D. Pešorda: Odjeci i reagovanja

Srbuje se i juguje

Svojedobno je beogradska Politika imala rubriku Odjeci i reagovanja u kojoj je čitateljima bilo pušteno da srbuju do mile volje, i oni su, bome, srbovali sve u šesnaest te tako trasirali širok put Miloševiću u pakao ratova koje je započeo i uglavnom izgubio. Da nije bilo Srbiji blagonaklonih relikata Versajskoga poretka cijela bi Srbija, po onom proročanstvu braće Tarabića, već danas mogla stati pod jednu šljivu. Ovako se još zanosi imperijalnim snovima o ”srpskom svetu”. Svakom ”srpskom svetu” – i onom pod srpskim i onom pod jugoslavenskim imenom – arhineprijatelj jest bilo kakva hrvatska država, pa tako i ova današnja sa stotinu problema i ograničenja, ali ipak Hrvatska! Nakon trijumfalnog Thompsonova koncerta u Zagrebu ne stišavaju se suvremeni ”odjeci i reagovanja” na taj događaj. Srbuje se i juguje, što mu ga dođe na isto, opet sve u šesnaest, ako ne i u šesnaest na kvadrat.

U beogradskom Informeru, koji se proslavio naslovom ”Jezivo! Thompson na ustašijadi nosio cipele u kojima je klao Srbe u Vukovaru”, sad su se obrušili na Matea Kovačića: “Sram ga bilo: Čuveni fudbaler kod Thompsona orgijao sa ustašama, sad moli Srbe da ga spasu”. Naime, Kovačić je bio u Beogradu na tretmanu kod poznatog srpskog doktora Andreja Milutinovića, što je ovaj sigurno i masno naplatio. Zamislite taj mentalni sklop ljudi koji se obrušavaju na nekoga tko troši svoj novac na skupe uslugu u njihovoj zemlji. To je slično kao da mi sutra počnemo napadati turiste jer nas, eto, mole za pomoć u suncu, moru i oboritoj ribi. Zapjenila se i Jasmina Kuzmanović zbog Thompsonova koncerta. Veli kako se nikako ne mogu uspoređivati ZDS i zvijezda petokraka: ”Crvene zvijezde više nema, osim na Heineken pivu i jednom godišnje kod par desetaka ljudi u Kumrovcu. Nemamo ni neku komunističku stranku. Da se pola milijuna ljudi okupi pod crvenom zvijezdom, onda bi imali o čemu pričati, ili se zabrinuti.” Eh, Jasmina, Jasmina, ne pravi se naivna, da se pod petokrakom okupi pola milijuna pristaša, nikakve priče više ne bi bilo, punile bi se jame po križnim putevima kao četrdeset pete.

Slavica Knezović Belan u Jutarnjem se listu zabrinuto pita ”Kad pola milijuna Hrvata zajedno s Thompsonom skandira fašistički pozdrav, može li se reći da Bob Dylan nije u pravu?” aludirajući pri tomu na svojedobno Dylanovo povezivanje Hrvata s nacistima. Pitanje je, naravno, retoričko, ta Dylan nas poznaje bolje od nas samih! Nacisti ili, u najmanju ruku, fašisti. Međutim, Jutarnjakova je kolumnistica već u naslovu napravila najmanje tri pogrješke što baca sjenu sumnje na njezin tekst u cjelini. Prvo, na koncertu nisu bili samo Hrvati, bilo je i drugih nacija, od Poljaka do Nepalaca, a valjda se i gdjekoji Srbin tu zatekao, ako ništa drugo, ono barem po zadatku. Dalje, ZDS nije skandiran, nego jednokratno uzviknu u sklopu pjesme Čavoglave. Treće, ZDS nije fašistički pozdrav, nije čak ni samo ustaški, a ustaški pokret nije nastao na fašističkoj niti na nacističkoj ideologiji. O tomu postoji relevantna literatura, ali tko će čitati, bolje se osloniti na partizanske legende i sve drugo sasjeći u korijenu kao revizionizam.

Drskost kreatora suvremenih ”odjeka i reagovanje” seže dotle da nam nude Milorada Pupovca kao uzor patriota i domoljuba u članku Ivane Jakelin: Milorad Pupovac: Hrvatski patriot koji je pojasnio što je stvarno domoljublje. Tu se opet govori o NDH kao kvislinškoj tvorevini i Paveliću koji je Istru, Dalmaciju i Boku poklonio Talijanima. Pri tomu se, naravno, zaboravlja da Istra, dok je Pavelić nakon pada Italije nije proglasio hrvatskom, nikada nije bila u sklopu Hrvatske, da je dobar dio Dalmacije već Kraljevina SHS bila primorana prepustiti Talijanima, a Boka ni danas nije naša. A humanist Milorad bi se, umjesto da premijera Plenkovića poučava domoljublju jer ga je već poučio i previše, mogao zauzeti preko svojih veza diljem ”srpskog sveta” da se nađu posmrtni ostatci doktora Šretara.

Da ”odjeke i reagovanja” ne pobuđuje samo koncert Marka Perkovića Thompsona nego i sve što miriše na afirmaciju hrvatskih interesa ili hrvatskog identiteta, dokaz je i negodovanje kojim je popraćeno imenovanje Ivana Penave na čelo Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata. Prvo je objavljen cijeli niz članaka u kojima se vrdilo da Penava postaje šef nekakva ideološkog ureda, državnog tijela koje će se baviti isključivo ideološkim pitanjima. To je toliko maliciozno da uopće ne treba komentirati, u koliko-toliko normalnim višestranačkim državama takvo tijelo jednostavno ne može postojati, barem ne kao državno tijelo. Kad je definirano da je riječ o povjerenstvu za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, krenulo se napadati samu ideju da takvo tijelo uopće postoji, kao bilo je o davno, zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti, te Penava nije povjesničar itd. Dočim se spomenu partizanski zločini, nađe se milijun razloga da se o tomu ne govori. Ne znam hoće li Penava išta korisno napraviti za utvrđivanje istine o partizanskim zločinima, ali bolje da imamo ikakvo tijelo koje bi se bavilo time nego nikakvo.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo