Atlantsko vijeće: Putin ima za cilj dokrajčiti Ukrajinu i nimalo ga ne zanima kompromisni mir

„Putin ima za cilj dokrajčiti [=napadanjem i razaranjem dovesti do nepostojanja] Ukrajinu i nimalo ga ne zanima kompromisni mir” – tvrdi Peter Dickinson, urednik geopolitičkog glasila Atlantskog vijeća (Atlantic Council) UkraineAlert service u svojoj analizi mirovnih nastojanja, a osobito ovotjednog pokušaja Donalda Trumpa da u izravnom telefonskom razgovoru pokuša ruskog predsjednika Putina napokon privoljeti na mirovno rješenje. Njegova je ocjena da Putin nipošto ne će pristajati na mir sve dotle dokle Ukrajina postoji kao suverena država: „Do mira će doći tek kada Ukrajina bude prejaka da bi bila pokorena.“ Atlantist pritom razotkriva svu zloćudnost Putinova velikorusko-imperijalnog koncepta i onoga što njegove vlasti čine u okupiranim dijelovima Ukrajine te poziva zapadne sile da još više pomažu Ukrajini kako bi ova vojno zaustavila rusku agresiju. Prenosimo u cijelosti Dickinsonovu analizu u prijevodu na hrvatski jezik. Međunaslovi i oprema teksta naši su.

Američki predsjednik Donald Trump nakon telefonskog razgovora s Vladimirom Putinom u ponedjeljak izrazio je uvjerenost da ruski čelnik želi mir, ali čini se da malo drugih dijeli taj optimizam. Mnogi visoki zapadni ljudi navodno nisu bili impresionirani Putinovim nejasnim spominjanjem “memoranduma o mogućem mirovnom sporazumu” i vjeruju da se on još uvijek koristi taktikom odugovlačenja. “Putin očito igra na vrijeme. Na žalost, moramo reći da Putin zapravo nije zainteresiran za mir”, komentirao je njemački ministar obrane Boris Pistorius.

“Putin ga pravi budalom, a čini se kao da Trump to uopće ne shvaća.”

Trumpov posljednji poziv Putinu također je potaknuo nova pitanja o tome kako američki čelnik postupa s posrnulim mirovnim procesom. Britanski The Economist razmišljao je o Trumpovoj “čudnoj nevoljkosti da bude oštriji s Putinom”, dok je kolumnist Washington Post-a Max Boot predvodio zbor glasova koji su optuživali moćnika Kremlja da manipulira svojim američkim kolegom. “Iako Trumpov nedostatak uspjeha u stvaranju mira možda ne će osuditi Ukrajinu na propast, to svakako raspršuje Predsjednikove pretenzije da bude sklopitelj dogovora svjetske klase”, ustvrdio je Boot. “Putin ga pravi budalom, a čini se kao da Trump to uopće ne shvaća.”

U Moskvi je raspoloženje bilo sasvim drukčije, a mediji pod kontrolom Kremlja trubili su o tom [telefonskom] pozivu kao o krupnom uspjehu ruske diplomacije. U svom dnevnom pregledu tiska, dopisnik BBC-ja Steve Rosenberg izvijestio je da su mnoge od vodećih ruskih novinskih kuća “kukale” nad sadržajem razgovora Trump-Putin. “Čini se da je Rusija osvojila najnoviju rundu globalnog pokera”, komentirale su jedne novine. “Stav Donalda Trumpa ne može biti bolji za Moskvu”, primijetio je drugi.

Nije iznenađenje vidjeti sve veću nelagodu u zapadnim prijestolnicama zbog nastojanja SAD-a da privedu kraju rusko-ukrajinski rat. Otkako je Trump prvi put pokrenuo mirovne pregovore u veljači, Ukrajina je pristala na bezuvjetni prekid paljbe i signalizirala svoju spremnost na velike teritorijalne ustupke. Nasuprot tomu, Rusija je dosljedno odbijala pozive na prekid vatre dok je predlagala nove vlastite uvjete i stvarala razne zaprjeke bilo kakvu znatnijem napretku. Putin je u jednom trenutku čak ustvrdio da ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy nema legitimitet potpisati mirovni sporazum te je predložio stavljanje Ukrajine pod upravu Ujedinjenih naroda.

Rat, rat, pa opet rat: logika ruskog imperijalizma

Nedavni diplomatski razvoj dodatno je stavio u prvi plan nevoljkost Rusije da okonča rat. Kada su čelnici Britanije, Francuske, Njemačke i Poljske početkom svibnja Putinu predali ultimatum o prekidu vatre, ruski je vladar odgovorio pozivom na prve bilateralne razgovore s Ukrajinom od proljeća 2022. Međutim, Putin je tada odlučio ne nazočiti bilateralnom sastanku u Istanbulu koji je sam predložio, radije je umjesto toga poslao izaslanstvo na nižoj razini. To je naširoko protumačeno kao “pljuska” za Ukrajinu i kolektivni Zapad.

Putinovi su predstavnici tijekom prošlotjednih pregovora u Istanbulu nastojali naglasiti nespremnost Moskve na kompromis, pozivajući Kijev da Rusiji službeno ustupi čitave četiri pokrajine, uključujući niz velikih ukrajinskih gradova koje Kremlj do sada nije mogao vojno zauzeti. Ako Ukrajina to odbije učiniti, upozorili su, Rusija će povećati svoje zahtjeve za priključivanjem sebi šest ukrajinskih pokrajina. “Borili smo se protiv Švedske dvadeset jednu godinu. Koliko ste dugo spremni boriti se?” – navodno je [ukrajinsko stajalište tada] komentirao šef ruske delegacije, pozivajući se na Veliki sjeverni rat iz osamnaestog stoljeća. “Možda će neki od onih koji sjede ovdje za ovim stolom izgubiti više svojih voljenih. Rusija je spremna boriti se zauvijek.”

Iako Putin rijetko iznosi tako slabo prikrivene prijetnje, on i dalje inzistira na tomu da se svako rješenje mora usredotočiti na uklanjanje onoga što on naziva “korijenskim uzrocima” rata. To se općenito shvaća kao međunarodna neutralnost i razoružanost Ukrajine, zajedno s ponovnom uspostavom bivše imperijalne dominacije Rusije u svim sferama ukrajinskog javnog života, od jezika i obrazovanja do nacionalnog sjećanja i religije. Svaki ukrajinski čelnik koji bi pristao na takve uvjete potpisao bi smrtnu kaznu svojoj zemlji.

Trumpovi napori da progovori o izgledima dogovorenog mira i njegovi pokušaji da privuče Putina komercijalnim poticajima sugeriraju temeljno pogrješno razumijevanje ruskih ratnih ciljeva u Ukrajini. Čini se da američki čelnik iskreno vjeruje kako se Putina može uvjeriti da prekine svoju invaziju obećanjem ograničenih teritorijalnih dobitaka i budućega gospodarskog prosperiteta. U stvarnosti, ništa nije dalje od istine.

Putin sadašnji rat promatra u najširem mogućem povijesnom smislu i vidi uništenje ukrajinske države kao svetu misiju

Putin se ne bori za ukrajinsku zemlju; on se bori za samu Ukrajinu. On sadašnji rat promatra u najširem mogućem povijesnom smislu i vidi uništenje ukrajinske države kao svetu misiju koja će definirati njegovu cijelu vladavinu i oblikovati budućnost Rusije u narednim desetljećima. Smiješno je pomišljati da bi ga glede te mesijanske vizije mogao pokolebati svjetovni razgovor o trgovinskim sporazumima i ublaživanju sankcija.

Putinova žeđ za povijesnom osvetom može se pratiti do njegova traumatičnog iskustva tijekom raspada Sovjetskog Saveza. Iako se Putin osobno nije suočio s teškim siromaštvom koje su milijuni njegovih sunarodnjaka trpjeli 1990-ih, ruski nacionalni pad iz milosti ostavio je dubok dojam na njega. Od tada ga progone strahovi od daljnjeg kolapsa imperija i te je vođen odlučnošću da poništi ’presudu’ [o mirnom raspadu SSSR-a] iz 1991. To je potaknulo njegov revanšistički tip ruskog nacionalizma i to pomaže objasniti njegovu inače neobjašnjivu opsjednutost Ukrajinom.

Tijekom svoje vladavine, Putin nije skrivao svoju gorku ogorčenost zbog raspada SSSR-a, koji je nazvao “najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća” i “raspadom povijesne Rusije”. Ono što je ključno, on Ukrajinu vidi kao središnji i nedjeljivi dio te legendarne “povijesne Rusije”. Doista, glavni grad Ukrajine Kijev zauzima počasno mjesto u njegovoj imperijalnoj mitologiji kao “majka svih ruskih gradova”.

Za Putina je pojava neovisne Ukrajine simbol postsovjetskog poniženja Rusije

Za Putina je pojava neovisne Ukrajine simbol postsovjetskog poniženja Rusije i potencijalni katalizator za sljedeću fazu u povlačenju njegove zemlje od ideje o carstvu [imperiju]. Sukladno toj uvrnutoj imperijalnoj logici, ako se kojoj god pokrajini poput Ukrajine koja je u svojoj srži ruska dopusti da se odvoji i uspostavi kao moderna europska demokracija, cijela Ruska Federacija bit će u opasnosti od raspada. Isto tako, Putin je uvjeren da ako se Ukrajina može vratiti na mjesto koje joj pripada unutar Velike Rusije, nepravda iz 1991. bit će poništena i Rusija će ponovno zauzeti svoju poziciju među svjetskim velikim silama.

Putin pokušava prisiliti Ukrajinu da se vrati u orbitu Kremlja još od Narančaste revolucije 2004., kojoj je osobno pomogao da izbije nespretnom intervencijom u predsjedničke izbore u Ukrajini. Nasilje tih nastojanja eskaliralo je izravno razmjerno jačanju vlastitoga nacionalnog identiteta moderne Ukrajine. Isprva je Putin svoje imperijalne ciljeve u Ukrajini nastojao ostvarivati putem kontrole političkih, poslovnih, kulturnih i vjerskih elita u zemlji. Kada mu se to izjalovilo, naredio je invaziju na Krim i istočnu Ukrajinu g. 2014. No nakon što je postalo očito da čak ni ta djelomična okupacija zemlje neće poremetiti nacionalnu konsolidaciju Ukrajine, Putin je donio sudbonosnu odluku o pokretanju invazije punog opsega u veljači 2022.

Rastuća plima ruske agresije protiv Ukrajine popraćena je sve ekstremnijom antiukrajinskom retorikom. Putin je godinama javno inzistirao na tvrdnji da su Ukrajinci – Rusi (“jedan narod”). Uoči trenutne invazije objavio je cijeli esej u kojem poriče pravo Ukrajine na postojanje. Putin i drugi visoki dužnosnici Kremlja više su puta označili Ukrajinu kao umjetnu zemlju izgrađenu na ukradenoj ruskoj zemlji, kao nacistički izum i nepodnošljivu “anti-Rusiju” stvorenu u svrhu potkopavanja same Rusije. Ukrajinci koji inzistiraju na vlastitom nacionalnom identitetu obično se prikazuju kao izdajice koji ne zaslužuju ni simpatiju ni milost.

Uostalom, kakva kompromisa može biti između ruskog genocida i ukrajinskog opstanka?

Ta dehumanizirajuća propaganda postavila je ideološke temelje za zločine koje trenutno čini okupacijska ruska vojska u Ukrajini. Gdje god Kremlj uspije uspostaviti kontrolu, ukrajinski domoljubi i čelnici zajednice rutinski se pritvaraju i zatvaraju u golemu mrežu zatvora i logora. Dok broj žrtava ostaje nepoznat, dužnosnici UN-a zaključili su da se velika i sustavna narav nestanaka kvalificira kao zločin protiv čovječanstva. Oni koji ostanu podvrgnuti su vladavini terora i prisiljeni su prihvatiti rusko državljanstvo, a svoju djecu podvrgnuti indoktrinaciji. U međuvremenu se nemilosrdno brišu svi tragovi ukrajinskoga nacionalnog identiteta, kulture i državnosti. Mnogi stručnjaci vjeruju da se ti postupci mogu kvalificirati kao genocid.

Tekuća kampanja Rusije s ciljem da uništi Ukrajinu kao državu i kao naciju odvija se pred očima svijeta i u cijelosti izruguje napore predvođene SAD-om da se postigne neka vrsta kompromisnog mira. Uostalom, kakva kompromisa može biti između ruskog genocida i ukrajinskog opstanka?

Putin je, razumljivo, sretan što može iskoristiti entuzijazam Trumpove administracije za mirovne pregovore. To mu omogućuje kupovati vrijeme, dijeliti Zapad i smanjivati dotok oružja u Ukrajinu. A već je sasvim jasno da on nema stvarni interes prekinuti svoju invaziju. Doista, ne usuđuje se stati. Svaki mirovni sporazum koji ostavlja Ukrajinu netaknutom kao neovisnom državom u Moskvi bi se promatrao kao velik poraz. Umjesto da zauzme svoje mjesto uz Staljina, Petra Velikog i Ivana Groznog kao jedan od najvećih ruskih vladara, Putin bi u ruskoj povijesti ostao zapamćen kao čovjek koji je izgubio Ukrajinu. Radije bi se borio unedogled nego prihvatio takvu sudbinu.

Do mira će doći tek kada Ukrajina bude prejaka da bi bila pokorena

Trump zaslužuje nezanemarive zasluge za preuzimanje inicijative i pokušaj privođenja rata između Rusije i Ukrajine kraju. Istodobno, njegov trenutni pristup očito ne funkcionira. Sada je došlo vrijeme da prestanemo tražiti kompromise s Kremljem, već da počnemo razgovarati s Putinom jezikom snage. To znači pooštravanje sankcija Rusiji i ciljanje na mnoge zemlje koje nastavljaju poticati Putinov ratni stroj. Iznad svega, to znači znatno povećanje vojne pomoći Kijevu i jačanje sposobnosti Ukrajine da porazi Rusiju na bojnom polju. Putin je cijelu svoju vladavinu stavio na kocku poradi uništenja Ukrajine. Ne će odstupiti osim ako na to bude prisiljen. Do mira će doći tek kada Ukrajina bude prejaka da bi bila pokorena.

Atlantic Council/Hrvatsko nebo