju maskama, distancama, antisepticima, cijepljenjima, covid-putovnicama, mnogi ljudi upozoravaju na ono što globalna oligarhija planira. Među njima je i dr. Naomi Wolf bivša savjetnica u Clintonovoj administraciji, spisateljica i direktorica tvrtke DailyClout koja olakšava razumijevanje zakonodavstva i postupanje po njemu. Ona je uputila posebno upozorenje o tzv. covid-putovnicama i o onome što njihovo prihvaćanje podrazumijeva.

Kako u toj situaciji prolaze djeca?

 Pored moje zgrade idu đaci u školu. Volim slušati njihova cvrkutanja i nedostaju mi kad Stožer njihovu nastavu svede na tzv. online. Koliko je to učinkovito? 

Roditelji dječaka koji ide u sedmi razred zamolili su me da s njim radim kemiju jer je zbog operacije slijepog crijeva s nastave izostao 3 tjedna. Dječak je bistar, brzo shvaća i nije mu potrebno puno da nešto nauči. Moram reći da i nastavnica kemije s njima dobro radi. A onda su nešto više od mjesec dana bili na online-nastavi. U tom razdoblju on nije u svoju bilježnicu napisao ni slova, nije pročitao ni materijale koje im je nastavnica uputila, a on isprintao. No, već nakon prvog susreta sa mnom, sve je ponovio. 

Kako se snalaze druga djeca? Teško. Kolegica, koja još uvijek radi, kaže mi da je takva nastava prava koma. A tu nije u pitanju samo jedan predmet…

Zašto ekipa, ‘nultog stupnja zaraze’, želi uništiti školstvo? 

Posljednjih godina svjedoci smo urušavanja obrazovnog sustava u svijetu, ali i kod nas. Milanovićev  savjetnik, bivši ministar obrazovanja ‘kočijaš’ Jovanović, uz pomoć Nevena Budaka i Borisa Jokića počeo s nasiljem. A i Milanović je obećao: ‘Imat ćete pakao!’ To se nastavilo dovođenjem ‘IT biznismenke’ Divjak koja je srozavanje nastavila do pokušaja izbacivanja ‘oca hrvatske književnosti’ Marka Marulića iz programa. Na sreću nije uspjela.

Marko Marulić piše da je ‘Judita’ „u versih harvacki složena“. Na početku epa Marulić moli Boga i ne pouzdaje se u ‘kitaru Apola’ tj. u muza koje su tada bila pozivane u pomoć.

„Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi, 

smina nje stvore(n)’ja hoću govoriti; 

zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, 

ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost. 

Ti s’ on ki da kripost svakomu dilu nje

i nje kipu lipost s počten’jem čistinje

ti poni sad mene tako jur napravi, 

jazik da pomene ča misal pripravi. 

Udahni duh pravi u mni ljubav tvoja, 

da sobo(m) ne travi veće pamet moja, 

bludeći ozoja z družbo(m) starih poet*, 

boge čtova koja, kimi svit biše spet. 

Da ti s’ nadasve svet, istinni Bože moj, 

ti daješ slatko pet, vernim si ti pokoj, 

a ne skup trikrat troj divička okola, 

pridavši još u broj s kitarom Apola.

Na kraju epa, Marulić zahvaljuje Bogu i svom izdavaču.

„Komu poklon diju, Bogu, spasu momu, 

jere konac viju počitan’ju tomu. 

Juditi u komu slava će bit dokol 

svitu zemaljskomu počne gorit okol.

Ako li daj dotol dokla zemlja ova

bude na karte sfolj slovinjska čtit slova. 

Trudna toga plova ovdi jidra kala 

plavca moja nova. Bogu budi hvala 

Ki nebesa skova i svaka ostala. 

Amen. 

Ovdi svaršuju knjige Marka Marula Splićanina

svarhu istorije svete udovice Judite, 

štampane u Bnecih po(m)njom i nastojan’jem 

Petreta Srićića Splićanina. 

Na svem Bogu hvala. Amen.“ 

Što je, dakle, zasmetalo jokićevcima u Juditi? Je li spomen ‘versih harvacki’ ili zaziv i zahvala Bogu ili veličanje ženske hrabrosti u Bibliji?

Ep je napisan 1501., ali tiskan je tek 1521. godine. Marulić je, nakon Judite, svoja djela pisao na hrvatskom i latinskom jeziku i bio je poznat u cijeloj Europi. Kako se ove godine navršava 500 godina od prvog izdanja Judite, 9. travnja 2021. Hrvatski sabor jednoglasno je donio Odluku o proglašenju 2021., Godinom Marka Marulića koja će se obilježavati od 22. travnja 2021. – 22. travnja 2022. godine. 

Konačno i nešto dobro iz Hrvatskog sabora!

Ali što je s poviješću? I ove godine opet ‘kukurikanje’ iz Jasenovca koje nikako da prestane. Kome je trebalo obnavljanje ovih političkih oplakivanja bez povijesne istine? Je li te 2002. godine, u doba peteročlane koalicije i šestog krivokletnika haškog, počela provedba Memoranduma SANU2?

Općenito se smatra da je izdaja prvorazredni zločin, bilo prema pojedincu ili narodu. U Danteovoj Božanskoj komediji, za izdajice su određeni najniži krugovi pakla, a kršćanima je poznato da je Juda simbol izdaje. 

Tko ne želi da se sazna povijesna istina?

U HRT-ovoj emisiji Otvoreno 22. 4. 2021. Obuljen Koržinek, koja je s Divjak donijela odluku da se u školama prikazuje lažljivi  film Dane Budisavljević, reče: „Mislim da postoji konsenzus najvećeg broja političkih dionika da povijest treba prepustiti povjesničarima. Mi kao Vlade trebamo raditi na obrazovanju i njegovanju kulture sjećanja. Pokrenuli smo posjete škola Jasenovcu, nažalost zaustavila nas je pandemija, ali vjerujem da će se to opet pokrenuti. Nažalost postoje brojni dionici u političkom životu koji svoju političku agendu grade na podjelama iz prošlosti i stalno vraćaju u javnost neke teme i proizvode situacije konflikta.“

Ministrica Plenkovićeve vlade žali što ne mogu indoktrinirati djecu povijesnim lažinama i partizansko-četničkom bježanju od vlastitih zločina. I nas su davnih šezdesetih vodili u Jasenovac. Iako sam bila dijete, shvatila sam da nešto ne ‘štima’. Ne znam kako su drugi reagirali, ali evo ta generacija bila je nositelj Hrvatskog proljeća 1971., kada su nas pendrecima tukli brkati srpski milicajci. A neke slali na robiju.

Nažalost, povijest se ne prepušta povjesničarima nego nekima koji su, nakon toga bili ubačeni na Filozofski fakultet u Zagrebu poput Pupovca, Ive Goldsteina, Pusićke, a onda su dodatno nadopunjavani puhovskima, klasićima, jakovinama, malim glavaševićima… pa tako ‘Bleiburg i Jasenovac nisu isto i nikada nisu bili’, misli Ivo Goldstein: „Bleiburg i Križni put su ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, u onoj mjeri u kojoj su nevini dečki 27. i 28. godište ubijani bez suda. U onoj mjeri u kojoj je na Bleiburgu stradao niz ustaških zločinaca, bilo da su ubijeni u bitkama na kraju rata, bilo da su likvidirani odmah po zarobljavanju ili dovedeni u Zagreb i osuđeni na smrt, to nije ratni zločin. I radi tih ljudi ja neću pustiti suzu, niti ću zbog njih otići na Bleiburg. Ovoj Vladi prigovaram da treba komemorirati Bleiburške žrtve, ali Bleiburg i Križni put s jedne i Jasenovac s druge strane nisu isti.“

Jedini koji nije tamburao u tu ‘povjesničarsku kitaru’ od prisutnih Goldsteina, Radina, Kusića, Obuljen-Koržinek (četiri na jednoga + voditelj Smrtić) bio je Zlatko Hasanbegović: „Svaki događaj je različit. Bit je da se hrvatska politička elita s jednakim pijetetom odnosi prema svakoj žrtvi. Oni koji relativiziraju jugoslavenske, komunističke, masovne ratne i poratne zločine nemaju moralno pravo postavljati se kao historiografski, politički ili bilo kakav arbitar o svim traumama krvavog i teškog hrvatskog 20. stoljeća. … Oni koji relativiziraju komunističke, masovne zločine nemaju moralno pravo biti bilo kakav arbitar o traumama.“ 

Hasanbegović se osvrnuo na diskusiju ministrice Obuljen: „Vi ste prije godinu ili dvije dali izjavu da je historiografija rekla sve o Jasenovcu, a oni koji to ne prihvaćaju trebaju biti maknuti na margine. Historiografija nije rekla sve o Jasenovcu, ona to tek treba reći, a u konačnici historiografija o nijednom pitanju nikada neće dati konačan odgovor.“

Zvonko Kusić iz famozne Plenkijeve komisije lamentirao je o tome treba li zabraniti poklič ‘za dom spremni’: „To je pitanje sve ili ništa, ili crno-bijelo. Trebamo ukupni kontekst. Vlada je osnovala Vijeće, što se nije usudio nitko drugi. Prije nego što je Vijeće počelo raditi imali smo napade s lijeve i desne strane, gdje su unaprijed osudili rad Vijeća.“ 

Na N1 Hasanbegović je zaključio: „Ovo govori o nedoraslosti i nezrelosti hrvatske političke pseudo elite. To je nedostojno i ponižavajuće za ono što je ključno. Komemoracije su mjesto iskazivanja pijeteta prema žrtvi i iskazivanja osude počinitelja. I to je početak i kraj. Početak jasenovačke komemoracije još je od 2002. godine, kad se ona organizira, političko-ideološka instrumentalizacija, uz iznimku 2016. godine, kad sam osobno sudjelovao u sastavljanju protokola i kad su izbačeni politički govori.“  

I sad se pitamo zašto je rušena ta Vlada? Oreškovićeva.

Marcel Holjevac (FB, 22. 4. 2021.) pita: „Zna li netko ime i jednog ‘antifašista’ koji je sudjelovao u ratu na strani Hrvatske u bilo kom svojstvu?“ 

Nitko se nije javio. 

Među studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu 16. studenoga 2018. provedena je anketa o tome što se dogodilo u Vukovaru 18. studenoga 1991. godine. Niti jedan od desetak anketiranih studenata nije znao ili ‘nije znao’ odgovor na postavljeno pitanje. 

Koji dan kasnije, u emisiji ‘Pola ure kulture’ Slobodan Prosperov Novak komentirao je ovaj slučaj i situaciju na dotičnom fakultetu ocijenio ‘žarištem marksizma, lenjinizma i komunizma te anacionalnog jugoslavenstva’: 

„To je velika sablazan… Nitko od tih ljudi nije znao odgovor. Ako studenti to ne znaju, nevjerojatno je da su uopće studenti jer to spada u opću kulturu. Ali ne radi se o tome. Ovdje se radi o zloći, loše vođenom Fakultetu, o katastrofi koja je povezana s barbarijom. Podsjećam na nastavnika s Filozofskog fakulteta, Bojana Glavaševića koji je prije 4 godine u tekstu napisao da ne zna je li Vukovar 18. pao ili je oslobođen. Tko su ljudi koji danas vode taj Fakultet i kako je moguće da se danas vodi u jednom tako anacionalnom duhu, da se pokušava pretvoriti u fakultet bez nacionalnog identiteta? U vremenima kad su na njemu predavali komunisti, mađaroni, karađorđevi federalisti, nikada nije bilo anacionalnosti. Tko se uopće upisuje na taj fakultet i kakvi su prijamni ispiti? Taj fakultet je u teškoj krizi, a to pokazuje i ova mala, sramotna anketa… Ali, ona je samo simptom.“

‘Slučajno’, nakon istupa prof. Prosperova Novaka ukinuta je, nakon 24 godine, emisija Pola ure kulture, krajem prosinca 2018. godine.

A tog 22. travanja 2021., globalisti su obilježavali i Dan planete Zemlje, koju su svojim korporativnim djelovanjem unakazili. A bidan Biden je uskliknuo: „Ovaj Dan Zemlje, ponosno mogu reći da se znanost vratila.“ Još jedno božanstvo u nizu… Božica Zemlja, božica Znanost…blago nama… Priča o Geji, božici ili majki, počinje već u vrtićima, iako im je propala proročka vizija o potpunom nestajanju Arktika.

Globalno ‘zagrijani’ Al Gore rekao je na UN-ovoj klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu u prosincu 2009. godine kako novi podatci pokazuju da bi ledeni pokrov na Arktiku mogao nestati u roku pet do sedam godina.

Toliko o ‘znanosti’.

Više od 400 dana suočeni smo sa ‘znanstvenim’ pristupom bolesti Covid19, koja je ‘znanstveno’ uglavnom svedena na krilaticu ‘Misli na druge-cijepi se’. Mediji odavno operiraju frazom – tko se ne želi cijepiti, negira znanost. Iako je jedan od glavnih postulata prave znanosti – zdrava skepsa, preispitivanje u srazu različitih mišljenja, spoznaja, eksperimenta – ali ne na živim ljudima. 

U takvim uvjetima nisu se najbolje snašli ni neki biskupi, a ni neki svećenici. Moram reći da ipak mnogi župnici i svećenici, posebno redovnici ne ‘padaju’ na stožeraške mantre. Nakon vjeronauka i priprema tijekom godine, takvi će svećenici krizme i prve pričesti održati ili su ih već održali na otvorenom, ili u većim crkvama pa čak i u susjednim župama. 

Najviše je prigovora bilo na odluku biskupa Uzinića koji djeluje u Riječkoj i Dubrovačkoj biskupiji. On vjernicima obrazlaže odluku Stožera: „’Odlukom ne smatraju se javna okupljanja i događanja sukladno Zakonu o javnom okupljanju okupljanja do 20 osoba uz strogo pridržavanje svih propisanih epidemioloških mjera i posebnih preporuka i uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.’ Ovo znači da se naša misna slavlja i druga vjernička okupljanja u crkvama ne smatraju javnim okupljanjem, ako je na njima okupljeno do dvadeset ljudi, uključujući i onoga koji predsjeda misnom slavlju ili molitvi. Polazeći od ovoga, uz pridržavanje epidemioloških mjera i posebnih preporuka u našoj Riječkoj nadbiskupiji su od danas do 26. travnja o. g., odnosno do promjene spomenute Odluke, dozvoljena sva misna slavlja na kojima ima najviše devetnaest (19) vjernika.

 S poštovanjem, Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor“

Želimir Marić (FB, 17. 4. 2021.): „S obzirom na to, teško se može ocu nadbiskupu povjerovati kad kaže: ‘odluku nisam donio olako’. Inače bi iskoristio mogućnost da i kateheza barem djelomično bude uživo. A treba si posvjestiti o čemu se ovdje radi: o zabrani odlaska na svetu misu koju je izrekao biskup Uzinić za veliku većinu vjernika njegove nadbiskupije! On pri tome izražava ‘nadu’ da će se vjernici ‘privremeno odreći svojih vjerničkih prava’. Čudno. Jako je čudno kad biskupi navlače svoje vjernike da se odriču vjerskih prava. Nije isto ne iskoristiti svoja prava i odreći ih se. Nije isto ustupiti svoju kuću na korištenje i odreći je se. Ne postoji ‘privremeno odricanje’. ‘Privremeno odricanje’ je navlakuša na putu k potpunom odricanju. Ono o čemu je Tito samo mogao maštati, uspijeva Božinoviću i Plenkoviću.“

„Gledajući od početka pandemije pa do danas u našoj biskupiji trenutno je u borbi s koronavirusom najteže razdoblje i imamo najviše zaraženih po danu,“ piše biskup Uzinić Dubrovčanima početkom travnja 21. „Iz tog razloga od 11. travnja do 16. svibnja u Dubrovačkoj biskupiji se odgađa podjela sakramenta prve pričesti i svete potvrde, a mise i sva druga slavlja, neovisno o tome jesu li u zatvorenom ili na otvorenom prostoru, mogu biti slavljena isključivo u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.“

Onda se dogodilo pravo čudo. Na blagdan Dobroga pastira, 25. svibnja o. g.  dominikanac Dominik Kristjan Gerbic održao je propovijed koja će biti zapamćena.  U kontekstu blagdana čitalo se iz Evanđelja  Iv 10, 11-18. U propovijedi je svećenik tumačio čitanja, usporedivši ih s trenutkom u kom živimo. 

Rekao je, između ostalog: „Nećemo se, braćo i sestre, izvući iz ovoga stanja ako ne uzmemo blaženog Alojzija za svoj primjer. Jer ne radi se samo o ovoj krizi u kojoj živimo, tu je puno segmenata krize. Svjesni ste toga: od tužilaštva, od toga da mladi odlaze, od ekonomije, od obezvrjeđivanja ili odbacivanja i branitelja i Domovinskoga rata…

Toliko je zločinaca još uvijek među nama, a nisu procesuirani. I onda u jednom trenutku nađu se još i neki tamo bradati sveštenici opasnih namjera govoriti nama tko su naši sveci, tko su naše svetinje, tko su naši velikani.

Vrijeme je, hrvatski narode, da se probudiš! Ti nisi ni nesposoban narod, nisi ni glup narod, ti si jedan veliki narod koji je toliko toga dao povijesti. Ti si jedan narod obećanja da ćeš braniti kršćanstvo, a sad je vrijeme da ustaneš i braniš to kršćanstvo. Ti si narod koji je obranio zapadne granice Bizantskoga carstva i od tada pa do danas, tvoja je snaga vidljiva. Ali u čemu se sastoji ta snaga? Upravo u obrani istinskih vrijednosti. Zato je nužno napokon reći ‘ne’ nekim stvarima u društvu.

Po uzoru na našega pastira trebaju biti ne samo svećenici, nego i političari. Jer većina njih kažu da su katolici. A što se događa? Svako naše ‘da’ i za HDZ i SDP i Možemo i svim lijevima, je ‘ne’ za Hrvatsku! I tu se mora jednom podvući crta. Mi moramo izaći iz privida vjere i ući u stvarnost onoga što se zove Isusom, dobrim pastirom. Oko nekoga se moramo okupiti. A tko bi to bio? Isusova moć traje i danas i ona je uprisutnjena u osobi kardinala Bozanića. Oko njega se trebamo okupiti i duhovno i molitveno.“

„Poštovani gledatelji i slušatelji, na kraju samo jedna napomena. Stavovi svećenika patera Dominika Gerbica vezani, uz dijelom politički govor, u propovijedi nisu stavovi Hrvatske radiotelevizije. Ograđujemo se od toga,“ odmah je reagirao HRT.  

Ne znam što je netočno rekao pater Gerbic i ostat će upamćeno.

Nije se HRT ogradio od Stankovićevih eskapada, od Porfirijevih laži… i kome oni služe? Trebamo li ih zato plaćati? Trebamo li šutjeti dok poznati Golikov film Tko pjeva zlo ne misli, nastoje upakirati u jugo-oficirčine i miliciju? Kave veze imaju purgeri s tim?

I dok se mi natežemo s našom kulturom, poviješću, jezikom, u nekim školama u Kini senzorima prate koncentraciju učenika. Senzori, koje djeca nose na glavi, nalik su vijencu, a na sredini imaju led-diodu čija se boja mijenja ovisno o njihovoj koncentraciji. Podatci koje senzori prikupljaju, šalju se na analizu. Ova novina se svidjela roditeljima koji putem aplikacije svakodnevno  prate koncentraciju svoje djece. Osim toga, učionice su prepune kamera koje prate izraze lica te raspoloženje učenika, a učenici nose uniforme uz pomoć kojih ih se može locirati. Hoće li naše škole uvesti ovakvo nadziranje?

Povodom oglašavanja Zdravka Mamića iz BiH i njegova utjecaja na formiranje nogometaša: 

Krinušić (FB, 24.3.2021.): „Mamić je zapazio dječaka na igralištu, uzeo ga k sebi, napravio od njega zvijezdu i – prodao ga nogometnom klubu. Zaradio i sebi i dječaku. Kod njega se vidi trag novca i bogatstva. Ustavni suci su zapazili dječaka i predali ga istospolnim jaranima. Kod njih se ne vidi ni trag novca ni bogatstva. A bogati jesu. Tko je učinio više za dječaka? Tko je učinio više za Hrvatsku? Tko bi trebao ići u zatvor?“

Svijet se mijenja vrtoglavom brzinom. Trebamo li malo usporiti i podsjetiti se pjesmice Vladimira Nazora Đače:

Đače uči, kraj prozora sjedi; sunce zlatno u dječaka gledi; smiješi mu se, milo mu besjedi: ‘Sad je doba da se igra, skače. Hodi k meni, milo moje đače!’

Đače kliče: ‘Meni hitnja nije; čekaj, sunce, da naučim prije.’

Đače piše, kroz prozor ne gledi, al’ na grani mala ptica sjedi, pa mu pjeva da ga malko jedi: ‘Sad je doba da se igra, skače. Hodi k meni, milo moje đače.”

Đače kliče: ‘Meni hitnja nije; čekaj, ptico, da naučim prije.’

Đače sjedi i u knjigu gledi; zrela kruška u sobu mu viri, slatki miris svoga ploda širi.

‘Sad je doba da se igra, skače. Hodi k meni, milo moje đače.’

Đače kliče: ‘Meni hitnja nije; čekaj, kruško, da naučim prije.’

A kad knjigu proučilo đače, knjigu sklapa i na noge skače.

‘Tko me zvao? Tko me k sebi htio? Dolazim vam jer sam naučio.’

Sunašce se đaku osmjehuje, ptičica ga pjesmom dočekuje, a kruška mu slatki plod daruje.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo