Što su sve pokazali područni i mjesni izbori u Hrvatskoj?

Današnji područni i mjesni izbori u Hrvatskoj pokazali su nekoliko stvari  koje se ovdje mora izdvojiti da bismo imali realnu, a ne medijski posredovanu ili lažnu sliku o onomu što se upravo dogodilo. Evo prvih dojmova i zaključaka:

1) Samo u trima županijama broj izašlih na izbore jedva je prešao 50 posto; u većini drugih jedva je prelazio 40 posto. Što znači da oko 45-47 posto birača uopće nije – biralo. Većina nije birala, a manjina je birala. Ovo stoga nije bio nikakav „festival demokracije“ (tj. „vladavine naroda“ putem vladavine većine), nego možda festival polu-demokracije, krnje demokracije ili kvazi-demokracije. Zašto je to tako, i tko je za to više kriv: establišment, stranke, kandidati ili većina birača, to zaslužuje sociološka istraživanja i dublje analize. (Kojih se, naravno, nitko ne će poduzeti – jer bi time dirnuo u zabran, a možda i u osinjak.)

2) Na ovim izborima pokazalo se je da je HDZ u najvećoj mjeri ojačao kao jedina stranka koja bilježi uspjehe i osvaja vlast u većini županija i gradova, da je SDP potvrdio kako postupno i dalje, a zapravo nepovratno ide prema „ropotarnici (smetištu) historije“, da se Možemo potvrdio kao perspektivan nadomjestak za SDP ili partner SDP-u, osobito u Zagrebu, da je IDS u krizi i polu-rasulu te da osim tih triju stranaka i njihovih kandidata ima na područnim i mjesnim razinama nekoliko snažnih političara, kao što je međimurski župan Posavec, koji uspješno prkose svim strankama ili izazivačima (HDZ, SDP, Možemo…) i glatko pobjeđuju njihove kandidate odnosno liste.

3) Na ovim izborima hrvatska rodoljubna desnica, takozvana desnica, surogatna desnica i lažna desnica kao alternativa svima spomenutima doživjela je težak i ’širokopajasan’ poraz. To se najbolje vidjelo na području osječko-baranjske, a napose vukovarsko-srijemske županije, gdje je primjerice Nikola Kajkić uz potporu Radićeva DOMiNO-a potučen do nogu, umjesto da je pobijedio već u prvom krugu, kako se lakovjernim rodoljubima, anti-izdajnicima i ostalim „anti“-gledateljima najavljivalo u programima televizije Z1 i po mrežama.

4) Osim tradicionalno crveno-autonomaške i neojugoslavenske Istre, najgore je s hrvatsko-identitetskoga i hrvatsko-integrativnoga gledišta prošao „glavni grad svih Hrvata“, gdje je trijumfirao, premda tu još nije kraj izborne priče (čeka nas drugi krug izbora za gradonačelnika) Možemo, dok je HDZ doživio još jednu katastrofu (koju ne želi priznati, kamoli da bi Herman smjesta dao ostavku, a još manje želi priznati da je zapravo pomogao Tomaševiću pobijediti, kao što je prethodno pomogao i Milanoviću, a ovaj prethodno na saborskim izborima pomogao HDZ-u odnosno Plenkoviću), ostavši treći sa svojim Mislavom Hermanom, iza Marije Selak Raspudić (koja ulazi u drugi krug), gdje se SDP „spasio“ tako što se ’šlepao’ uz Tomaševića i Možemo i s njima bio na koalicijskoj listi, gdje su bivši najbliži Bandićevi suradnici potučeni do nogu, gdje odmetnik od SDP-a D. Bernardić nije uspio dosegnuti 10 posto i gdje je Tomislav Jonjić sa 6,5 posto uspjeha i kao kandidat za gradonačelnika i kao nositelj liste za Skupštinu pokazao domete ukupnoga domoljubno-rodoljubnoga i (retorički ili stvarno) radikalno hrvatskoga biračkog tijela, koje se inače voli smatrati reprezentantom glavnine odnosno matice hrvatskoga naroda. Kaj god!

5) Općenito, radikalna rodoljubna i ona umjereno (Most npr.) domoljubna, desna, pravaška, demokršćanska, suverenistička alternativa HDZ-u doživjela je općenito bolan, a nerijetko i sramotan neuspjeh. Uz ostalo, i njezina razmrvljenost i različite koalicije u koje su ulazili u ovoj ili onoj županiji pridonijeli su njihovoj neuvjerljivost te nemotiviranosti velike većine glasača da za njih glasuju ili da uopće glasuju. Stoga bi bilo logično očekivati da sve stranke te opcije proglase stečaj odnosno da popadaju sva njihova vodstva, osim vodstva DP-a, koji se oportunistički, ali unosno šlepao uz HDZ i tako realno ’prešišao’ sve svoje izazivače i napadače na nacionalnoj desnici.

6) Dugogodišnje razbijanje i iznevjerivanje nacionalno-desne alternative HDZ-u sada je pokazalo svoju stvarnu svrhu: pomoglo je ovom anacionalnom, europejskom, globalističkom i ujedno autokratskom HDZ-u da se iznova, i to pod vodstvom Plenkovića, Obuljen-Koržinek i takvih, ponovno potvrdi kao stožerna snaga Hrvatstva, a i katoličkoga hrvatstva, što je posebno cinično. Čak je i u Imotskom, koji se smatrao jakim uporištem nacionalne, a po nekima i „ustaške“ desnice, pa tako i T. Jonjića osobno, HDZ pobijedio već u prvom krugu, dok su Jonjić i ostali nacionalni desničari i takve stranke ostali kratkih rukava, praktički osramoćeni izbornim rezultatima. Tu ni veličanstven Thompsonov koncert nije pomogao, kao što ni očekivani Thompsonov koncert u Zagrebu nije nimalo pomogao desnici ni u Zagrebu. HDZ ima opet monopol na Hrvatstvo, ono je doduše u Zagrebu i još ponekom području izrazito gubitničko i strano tijelo, a svi ostali koji se pozivaju na hrvatstvo, nacionalne interese i katolicizam, osim možda u ponekoj niši, pokazali su se kao nebitni ili kao zanemarivi. To je ironija sudbine, paradoks, možda i apsurd, ali to je tako.

7) Na ovim izborima sudjelovalo je nebrojeno mnoštvo stranaka u koalicijama, a i „nezavisnih lista“. U Zagrebu npr. nijedna stranka osim Radničke fronte komunistice Katarine Pejović nije izašla na izbore sama. Nevjerojatna koalicijska šarada i zbrka, koja se poslije obično pokaže i kao izborna prijevara. A sve bi se to vrlo jednostavno spriječilo da neka vlada odnosno saborska većina donese zakon kojim zabranjuje predizborne koalicije. Kao što takav zakon postoji i vrlo dobro funkcionira desetljećima recimo u Njemačkoj. Broj od nekih 170 stranaka naglo bi se desetkovao te bismo na izborima znali s kime imamo posla i komu zapravo dajemo svoj glas i svoje povjerenje. Ali ne! Oni koji vladaju Hrvatskom žele i dalje zbrku i lov u mutnom – da bi na temelju toga i na temelju recimo 20-ak posto osvojenih glasova mogli slavodobitno govoriti kako Zagreb, Split i mnogi drugi hoće upravo njih. I kako bi se mnoštvo posve rubnih i zanemarivih tipova i tipica (recimo Dalija Orešković, Anka Mrak-Taritaš ili Anto Đapić) moglo godinama i desetljećima pojavljivati na listama i u medijima i produživati si javni i politički život, iako sami po sebi ne uživaju ni jedan posto ili ni jedan promil potpore birača.

8) Hrvatstvo više nije tema. U Zagrebu je recimo T. Jonjić uz potporu nekih stranaka bio jedini koji je uopće spominjao hrvatstvo ili inzistirao na njemu. I ostao unatoč tomu na 6,5 posto. Drugdje uglavnom nije ni bilo govora o rodoljublju, a gdje su ga ljudi poput Jonjića propagirali, doživjeli su poraze do nogu, osim uvjetno u Vukovaru i vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje su zabilježili neke razmjerno solidne rezultate, ali gdje će nakon drugoga kruga zacijelo morati primijeniti na sebe pouku iz nacionalne epike: „Džilitnu se, ne dohvati cilja!“ Područni i mjesni izbori ionako nisu poligon za rodoljublje, nego za sve drugo osim rodoljublja, a prošli saborski i predsjednički izbori potvrdili su da hrvatstvo, antikomunizam, antijugoslavenstvo, antivelikosrpstvo i slično u Hrvatskoj općenito „nije tema“ (A. Plenković). Oni koji se na takvim izborima pozivaju na rodoljublje očito promašuju metu i sve rodoljube koji se na to zalijepe zapravo neodgovorno vuku za nos dajući im lažna obećanja i time dovodeći zatim do još veće rezignacije među onim domoljubima kojih još ima i kojima nacionalna svijest i pamćenje nešto u politici znače. Jedina realna šansa da sljedeće četiri godine ne gledamo na čelu glavnoga grada zeleno-crvenog liberala i apatrida Tomaševića bila je što šira potpora Mariji Selak Raspudić, koja je među postojeće “interesne strukture” uletjela sa skupinom mladih ljudi poput blistavog meteora. Ta šansa, iako ne velika, ostaje sada za drugi krug zagrebačkih izbora. Sviđala se ona rodoljubima ili ne, ona se pokazala kao jedina imalo realna alterntiva Tomaševiću. No mnogi to i daljene razumiju, nego fantaziraju, a to i jest jedan od razloga tragičnih neuspjeha nacionalnih radikala u realpolitici unatrag već dosta godina, pa i desetljeća.

9) Pred ove izbore primjećivalo se, a ispodpolovična izlaznost to je potvrdila, da u hrvatskom narodu nedostaje oduševljenja za izbore, za stranke i za političare. Osobito im ponestaje entuzijazma kada je riječ o političarima i strankama koje su najradikalniji protivnici dominantnog trija sadašnjega centrističko-ljevičarskog establišmenta: HDZ-SDP-Možemo. Većina birača zapravo više ne mari za izbore, ne mari za politiku, jer ili ne vjeruje strankama i političarima ili je ravnodušna ili ništa bolje ne očekuje ili je zadovoljna ili pak rezignirana sadašnjima stanjem, tko god u Hrvatskoj i po hrvatskim županijama, gradovima i općinama odnosno u državi vladao. Manjina birača odlučuje, a većina te manjine odlučila je ovaj put kako je prethodno opisano. (zag)

Hrvatsko nebo