Veliki intervju S. Biserka Jagunić: „Najčešće i najteže duhovne rane nastaju od začeća do treće godine“

Svi smo nekako naučili da nam duhovnu obnovu drži svećenik. Pa je nekako neobično još uvijek za mnoge da to drži časna sestra ili neki laik. No, u zadnje vrijeme ima nekoliko laika koji uspješno drže solidne duhovne obnove diljem naše domovine. Imao sam priliku biti povremeni sudionik duhovne obnove koju je u zagrebačkoj župi u Resniku držala časna sestra Biserka Jagunić. Ono što je mene impresioniralo na toj duhovnoj obnovi je činjenica kako sestra Biserka govori o ljudskim ranama iz djetinjstva koje bitno utječu na život pojedinca. Gotovo da nema čovjeka koji ne nosi neku ranu iz djetinjstva. Odlučio sam tada porazgovarati o temi ranjenosti ljudske duše i tijela i dakako o drugim temama vezanim uz duhovnost svakoga od nas.

Sestro Biserka, recite nam nešto o sebi, o svom porijeklu, odrastanju, mladosti. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo, imate li neki zanimljiv događaj iz svoga djetinjstva koji vas je usmjerio na put redovništva?

Rođena sam u katoličkoj obitelji od majke Vjekoslave i oca Franje s još starijom sestrom Boženom i mlađim bratom Franjom. Moja majka je bila veoma praktična, vrijedna, sposobna od malenog načiniti nešto novo. Veoma brižna brinula se da uvijek imamo potrebno premda je bilo teško u poratnim gladnim godinama živjeti u brojnoj obitelji gdje je tata imao šestero braće i četiri sestre. Otac je bio marljiv i svojim je radom na pošten način gradio kuću i gospodarske zgrade te nabavljao potrebne strojeve i aparate u kuću. Nije nam manjkalo igre igračkama koje smo sami izrađivali i nalazili u prirodi. Tata je znao sve popraviti sebi i drugima te u kući nije bilo ničeg pokvarenog. Taj dar je brat naslijedio od njega. Sestra je od majke koja je bila svestrana naučila kuhati, plesti, heklati, a ja šivati i raditi razne ručne radove. Sestra je već s osam godina znala nešto skuhati što bi majka pripremila a ja sam nešto mlađa bila pastirica. Najprije sam čuvala pure, a ubrzo i kravu na seoskom pašnjaku. Stariji bratić je u početku bio sa mnom kako bi bila sigurna jer sam bila u predškolskoj dobi. On bi me zabavljao pričajući mi razne priče koje sam voljela. Tako se u meni razvijao dar pričanja i pisanja sastava koji sam već u osnovnoj školi bio prepoznat. Kasnije sam se čuvajući kravu družila sa starijim prijateljicama od njih sam naučila mnogo toga korisnog za život. Mi smo pjevale, učile plesati što sam silno voljela, Kada bi se našla sama nizala sam tratinčice na travku i tako pravila krunicu na koju sam molila i pjevala Gospine pjesme koje sam naučila na svibanjskim i listopadskim pobožnostima u crkvi. Ponekad sam čuvajući kravu brala kupine koje bi baka prodala i nešto nam kupila, ili u jesen šipak od kojeg je mama pravila jako dobru marmeladu. Kada sam bila starija radila sam ručne radove čuvajući kravu i čitala osobito Biblijsku povijest jedinu Bibliju koja je tada bila tiskana. To mi se jako svidjelo te sam često molila ako bi bila sama ili sa sestričnom. U obitelji se molilo uz obroke i na večer, sv. Misa je bila obvezna za Blagdane i nedjeljom, ali sakramentalni život u našoj obitelji kao i u cijeloj Župi bio je na niskom stupnju. Ispovijedali bi se samo za Uskrs i eventualno Božić. Samo dvije osobe u Župi išle su nedjeljom na sv. Pričest i njih su zvali « pobožni i pobožna». Mi djeca smo prakticirali odlazak na pobožnost poslije podne u svibnju i u listopadu tamo bi pjevali, molili krunicu i litanije ali u to vrijeme nije se slavila sv. Misa u popodnevnim ili večernjim satima te je čak bila i poslovica na kajkavskom « Kesno je popoldan k Meši». Naš stariji Župnik Franjo Ljubetić bio je mučen i nad njim je vršen pokušaj ubojstva od strane komunista činio je što je mogao i smio. Nije se smio ničim isticati. Dolaskom novog Župnika Dragutina Španića puno se promijenilo. On je okupljao nas djecu i govorio nam o pobožnosti prvih petaka i prvih subota. Donio je na kartonu napisana Isusova obećanja sv. Margareti onima koji će prakticirati pobožnost prvih petaka. Nama je ponudio da poslije škole prvim petkom navratimo u crkvu tu bi nas ispovjedio i pričestio jer mnogima je bilo daleko dolaziti od kuće. Mislim da je to za mene bio početak sakramentalnog života gdje sam otkrila ljubav Božju i njegovo milosrđe. Upravo to je Gospodin upotrijebio da mi u srcu progovori i pozove me da ga izbliza slijedim. Imala sam tad 14 godina i nisam ništa znala o redovničkom životu, ali sam znala tko mi govori i što to znači. Ni danas mi nije jasno kako sam to znala. Kod nas su bile u župi sestre Milosrdnice i orguljašica s. Celiflora se zanimala o mojim ocjenama u školi i kuda ću nakon završetka osmogodišnje škole. Kada sam ju upitala zbog čega me to pita, rekla je da razmišlja kako bi bilo da dođem kod njih i učim svirati i dodala, moli se ti Gospi za zvanje. Molila sam krunicu premda nisam znala što je zvanje. Kada bi mi djeca išli poslije škole u crkvu učiteljica bi nas na cesti brojila i sutradan smo svi dobili jedinice u školi
bez da bi nas išta pitala. Samo bi nam rekla idete u crkvu bolje bi bilo da učite. Imala sam milost ići na vjeronauk 14 godina sve dok i sama nisam počela drugima predavati vjeronauk. Dolaskom u samostan primijetila sam veliko neznanje o vjeri kod mojih kolegica koje nisu imale tu milost. Imala sam milost imati dobre roditelje koji su mi od malena naučili moliti i vjerovati, raditi sve poslove, živjeti u istini i poštenju štedjeti u siromaštvu, sve svojim primjerom i riječima . Ono što su oni darovali nama nije mogao nitko srušiti. Bogu hvala za moje roditelje i sve bližnje koji su bili uključeni kod mojeg odrastanja odigrali su važnu ulogu za moj budući život. Na mojim prvim zavjetima bio je pun autobus mojih župljana i oba Župnika. Velečasni Franjo je plakao rekao mi je velečasni Dragutin, mogu samo misliti što se sve skrivalo u njegovoj duši u tom trenutku. Obrede je predvodio kardinal Franjo Kuharić. Jaskanski dekanat je bio bogat duhovnim zvanjima premda su mnoge časne sestre završile mučeničkom smrću. Zbog toga su moji roditelji imali strah za mene kada sam se odlučila poći
tim putem što ja tada nisam mogla razumjeti. Nisam bila spremna odmah se odazvati na Božji poziv čekala sam punoljetnost i zato sam otišla u Zagreb u srednju školu ne govoreći nikome ništa. Jedna susjeda mi je rekla da ću u velikom gradu Zagrebu izgubiti vjeru. Mislila sam u sebi ne moram nikada biti časna sestra ali vjeru ne želim izgubiti . Zato sam odmah po dolasku potražila obližnju crkvu sv. Antuna Padovanskog i nastavila moliti ići na vjeronauk i
svaki dan prije i poslije škole navratila bi u crkvu moliti koja je bila uvijek otvorena. Tamo sam mogla razgovarati s jednom Školskom sestrom Franjevkom od koje sam saznala puno toga o redovničkom životu. Kasnije smo se dopisivale i čula sam da je napustila te sam joj posvetila jednu svoju pjesmu.

Obavljali ste kao časna sestra različite poslove u župama gdje ste djelovali. Kadapogledate unazad na te službe koje ste obavljali što vas je najviše duhovno obogaćivalo?
Kada se osvrnem natrag sretna sam što sam uvijek srcem obavljala sve što sam trebala činiti. Željela sam iznad svega kako sam znala i mogla da sve bude najbolje. U kandidaturi sam šivala i pomagala u pletenju vesta. U postulaturi i novicijatu uz obvezan duhovni program učila sam slijepo pisanje na mašinu i sviranje na klavijature, te služila u šivaonici, pomagala na vrtu i kuhinji. Nakon zavjeta najprije sam radila kod šivanja uniformi za sestre, a porom sam preuzela brigu za djecu siročad u dobi od 7 mjeseci do 4 godine na Caritasu u Vugrovcu. Potom sam godinama služila u Bosni na raznim župama. Najprije u sakristiji, crkvi i uređenju rublja, a ubrzo još u sviranju vođenju zborova, i župnog vjeronauka. Tada je na župi bilo jako puno posla, a ja sam bila mlada te sam sve uspijevala. Pekla bi i rezala po 14 tisuća hostija za veće svetkovine, često na svakoj župi mjesecima pripremala od čega ću složiti božićne jaslice ili «božji grob» za veliki tjedan. Najčešće sam imala samo kipiće a sve ostalo je trebalo napraviti i sašiti. Uz to sam još prigodno pomagala u čišćenju samostana. Za mene je rad bio ne samo obveza nego i radost kada bi od nečeg beskorisnog načinila nešto novo i lijepo. To sam primila od majke koja je znala u siromaštvu s nama otići u šumu nakupiti drva i nabrati gljiva, zatim naložiti vatru i ispeći gljive s domaćim jajima te smo svi imali dobar doručak.

Na župama sam zbog obilja posla znala zamoliti djecu za pomoć. Oni bi trčali donijeli mi i učinili ono što su mogli te sam brzo ukrasila i očistila crkvu. Za nagradu u nedjelju poslije podne njima sam posvetila svoje vrijeme. u igri. Već na prvoj župi počela sam ukrašavati i ugrađivati novo platno u unutrašnjost svetohraništa. Kasnije sam to radila u mnogim župama do sada sam tako ukrasila zlatovezom oko 40 svetohraništa. Koristila sam svoj dar za šivanje
potrebno za crkve čak sam jednom šivala djevojčici, koja nema majke, haljinicu za prvu Pričest. Snagu sam crpila u sakramentima i svojim večernjim često dugim razgovorima s Isusom u crkvi. Od početka sam na dvije župe imala sreću imati za ispovjednika svetog svećenika, a onda je neko vrijeme bilo teže naći redovitog ispovjednika, sve dok nisam susrela i upoznala patra Zvjezdana Linića koji je za mene vršio tu službu 17 godina. Kada sam 1977 položila doživotne zavjete na neko vrijeme je prekinuto moje služenje po župama. Tada sam bila u Zajednici zadužena za odgoj najprije postulantica a potom i kandidatica kojih je
tada bilo puno. To je bila za mene jedna prilika za duhovni rast uz djevojke. Uz to sam radila u blagovaonici pripremajući za obroke, za preko dvjesto ljudi, a poslije obroka prala suđe. Nakon isteka službe odgajateljice opet sam se vratila na župu kao sakristanka orguljašica držeći župni vjeronauk i sve male poslove u kući i crkvi gdje je već trebalo. Budući sam već imala iskustvo novog rođenja, Isus je ušao u moj život na nov način, ubrzo sam osnovala molitvenu zajednicu mladih koji su željeli isto iskustvo. Znala sam doći na župu gdje nije bilo cvijeća za ukrašavanje crkve, a svećenici nisu nikada za blagdane čak ni mlade Mise kupovali cvijeće. Tada sam tražila korjenčiće na jesen i sjemena na proljeće te sadila puno cvijeća da imam cijelu godinu. Za veće blagdane molila bi mlade da i oni nešto donesu što imaju kod kuće. Na svakoj župi imam lijepih uspomena moj život je bio ispunjen svaki dan od jutra do mraka molitvom, radom i sve me to izgrađivalo. Uvijek sam zahvalna za sve divne svete ljude koje je stavio na moj životni put koji su mi u tome pomagali. Mislim da mi je u duhovnom životu od najveće pomoći bilo što sam mogle imati redovitog ispovjednika i osobne molitvene spontane večernje susrete s Isusom u crkvi. Znala sam nedjeljom ostati
satima, slušati, moliti i pjevati Gospodinu.

U Hrvatskoj hvala Bogu ima niz karizmatskih zajednica. Papa Benedikt XVI. je kazao da su budućnost Katoličke crkve male zajednice i da u budućnosti nećemo imati „velike mase vjernika“. Koje, ili koju karizmatsku zajednicu u Hrvatskoj bi vi preporučili mladom čovjeku koji traži sebe i želi postati praktični vjernik?

Uključena sam u karizmatsku zajednicu već od 1987 godine kada je ona kod nas bila tek u bnastajanju. Često sam slušala prf Tomislava Ivančića i pratila od početka hod p. Zvjezdana Linića. Odmah sam znala da je sve što se događa u Obnovi u Duhu ispravno. Sudjelovala sam na mnogim velikim seminarima koje su vodili strani karizmatici kao o. Emilijan Tardif, s. Briđ Mekena, o Robert De Grandis, o. Dario Betancur, i p. Đems Manjkal. Već sam bila član Zajednice MIR ali sam željela s vremenom upoznati i druge zajednice kao Neukatekumensku zajednicu, Kursiljo, Fokolarine i Marijinu legiju. Ipak sebe sam najviše našla u karizmatskim zajednicama koje sam mijenjala već prema mjestu stanovanja. U vrijeme kada su se profesor Ivančić i pater Zvjezdan trebali prilagoditi napustili su neke karizmatske elemente u evangelizaciji, kako bi dalje mogli djelovati u Crkvi. ja sam već stjecajem okolnosti samostalno djelovala. Nisam više djelovala u okviru zajednice MIR, nego samostalno pružajući ljudima duhovnu pomoć kroz Terapijsko molitvene seminare. odlučila sam to činiti u okviru karizmatske Zajednice i na kraju trajno ostala u Zajednici Dobri Pastir. Podržavam rad drugih zajednica i svaka ima nešto posebno zato ni jedna ne odgovara svim ljudima. Iz tog razloga obično preporučim ljudima da odu u više zajednica i ugrade se u onu koja njima najbolje odgovara. U velikim osobito u gradovima Župama jedan čovjek se gubi u masi u kojoj se ljudi ni ne poznaju. Male zajednice su mjesta gdje pojedina osoba može razgovarati izmijeniti mišljenja i iskustva, gdje ju drugi poznaju, pomažu i mole jedni za druge. Zaista budućnost Katoličke crkve je u malim aktivnim zajednicama. U njima vjernik može naći sve što želi i treba. Ta zajednica mu pomaže u duhovnom rastu, ona korigira njegove mane, ispravlja pogrešne stavove, lijeći rane, ublažava patnje, pomaže mu da otkrije i ostvari svoje poslanje.

Svojevremeno sam pročitao da je 20 stoljeće bilo stoljeće karcinoma, a da će 21. stoljeće biti stoljeće psihičkih trauma i bolesti. Koji su uzroci po vašem osobnom uvjerenju i vašim spoznajama da čovjek našeg doba sam sebi postaje problem, te u čemu vidite razlog snažnih psihičkih oboljenja i ranjivosti čovjeka?

Tko god otvori oči može jasno vidjeti da se danas psihička oboljenja množe kao gljive poslije kiše. Zašto je to tako? Današnje vrijeme u kojem živimo više od prijašnjih vremena pogoduje svim vrstama duhovnih i psihičkih bolesti. premda su sva vremena teška na svoj način. Zašto?

a. Moderni civilizirani svijet današnjice više od prijašnjih vremena pogoduje duhovnim, psihičkim bolestima, i problemima premda je svako vrijeme na svoj način teško.To su na prvom mjestu duhovni problemi o kojima su prethodni naraštaji jedva nešto znali. Prebrzi tempo današnjeg života pun je neizvjesnosti, stresova, napetosti i strahova, stalno nekud žurimo osobito je to vidljivo u gradovima. Ljudi sa sela to primijete kada dođu u naš Zagreb, pitaju se zašto ljudi trče po ulicama, kako bi stigli na prijevozno sredstvo. Sa svih strana zapljuskuju nas razne ponude, preko medija i reklama, poplava negativnih vijesti da se
čovjek ne snalazi u toj «šumi» potrebnih i nepotrebnih informacija. Često se dijete ranjeno već rodi, začeto prije braka, nije prihvaćeno, uz to je možda bio težak porod, ili majka ima stresne situacije u trudnoći, puno poslova, briga, i sl. Dijete u prvim godinama kao što treba hranu i njegu isto tako treba blizinu, ljubav, mir i nježnost roditelja. Sve to nedostaje i pogoduje nastanak teških rana, dok su u prijašnjim vremenima roditelji više bili s djecom i majka je bila odgajateljica zato su sve rane bile blaže.

b. S druge strane poljuljane su trajne i istinske vrednote obitelji i društva, vjera, moralni zakoni, istina, pravda, poštovanje, poštenje, radinost, urednost, odgovornost i sl. To rezultira da imamo sve više rastavljenih brakova, svađa u obitelji, idolopoklonstva, sebičnosti, raznih ovisnosti i u takvom ozračju odrastaju djeca, a ne u ozračju sigurnosti, ljubavi, povjerenja i prihvačanja. Takve osobe već od samog početka su duhovno ranjene i bolesne. U obitelji se pojavljuju ozbiljni obiteljski problemi zbog međugeneracijskih razlika, mladi ne žele živjeti s roditeljima i često ih šalju u staračke domove. Stariji prije shvate da to nije dobro za nikoga. Mladi to shvate tek kada se pojavi bolest djeteta uzrokovana svađom, neprimjerenom umjetnom ishranom, no kada nastanu psihički i duhovni problemi, tada shvate da se valja vratiti Bogu i provjerenim istinskim vrijednostima prijašnjih generacija..

c. Žena i majka mora raditi nije više kod kuće, a poznato je da najteže duhovne rane najčešće nastaju od začeća do 3 godine. Maleno dijete prepušteno je na čuvanje jaslicama, susjedi, rođakinji, vrtiću, rjeđe baki, jer bake su uglavnom u staračkim domovima. Djed i baka su najbolja zamjena za čuvanje djece umjesto roditelja, osobito ako dijete pritom ne mijenja ambijent. Tako se djeca u najosjetljivijem razdoblju povjeravaju na čuvanje uglavnom stranim osobama gdje se osjećaju odbačeni od roditelja. Poznato je da naš odgoj počinje začećem i najosjetljivije razdoblje je do treče godine, dok je sa sedmom gotovo posve završen. Sve što se u okolini događa i što osoba proživljava duh registrira od najranijeg vremena svoga postojanja, ali zbog nerazvijenosti razuma i psihe ne razumije. Međutim svi ti događaji trajno se upisuju u naše biće i često određuju naše ponašanje, a mi pritom ne znamo zašto reagiramo na određeni način. To su sve uzroci teških rana za dijete koje pogoduju nastanku mnogobrojnih posljedica, dok su u prijašnjim vremenima roditelji više bili s djecom i majka je bila odgajateljica.

d. Majka je danas često previše zaposlena, radi u obitelji i na radnom mjestu. Ako je u obitelji više djece to je naporno, ako je jedno dijete, onda ga zatrpavaju igračkama, igricama na mobitelu, crtićima na televiziji dok roditelji nemaju vremena baviti se djetetom. Zbog stranog ambijenta, nedostatka roditelja, uspoređivanja i ruganja vršnjaka dijete, u vrtiću sureće stresne situacije, a kasnije u školi samo se pojačavaju stresovi ranog djetinjstva. Odrastanje u spomenutom ozračju pogoduje nastanaku teških rana, dok su se u prijašnjim vremenima roditelji više bavili djecom, program «majka odgajateljica“ bio najbolji potez Vlade, nažalost trajao je kratko..

e. Osim toga već dijete, a odrasli još više susreću se sa raznim traumama strahovima, nepravdama, nasiljem, razočaranjima, strahotama rata i izbjeglištva te raznim grijesima, krivicama, mnogobrojnim oblicima nasilja i mržnje. Danas je rašireno vršnjačko nasilje preko mobitela. Vlastiti grijeh i grijesi drugih ljudi razaraju i pogađaju.sve. U takvom ozračju osoba biva ranjena i povrijeđena na mnogo načina od samog početka života. Zato današnji čovjek veoma pati zbog pomanjkanja ljubavi, odbačenosti, suvišnosti, strahova, ostavljenosti, osamljenosti, krivica, nesigurnosti, nepovjerenja, raznih kompleksa, ljubomore, bez smisla, nezadovoljstva, praznine, tuge, depresije, agresije, ovisnosti svih oblika. Tko od nas nije iskusio čak i često neke od spomenutih osjećaja? To su sve pokazatelji duhovnih bolesti ili su im sigurno uzroci u duhovnom području. Ako ovim duhovnim bolestima dodamo tjelesne i psihičke bolesti koje imaju uzroke u duhovnom području,vidjet ćemo da imamo bolesne generacije ljudi. Međutim ako liječimo bolesnike etiološki otklanjajući uzroke, bolest se neće vratiti. Mi se stalno bavimo liječenjem posljedica, a manje sprečavanjem nastanaka problema. Na radionici u Poljskoj Slovaci su nam rekli: « Mi se ne bavimo time da liječimo duhovne rane, mi se trudimo da ih spriječimo» zato odgajamo djecu u vjeri od 0-15 godine.». Mi smo vidjeli da su u tome uspjeli njihova su djeca zaista drugačija.

f. Neriješeni negativni osjećaji, konflikti i doživljaji potisnuti su u podsvijest. Mi ponekad želimo potisnuti u podsvijest i zaboraviti negativna iskustva, ili kako narod kaže stavimo ih « pod tepih ». Takva negativna iskustva djeluju te će potaknuti nekim možda bezazlenim događajem, poput erupcije izaći na površinu. Oni će izazivati mnoštvo negativnih posljedica i obilježiti cijeli život pojedinca i društva. Tu su još temeljne potrebe koje nisu zadovoljene koje mi pokušavamo potisnuti i zaboraviti. Nezadovoljene potrebe čovjek popunjava raznim surogatima kao što su droga, pušenje, alkohol, zabave, užici, putovanja,
zato imamo procvat okultizma, praktičnog materijalizma, hedonizma, kocke, moralnih devijacija, pornografije, a poslije svega nastaje još veća praznina koju ne može ispuniti nitko osim Isusa. Znamo da su vjera, nada, ljubav, mir, radost, prihvaćenost, vrijednost, sloboda bitne stvarnosti za sretan i ispunjen život.

g. Kada se zbog svih ovih problema množe duhovni problemi i mnoštvo duhovnih ipsihičkih bolesti, tada cvjeta alternativna medicina, razne sekte i okultne prakse, koje se više niti ne skrivaju, nego reklamiraju javno nudeći primamljive stvari “oslobođenje” “smirenje” ozdravljenje” i to odmah. Zato je naše vrijeme prepuno ponuda alternativnih liječenja, poplave sekti i okultnog. Svi oni nude jeftina rješenje opterećujući osobu još većim problemima. U takvom ozračju, ranjena osoba biva privučena brzim i primamljivim rješenjima i tako ulazi još u teže probleme. Ljudi pate, osjećaju krivicu, lutaju na kriva mjesta, vezani su raznim ovisnostima. Zbog ograničenosti medicine i psihijatrije samo na svoja područja nužno nam trebaju mjesta u Crkvi gdje će osoba biti poučena, kako Bog liječi srca slomljena. Koliko god je bitno liječiti tjelesno i psihički bolesnog čovjeka, jednako tako je važno pomoći i duhovno bolesnom čovjeku. To ne može riješiti liječnik niti psihijatar to Bog čini u Crkvi i po Crkvi.

Znam da veliku pažnju na vašim duhovnim obnovama posvećujete osobnim razgovorima sa vjernicima. Koje su najčešće ranjivosti kod žena – Hrvatica i muškaraca našeg vremena? Osobni iskreni razgovor je veoma važan. Danas ljudi malo razgovaraju u živo o sebi, osobito ima sve manje onih koji znaju slušati probleme drugih. Poznato je kada osoba uspije riječima izreći što ju boli i muči, već time osjeća malo olakšanje. Oni koji pomažu drugima znaju da razgovorom problem nije riješen, nego oni pokušavaju usmjeriti razgovor u smjeru otkrivanja uzroka. Nakon toga osobi savjetuju put rješenja. U osobnom razgovoru je osoba motivirana, sve pažljivo sluša, jer ne govorimo grupi gdje ona sebe ne vidi, nego njoj osobno. Zato je veoma važan susret «jedan na jedan.» Kod žena i muškaraca najčešća ranjivost je osjećaj odbačenosti, nepovjerenja, straha, nesigurnosti. Žene nešto više pate zbog nedostatka ljubavi, pravednosti, a muškarci od manjka samopouzdanja, priznanja vrijednosti i poštovanja.

Za neke je možda malo neobično da žena – časna sestra vodi duhovnu obnovu. A za druge je to sasvim normalno. Žene su emotivnije, a možda i po svojoj naravi temeljitije od muškaraca. Kako ste do sada bili prihvaćeni u Hrvatskoj kao voditeljica duhovnih obnova?

Znam da je u nekim sredinama neobično da žena i redovnica vodi duhovnu obnovu. Redovito laici aktivni u župama, koji su prije toga slušali moje seminare ili duhovne obnove, traže od Župnika da me pozove za duhovnu obnovu. Ukoliko Župnik sudjeluje drugi puta i sam me pozove. Svakako da nam je potrebna suradnja, mnogih laika kako bi sve bilo dobro i plodno, a da poslove ne radi ni jedna osoba sama. Župnici se trebaju pobrinuti da sudionici na duhovnoj
obnovi imaju priliku za sv. Misu, sakramente i molitvu pred Presvetim. Isto tako zborovođe crkve brinu o slavljenju, jer to je sastavni dio svake duhovne obnove. Ima mnogo toga što mogu raditi drugi župljani kao što su rukovanje tehnikom za prezentacije, briga oko prijevoza, smještaja, hrane, za voditelja duhovne obnove. U vrijeme stanke oni se brinu za okrepu svih sudionika, ponuda knjiga i brošura osobito oko organizacija molitve za pojedine osobe. Na
mnogim mjestima to su laici spremni uraditi i čine veoma dobro tako da se obnova može održati i tri dana, a da nitko ne osjeća teret oko organizacije. Kod vjernika u našoj Slavoniji to sam mnogo puta iskusila. Uglavnom sam se osjećala prihvaćena samo dva puta se nisam dobro osjećala kada bi Župnik sve prepustio laicima, kada bi me iskušavao, ili bi izbjegavao doći. slušati. Mislim da je dobro u Crkvi povjeriti mnogo toga laicima koji imaju određeno znanje, iskustvo ili su profesionalno za nešto osposobljeni. Svećenika je malo dragocjeni su nam i trebaju moliti, slaviti Euharistiju, dijelili sakramente, te trajno učiti, kako bi dobro naviještali Riječ Božju, savjetovali ljude, radeći samo ono u čemu su nezamjenjivi. Pustimo graditeljima da grade i ženama da ukrašuju i uređuju crkvene prostore, drugima da služe kao prijevoznici, kuhari, tehničari i slično. Nanovo rođeni i oduševljeni za Gospodina vjernici laici su nam svjedoci i divni suradnici u evangelizaciji.

Vi dijelite koliko mi se čini duhovne obnove na: klasičnu duhovnu obnovu i na duhovnu obnovu iscjeljenja. Koja je razlika? Kojoj od te dvije obnove dajete prednost?Zapravo imam tri tipa duhovnih obnova.

a) Jedno su duhovne obnove koje obuhvaćaju pomoć ljudima u raznim problemima i potrebama. To su obično tri duhovne obnove, a održavaju se u razmacima od nekoliko mjeseci ili godine dana, kako bi se moglo iskusiti u praksi rečeno u prošloj duhovnoj obnovi. To su terapijske duhovne obnove iscjeljenja duhovnih rana, pomoć kod krivnje, ovisnosti, negativnih sklonosti i posljedica okultnog ili pomoć sebi i drugima koji imaju problema a ne vide ih, s kojima nemamo zdrave i normalne međuljudske odnose.

b) Drugo su tematske duhovne obnove za pojedine skupine, ili slušatelje kojima je najpotrebnije jače osvijetliti određene vjerske teme, jer tu pokazuju nesnalaženje. Na primjer za bračne parove, mlade u zrelim godinama, razne zajednice u župi ili župljane kojima treba pomoći oko opraštanja, plodnog primanja sakramenata, molitve, poznavanju Biblije, Euharistije i sl. Nekada se takve duhovne obnove traže za određene skupine kao krizmanike, žene i majke, mladiče i djevojke iznad 30 g. koji nisu ostvarili vezu za brak bračne parove, roditelje. Više puta sami Župnici kažu da je najčešći problem u njihovoj župi vezan uz određenu temu i žele da se ona dublje obradi. To su duhovne obnove za duhovni rast.

c) Treće su klasične duhovne obnove prije patrona ili u jakim liturgijske vremenima crkvene godine u korizmi ili došašću. U jednoj takvoj duhovnoj obnovi obuhvaćeno je više različitih tema kao obraćenje, molitva, sakramenti, Riječ Božja, Crkva, kreposti i drugo. Namijenjene su za župljane različitih dobi, naobrazbe, profila, potreba i vode prema obraćenju, nadi i ljubavi prema Gospodinu i bližnjima Ne dajem prednost ni jednoj od njih, nego prepuštam
onima koji me pozivaju da sami odaberu već prema potrebi svojih vjernika.

Bili ste preko dvjesto puta duhovni pratitelj na hodočašćima u Međugorje. Koja su vaša iskustva tih hodočašća i Međugorja općenito? Da li je doista Međugorje postalo „velika svjetska ispovjedaonica“ i mjesto duhovne preobrazbe?

Međugorje je za mene opširna tema o kojoj bi mogla dugo govoriti s raznih polazišta. Ovaj tjedan ću poći na svoje 294 hodočašće u Međugorje. Da bi to radila kvalitetnije prije više godina završila sam tečaj za turističkog pratitelja. Zapravo sam dobila potvrdu da sam i prije radila dobro. Takvo jedno hodočašće može biti jedna mala duhovna obnova, ako se dobro osmisli i isplanira. Jedan je svećenik rekao: « Ja ne propovijedan dugo i nikada mi ljudi ne izlaze iz crkve. Propovijedam dugo u autobusu na hodočašću tamo mi nikada nitko ne može izaći». Na hodočašću je važno da svi ljudi budu zadovoljni, ništa ne smije u vrijeme putovanja trajati predugo nego treba mijenjati teme i načine kako pripremiti ljude za ono što nakon togaslijedi, vodeći računa da za svakog bude nešto što ga zanima. Dugo putovanje može se lijepo osmisliti za pripremu kao i povratak za osvrt na ono što smo doživjeli svakako uz molitvu i pjesmu. Dobra organizacija se ne smije zanemariti, jer o njoj može ovisiti raspoloženje u grupi hodočasnika. Svakako je važno sudjelovanje na svemu što se dolje u Župi nudi.
Međugorje nam je veliki dar mjesto milosti i duhovne preobrazbe ljudi. To je zaista velika ispovjedaonica svijeta gdje se ispovijeda na mnogobrojnim jezicima i gdje nam je Majka izmolila milost da se iskreno ispovijedamo i kajemo za grijehe. Zato je to mjesto mnogobrojnih obraćenja, pomirenja i čudesnih iscjeljenja, duha duše i tijela. Velika većina hodočasnika nakon hodočašća u Međugorje nastavlja intenzivnije živjeti svoju vjeru.

Mladi su budućnost Crkve. A na te mlade vrebaju razni mogući problemi, ovisnosti o kocki, o društvenim mrežama, o okultnim opasnostima, o pornografiji, itd.. Što ste zaključili u razgovorima sa mladima? Kako vi gledate na te opasnosti sa raznih strana? Možete li nam predočiti u kakve sve konfuzne situacije na osobnom planu upada mladi naraštaj Hrvata?

U četvrtom pitanju sam već djelomično odgovorila gdje je korijen ovih problema. Svi smo odgovorni za to društvo, roditelji, odgajatelji u raznim institucijama, školama Crkvi. Potrebe za ljubavlju, vrijednošću, slobodo ostaju uvijek i ako nisu zadovoljene osoba poseže za nečim drugim. Ako u srcu osobe nema osobnog odnosa s Bogom koji nas ljubi i povjerenje u Njega nužno ćemo svoje potrebe ispuniti raznim drugim ovisnostima. Problem društva je što pokušavamo malo « gasiti vatru » i tako maknuti posljedice, dok ne ulazimo u rješavanju korijena problema. Mladi su izloženi već od ranog djetinjstva svakakvim negativnim ponudama i nemaju iskustva kako bi odabrali samo ono što je dobro, a ostalo odbacili. Ono što mladi čovjek ne vidi ne gleda na posljedice koje određeno ponašanje donosi u budućnosti. Starije osobe to vide i trebaju mlade upozoriti na vrijeme, kako bi razmisli žele li imati to u budućnosti?

Svatko od nas je tijekom života bio duhovno, emotivno i na druge načine ranjavan a time mu je određen i njegov psihofizički rast ili stvorena neka životna problematika. Koje su najčešće ranjivosti kod žena, a koje kod muškaraca? Što bi mi kao hrvatsko društvo i Katolička crkva u Hrvata trebali poduzimati da ima manje „duhovno ranjivih osoba“?

Nemoguće je izbjeći da ne budemo više ili manje ranjeni tijekom života. Živimo u grešnom svijetu gdje patimo zbog vlastitih i tuđih grijeha. Neke stvari ipak možemo izbjeći ili kasnije popraviti. Molimo Boga i trudimo se ispraviti krivu sliku Boga koju imamo. Život po vjeri iskreni odnos s Bogom, sa zahvalnošću primimo sve što nam Crkva nudi kao lijek to je važno. Vratimo ženu i majku u obitelj da bude odgajateljica svoje djece do 3 godine. Osposobimo
očeve da preuzmu svoju ulogu u odgoju naraštaja. Ograničimo boravak ispred ekrana i vratimo molitvu, iskreni razgovor u obitelji, i budimo zaposleni korisnim poslom. Budimo ponizni, educirajmo se na svim područjima, kako razgovarati, raditi, opraštati i tražimo pomoć u kriznim situacijama. Izbjegavajmo stresne situacije, odrecimo se pohlepe da sve moramo znati i vidjeti, svađa, uspoređivanja, rastave braka. Ljubimo Boga i ljude, opraštajmo sebi i drugima, budimo spremni nositi križ prihvaćajući ono što ne možemo promijeniti u svemu sačuvajmo mir.

I za kraj! Koja bi bila vaša poticajna poruka mladim obiteljima sa malodobnom djecom, sa djecom vrtičke dobi, djecom koja su osmoškolci, studenti?

Moj savjet mladim obiteljima sa malobrojnom djecom je nemojte prepustiti djecu da ih svatko odgaja. Nemojte imati važnijeg posla kad vas dijete treba, kada nešto pita. Uvijek razgovarajte s njima, pitajte ih kako se osjećaju što su danas doživjeli i molite s njima, čitajte Bibliju i razgovarajte o tome. Djeci pričajte poučne priče i upoznajte ih sa starijim članovima obitelji. Trudite se zajedno biti u vrijeme obroka oko stola kada je to ikako moguće. Učite ih raditi sve poslove u kućanstvu, obitelji koji svatko treba znati neka vam pomažu u onom što vi radite. Uvijek im objasnite zašto nešto nije dopušteno i ukažite na posljedice. Pružite im ljubav i sigurnost svojim primjerom ne tražite od njih ono što sami ne činite.

Razgovarao:Vladimir Trkmić 

Hrvatsko nebo