Dr. sc. Mihovil Biočić: THPMPSON I POLITIČKI TALOG ili DOMOLJUBLJE I JUGOKOMUNIZAM

Kaštela, 25. srpnja 2025.

Povod ovom tekstu jest veličanstveni koncert Marka Perkovića Thompsona, održan u Zagrebu pred više od 500 tisuća (većinom) mladih domoljuba. Kao što se i moglo očekivati, vrlo glasna anacionalna, protuhrvatska jugo-ljevica, taj je skup stavila u negativan kontekst, prije, za vrijeme i nakon koncerta.

žOno što je jako uočljivo, napad je sukladan i sinkroniziran između nedavnih agresora iz susjedstva s njihovim korisnim idiotima u Hrvatskoj. Tako je Savo Štrbac izjavio za Tanjug: „Sve smo poduzeli uz pomoć Možemo, SDP-a, Ante Tomića, Kate Pejović i drugih naših prijatelja u Hrvatskoj da upozorimo svet o Ustaškoj sramoti i pretnji srpskom narodu…“ Sada čekamo da se oglasi redsjednik RH Milanović”. Ako ove nabrojene političke spodobe nisu izdajnici, onda je Štrbac, mjerilo ponašanja. Predsjednik Milanović, nije osudio sam koncert, nego neke uzvike (ZDS!) u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, prije koncerta.

Drugi povod ovom tekstu je nadolazeći nadnevak četničkog ustanka 27. srpnja 1941., kojeg će i ove godine, opet uz potporu Vlade, slaviti četnici, neočetnici, komunisti i lažni antifašisti!

U isto vrijeme anacionalna protuhrvatska jugo-ljevica zajedno sa srbijanskom elitom i njihovim (d)novinarskom soroševskim plaćenicima, krivotvore i blate sve hrvatsko!

Svi oni optužuju domoljube i općenito hrvatski narod za genocidnost, nabrajajući ustaške zločine, osobito Jasenovac! Ni traga osudi jugokomunističkih zločina, a hodaju po planinama hrvatskih kostiju, diljem bivše države.

OPTUŽBE HRVATIMA ZA GENOCIDNOST

Za cijelu istinu o ovim razdobljima, koje su nam tajile komunističke vlasti pod srpskom dominacijom, trebale bi stotine kjiga, pa ću isključivo, zbog prekrasne domoljubne mladosti, koja u školi još uvijek ne može učiti o istini, nabrojiti gotovo neznatan, ali bitan dio tih istina.

Glavne optužbe prema Hrvatima iz Srbije, su za „genocidnost“ u raznim varijantama, uzimajući kao glavni razlog ponašanje ustaša u vrijeme NDH, osobito ustaški logor Jasenovac, Karakteristično je za srpsku propagandu da zločine koje je radila srpska vlast, vojska i paravojska, pripisuju žrtvi, nad kojoj su upravo oni djelovli zločinački i genocidno. Ni jedna strana u ratovima na ovim prostorima nije nevina, ali umnažati, izmišljati žrtve blo čije, nije povijesno pošteno. Tako su dokazane brojne krivotvorinei, osobito oko Jasenovca, ali podatci se ne mijenjaju u skladu s činjenicama, djeca i dalje uče jugosrpsku povijest!

Da vidimo tko je to genocidan, što kažu ćinjenice?

God. 1805., u jeku ustanka Srba protiv Turaka, pod vodstvom Đorđa Petrovića-Karađorđa, u Smederevu su utemeljili vladino Vijeće: Praviteljstvujušči sovjet serpski. Vijeće se javno izjasnilo za politiku odmazde, sve do stvaranja pojma i uvođenja u praksu etničkog čišćenja. Vuk Karadžić je bio autor monografije Praviteljstvujuščeg sovjeta i služio se glagolom „očistiti“ da bi označio zatiranje i istjerivanje nesrpskog stanovništva Pokolj, strahovlada i istjerivanje nesrpskoga stanovništva (Turaka i islamiziranih Srba, Cincara i Židova) započeo je čim je zauzet Beograd. Konstantin N. Nenadović, službeni biograf Karađorđev, piše: „Ogorčeni Srbi i poslije toga klali su Turke gdi su god koga našli ni su štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku“ (1). Od tada se započeo „kovati“ zločinački projekt velike Srbije, a SPC je bila i jest, duhovni učitelj i djelatni poticatelj tog projekta. Glavni autori uz SPC su bili:

Vuk Stefanović Karadžić, koji je zastupao tezu da su ‘Srbi svi i svuda’ (2) tvrdi da su svi Hrvati katolici i Muslimani Srbi (3) Zajedno s Garašaninovim „Načertanijem“ predstavlja početni oslonac velikosrpske ideologije (4, 5) Karadžić je inače jedan od prvih lupeža hrvatskog jezika, književnosti i kulture. Ta luipeština traje sve do današnjih suvremenih srpskih lupeža, koji bez ikakvog temelja kradu sve što im se svidi, osobito hrvatski jezik i dubrovačku književnost. Nije im se čuditi, živili su petsto godina pod Turcima, pa unatoč tomu što su bili povlašteni, nisu mogli razvijati zapadne vrijednosti i kulturu, poput Hrvata, koji su pripadali zapadnoj civilizaciji.

Ilija Garašanin objavio je 1844. „Načertanije”(6). U dokumentu se isključivala ideja o zajedničkoj državi Južnih Slavena, a zastupala ideju velike Srbije. I za Garašanina postoji samo srpski narod.

Nikola Stojanović u svom članku „Srbi i Hrvati“, tiskanom u Srpskom književnom glasniku (br.7 od 1. kolovoza 1902.), a zatim u Srbobranu, glasilu Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, napisao je zlokobnu rečenicu, tj. prijetnju i poziv na uništenje hrvatskoga naroda: „Do istrage vaše ili naše“ (7). Taj poziv, kojim nagovještava uništenje jednog ili drugog naroda, Hrvatima je dakle, upućen od Srba još 1902. Stojanović je bio uvjeren da će Srbi pobijediti i da će Hrvati „podleći“, jer Srbima to jamči „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga’“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“ itd. (8) Zatim, brojni drugi,: Jovan Cvijić, oraganizacije Crna ruka i Četnici itd,, svi s težnjom i osvajanja i „čišćenja“ tuđih zemalja!

Srpska pravoslavna crkva (SPC) stalno je tražila od naroda pokornost svakoj državnoj vlasti, pa kada se radilo i o osvajačima (Turci, nacisti) i poticala mit o velikoj Srbiji. Dr. Ivo Pilar je svojedobno izjavio: „Srpska pravoslavna crkva je socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija. Riječ je o parapolitičkoj organizaciji koja predstavlja glavno provedbeno sredstvo velikosrpske politike“ (9).

U to vrijeme i Srbi moraju priznati da još nije bilo mrskih ustaša!

Nakon Berlinskog kongresa 1878., priznata srpska država odmah protjeruje domaće Židove i albansko stanovništvo iz područja oko Niša, uz primjenu strašnih zločina.

Engleski konzul je uputio 26. studenog 1878. vlastitom ministarstvu za vanjske poslove, uz ostalo: „Saznajem da su se srpske vlasti ponijele s krajnjom nepotrebnom surovošću, da ne kažem okrutnošću prema stanovništvu u dodijeljenimj joj oblastima (…) Miroljubivi albanski stanovnici iz više od stotinu sela na području Toplica i Vranja, nemilosrdno su protjerani sa svojih posjeda početkom ove godine (…) žetvu na njihovim poljima obavila je srpska vojska“ (10).

Christopher Clark je objavio 2013. knjigu „Sleepwalkers, how Europe went to war in 1914.“ u kojoj je na 700 stranica detaljno opisao genocidnu prirodu srpske politike, koja je dovela do smrti milijuna ljudi u Balkanskim ratovima i u I. svjetskom ratu (11).

Međunarodni tisak i druge institucije 1912. i 1913. u Balkanskim ratovima, izvještaval sui o njihovim zločinima, a Carnegie Foundation je zapisao: „Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, nevjerojatni akti nasilja, pljačke i brutalnosti svake vrste — to su sredstva koja je primjenjivala i još uvijek primjenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpune promjene etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima“(12).

Skopski katolički nadbiskup Lazar Medja je pisao da je njihova vojska u brojnim kumanovskim i skopskim nesrpskim selima palili kuće i ljude u njima, a djeca su ubijana bajunetima jer nije bio potrebe da se troši municija na njih.

Ratni dopisnik Kijevske misli (Kievskaya Mysl), Lav Trocki (čuveni književnik), prenosi svjedočanstvo srpskog vojnika da su „mnoga sela u okolini Kumanova gorjela, i da se taj prizor ponavljao sve do Skoplja. A tek je Skoplje bilo mjesto krvavih orgija srbijanske vojske kada su danima klali Albance na mostovima i bacali u Vardar crven od krvi nevinih ljudi“ (13), zatim Bečki publicist Leo Freundlich piše o srpskim ratnim zločinima, koje je objavio u knjizi Albanska Golgota.

U Odesi, 1916. godine dogodio se masakr hrvatskih zarobljenika sa istočne fronte u Rusiji. Hrvatski domobrani iz ruskog zarobljeništva, bili su novačeni (zabranjeno međunarodnim ratnim pravom), kako bi tvorili neku srpsku dobrovoljačku postrojbu na Solunskom frontu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. Srpski su ih časnici zlostavljali, mnogi su hrvatski vojnici masakrirani i ubijani na najprimitivniji divljački način. Točan broj nikada se ne će saznati, a prema izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi (14) Dubravko Jelčić navodi da je Odesa prešućena jer je bila jedna od najvećih sramota u srpskoj povijesti. Miroslav Krleža kaže o tom „slavnom“ djelu srpske vojske, da „nije otvarala tabore za te ljude, nego jame i slična stratišta…“ Tada je počeo pad u hrvatsko–srpskim odnosima ali se taj zločin uvijek prešućivao u obje Jugoslavije na štetu istine, radi „dobrih“ odnosa a kasnije i radi „bratstva i jedinstva“. O tom događaju Krleža piše: „U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u „Kanatnom zavodu“, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, jer to su Hrvati. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Postavlja se pitanje, kome su hrvatski zarobljenici bili prijetnja?

U Prvom svjetskom ratu su nastavljeni isti zločini u Albaniji i Crnoj Gori, a u Crnoj Gori su nastavljeni i iza završetka Prvog svjetskog rata, kao sredstvo pacifikacije Crnogoraca (15).

Srpski novinar i publicist Pantelija Jovović u predgovoru svoje knjige „Crnogorski političari – portreti“, koja je objavljena u Beogradu 1924. godine, piše da je u Crnoj Gori „do 1921. godine već bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova“ (16).

Razdoblje Kraljevine Jugoslavije, bilo je obilježeno terorom kraljeve vlasti, ne samo nad istaknutim hrvatskim političarima i kulturnim radnicima, nego i nad običnim narodom. U vrijeme prve Jugoslavije, počeo je državni teror nad svim nesrbima, posebno prema Hrvatima i Albancim. Nabrojiti ću samo manji dio: Prilikom pobuna seljaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, 1918 i 1929, ubijeno ih je i ranjeno na desetine. Dana 5. prosinca 1918., se na goloruke demonstrante na Jelačićevom trgu u Zagrebu, koji su htjeli hrvatsku Republiku, pucalo iz mitraljeza („Prosinačke žrtve“). Bilo je mrtvih (13) i ranjenih (17), a zapovjednik srpske policije (etnički Hrvat) Grga Anđelinović, pohvalio se u Beogradu „svojim krvavim rukama“.

Dubravko Jelčić bilježi: „Žandari ubijaju kada hoće i koga hoće i onda šalju obiteljima ubijenih račun da plate metak kojim je ubijen njihov otac, brat…“ (17).

Zatim hrvatske žrtve u travnju u Velikom Trojstvu 1920. u Velikom Grđevcu (18). U Splitu je 1922. osnovana postala poznata zloglasna „Organizacija jugoslovenskih nacionalista“ – ORJUNA. Cilj te organizacije bio je propagiranje unitarnoga karađorđevićevskog jugoslavenstva (19).

U brojnim hrvatskim mjestima su žandari o orjunaši mlatili, ranjavali i ubijali narod (Crikvenici 1923., Sušaku (20), Otočcu 1923., kao i u Sloveniji i Bosni i Hercegovini (21).

U beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. srpski radikal poslanik Puniša Račić teško ranio Stjepana Radića (koji je od posljedica tog ranjavanja umro 8. kolovoza 1928.) te na mjestu ubio zastupnike HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića i ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu (22).

Još uvijek nema na vidiku ustaša, ali ubojstvo Radića, otvorilo je hrvatskim domoljubima oči! Bez ikakvih provokacija s hrvatske strane, srpska je vlast terorizirala Hrvate, a sve u skladu zločinačkim projektom velike Srbije, koju danas zovu „Srpski svijet“! Dana 6. siječnja 1929.. kralj Aleksandar uvodi diktaturu (23). Prijelomni trenutak za hrvatsko-srpske odnose u Kraljevini Jugoslaviji, bio je već spomenuti 20. lipnja 1928., dan ubojstva i ranjavanja hrvatskih zastupnika. Kao odgovor na srpski teror 7. siječnja 1929., u Italiji je utemeljen ustaški pokret (24).

Dana 27. srpnja 1929. u Samoboru su ubijeni Mijo Oreški, sekretar (CK SKOJ) i njegov brat Slavko, dok se Janko pl. Mišić, član Biroa iste organizacije, navodno sam ubio pištoljem 31. srpnja 1929., likvidiran je još jedan sekretar CK SKOJ-a Pajo Marganović, dok je 9. kolovoza 1929. mučen i ubijen komunist, Josip Hauk (25). Slijedi nova fazu ubojstava političkih prvaka oporbe (26).

1931. ubijen i Milan Šufflay (1879.-1931., hrvatski povjesničar, političar, književnik, albanolog, član Hrvatske stranke prava – HSP). (27) Brojni su svjetski uglednici javno prosvjedovali zbog stanja u kraljevoj Jugoslaviji, među njima: Albert Einstein i Heinrich Mann u New York Timesu, zahtijevajući da se Liga naroda zauzme za Hrvate te da prikupi „svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i veoma civilizirani narod“.

„…In view of this terrible situation, we beg the LIGUE INTERNATIONALE DES DROITS DE L’HOMME to do its utmost to suppress the pitiless regime of violence which reigns in Croatia, as we have just exposed it. Murder should not be tolerated as a weapon to be unscrupulously employed as a means to attain political ends“.

Albert Einstein

April 1931., Berliin Heinrich Mann (28)

I drugi su svjetski uglednici javno prosvjedovali: budući otac Europe Robert Schumann, Theodore Dreiser, John Dos Pasos, Upton Sinclair, Nobelovac Andre Gide… Ponovo treba istaknuti da do tada nikakvog terorističkog djelovnja od strane ustaša, nije bilo! Što se tiče samog hrvatskog naroda, pravu i točnu karakteristiku mu je izrekao veliki Einstein („maleni, miroljubivi i veoma civilizirani narod“)!

Miroslav Krleža, koji zasigurno nije ustaša, tada je napisao: „U prvih deset godina jugoslavenske države: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata… onda se to zove „Naša rasna Svečovečanstvenos“ (29).

Nadalje, 7. lipnja 1932. policijski agenti izveli su atentat hladnim oružjem u Zagrebu na hrvatskoga političara i odvjetnika Milu Budaka, po uzoru na atentat na Milana Šufflaya. Budak je preživio (30) , zatim 1933. atentat na pravaša Ivu Pilara (1874. – 1933., političar, pravnik, utemeljitelj geopolitike, publicist), pisca znamenite knjige Die Sudeschlawische Frage (1917.), koju je objavio pod pseudonimom L. Von Sudland, razotkrivši zločinačke metode velikosrpske imperijalne politike u Bosni i Hercegovini. Službeno je priopćeno da se radi o samoubojstvu.(31). Demonstrira se diljem Hrvatske (Senj, Ludbreg, Kosinj, Split…) (32) .

Ustaše 1931. podižu Velebitski ustanak, kojeg podupiru i komunisti s parolom: „Komunistička partija obraća se cijelom hrvatskom narodu s pozivom da svim snagama podupre borbu ustaša… Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Za nezavisnu Hrvatsku!“ (33) List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“. (34)

Nadalje, među istaknutim žrtvama, osim navedenih su i Josip Predavec, HSS-ov zastupnik i Đuro Đaković, jedan od osnivača KPJ, zatim 1934. zastupnik HSS-a, Karlo Brkljačić, a nasilje se nastavlja u cijeloj Hrvatskoj (35). Osim individualnih atentata, događali su se i kolektivni pokolji kao što su Sibinjske žrtve (1935) , Senjske žrtve (1937) i Vrbske žrtve (1935) (36). itd.

Srbi, koji optužuju hrvatski narod za genocid nad Srbima, sami su izdali pisani dokument o namjeri etničkog čišćenja Hrvata s područja zamišljene velike Srbije. Osim Čubrilovićeih genocidnih uputa, izdali su dokument koji jasno dokazuje njihovu genocidnost:

Homogena Srbija, od 30. lipnja 1941., Stevana Moljevića (1888.-1959., pravnik, četnik, savjetnik Draže Mihajlovića), projekt je u kojem treba buduću veliku Srbiju „očistiti“ od nesrba na bilo koji način. Prema projektu tog četničkog ideologa, odmah su se pridružili i srpski komunisti, pa su svi zajedno, u suradnji s talijanskim fašistima (formalnim saveznicima NDH), nastojali sporazumno osvojiti i podijeliti teritorij novonastale hrvatske države. Ustanak je s tim ciljem bio organiziran od Draže Mihailovića, u čijim su redovima tada bili i rojalisti i vodeći komunisti (Gojko Polovina, Đoko Jovanić). Temeljna nakana ovog dokumenta je: „Da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja mora obuhvatiti celo etničko područje na kome Srbi žive, sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru…“ To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana „pre nego li se iko pribere“ i tako svršenim činom… riješiti zajedničku granicu između „Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…“

U svezi granica, definirala se poznata granica Virovitica, Sisak, Karlovac, Ogulin, Karlobag, a stanovništvo treba raseliti, očistiti i „riješiti“ na druge načine, tako da velika Srbija bude etnički čista. Nadalje „Genocidnu kampanju nad Hrvatima i širenje Srbije treba izvesti u danom trenutku na najbrži način, a bez da se ikoga išta pita i kao svršeni čin“. Dokument je objavljen u Nikšiću 30. lipnja 1941. (37).

Ovom genocidnom projektu, trebao pomoći tzv. Valerijanov memorandum, 1941., koji je dobro usklađen s Homogenom Srbijom, a nastao je pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve (SPC)., odnosno Mitropolita Josifa Cvijovića. SPC se pokazala najvećom prijetnjom za opstanak Hrvata i hrvatske države u bilo kojem obliku. Glavni stručnjak za izradu Memoranduma je Pero Slijepčević, velikosrpski ideolog (čovjek iz „crnorukaške“ sredine). Radi se o planiranim lažima, dezinformacijama i projektu ozloglašavanja Hrvata u svijetu. Dokument pun dobro iskonstruiranih laži, potpisan od episkopa Valerijana Stefanovića, patrijarhova vikara u ime SPC-a, predan je njemačkom generalu Schroederu u Beogradu (i raznim stranama u svijetu pa i saveznicima) 24. lipnja 1941. U dokumentu se uz ostalo tvrdilo da su Hrvati od travnja do tada (dva i pol mjeseca postojanja države) ubili 100 tisuća Srba na području NDH. Mjesec dana kasnije već se broj ubijenih Srba povećava na 180 tisuća, u kolovozu „radionica“ SPC-a povećava broj žrtava na 300 tisuća, a u rujnu 1941. se generalu Nediću dostavlja brojka od 350 tisuća (ako je i od Srba, previše je). Dubljom raščlambom, povjesničar Stjepan Lozo ističe da „i Homogena Srbija“ i „Valerijanov memorandum“ u istim danima izlaze s dvjema specifičnim tvrdnjama… upućuje na zaključak da je kleveta Hrvata pomno kreirana, odnosno da Pero Slijepčević i Stevan Moljević rade usklađeno“. Na potki Valerijanova memoranduma su se gradile klevete i dogme o genocidnosti Hrvata kroz cijelu komunističku Jugoslaviju, zbog čega je i jasenovački mit pao na plodno tlo (38).

U Drugom svjetskom ratu Drina se crvenjela od krvi svojih žrtava u Goraždu, Foči, Višegradu… Kako su izgledali četnički zločini u Bosni tijekom Drugog svjetskog rata, zapisao je partizanski general Kosta Nađ: Foča, veljača 1942.: „Ne sjećam se da sam ikad u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji nije bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klaonica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno isprepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u rijeku. Mnogi se zapletoše u stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zvijeri. Žene i djevojke prije klanja silovali su naočigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.“ (33).

Četnici su tijekom Drugoga svjetskoga rata izvršili brojne zločine nad Hrvatima katolocima i muslimanima, koji su imali sve karakteristike genocida. Broj četničkih žrtava genocida među Hrvatima i Muslimanima tijekom rata 1941.-1945. nije točno utvrđen, ali je način likvidacija upravo monstruouzan s genocidnim obilježjem (39). Kako je Srbija rehabilitirala koljača Dražu Mihailovića i proglasila ga „antifašistom“, navest ću samo jednu sličicu kako su pod njegovim zapovjedništvom djelovali njegovi „antifašisti“:

Četnički komandant Ilija Trifunović Birčanin, hvalio se Draži Mihailoviću u svom izvješću od 5. rujna 1942. da su četnici na području Vrgorca „oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više…“(40). U telegramu od 15. prosinca 1943., taj isti vojvoda se hvalio, da su njegovi četnici uhitili 140 komunista, a među njima sedam Srba. Srbe su pustili kućama, a sve ostalo je „zaklano i u jame bačeno“ (41). O četmičkom klanju u suradnji sa svojim saveznicima fašistima i nacistima u Poljicima i brojnim mjestima, moža se naći na internetu,

Nije sporno da su ustaški zločini, kao odmazda na četničke ili iz bilo kojih razloga, za svaku osudu, ali umnožavanje broja srpskih žrtava, što se događalo desetljećima u komunističkoj Jugoslaviji, vrijeđa same srpske žrtve, jer srpski i komunistički agitpropovci time dovode u sumnju postojanje i činjenica i broja stvarnih žrtava. Američki liječnik, publicist i povjesničar židovskoga podrijetla Philip J. Cohen, napisao je u svojoj knjizi Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History: „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda… četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. travnja uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara“ (42.) O srpskom genocidu na Židovima u Nedićevoj Srbiji, ne ću pisati, ali samo se treba sjetiti da su se Srbi pohvalili Berlinu da su prva zemlja u okupiranoj europi „Judenfrei“ (očišćena od Židova). Nadalje, 546 intelektualaca, krema srbijanskog društva, među njima 3 episkopa, potpisuju tzv. „Apel srpskome narodu“, u kojem traže od naroda lojalnost nacizmu i Nediću, a isto tako 2. rujna 1941. vrh SPC-a donosi i objavljuje dekret o pokornosti nacistima: „gospoda arhijereji pokazali u toku razgovora puno razumijevanje sa sve rodoljubive napore generala Ne­dića … da će Srpska pravoslavna crkva, u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja, nastaviti boriti na strani generala Nedića“.

Međutim, 28 potpisnika „Apela” poslije 1945. postali članovi SANU, a njih još 12 su ušli u poslijerat­nu jugoslavensku komunističku vladu i dobilo odličja za borbu protiv fašizma!?

Jugokomunistički genocid nad Hrvatima nakon 1945. Nakon dolaska komunista na vlast, Vasa Čubrilović (1897.-1990.), veliki četnički ideolog, postaje komunistički komesar na Filozofskom fakultetu u Beogradu i piše Elaborat o protjerivanju Folksdojčera iz Jugoslavije, tj. etničkom čišćenju, što je provedeno (43).

O srpskom i srbijanskom antifašizmu dovoljno govori činjenica da je do jeseni 1944. u Srbiji bilo 22.000 partizana. Nakon što je Crvena armija ušla u Beograd u listopadu 1944. Tito je 21. studenog 1944. abolirao četnike pa je prijelazom četnika u partizane, broj partizana u Srbiji porastao više od deset puta (s 22.000 na 264.000 ljudi) (44). Ti su „partizani“, nasrnuli prema zapadu na sve što je hrvatsko, osobito su se junačili ubijajući gotovo sve nemoćne ranjenike iz zagrebačkih, ali i drugih hrvatskih bolnica.

„Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu, omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva – jugoslavenskoga komunizma’, ističe Cohen(45). „Korijeni tog saveza su nastali još početkom Drugog svjetskog rata, suradnjom partizana i četnika, povremeno i privremeno podijeljeni, a onda zapečaćeni abolicijom četnika i njihovim prijelazom u Titove partizane te njihovim masovnim zločinima nad Hrvatima pred i nakon završetka rata“ (46).

Tako je Hrvatska dočekala 1945. preplavljena četnicima, preobučenim u partizanske odore, Kokardu je zamijenila petokraka, zločini su se nastavili pod krinkom lažnog antifašizma, a hrvatski razoružani vojnici i narod su masovno stradali. Naveći simbol tog smrtnog stradanja simbolizira Bleiburg i Križni put. Brojna stratišta, poput Tezna, Kočevskog roga, Hude jame, Maclja, Jazovke itd., samo su dio genocidnog uništavanja našeg naroda. Još uvijek nisu istražene više od tisuću jama, ali je svakako najveće hrvatsko groblje razasuto po Sloveniji. Prema engleskim izvorima na Bleiburškom polju se nalazilo oko 200 tisuća hrvatskih vojnika i oko 500 tisuća civila. Nikad ne ćemo saznati, koliko ih je točno ubijeno, koliko pobjeglo na zapad a koliko preživjelo Titovo zarobljeništvo, osobito negove koncentracijske logore za eksterminaciju (likvidaciju) zarobljenika. Danas su već otkriveni vrlo važni komunistički vojni dokumenti, koji detaljno opisuju likvidacije, ne samo hrvatskog naroda, nego i drugih „naših naroda i narodnosti“.

Jedna od najvažnijih zapovijedi koju je Tito izdao svim partijskim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, bila je u ožujku 1945.: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“ (47). Samo u Sloveniji nalaze dokazano posmrtni ostaci više 200 tisuća Hrvata i po tome je Slovenija najveća hrvatska grobnica u povijesti. Prema knjizi Pere Simića, Tito-fenomen stoljeća, 9. i 12. svibnja 1945., navodi se svjedočenje srpskog partizanskog generala OZNE Jefte Šašića (1917.-1998) „Tito me pozvao usred noći i rekao mu „Pobiti“’, zatim „Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu moju naredbu komandantima naših armija“. Tako je, zaključuje Simić, počeo najveći masovni zločin, nakon kapitulacije nacističke Njemačke!

Kako su za opstanak jednog naroda, najvažniji osobito ljudi generativne dobi, Još jedna monstruozna zapovjed, koju je Tito izdao 1945., prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), na nagovor Rankovića, da se za odmazdu „pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924-27. godine, koji nisu pristupili partizanskim jedinicama“. Komanda grada Zagreba je izdala tu tzv. Naredbu br. 7, pa su pozvani na novačenje u novu vojsku. Odazvalo se 7 800 mladića, koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko, a odatle usiljenom hodnjom u Kovij (Vojvodina). Tamo ih je došlo 2.200, a u Zagreb se vratilo 58 mladića (48).

U jami Matjaž kraj Pevna, iznad Škofje Loke, nakon završetka II. svjetskog rata, okrutno su ubijena djeca „…Zatučeni čekićem i bačeni u jamu više od 250 hrvatske djece, 23. svibnja 1945.’ (…) Razdvojili su djecu od roditelja i većina djece je odvedena u Pevnu nad Moškrinom gdje su ubijena i bačena u krški ponor“, napisao je Janez Pintar, predsjednik povjerenstva za evidentiranje i uređivanje prikrivenih grobišta na području Škofje Loke i tajnik društva Huda Jama (u kojoj je počinjen jedan od najzvjerskijih zločina). Mnogi partizani koji su bili egzekutori djece u Matjaževoj jami su poslije napravili samoubojstvo. Jedan je 1988 ., došao pred Matjaževu jamu i objesio se dok je drugi izvršio samoubojstvo nasred gradskog trga u biskupskom Lokiju.

Po ulicama u Zagrebu su ubijani brojni građani! Najvažniju ulogu imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada, ali i VI. lička, na čelu s ratnim zločincem Đokom Jovanićem i dr., uz još dvije srpske brigade u njezinom sastavu. „Oslobodioci“ su iz zagrebačkih bolnica, dokumentirano likvidirali 4.791 ranjenika i bolesnika, a iz bolnice Brestovac u Gračanima, još njih 210, što znači da su osloboditelji oslobodili života 5.001 ranjenika i bolesnika s dijelom zdravstvenog osoblja. Možete li zamisliti kakvi su to ljudi koji su poubijali ranjenike i bolesnike, tzv. antifašisti i tzv. osloboditelji!???

U Zagrebu je ukupno streljano1552 ljudi. U jednom jedinom danu je ubijeno 479 ljudi, a ubijeno je ukupno 11 000 zagrepčana. Kako to znamo? Dujmović navodi: Tako što je 1. jugoslavenska armija u izvješću koje je iz Zagreba poslalo generalštabu JNA navelo da su „neprijateljski gubitci u bitci za Zagreb 11 000, te da su zarobili preko 26 000 ljudi”. To su službeni podaci JNA. (49)) Sve te događaje Tomašević slavi trnjanskim krijesovima!

Tiitovi su komunisti posebnu mržnju imali prema Katoličkoj crkvi koju su htjeli uništiti. Ubijeno je 664 klerika (pored „uobičajenih“ strijeljanja, zatucali su ih sjekirama, razapinjali, žive spaljivali, pekli na ražnju, pržili strujom, kamenovali, utapali)… Broj ubijenih hrvatskih klerika najveći je od svih zemalja u Europi. Ubijeni su doslovno svi predstavnici Hrvatske pravoslavne crkve! Što je zanimljivo: njihova imovina, HPC nije, premda su vlast preuzeli komunisti, predana „narodnoj vlasti i narodu“, nego dekretom, odmah Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

U jednom dokumetun OZNA-e, nedavno pronađenim u Sloveniji uz ostalo piše da se „bespogovorno moraju likvidirati slijedeće skupine: poznati vođe antikomunističkog pokreta (…), svi svećenici (…), ako neki ne, onda ih staviti na mjesto koje im je primjereno, sva inteligencija koja nije 100% vezana za KPS (…), tu se ne smije tolerirati i samo platonsko simpatizerstvo OF, sve pripadnike buržuazije (…), bogatiji trgovci, kulaci…“’ (50) I jedno vrlo znakovito ubojstvo: jedan je fratar ubijen, iako je surađivao s partizanima (padre Marijan Blažić tzv. „crveni fratar“), ubijen je pri ulasku partizana u Dubrovnik. Kada je liječnik 29. hercegovačke brigade dr. Korlaet na oglasu strijeljanih pročitao njegovo ime, otišao je komandantu Šegrtu i zapitao: „Zašto ste ubili padre Marijana Blažića, pa on je bio naš?“ Dobio je odgovor: „Jest on je bio naš, ali on je puno znao, pa će brzo prestati biti naš“.

Dujmović opet ističe i ponavlja ukratko, jer je napisao cijelu knjigu o pomoru hrvatskih novinara, od 352 novinara sa novinarskom licencom 1941, u Hrvatskoj je 1945 njih samo 23 dobilo pravo pisanja. Pet posto! Svi su drugi ubijeni, zabranjeni, protjerani, uhićeni, u svakom slučaju onemogućeni. Komunističke vlasti u Zagrebu su nakon završetka rata streljale 38 novinara! (49) Hrvatstvo je imalo društveni tretman drugog imena za zločinstvo.

Od 1945. do 1990. u Titovim zatvorima završilo više od 100 000 Hrvata. Prosječna zatvorska kazna, prosječna dakle, je bila 4,2 godine. Uzmemo li patnje cijelih obitelji tih ljudi, dolazimo do novih pola milijuna žigosanih, ističe Dujmović! (49)

Piero Scarufi, profesor s uglednog američkog stanfordskog sveučilišta i Klaus Jacobi uvrstili su Tita među 10 najvećih zločinaca XX. stoljeća, 570 tisuća do miljun i sto tisuća žrtava, nakon rata) (Bild, 22.03.2003.; Večernji list 13.09.2004.). U Europi je treći po redu, iza „antifašista“ Staljna, nacista Hitlera! Nema nigdje Pavelića, pa ni Musolinija!?

Komunisti su pažljivo probirali, pazeći da prije svega likvidiraju (po sovjetskoj školi iz Katynske šume), vojnu, političku, vjersku, kulturnu i ostalu intelektualnu elitu hrvatskoga naroda. Razlika je, u odnosu na Poljake, što je nad hrvatskim narodom učinjen komunistički genocid i aristocid i nakon rata, u miru,a naglašava Dujmović: bez suda i milosti, većinom krvavog svibnja 1945. (49)

I na koncu, brojke ne lažu: Prema popisu stanovnika iz 1931. g., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon „genocida NDH nad pravoslavcima“, popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712  manje nego 1931., a pravoslavaca je bilo 7.783.046 ili gotovo milijun više nego 1931.! Broju katolika trebalo bi odbiti gotovo sve stanovništvo Istre (i drugih krajeva otkinutih Rapalskim ugovorom), koje je katoličko, jer 1931. god. ono nije brojeno, a 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim postat će sasvim jasno da je u II. svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom! (51) Zločini nad Hrvatima i muslimanima 1991. – 1995.

Genocid na Hrvatima u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu:

Prije svega treba navesti da su dva etnička Hrvata Ivica Račan i Budimir Lončar krivi za mnoge smrti naših drsgovoljca i civila, jer ih je u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu najviše poginulo u prvoj godini rata. Račan je predao JNA oružje hrvatske teritorijalne odbrane, a Lončar nametnuo embargo na kupovinu oružja u UN (Srbima nije trebalo oružje)! Nikada za to nisu suđeni, ali su zato nagrađeni od neokomunističkih „hrvatskih“ vlasti!

Slobodan Milošević je prvi i razorio jugoslavenski Ustav i Jugoslaviju, sa „jogurt revolucijama“, ulaskom u monetarni sustav (krađa novca), srbiziranjem JNA itd.

U Borovu Selu, god. 1991., vladika Lukijan, u jednomu razgovoru s vojvodom Šešeljem, izjavio je: „… one zemlje u kojima žive Srbi moraju biti u sastavu srpske države a za ostale ćemo videti.“ (52) Vojvođanski vođa Dragan Veselinov izjavio je: „U Patrijaršiji je jula 1991. na sastanku kome je predsedao Patrijarh Pavle, Crkva tražila da sve stranke zamrznu političke programe i da krenemo u rat protiv Hrvatske.“ (53). O srpskom genocidu 1991. – 1996., može se dosta napisati, ali Srbi ne priznaju ni genocid u Srebrenici… I još bi nešto trebalo ispraviti: Komunisti, a i Bošnjaci, stalno ističu da je zločin (genocid) u Srebrenici najveći nakon 2. svjetskog rata! To nije točno! Najveći je zločin i genocid ono što simbolizira Bleiburg i Križni put. Tu je stradalo i najviše muslimana, samo je CKKPJ odlučio da se skine stigma ustaštva s muslimana (iako ih je u BiH bilo više u ustašama, od katolika)!

Na „cviljenje“ srpskih gubitnika, od četnika Vučića i drugih, evo nekoliko odgovora, od njihovog Srbina Vuka Draškovića: „Srbija nezna do danas šta se događalo pod Miloševićem u poslednoj deseniji 20. veka. Narod nije upoznat sa ubistvom Jugoslavije, ko je arhitekta i planer toga ubistva. Narod nije upoznat s užasnim zločinima Slobodana Miloševića i njegovog režima, njemu odanih ljudi. Narod nezna za egzodus nekoliko stotina tisuća Albanaca sa Kosova, narod nezna za masovne grobnice Albanaca prebacivanih u Srbiju, sahranjivanih u rekama, u jezerima. Narod nezna da je u samo jednom selu kod Prijedora , u jednom danu zaklano 102. dece, narod nezna da je od naših granata, srpskih, u Sarajevu ubijeno više od hiljadu dece, ubijeno više od 10 hiljada civila. Narod nezna za izvršene likvidacije Sl. Miloševića ovde u Srbiji i zločinima njegovih eskadrona smrti, nezna (…)jer je ovdje sve prekriveno zaboravom i poricanjem“.

U ovom ratu, ponovo je bio pokušaj stvaranja velike Srbije! Poginulo je više od 15 tisuća hrvatskih branitelja, ranjenih još puno više, više od 402 djece, alii pobijedili smo!!!

„USTANAK NARODA HRVATSKE“ 27. srpnja 1941.

Jugoslavenska kraljevska vlast potpisuje Trojni pakt (koi je nakon 2-3 dana srušen pučem kraljevih oficira). Glavni posrednik između Hitlera i beogradskog dvora bio je Ivo Andrić, kasniji nobelovac, koji je, iako hrvatskih korijena, postao pronacist, bešćutni ideolog srpske hegemonije i arhitekt genocida nad Albancima (54)

Hrvatski je narod s gorkim iskustvom življenja u Kraljevini Jugoslaviji, je dočekao 1941. godinu. U vrlo složenoj svjetskoj i jugoslavenskoj situaciji, Hrvati žele pobjeći od srpskog terora i utemeljuju svoju državu. Dr. Georges Desbons (1889.-1962., poznati francuski odvjetnik) piše: „Bilo je logično da nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga 1941. Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku da proglase svoju nezavisnost (55) Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom“, a francuski pisac Christophe Dolbeau (1953.-, francuski književnik) navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: „Hrvati su 1941. godine samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokrats.ka“(56).

Svjetske zločinačke ideologije (nacifašizam s četnicima i komunizam) podijelile su hrvatski narod, koji je i s četničke i s komunističke strane doživio najveći genocid u svojoj povijesti. Godine 1939. napadom nacističke Njemačke i 17. rujna komunističkog SSSR-a na Poljsku, Srbi su opet uočili priliku domoći se tuđeg teritorija. Bez obzira kojim su vojnim i političkim strukturama pripadali. Svim Srbima je bilo najvažnije stvoriti veliku Srbiju ili pod srpskim ili pod jugoslavenskim imenom!

Netom nakon jedanaestodnevnog rata i bezuvjetne kapitulacije (6. 04. – 17. 04. 1941.) te raspada kraljeve jugoslavenske vojske, raspušteni srpski vojnici i paravojne formacije četnika, negdje s običnim srpskim pukom, samo u travnju 1941. poubijali su na području novostvorene NDH više od 300 Hrvata i Muslimana, bez da je pala i jedna srpska glava (57) .

Već prije uspostave NDH i neposredno nakon, počela su ubojstva Hrvata u Hrvatskoj i BiH. Ništo čudno, ako se sjetimo terora žandara, ORJUNA-e i kraljeve tajne policije u Kraljevini Jugoslaviji.

Damir Borovčak piše sljedeće: „U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, popunjen Hrvatima iz toga kraja. Nakon tih događaja uspostavlja se hrvatska narodna vlast te se u Bjelovaru proglašava Hrvatska država. Zbilo se to 8. travnja 1941., dva dana prije nego što je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska (…) U bjelovarskom kraju uspostavljena je hrvatska vlast i proglašena slobodna Hrvatska država, spontano, kao pravi izraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Dogodilo se to bez Nijemaca i Talijana, bez bilo ičijega fašizma, bez ikakvoga komunizma, bez partizanskih šumskih ustanaka’! Ali tada, kao i poslije u nedavnoj hrvatskoj povijesti, velesrbi i orjunaši pokušavaju u krvi ugušiti slobodan izbor hrvatskog naroda (58).

Milan Bačani i Đuro Matijašić noseći hrvatsku zastavu, u selu Hrgovljani kraj Bjelovara dočekani u zasjedi. Srbočetnici su ih ubili. Postali su prvomučenicima novoproglašene hrvatske države. Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu. (59). Onda su se zaredali srpski zločini:

Već 9. travnja 1941. srbočetnici u Bjelovaru i okolici pojedinačno ubijaju osam hrvatskih civila. Istog dana Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni iz Virovitice u selu Peterancu, pobio petero nedužnih hrvatskih seljaka (60.) Srpski 2. konjanički puk prenoćio je u mirnom selu Donjim Mostima, nastanjenim oduvijek samo Hrvatima katolicima. Na Veliki četvrtak 10. travnja 1941., ….ispred crkve ostao je mrtav seljak Josip Kovačić. Ubijeno je 11 nedužnih hrvatskih seljaka (61).

Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskom kraju: Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik itd. Dogodila su se još brojna ubojstva diljem Hrvatske i BiH, osobito u Hercegovini 1941.: Knin, Grahovo, Sinj, Gornji Ervenik; 13., 14., 15. travnja: Čapljina i okolica (25 seljaka, žena i djece), Cim, Ilići kraj Mostara (preko stotinu), zatim tih dana: Foča, Jabuka, (sama Foča oko 1000, s okolicom oko 6000 žrtava); Glamoč, Pliva, Bos. Grahovo, Drvar, Vakuf, Dragnić, Plošnik i Koritnik itd. (62).

Nadalje, već 8. travnja 1941. četnici u Srijemskoj Mitrovici ubili Hrvata Ivana Rajnovića i pred majkom mu izvadili srce, 9. travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin: rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović te izvadio iz nje dijete od šest mjeseci (63).

9.-12. travnja, Velika Kopanica (četiri žrtve) 10. travnja 1941., u Crikvenici, tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika, a ranili Josipa Cara. Istog dana, četnici su i u Zagrebu ubili nekoliko vojnika Hrvata., a na planini Prolog, ubijen je dr. Milan Luetić.itd

11. travnja 1941., u Srijemskoj Mitrovici (tri žrtve) iz Starih Mikanovaca četnici su pokupili dvadeset Hrvata, potom ih u blizini Orašja na obali Save, strijeljali. Ustrijelili su i četiri Hrvata iz Vođinaca kod Vinkovaca. Istog dana kod Valpova Antun Šćuka, s hrvatskom zastavom u ruci, ubijen je iz srbijanske zasjede itd.

12. travnja 1941., u selu Posavski Podgajci kod Županje ubili su (četvero Hrvata). Drugi žitelji sela su pobjegli, a istog dana u Mostaru, uz još nekoliko Hrvata, od srbijanske ruke je ubijen Zvonko Primorac. U Siveriću kod Drniša, srpski vojnici, pripadnici Jadranske divizije, umorili su Mariju Bukaricu – dijete od šest godina te Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga su dana ubili Lovru Čavčića. 13. travnja 1941., na drniškom mostu na Uskrs, srpski vojnici ubijaju Josipa Bojčića, Matu Prnjaka, a bilo je još ubojstava kasnijih dana, u Subotici na Uskrs, četnici su iz zasjede, mučki ubili mladića i gimnazijalca Stjepana Tušu.

Tih dana (od 9.-12. travnja 1941.), dogodila su se brojna ubojstva Hrvata u Bosanskoj Posavini, u Derventi, Odžaku, Doboju, Sanskom Mostu, Kotor Varošu i u drugim dijelovima Bosne (64).

Od iznimne je važnosti ponovo istaknuti našim „antifašistima“ da su ovi zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva i da su ovi civili ubijeni, samo zato što su Hrvati! Dokaz da su Srbi imali namjeru etnički očistiti nesrbe (uglavnom Hrvate) s područja zamišljene velike Srbije, dali su i objavili sami Srbi! Osim Čubrilovićeih genocidnih uputa, kojima je poučio četnike, kako postupati, kako je već navedeno, izdali su dokument koji jasno dokazuje njihovu genocidnost: Homogena Srbija, podprta s lažima iz Valerijanova memoranduma!

Srpske političke elite i onda i danas, SPC, stado Save Štrpca i prikriveni komunisti samonazvani „antifašisti“, mavode razlog ustanka, ustaške zločine nad Srbima u NDH! Prva ubojstva Srba počela su 27. travnja 1941. u selu Gudovcu, nedaleko od Bjelovara, dakle u kraju gdje su prije izvršeni spomenuti zločini nad Hrvatima.

Srpske namjere i uzroke ustanaka, najbolje oslikavaju sami ustanici/četnici: U knjizi Draža Mihailović Memorial book, koja je izašla 1976. povodom 30.-te obljetnice Dražine smrti, uz ostalo piše: (65) O četničkoj pobuni u Hrvatskoj u članku Mile Pešuta piše uz ostalo: „Za razjašnjenje (srpskog ustanka 1941.) važno je spomenuti ime Dane Stanisavljevića Cicvare (prvi lokalni četnički komandant) (…) čiji prijatelj Mane Ribar o ustanku piše: „Dana 10. travnja 1941. kod je proglašena Hrvatska država, iste večeri Dane je došao u našu policijsku postaju u Gračacu da se raspita o tome što učiniti jer se ovo zlo ne smije prihvatiti bez borbe. (…) Sazvali smo sastanak viđenijih građana s četničkom organizacijom. Na ovome sastanku mi smo zaključili da ni pod koju cijenu ne ćemo dozvoliti uspostavu hrvatske vlasti, da četnici trebaju preuzeti kontrolu i da se odmah treba uspostaviti četničko zapovjedništv“..

Dalje pišu: Prva ustanička puška pukla je na Štikačkom mostu, u selu Štikadi 13. 04. 1941.(…) Pale su ovdje prve žrtve katolika Hrvata koje su pobili naši susjedi četnici“ (tada su ubijena 4 muškarca i jedno dijete od 14 godina, prezimena Dragičević) (…) U Gračacu istog dana, u okolici Gračaca „ubijena su i četiri vojnika katolika koji su se vraćali kući iz Knina poslije raspada vojske Kraljevine Jugoslavije“

‘… Štikada je najveće krvoproliće imala 2. 08. 1941. (…) Žandarmerijski narednik Drakulić podijelio je 200 pušaka Srbima četnicima koji su njima počeli čistku ličke doline od Gračaca do Gospića već 12. 4. 1941., kada je ubijeno deset katolika u samom Gračacu.’ (str. 125.).

„…. Zašto su Srbi uzeli oružje? Da sebe zaštite?“ u knjizi, vjerojatno s osjećajem krivice nastavlja Mane Ribar: „A od koga su se trebali štititi, pitam ja Vas? Zar samo zato što su Hrvati dobili svoju domovinu? Pa nije u Hrvatskoj bilo ustaša kad su Srbi uzeli oružje! Zašto su već 12.04.1941. počinili pokolj nad obitelji Dragičević? Više nije bilo dovoljno žandarima da tuku, prebijaju i šalju u zatvore poštene Hrvate katolike koji su bili željni samo malo slobode.“ (str. 134.-135.)U knjizi sami ustanici ističu: „Ni jedna postrojba u ustanku Srba nije bila vođena od komunista niti od Srba niti Hrvata. Među pobunjenicima nije bio niti jedan Hrvat.“ (str. 213)

Četnički ustanak nazvan „Ustanak naroda Hevatske“, u kojem, kako sam već spomenuo, nije sudjelovao niti jedan Hrvat, organiziran je u dogovoru sa svojim stvarnim saveznicima talijanskim fašistima na sastanku 23. srpnja 1941. u Benkovcu. Uslijedio je taj ustanak, tj. srpska pobuna 27. srpnja 1941. Tim ustankom nastavio se genocid Srba nad hrvatskim narodom, započet u Kraljevini Jugoslaviji (ili još prije u Odesi) i trajat će u suradnji s komunističkim dijelom partizanske vojske i poslije rata, i to ne samo nad Hrvatima (katolicima i muslimanima), već i nad, Albancima, njemačkoj manjini itd. (66).

Nakon Ustanka, u Otriću su 11. kolovoza 1941. sastali se opet predstavnici kolovođa četničke pobune i talijanskih fašističkih okupacijskih vlasti, u kojima su sudjelovali predstavnici obiju velikosrpskih frakcija i monarhističke i komunističke. Ti su Pupovčevi „ntifašisti“ tada potpisali sporazum s fašistima (Talijanima) u kojem stoji da se „ne bore protiv talijanskih fašista“. Sporazum s talijanskim fašistima u Otriću su potpisali u ime političkog tijela koje su nazivali se „Srpski narodni oslobodilački pokret za ličke srezove“. Zato taj ustanak treba nazvati pravim imenom: fašistički, četnički i velikosrpski ustanak za kralja i otadžbinu!

U slavlju nad genocidnim „čišćenjem“ Tromeđe Dalmacije, Like i Bosne, od Hrvata i katolika i muslimana, Milorad Pupovac je izjavio uz nostalo: „Oni su svojim životima, svojom borbom, ostavili trag antifašističkim vrijednostima, koje nam trebaju i danas, koje će nam trebati i sutra. Ne smijemo ih zaboraviti…“ I ove će godine Pupovac, kriptočetnici, otvoreni četnici, hrvatski korisni idioti, stado Save Štrpca i sl., uz pomoć hrvatskih vlasti, četnikovat nad ubijenim hrvatskim civilima, nad očišćenom Tromeđom (oko 2000 km2), nad spaljenim kućama, uništenim katoličkim crkvama, grobljima, hrvatskim identitetom, ukradenim poljima… Jednom rječju, slavit će opet genocid nad Hrvatima!

Što govore činjenice tih „slavnih događaja Dana ustanka Hrvatske“ te „herojske antifašističke epopeje“? U vrlo kratkim crtama ću navesti zločine na (danas etnički čistoj) Tromeđi:

Srb i selo Brotnja, 1941. : U zločinu je sudjelovlo više od 1000 naoružanih vojnik, među njima i: kasniji Titovi generali Đoko Jovanić, Gojko Polovina … U jednom tekstu, objavljenom u ‘narod.hr’ piše: „Srb je mjesto krvavih orgija poludjelih zločinaca bez milosti, zločin čija izvedba nadilazi monstruoznošću sve zamislivo ljudskom umu“. Tamo je živjelo 6 katoličkih hrvatskih obitelji svi prezimena Ivezić. Srbi su pobili svoje mirne susjede i bacili u jamu na Dabinom vrhu’!?. Pobili su cijeli rod Ivezića u selu na monstruozan način!? Uistinu su bili junaci ti ustanici, četnici, komunisti, „antifašisti“ (što li?), ubiti ovu djecu, među kojima su najmlađi Jure i Jakov od 3 godine!

Drvar 1941: .Prva žrtva bio je župnik Waldemar Maksimilijan Nestor (prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji) i njegovi župljani – hodočasnici. Evo što je o mjesto i načinu stradanja župnika Nestora napisao partizan Stevo Babić (67) : „Bilo je svanulo, 27. srpnja 1941., sunce je već obasjalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Ži(v)kovca, pojavio se putnički voz, jer pruga na tom dijelu nije bila pokidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima su se nalazili ustaša Marko Špiranović, katolički sveštenik Petar Maks (Waldemar Maksimilijan Nestor) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači (jama, nap.a.) i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala.“ Početkom kolovoza (nekoliko dana kasnije), četnici, na čelu s Draganom Pećancem, poklali su hrvatske obitelji kod Oštrelja i zapalili Katoličku crkvu Sv. Ane u Oštrelju (68). Prema svjedočenju don Anti Bakoviću velečasni Župančić je rekao da je: „U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao(…) gdjegod su ‘četnici’ zavladali, ubijani su katolici i slovenske, češke i poljske narodnosti, a ne samo Hrvati…“ (69), Osim navedenih svjedoka i partizanka Mara Došen, svjedočila je vrlo sličn o događajima u Drvaru pred istražnim povjerenstvom vlasti NDH u Prijedoru u ljeto 1942.,, kao i Dr. Irma Rotbart, supruga poznatog ljevičarskog književnika i hungarologa Ervina Šinka, koja je bila liječnica u Drvaru (70).

Bosansko Grahovo 1941.: Na sam „Dan ustanka“, u nedjelju 27. srpnja 1941., svećenik, župnik don Juraj Gospodnetić (rodom iz Brača) rekao je Misu i obavio krštenje. Uhvaćen je od ustanika, kojima je bio na čelu Brane Bogunović i okrutno mučen nabijanjem na ražanj, da bi potom bio živ pečen pred očima svoje majke. Kasnije su mu i majku zaklali. Sljedećih dana četnici su, predvođeni Bogunovićem i Markicom Ćućuzom, pobili na najstrašniji način više od 100 Hrvata koje su uhvatili u Bosanskom Grahovu i okolnih pet sela u kojima su Hrvati živjeli (71). Rimokatolička župa Bosansko Grahovo, osnovana 1863., s 1500 Hrvata, nestala je 27. srpnja 1941., kada je u potpunosti zatrta četničkim pokoljem.

Krnjeuša 1041.: Katolička crkva u Krnjeuši je 9. kolovoza 1941. zapaljena i izgorjela. Tom prilikom ubijeni su vlč. Krešimir Barišić i tri sjemeništarca bačeni u goruću crkvu.. Župnik don Barišić je strahovito je mučen. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživog bacili u zapaljenu crkvu (72). Krnjeuška gubilišta bila su: katolička crkva (zaklano i bačeno u vatru oko 250 Hrvata), U knjizi Josipa Jurjevića ((73) navedena su imena 232 žrtve s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja.

Boričevac 1941.: Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro saznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf (oko 2500 stanovnika).. Pobunjenici iz Lapca i okolnih sela uz poklike kralju Petru i otadžbini – zajedno oni sa kokardama i oni sa crvenim zastavama i petokrakama opljačkali su Boričevac, poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije (6. studenog 1941.) bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani ubili u zapaljenoj crkvi u Boričevcu) (74) . U tijeku borbi za Kulen Vakuf, 24. kolovoza 1941, evakuirano je oko 2200 Boričevljana u Bihać, Pri proboju za Bihać pobijeno stotinjak Hrvata katolika i 1365 muslimana. O tome pišu organizatori i sudionici pobune. Gojkao Polovina „Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu. Ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena’(75). Odmah poslije rata Boričevac ne samo da nije postojao, nego se nije smio ni spomenuti i njegovo su ime. Prognanici se nisu smjeli vratiti. Na kraju je Boričevac izbrisan i iz službenog popisa naseljenih mjesta, u „antifašističko“’ Jugoslaviji. O stradanju Hrvata u Boričevcu objavljena je knjiga Josipa Pavičića Dossier Boričevac, urednika i jednog od autora (76).

Kulen Vakuf 1941.: Pokolj genocidnih razmjera, započet u Srbu 27. srpnja 1941. doživio je vrhunac u Kulen Vakufu masovnim ubijanjem Hrvata, tj. oko 1500 muslimana i stotinjak katolika, izbjeglih iz Boričevca u Vakuf. Brojna mjesta: Vrtoče, Krnjeuša, Drvar, Grahovo, Boričevac, Brotnja, Obljaj i sva druga mjesta i sela, ostala su bez svojih starosjedilaca Hrvata. Bio je to prvi genocid na jednom velikom području tadašnje NDH, učinjen nad Hrvatima. Stvoren je golemi etnički očišćeni prostor od Hrvata i muslimana, od Bihaća do Knina stvorena je, kako kaže Simo Dubajić „Srpska Krajina“ i to pokoljima, paležom i genocidom (77).

Uz poznate pokolje u većim mjestima, bili su strašni zločini i u malim mjestima u Udbinskom dekanatu: Vaganac je tijekom Drugog svjetskog rata bio mjesto zločina gdje su partizanke („antifašistkinje“!) iz susjednih sela pojedine mladiće ispekle na ražnju. Potpunu devastaciju župa Vaganac (koja je 1915. brojila 1889 Hrvata), doživjela je u Domovinskom ratu kada je sve porušeno, spaljeno i uništeno, a crkva po drugi put srušena nakon što su prvu bili minirali partizani (78). Palanka kod Gračaca iz koje su 1941. godine ubijeni ili protjerani svi Hrvati, obitelji: Sulentić, Ivanković, Lisica, Martinović. Ta je župa zbrisana s lica zemlje. Otrić 1941.: ubijeno je više djece hrvatske nacionalnosti, uz brojne druge civile: i jedno novorođenče Sulentić Milana, kći Milana su zaklali, zatim rasjekli i dijelove tjelešca objesili na vješalicu (79). Vrtoče (kraj Bosanskog Petrovca) 2. kolovoza 1941., pobunjeni su Srbi upali u selo, uhitili Josu Matijevića, trgovca i krčmara i njegovu ženu Mariju i oboje ubili, a njihove odsječene glave nabili na kolce na ogradu. (80) Golubić, hrvatski zaseok Šimića, 27. srpnja 1941.:. Po dojavi Talijana, mještani su izbjegli u grad Knin, koji su kontrolirali Talijani i tako su svi spasili glavu, osim jednog bolesnog čovjeka.. „Antifašisti“ su ga isjekli na komade i bacili psima! (81).

Ovdje izneseni zločini iz literature, odnose se samo na vrijeme do i oko tzv. Ustanka naroda Hrvatske. Ni do danas nisu utvrđeni svi kasniji četnički i komunistički zločini za vrijeme i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. S druge strane postoji golema komunistička i srpska literatura o zločinima nacista, fašista i ustaša, koja je, kako se postupno razotkriva, višekratno preuveličana. Kako to da u toj „herojskoj“ borbi protiv fašista nije poginuo niti jedan ustanik, niti jedan fašist Talijan, Nijemac pa ni ustaša? Odgovor je jednostavan: Ustanici su se borili protiv svojih suseljana, imali su oružje i „junački“ su izvojevali pobjedu nad nenaoružanim seljacima, njihovim ženama i djecom! Osobito nad malim Jurom Ivezićem od 3 godine! I mora se priznati, dobro su „očistili tromeđu“, čiju pročišćenu je „kulturu“, nedavno htio promovirati u Sinju Pupovac!

Tako su najčešći „antifašistički“ postupci bili: pljačka, palež hrvatskih crkava i kuća, bacanje živih ljudi pa i djece u vatru i jame, silovanja, nabijanja na kolac i pečenja na ražnju, odsijecanja udova, ruku i nogu, dojki, kastriranja, deranja kože živim ljudima, klanja… To ni Turci nisu radili, ili možda jesu, zajedno!? Da to nije bilo slučajno, svjedoci smo antifašističkih postupaka nad zarobljenicima i civilima u Vukovaru, Škabrnji, Lovasu, Čelijama…

Jesu li to te Pupvčeve antifašističke vrijednosti koje ne smijemo zaboraviti, jer su svojim životima i svojom borbom ostavili trag!?’ Eto vidjeli smo njihov trag u nebrojenim jamama! To što se izbjegli hrvatski seljaci pred ustaničkim nožem nisu smjeli više vratiti u svoja popaljena mjesta za vrijeme Titove Jugoslavije, jedna je od bitnih karakteristika genocida.

Od kraja srpnja do početka rujna 1941., u genocidu je doslovno zbrisano od srpske ustaničke ruke sav hrvatski (katolički i muslimanski) živalj na velikom prostoru od skoro 2000 km2 u peterokutu Kulen Vakuf – Donji Lapac – Drvar – Bosansko Grahovo – Bosanski Petrovac (82).

Je li sada jasno i stadu Save Štrbca i drugim srpskim korisnim idiotima, osobito je li našoj vlasti jasno, što i koga financiraju svake godine u Srbu!? Dr. sc. Zlatko Begonja s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, upozorio je još 2017. da „oni koji odlaze u Srb 27. srpnja i klanjaju se krvavim događajima iz prošlosti, imaju zavidnu razinu patologije.“ (83)

Zaključak

Unatoč dužini članka, naša mladost može, možda po prvi put, doznati za neke događaje. Posebno boli diskriminacija u zakonskom (?) vrednovanju totalitarnih sustava. Naime, u Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (2017.), koje nema nikakvu zakonsku snagu, osuđeni su neki znakovi ustaškog režima, a niti jedan komunističkog, unatoč brojnim obvezujućim deklaracijama i rezolucijama EU, kojima su nacizam i komunizam izjednačeni.

Dakle, kada komunist/”antifašisti” ističu crvenu petokraku (štoviše i neprijateljsku jugozastavu s petokrakom), kako policija i sudci znaju da su mislili na “antifašizam” iz 2. svj. rata, a ne na klanje u Vukovaru, Škabrnji itd., pod tom istom zvijezdom i zastavom (može i kokardom., koja, kako kaže Pupovac nije zabranjena u nas). S druge strane, poklič “Za dom spremni”, je zabranjen (osim na komemoracijama/pogrebima i u pjesmi MPT Čavoglave. Svi zakovi (insignije) iz Domovinskog rata su legalni i mi svi se ponosimo s njima. Taj poklič je legalan (jako hrabre) hrvatske postrojbe HOS, ali i Gardijskih brigada. Postavljam pitanje, kako policajci znaju da je mladić u Bogovićevoj, uzvikujući taj poklič, mislio na NDH!? Dujmović u svojoj knjizi “Hrvatska u raljama djece komunizma 2” piše na jednom mjestu: “ …dobar dio onih (intelektualaca nap.a.) koji su preživjeli, bit će trajno obilježeni, praćeni, nerijetko i kasnije ispitivani pod egidom “što ste mislili kad ste rekli…” i time praktički ušutkani do svoje smrti!(49) Dakle, postavlja se pitanje, jesmo li prešli s verbalnog delikta, na delikt mišljenja? Tko će zabraniti komu da kliče Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu!? To nije u vlasti nikoga, osobito ne onih koji su negdje “čučali” i čelkali tko će pobijediti, a najmanje neočetnoci i orjunaši. HOS je časna hrvatska postrojba, bez ijedne mrlje, osude, optužbe, a dali su više od 700 života u temelje ove Domovine, koju prije rečeni i ne priznaju. S druge strane, četnici su klali po Hrvatskoj i niti oni, a ni njihovi “obožavatelji”, ne će nam govoriti što ćemo u oslobođenoj državi (od njih) pjevati, govoriti i klicati! Kada se bude slavila 30. obljetnica najveličanstvenije bitke u hrvatskoj povijesti, “Oluje”, na Dan pobjede, oni će otrčati gdje ih srce vuče, preko Dunava kod četnika Vučića!
I još nešto, hrvatski je narod oduvijek civiliziran i kulturan, a ti koji se bacaju blatom na cvijet hrvatskoga naroda na koncertu MPT, ne moraju se vratiti od preko Dunava. Ne podnose hrvatsku državu, zato su i otišli.

I na kraju: antifašizam da, ako se odrekao zločinačkog komunizma! U protivnom, vi „antifašisti” ne glumite ono što niste! U svim državama sve stranke su najprije za svoju državu i svoj narod, samo i isključivo u Hrvatskoj su lijevi za bivšu državu i njene humane vrijednosti, jer su pobili hrvatske komuniste (ostali su jugoslovenski), oni su za državu koju ne će više ni Srbi (ako nije velika Srbija) i koji se smiju našim naivnim jugonostalgičarskim korisnim budalama! Vi ni ruku niste htjeli dignuti za samostalnu Hrvatsku u Saboru, pa su svi (osim jednog vašeg člana) izašli iz ssabornice. Nedavno ste se protivili Zakonu o hrvatskome jeziku (da ne nabrajam dalje)!?

To što navodite da je antifašizam u temeljima hrvatske države, jer je ZAVNOH naveden u preambuli Ustava, niste u pravu, jer niste primjetili u tekstu i da stoji: „Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava…“ Jeste li vi antifašisti odbacili komunizam!? Uostalom, preambula nije obvezujući zakon, to pravnici bolje znaju, a znate i vi.

Ako je ta vaša crvena petokraka 1945. pobijedila hrvatski „fašizam“, drugovi nereformirani i reformirani komunisti primite na znanje da su hrvatski branitelji zauvijek pobijedili crvenu petokraku i kokardu, crvenu komunističku zastavu sa srpom i čekićem i jugozastavu 1995.

Časni Srbin, Bogdan Bogdanović, arhitekt, umjetnik, filozof, bivši gradonačelnik Beograda, koji je nakon sukoba s Miloševićem napustio Srbiju i otišao u Beč (gdje je živio do svoje smrti), rekao je uz ostalo:

„Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu. Izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatna luđačka istrajnost u stvaranju velike Srbije.“

Zasigurno je bilo još brojnih umnih radnika (intelektualaca), ali i običnog svijeta, koji su morali šutjeti ili su bili ušutkani na različite načine.

Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predvodio je misno slavlje za žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda u 18. svibnja 2024. ispred Crkve Muke Isusove u Macelju i tom je prigodom rekao uz ostalo:
„Svaka strana u ratu čini zločine, ali za njih su odgovorni samo poraženi. Da je pravda u pitanju, onda bi postojao barem privid suđenja! Onda bi bili ukopani kao ljudi, a ne bacani u jame. Ali šutnja govori o osjećaju krivnje. Ako je bila pravda, zašto se šuti, zašto se ne ukopaju kao ljudi i obilježe stratišta!? Trebamo istinu koja nije odvojena od činjenica“.

Dr. sc. Mihovil Biočić

LITERATURA

1. Mirko Dražen Grmek, Marc Gjidara, Neven Šimac, Etničko čišćenje. Nakladni zavod Globus, Zagreb 024.

2. VukKaradžić, Serbs All and Everywhere, in: M. Brandt et al. (eds.) Roots ofSerbian Aggression, pp. 85-104.).,

3. https://www.digitale-sammlungen.de/en/view/bsb10010115?page=10,11, Pristupljeno 28. srpnja 2024!

4. Zvonimir Despot i Danijel Tatić, IdejavelikeSrbije: odIlije Garašanina do Tomislava Nikolića, Večernjiedicija, Zagreb, 2012.;

5. Lozo, Stjepan. 2017. Ideologija i propagandavelikosrpskoggenocidanadHrvatima – Projekt HomogenaSrbija, 1941. Split: NakladaBošković.

6. Garašanin, Nachertanie (SerbianForeign and National Policyattheendof 1848, in: M. Brandt et al. (eds.) Roots ofSerbian Aggression, pp. 68-82.

7. Nikola Stojanović, Untilyouror Our Extermination, in: M. Brandt et al. (eds.) Roots of Serbian Aggression, pp. 105-123.

8. Antić, Ljubomir. 2014. Velikosrpskinacionalniprogrami: ishodišta i posljedice. Zagreb Golden marketing – Tehnička knjiga: Hrvatski institutza povijest. 523;

9. Zdravko Dizdar, VelikosrpskapolitikapremaLici u 19. i 20. stoljeću, Hrvatski institutza povijest, Zagreb, 2009.

10. Paolo Frusca, Genocid na Balkanu u ime ‘velikeSrbije’, Brescia 1996., str. 28.original: ‘GenocidoneiBalcaninelnome della grandeSerbia’. Centro studicattolici ‘Mater Eclesiae’, Brescia 1996., str. 28

11. Christopher Clark, Sleepwalkers, how Europe wentto war in 1914. Penguin Books, London 2013.

12. N.N., Report oft he International CommissiontoInquireintotheCauses and Conduct ofthe Balkan Wars, CARNEGIE FOUNDATION, 1914
    https://www.pollitecon.com/html/ebooks/Carnegie-Report-on-the-Balkan-Wars.pdf

13. Archivio della Sacra Congregazione di Propaganda Fide, Rome, APF, Nuova Serie, Rub. 109 (Vienna 1913), p. 176-182., http://www.albanianhistory.net/texts20_1/AH1913_6.html, Pristupljeno 5. rujna 2024.

14. Dr. Stjepan Matković: RatnizločininadHrvatima u Odesi, „Političkizatvorenik” br. 141. str. 41. – 42., i br. 142., str. 35. i 36.

15. ALCUNE PAGINE DELL‘ ALBO SANGUINOSO DIE KARAGIORGEVIC: Documenti sulleatrocita commessedai Serbinel Montenegro, TIPOGRAFIA DELLA NUOVA LIBRERIA NAZIONALE, ROMA, MCMXX (1920)

16. PantelijaJovović, ‘Crnogorskipolitičari – Portreti’, Beograd, 1924, str. 3.

17. Dubravko Jelčić, 100 krvavihgodina, XX. stoljeće u hrvatskojpovijesti, drugoneizmjenjenoizdanje, P. I. P. Zagreb 2005. str. 31 i 33.

18. Hrvatskoslovo, 21. i 28. travnja i 5. svibnja 2006.

19. Branislav Gligorijević, Organizacijajugoslovenskihnacionalista (Orjuna), Istorija XX veka, zbornikradova, Beograd, VI./ 1963., 315-396;

20. Bosiljka Janjatović, Izborniteror u Hrvatskoj 1923.-1927, Časopiszasuvremenu povijest, 1996., god. 28, br. 1-2, 45-71, S. 52.

21. Bosiljka Janjatović, Izborniteror u Hrvatskoj 1923.-1927, Časopiszasuvremenu povijest, 1996., god. 28, br. 1-2, 45-71, S. 50-51.

22. Bosiljka Janjatović, Hrvatska 1928.-1934. godine :vrijemeorganiziranihpolitičkihubojstava, Radovi Institut zasuvremenu povijest, 1994., str. 219-244, S. 223-224.

23. Ivo Perić, Hrvatska i svijet u XX. stoljeću, trećeizdanje, Zagreb 1995. str. 93.

24. . Jareb, Pola stoljećahrvatskepolitike: povodomMačekoveautobiografije, Institut zasuvremenuhrvatsku povijest, Zagreb, 1995, str. 42

25. Bosiljka Janjatović, Hrvatska 1928.-1934. godine :vrijemeorganiziranihpolitičkihubojstava, Radovi Institut zasuvremenu povijest, 1994., str. 219-244, S. 235.

26. B. Janjatović, Progonitrijupolitičkihgrupacija u Hrvatskoj (1918-1921), Historijskizbornik, XVL./1992., 89-104; https://hrcak.srce.hr/file/157996 Pristupljeno 5. siječnja 2024.;

27. Dubravko Jelčić, 100 krvavihgodina, XX. stoljeće u hrvatskojpovijesti, drugoneizmjenjenoizdanje, P. I. P. Zagreb 2005. str. 31 i 33.

28. New York Times: RadichlefttaleofYugoslavplot, articlepublishedin August 23, 1931

29. Bosiljka Janjatović: PolitičkiTeror U Hrvatskoj 1918.-1935. Hrvatski instituza povijest, Zagreb, 2002.

30. Hrvatska enciklopedija, mrežnoizdanje. Leksikografskizavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 4.1.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/13336>.

31. Dubravko Jelčić, 100 krvavihgodina: XX. stoljeće u hrvatskojpovijesti: eseji, polemike, epigrami, Dubravko Jelčić, Zagreb, drugoneizmjenjenoizdanje, nakladaPavičić, 2004.2004. str. 34.

32. Hrvoje Čapo, Državnirepresivniaparat na područjuHrvatskeod 1918. do 1941., doktorskadisertacija, Sveučilište u Zagrebu, 2011.

33. Kosta Nađ, partizan, Vjesnik, Zagreb, 25. 05. 1952.: preuzetoiz: Posebni otisak

34. ALCUNE PAGINE DELL‘ ALBO SANGUINOSO DIE KARAGIORGEVIC: DocumentisulleatrocitacommessedaiSerbinel Montenegro, TIPOGRAFIA DELLA NUOVA LIBRERIA NAZIONALE, ROMA, MCMXX (1920)

35. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Hrvatski rodoljub, Zagreb, 1942., str. 562.

36. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Hrvatski rodoljub, Zagreb, 1942., str. 562.

37. Lozo, Stjepan. 2017. Ideologija i propagandavelikosrpskoggenocidanadHrvatima – Projekt HomogenaSrbija, 1941. Split: NakladaBošković, 71

38. Lozo, Stjepan. 2017. Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – Projekt Homogena Srbija, 1941. Split: Naklad aBošković, 106;

Slijepčević, Đoko 1978. Jugoslavija uoči i zav rijeme Drugog svjetskograta [Yugoslavia on theeveof World War II]. München: Iskra, 765

39. Z. Dizdar i M. Sobolevski, Prešućeničetničkizločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine, Zagreb, 1999.

40. Vladimir Dedijer – Antun Miletić, GenocidnadMuslimanima, Sarajevo, 1990., str. 1187.

41. Narodno-oslobodilačkaborba u Dalmaciji 1941.-1945., n.dj., knj. 9., str. 1187;

Dizdar, Zdravko, Sobolevski, Mihael. 1999. Prešućivani četničk izločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., /Silent Chetnik Torture in Croatia and Bosnia and Herzegovina 1941-1945,/. Hrvatski Institut za povijest. Dom i svijet. Zagreb

42. Štefan, Ljubica. Mitovi i zatajena povijest. Zagreb 1999, str. 15

43. Rastoder, Šerbo. Jedanmanjepoznatelaborat Vase Čubrilovića o rješavanjumanjinskogproblema u novojJugoslavijiod 3. novembra 1944. ALMANAH – Časopiszaproučavanje, prezentacijui zaštitu kulturno-istorijske baštine Bošnjaka/Muslimana, 2015, No. 65-66, str.229-262. https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=532280;Pristupljeno30. srpnja 2024.

44. JOSIP BROZ TITO — SABRANA DJELA, TOM 25, 16. NOVEMBAR 1944 – 13. JANUAR 1945., Komunist, Beograd, 1982. ,str. 224.

45. PHILIP J. COHEN, Serbia’sSecretWar: Propaganda and theDeceitofHistory, College Station, Texas A&M UniversityPress, TexasCity, 1996.

46. William Deakin, The embattledmountain, Oxford University Press, New York, 1971., str. 135-138.

47. (Politički zatvorenik, svibanj 2007., str 182).Vjesnik jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. 26. svibnja, 1945.).

48. Tihomir Dujmović. Hrvatska u raljama djece komunizma 2, Kružić d.o.o., Zagreb 2025.

49. https://otporas.com/dokument-ozne-a-mijenja-povijest-pobiti-svecenike-seljake-trgovce-bogatase/. Pristupljeno 24.7.2025.

50. (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-razlika-izmedu-komunizma-ustastva

51. Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 24.

52. Hrvatski tjednik, br. 648., str.13.

53. Michael Martens. Im Brand der Welten. Ivo Andric: Ein europäisches Leben, Paul Zsolnay Verlag, Wien, 2019., 193-195.

54. Georges Desbons, U obraniistine i pravde, sv. I.: Zašto sam branioustaše = Pourquoij’aidefendulesOustachas, (ur. VišnjaPavelić), Zbirka “Domovina”, VišnjaPavelić, Madrid, 1983., 84-499-6489X, str. VI.

55. Intervju s Nikolom Debelićem: „Sto godina ubijaju nas a i dalje šutimo“, Hrvatski tjednik, 2015

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/19227-n-debelic-sto-godina-ubijaju-nas-a-i-dalje-sutimo.html; Pristupljeno 22. prosinca 2023.

56. Ivica KARAMATIĆ, «Četničko-komunističkizločini 1941. nadhrvatskimnarodom i svećenstvom (I.)», Političkizatvorenik, 19./2009., br. 203., Zagreb, travanj 2009., 16.-18. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatskadržavaI, 302.-312. Usp. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjskapolitika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 642.-644.

57. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?,vlastitanaklada, Zagreb, 2007., 163.-171.; Jere JAREB, Pola stoljećahrvatskepolitike. PovodomMačekoveautobiografije, 2. izd., Institut zasuvremenu povijest, Zagreb, 1995., 82.

58. Zdravko Dizdar. Bjelovarskiustanakod 7. do 10. travnja 1941., Časopiszasuvremenu povijest, Hrvatski institutza povijest

59. Zdravko Dizdar. Bjelovarskiustanakod 7. do 10. travnja 1941., Časopiszasuvremenu povijest, Hrvatski institutza povijest

60. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?,vlastitanaklada, Zagreb, 2007., 163.-171.

61. Odmetničkazvjerstva i pustošenja u Nezavisnojdržavihrvatskoj u prvimmjesecimaživotahrvatskenarodnedržave’. Zagreb, Ministarstvovanjskihposlova, 1942.;

Konrad Hans Klaser, ‘Mörder am Frieden. Agonie der Balkananarchie. Ein Tatsachenbericht, Europa-Verlag, Zagreb, 1942.

62. Gabelica, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatskadržava, vlastitanaklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306

63. https://narod.hr/kultura/8-travnja-1941-zlocini-nad-hrvatima-cetnicka-orgijanja-i-ubijanja-hrvata-pocela-prije-uspostave-ndh; Pristupljeno 5. siječnja 2024.

64. Draža Mihailović Memorial book, Chicago, SAD, 1981.

65. Stjepan Lozo, str. 532; Zbornikdokumenata VII-Bg, tom XIV., knj. 1., dok. br. 199, str. 732. Izvješće D. Jevđevića i bojnikaBaćovićaod XI. 1942. D. Mihailoviću

66. Max Bergholz, Violenceas a Generative Force: Identity, Nationalism, and Memory in a Balkan Community, Cornell University Press, 2016; htt ps://narod.hr/hrvatska/monstruozni-zlocini-antifasista-nad-djecom-u-srbu-zasto-plenkovic-dopusta-slavlje-na-tom-mjestu Pristupljeno 5. siječnja 2024.

67. A.Orlovac, Ž.Ošap. Dan molitvenogsjećanja na mučenike i žrtveBanolučkebiskupije u Drvaru 27. srpnja. Povijesni i liturgijskivodić. Banja Luka-Drvar . 2008. str. 18.

68. Anto Orlovac. Waldemar Maximillian Nestor – prvomučenik Banjolučke biskupije, Banjolučka biskupija, Biskupski ordinarijat Banja Luka, Ekološk iglasnik, d.o.o., Donja Lomnica, Banja Luka 2017.;

Jasmin Odobašić. Sjaj i bijedaekshumacija. Sarajevo 2010.

69. Z. Dizdar i M. Sobolevski.Prešućivaničetničkizločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945. Hrvatski institutza povijest, BibliotekaHrvatskapovijesnica. Zagreb 1999.str. 115

70. A. Baković ‘Dječak s Drine’, Zagreb, 1996. nastr. 403 – 405.

71. Ante Mile Krvavica, Svjedok sam četničkihzločina u Grahovu., NedjeljnaDalmacija, 10.08.1995. str.15

72. Ref. AOS SRJ, A NDH, kut. 195. Reg. Br. 7/5-29

U: Z. Dizdar i M. Sobolevski.Prešućivaničetničkizločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945. Hrvatski institutza povijest, BibliotekaHrvatskapovijesnica. Zagreb 1999.str. 115

73. Don Anto Baković: ‘Svećenicižrtverata i poraća’, Zagreb 1994.;

https://narod.hr/kultura/9-kolovoza-1941-krnjeusa-krvave-orgije-srpskih-ustanika-nisu-bile-usmjerene-na-fasiste-nego-hrvatsku-zene-djecu-i-svecenike; Pristupljeno 5. siječnja 2024.

74. Josip Jurjević: Pogrom u Krnjeuši : (9. i 10. kolovoza 1941.), VikarijatBanjalučkebiskupije, Zagreb, 1999.

75. Svedočenje, Prvagodinaustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340. i 342

76. Josip Pavičić, Dossier Boričevac, NakladaPavičić, Zagreb, 2012.

77. Službene stranice franjevačke provincije Presveto gOtkupitelja; Dnevne novine „Novi list” o okupljanju u Boričevcu uz blagdan zaštitnice župe;

https://www.svantun-rijeka.hr/hr/boricevac_neka_nas_konacno_pocnu_okupljati_zrtve_a_ne_mucitelji/2238/7; Pristupljeno 5. siiječnja 2024.; https://hr.wikipedia.org/wiki/Bori%C4%8D evac; Pristupljeno . siječnja 2024.

78. Max Bergholz, Violenceas a Generative Force: Identity, Nationalism, and Memory in a Balkan Community, Cornell University Press, 2016;

https://narod.hr/kultura/6-rujna-1941-srba-do-kulen-vakufa-kakav-to-antifasizam-slavimo-pocelo-zavrsilo-pokoljem. Pristupljeno 5. siječnja 2024.

79. https://branitelji.gov.hr/vijesti/terenska-istrazivanja-probna-iskapanja-i-ekshumacija-na-podrucju-karlovacke-i-licko-senjske-zupanije/1697Pristupljeno 5. rujna 2024.

80. https://narod.hr/kultura/27-srpnja-1941-srb-koja-je-ustaska-krivnja-marije-od-8-godina-marka-od-5-godina-i-jure-od-samo-3- godine; Pristupljeno 5. siječnja 2024.

81. Vila Velebita, br. 31, od 17. ožujka 1995., str. 10.

82. Proslavatzv. ustanka u Srbumoralni je poraz i kapitulacijapredkrivotvorinama, Hrvatski tjednik, broj 679, 27.7.2017.

83. https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/27254-z-begonja-oni-koji-odlaze-u-srb-i-klanjaju-se-krvavim-dogadajima-iz-proslosti-imaju-zavidnu-razinu-patologije.html, Pristupljeno 30. srpnja 2024.

Hrvatsko nebo