Vesna Ujević NEVOLJE U TINOGRADU

U sjeni političkih i nogometnih turnira koje organiziraju odrasli („veliki ljudi“), djeca („mali ljudi“), grade svoje svjetove, one koji nisu u žiži pozornosti. U tim svjetovima ne vrti se lova, ali se zato vrti radost i kreativnost. Kako dječji svjetovi ne bi ostali skriveni odlučih promovirati jedan projekt  „malih  ljudi pod nazivom „Nevolje u Tinogradu“.

U dvorani osnovne škole „Tin Ujević“ u Krivodolu (Imotski), 21. kolovoza predstavljena je slikovnica Nevolje u Tinogradu kao rezultat dvogodišnjih radionica koje je organizirala Udruga Ujević u suradnji s OŠ „Tin Ujević“ Krivodol, OŠ „Stjepan Radić“ Imotski i Školom likovnih umjetnosti Split.

U projektu je sudjelovalo preko sedamdesetero djece i mladih. U ljeto 2015. godine Udruga Ujević organizirala je literarnu radionicu, a ove 2016. godine učenici spomenutih osnovnih škola pod vodstvom nastavnika  Daniele Šimić, Sanje Stipanović i Marka Mendeša priču su obogatili ilustracijama. Sadržaj slikovnice djeci i roditeljima „čitan“ je u obliku lutkarske predstave, a oko izrade lutaka su se potrudili učenici trećeg razreda Škole likovnih umjetnosti Split pod mentorstvom profesorica Vane Bakalić i Kaće Svedružić. Glazbu za predstavu skladao je Augustin Ago Kujundžić.

Evo što je na predstavljanju o slikovnici rekla Ana Leko:

Počnimo od najvećega, Tina Ujevića, trajne inspiracije i mladima i starima. Veseli me što naša priča nosi naslov nevolje u Tinogradu, posebnom gradiću u kojem žive kreativci, dobrodušni ljudi koji vole umjetnost, riječ i jedni druge.

U tom gradu prozori su u obliku slova, a kuće u obliku knjiga. Jedna od značajnih ličnosti u gradu je knjižničarka Miška, a sve počinje i završava u knjižnici u koju čak i vjetar navraća kako bi prolistao knjige. Priča se postupno razvija, uključuju se novi likovi, veoma maštovito oslikani poput Vile Smokice, vrtlarka, Kamenka, blizanaca Linolina i Kremolina, Šeširka itd. Ono što povezuje glavne likove je dobrota, ljubav prema ljubimcima i prema sumještanima. Sigurno ste odmah pomislili da ljubimci moraju biti životinje? Ima i životinja poput mačka Aleksa i leptirića Smokve i Smokvića, žirafe Lusi, ali ljubimci su i Krumpirko, čudesni krumpir koji govori i osjeća te Plavi Šešir koji nestaje na početku priče.

U priči nema negativnih likova, što nas i ne treba čuditi budući da su djeca pričala priču. Pokretači radnje u priči jesu nepodopštine ljubimaca koji nenamjerno povrijede svoje gospodare tako što odlutaju, preplaše ih, a onda iz straha od posljedica, nastavljaju donositi pogrešne odluke. Ipak sve se sretno završava: ljubimci se vraćaju svojim gospodarima, a oni im velikodušno opraštaju, sretni što su ponovo zajedno. Taj odnos podsjeća nas na odnos roditelja i djece u kojem ljubav nadilazi sve prepreke.

Sva umjetnost ima terapeutski učinak. Liječi i stvaratelje i one koji dolaze u doticaj s umjetničkim djelima. Ova priča je malo umjetničko djelo. Oplemenit će svoje čitatelje riječju, maštovitim ilustracijama i plemenitim porukama…

Predstavljanje slikovnice upriličeno je u sklopu, može se reći, već tradicionalne večeri posvećene djeci i mladima pod nazivom Dičiji dernek. Mnogi su željeli tu večer biti s nama ali su ih okolnosti spriječile pa nam je tako Ivan Babić, prošlogodišnji laureat nagrade DHK „Tin Ujević“ uputio pozdrave, a spisateljica Željka Ujević, nastanjena u Londonu, u pismu podijelila s nama svoje dojmove:

U ozračju gdje je nekad davno trajalo i moje djetinjstvo danas je mašta na granici sna stvorila čarobni Tinograd i Čudonij, za sretnu djecu i njihovo odrastanje. Nažalost, nije mi bilo dano da vidim uživo ostvarenje tih dječjih maštarija, vođeno Vesninom vizijom i podrškom njenih pomoćnika, ali sam radosno i brižno pratila sva zbivanja. Osobito, što su me vraćala u moje djetinje uspomene. Kad sam nekad davno bila dijete i živjela u tom istom ozračju, činilo mi se ono i previše običnim i ukrućenim u kamenu. Zato sam živjela u svojim djetinjim snovima. Znala sam stvarati svoje maštovite svjetove tragajući neprestano za bajkom i nesvakodnevnim. Kad sam vidjela puha kako uspuzava uz borovo deblo, kad sam našla u Glavici pravu pravcatu gljivu lisičarku, bili su to moji sretni iskoraci. Ni dan danas ne znam jesam li se na Velikoj kamenici igrala sa staklenim cvrčkom, ili samo s njegovom odloženom košuljicom, jesam li stvarno čuvajući kravu uz Šeminovac vidjela pravog vuka… Danas su djeca sretnija. Oni u svojoj radionici mogu odletjeti u maštovite svjetove. Sve oko njih ispunjeno je bajkom koju oni stvaraju i u kojoj žive. Sva čarobna zbivanja u Tinogradu i Čudoniju imat će svakako i utjecaja na njihove buduće živote. Žao mi je što mi nije bilo dano zaviriti uživo u ostvarenje tog njihovog sna. I Miškinog, i djece mojih nećaka, i svih ostalih. Mislim da je s Tinogradom počeo jedan san na javi koji će u budućnosti rasti i letjeti, i nadrasti mali kameni trg u Tinogradu, ili ga sa sobom ponijeti u svijet… Domaća djeca, potaknuta i animirana, sama stvaraju svoje priče, a originalni i autentični domaći likovi iz njihovih priča su oživjeli i postali zbiljski. Hvala, Vesna, hvala svima tvojim pomoćnicima što je oživotvoren jedan dječji san. I moj jedan san.

Projekt se nastavlja. Kako, gdje i kada, čut će se…

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo