M. Ljubić: Farsa s međunarodnim ugledom – Priznanje Atlantskog vijeća Plenkoviću – IV. dio

„Primjerice, bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović je iz Hrvatske, ali i iz šire europske regije pozvana isključivo zbog svoje međunarodne prepoznatljivosti u savjetodavna tijela Atlantic Councila [Atlantskog vijeća], jer svojim imenom i ugledom prepoznatim u establišmentu i općoj javnosti, donosi potreban značaj Zakladi, a Pavo Vujnovac je kao regionalni moćnik kome je iz niza razloga nužno pokriće globalnim ugledom Atlantskog Vijeća, morao masno platiti uvrštenje u savjetodavna tijela, kao i samo pojavljivanje na skupovima. Prema neslužbenim a izrazito pouzdanim informacijama, Vujnovac je platio milijun dolara uvrštavanje u savjetodavno tijelo Vijeća, od čega na račun sedamsto tisuća i u kešu tristo tisuća dolara… Na isti način treba gledati priznanja koja dodjeljuje Vijeće. I pažljivo razabrati što Atlanticu donosi priznanje Clintonu, a što Plenkoviću?“ – To uz ostalo ističe u četvrtom nastavku svoje posljednje kolumne na mreži Substack politički publicist i istraživački novinar Marko Ljubić. On otkriva što je zapravo Atlantsko vijeće i u kakvoj je svezi priznanje tog Vijeća Plenkoviću s korumpiranošću hrvatske političke klase, s državnim odlukama, energetikom i financijama, s Pavom Vujnovcem, INA-om, Agrokorom/Fortenovom, s globalističkim i ruskim interesima, s domaćom medijskom propagandom itd. Međunaslove je pri preuzimanju kolumne umetnulo Hrvatsko nebo.

Danima na Facebooku HDZ vrti sponzorirani video govora predsjednika stranke i Vlade Plenkovića s prigodno smišljenim popratnim tekstom, nakon što mu je bivši kolumbijski predsjednik Andreas Postrana u ime Atlantic Councila u Washingtonu uručio priznanje za lidersku viziju i vodstvo.

Hrvatski mediji, Plenkovićeva „vizija“ i „veličina“, Pavo Vujnovac, LNG, Drobnjak, Dalićka i drugi

Kao i u prethodnim tekstovima, prvenstveno Večernjeg i Jutarnjeg lista, koji su nekoliko tjedana ranije najavili dodjelu toga priznanja, bila je uočljiva pažljiva, no ne i inteligentna selekcija informacija. Neinteligentna zato što danas nije problem zainteresiranima provjeriti o čemu se radi, ali i zato što u Hrvatskoj izvan kontroliranih medija i novinara koji moraju slušati direktive svojih vlasnika, postoje vrlo utjecajni novinari, koje nije moguće spriječiti u razmišljanju, ne tako ugodnom i poželjno planiranom, a izrazito utemeljenom procjenjivanju događaja.

Sve je bilo javno predstavljeno s očitom namjerom da to priznanje bude prepoznato i prihvaćeno kao vrhunski čin potvrde najvišega mogućeg međunarodnog ugleda Andreja Plenkovića, posve u skladu s narativom koji se o njemu osmišljavao i promicao intenzivno još tamo od kasnoga proljeća 2016., nešto pažljivije i par godina ranije, naročito od ruske aneksije Krima, a kome je, kako sam u prethodnim nastavcima ovoga serijala detaljno elaborirao upravo Milanović služio kao antipod zbog kojega su ozbiljna promišljanja potiskivana u posve sporedni plan.

Jer, da bi Plenković mogao biti nekritički ugledan, morao je netko biti jednako tako neugledan, pa je ta uloga namijenjena Milanoviću. Paralelno s tim u javnosti su se pojavljivali tekstovi “kolumne” kao ona dugovječnog diplomate Drobnjaka, kojim se u prvi plan ističe “epohalno vizionarstvo hrvatske diplomacije” vezano uz inicijativu Tri mora, zatim LNG terminal na Krku kao zakonito dijete te inicijative, sve naravno pažljivo sračunato za potvrdu te liderske vizije Andreja Plenkovića i njegovog dolaska na čelo HDZ-a. Pri tome se grubo zanemaruje, potiskuje u drugi ili treći plan stvarno liderstvo, ono bivše predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, koja je očito i danas tiha prijetnja projekciji nezamjenjivog i sudbonosnog vođe. No o tome drugi put.

Što se to točno događalo 8. svibnja, na dan savezničke pobjede nad Hitlerom, na dan rođenja bl. Alojzija Stepinca i na dan izbora kardinala Prevosta za Papu Lava XIV. kad je s balkona bazilike sv. Petra svijet osvojio osmijeh hrvatskog kardinala Vinka Puljića, osmijeh koji nisu organizacijski obilježili Pavo Vujnovac, Martina Dalić i Andrej Plenković, niti su mogli bez obzira na sve novce ovoga svijeta?

Index će, jedini iz tzv. mainstreama, te događaje u Washingtonu dovesti u vezu s Pavom Vujnovcem i otvoreno posumnjati u narav te nagrade, pa će Pavo preko svoga PPD-a demantirati da je kupovao plin za cent radeći budale od sebe, jer je neupitno potvrđeno na najslužbenijoj razini da su bili uz Barbarić-Plenkovićev HEP apsolutno najvažniji akter te ružne afere, kolokvijalno, pa i službeno prozvane “Plin za cent”, afere u kojoj je najviša plaćena cijena “viškova plina”, koji dokazano nisu bili viškovi, bila najmanje pet, do deset puta niža od tržišne, pa je licemjerno i cinično tvrditi da nisu plin plaćali cent po megavat satu, kao da je manji kriminal plaćati ga pet ili osam eura!? Zatim se u tim događajima pojavljuje i poslovna Plenkovićeva “Pavinica” Martina Dalić s paradržavnom Podravkom, “Pavinica” zato što je sudbinski promovirano “spašavanje Agrokora” bez aktiviranja državnih resursa koje je ona predvodila usko i nekorektno surađujući s famoznom grupom BORG, osam godina kasnije tiho vraćeno u državni ili paradržavni portfelj Podravke u vlasništvu Obaveznih mirovinskih fondova s novom deklaracijom o vraćanju teško okljaštrenog i preimenovanog vlasništva pod kontrolu “naroda” uz promociju novog “Todorića” Pave Vujnovca, koja je po javno dostupnim podacima uz PPD financirala gala večeru dodjele priznanja Plenkoviću, u elitnom washingtonskom hotelu za oko šesto uzvanika.

Koga sve od prijašnjih  dobitnika priznanja Atlantskog vijeća vlada i mediji prešućuju – i zašto

Večernjak i Jutarnji, zatim HDZ, te Vlada na svojom stranicama, potkrjepljuju značaj priznanja Andreju Plenkoviću navodeći prethodne laureate Clintona, Busha, Blaira, Draghija, Stoltenberga, von der Leyen, a ne navode primjerice bivšega predsjednika Gabona Alija Bonga Ondimbea kao dobitnika priznanja Atlantic Councila, što je izazvalo ozbiljne američke i globalne potrese, te žestoke reakcije utjecajne Zaklade za ljudska prava zbog te odluke. Bongo je bio “zamoljen” odreći se nagrade usred kontroverze oko predsjedničkih izbora u Gabonu 2016. godine. Večernjak, Jutarnji, Vlada i HDZ naravno ne ističu uz nabrijana zvučna imena svjetske politike niz sličnih financijera i laureata, niti ističu da je istoga dana nagrađen i ukrajinski oligarh Victor Pinchuk, predstavljen kao filantrop, inače krajnje kontroverzna osoba, zet bivšega predsjednika Leonida Kučme, iza koga su u Ukrajini ostali golemi pretvorbeni repovi s nizom bezuspješnih pravosudnih trakavica i koji je silne milijarde dolara sklonio u London, posvetivši se – filantropiji, a s nizom oligarha ostavljajući iza sebe državnu i nacionalnu pustoš. Podsjećanja radi, najpoznatiji filantropi u svijetu su sicilijanski donovi tamošnje Cosa Nostre, koji grijehe tradicionalno otkupljuju golemim donacijama Crkvi, ali i humanitarnim udrugama i zakladama.

Nigdje u tim slavodobitnim objavama javnost neće vidjeti racionalno pitanje – kakvo je to “poštovanje” i kako Plenković u govoru ističe “priznanje Hrvatskoj”, kad ti nagradu uručuje bivši, krajnje kontroverzni predsjednik teško korumpirane Kolumbije Andrés Pastrana, koji je za Clintonovu administraciju i za američke gigante Chevron Corporation i ExxonMobile potkopao brazilski zakonski prijedlog da se Petrobrasu dodijeli koncesija za eksploataciju nafte na brazilskoj obali. Čovjek koji u ime Atlantic Councila dodjeljuje priznanje Plenkoviću, s tim kako Plenković tvrdi i Hrvatskoj, naziva Plenkovića “svojim dragim prijateljem”, a poznat je kao čovjek koji je s čelnog mjesta naroda Kolumbije obavljao vrlo ružne destrukcije latinoameričkih državnih programa istovremeno besramno trošeći državne resurse na financiranje svoga “međunarodnog ugleda”, kojim si je priskrbljivao nagrade za “lidersku viziju” kao primjerice u Poljskoj za vrijeme prvog premijerskog razdoblja Donalda Tuska, globalističkog pacifikatora Poljske, rame uz rame s jednako takvim Ukrajincem, a na to sve organizacijsko-logistički utječu recimo Burisma Holding iz Ukrajine proslavljen u aferi Bidenovog sina, PPD Pave Vujnovca iz Hrvatske ili Pfizer, čije “trgovačko” djelovanje s Europom, pa i Hrvatskom preko von der Leyen i na kraju Plenkovića, upravo poprima epilog nezapamćene koruptivne afere teške nekoliko milijardi eura, koja se upravo kotrlja Europom.

U tom kontekstu priznanje Atlantic Councila predsjedniku Vlade Plenkoviću dobiva sasvim drugo, potpuno neželjeno značenje Hrvatskoj, jer zemlju stavlja rame uz rame s globalno prepoznatim razorenim državama i liderima čija je “vizija” baš vodeća uloga u tom razvaljivanju državnosti, koje se koliko toliko pristojan svijet nastoji kloniti. Jer, što to povezuje Kolumbiju, Hrvatsku, Ukrajinu i recimo Pfizer?

Samo i jedino najdublji dojam korupcije i nedostatka državne vizije, odnosno odgovornosti u odlučivanju.

Koncept američke zaklade: Angažiranje ugleda domaćih uglednika, uz pogodovanja, te pozamašno plaćanje od onih koji su željeli ući u taj krug, a nisu imali ugled

No, idemo malo ljudima predstaviti za početak Atlantsko Vijeće ili Atlantic Council, koga se očito selekcijom podataka nastoji predstaviti nekom vrstom produžene prirodne ruke američke državne administracije, čije se aktivnosti, pa onda i priznanja kao u ovom slučaju predstavljaju – američkim, s očitom tendencijom shvaćanja “državnim”.

Atlantic Council svakako jest jako utjecajan think tank, zaklada koju je američki financijsko-energetski i trgovački establišment uz ozbiljnu pozadinsku pomoć države preko svojih agencija i bliskih kadrova formirao još tamo 1961. godine, a kako i priliči, temeljna nakana i cilj je bio preko nedržavnih interesnih organizacija utjecati, s jedne strane selektivnim pogodovanjem kod američkih državnih administracija ciljanim faktorima diljem svijeta, u početku naročito Europe, a zatim sve više Bliskog Istoka, Azije, Afrike i Južne Amerike, s druge strane klasičnom prodajom toga svoga utjecaja u administracijama, za vodeće kompanije i za samu Ameriku, ostvarivati snažna, u većini slučajeva neprincipijelna, uporišta u tim dijelovima svijeta. Kao i svaka pažljivo osmišljena zaklada, a takvih u Americi ima na desetke, ako ne i stotine, počivala je na okupljanju interesnih vrlo uglednih srodnika koji su mogli privući svojim imenom i ugledom ozbiljan međunarodni interes, pa je tako i koncipirano funkcioniranje i financiranje Zaklade, kojoj su za uspješno funkcioniranje u Washingtonu i prezentaciju utjecaja u svijetu, pogotovo u državama i regijama u kojima je blještavilo i financijsko-organizacijska prezentacija Amerikanaca, bila vrlo koristan instrument unutarnjo-društvenog i državnog šminkanja statusa tamošnjih lidera.

Koncept se zato svodio na angažiranje ugleda, ako je potrebno i uz pogodovanja i plaćanje, te plaćanje pozamašnim sredstvima onih koji su željeli ući u taj krug, a nisu imali ugled. To je inače u Americi legalan, već tradicionalan i općeprihvaćen model djelovanja.

Po tom kriteriju su se osmišljavala i priznanja, pa je stvar prestiža i ostvarivanja vrhunske globalne prezentacijske pozicije bilo dodijeliti priznanje američkom predsjedniku Clintonu ili Bushu, britanskom premijeru Blairu, čime je Zaklada postizala vrhunske globalne reference, ali i nagraditi ljude koji su svoja priznanja morali izravno ili neizravno masno platiti, kako bi se doveli u red nagrađenih državnih i globalno prepoznatih “veličina”, odnosno ljude od kojih se očekivala potpora u njihovim regijama ili zemljama za ostvarivanje interesa nekoga od moćnih dionika Zaklade, ili same američke državne administracije, naravno, u tom slučaju uz nagodbu kojom bi administracija namirila potrebe Zaklade.

Kolinda Grabar Kitarović, Pavo Vujnovac, Clinton i Plenković

Na isti način je Zaklada aktivirala i promovirala članstvo upravnih i savjetodavnih tijela, s vrlo brojnim imenima iz cijeloga svijeta, među kojima se razlikuju imena angažiranih uglednika kojima se podmiruju troškovi angažmana jer svojim neovisno ostvarenim ugledom služe brendiranju Atlantic Councila i uvrštenih utjecajnih ljudi i regionalnih moćnika, koji su vrlo skupo plaćali uvrštavanje u taj krug radi korištenja toga ugleda.

Primjerice, bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović je iz Hrvatske, ali i iz šire europske regije pozvana isključivo zbog svoje međunarodne prepoznatljivosti u savjetodavna tijela Atlantic Councila, jer svojim imenom i ugledom prepoznatim u establišmentu i općoj javnosti, donosi potreban značaj Zakladi, a Pavo Vujnovac je kao regionalni moćnik kome je iz niza razloga nužno pokriće globalnim ugledom Atlantskog Vijeća, morao masno platiti uvrštenje u savjetodavna tijela, kao i samo pojavljivanje na skupovima. Prema neslužbenim a izrazito pouzdanim informacijama, Vujnovac je platio milijun dolara uvrštavanje u savjetodavno tijelo Vijeća, od čega na račun sedamsto tisuća i u kešu tristo tisuća dolara. Drugim riječima a sasvim razumljivo svakom čovjeku, Kolinda Grabar Kitarović svojim imenom donosi potreban ugled i značaj Atlantic Councilu, a Pavo Vujnovac je morao masno platiti da bi se javno koristio ugledom koji počiva na imenima kao Kolinda Grabar Kitarović.

Na isti način treba gledati priznanja koja dodjeljuje Vijeće.

I pažljivo razabrati što Atlanticu donosi priznanje Clintonu, a što Plenkoviću?

Što vi mislite?

Tko su bili najveći donatori Atlantskog vijeća

Da je to tako ne skriva ni Atlantic Council, koji javno objavljuje strukturu na kojoj je i po kojoj je sačinjen, na kojoj funkcionira. Pa tako možemo pročitati da su njihovi najveći donatori, recimo u 2015. i 2016. godini bili američka milijunašica Adrienne Arsht (izvršna potpredsjednica Zaklade), libanonski milijarder Bahaa Hariri (brat libanonskog premijera Saada Haririja) i Ujedinjeni Arapski Emirati, pri čemu valja spomenuti da je uobičajena praksa bogatih kraljevina Bliskog Istoka da ulaganjima u niz sličnih Zaklada ili think tankova u Americi ostvaruju svoje interese u SAD, s tim i u svijetu, što u kontekstu pozadinskih sporova oko Fortenove izneđu arapskog investitora iz Dubaija Alketbija i posredno preko Vujnovca i Peruška same hrvatske države, nikako ne nudi svijetlu perspektivu Hrvatskoj. Tu želim naglasiti stalno inzistiranje Vujnovcu krajnje propagandistički odanog Nacionala i Bere Jelinića, koji niz pravosudnih inicijativa Alketbija predstavljaju “obijesnim sudovanjem”, polazeći od toga da Alketbi nerazumno razbacuje stotine tisuća dolara jer nema pametnijeg posla i jer ne vodi računa o svome interesu, što samo idioti mogu progutati, ito potpuno pijani i sluđeni. Burisma Holdings, poznata po plaćanju Bidenovom sinu honorara od 50 tisuća dolara mjesečno za “usluge” donirala je Atlantskom vijeću 100.000 dolara godišnje tijekom tri godine počevši od 2016.

Potpuni popis financijskih sponzora uključuje mnoge vojne, financijske i korporativne skupine diljem svijeta, koje od Atlantic Councila očekuju lobističke usluge u američkoj administraciji i pristup američkom establišmentu, a jedini kriterij je da nisu službeno proglašene terorističkim skupinana i organizacijama, te da nisu pod službenim sankcijama SAD. Stvarno i metaforički slobodno mogu biti i ljudožderi, to nikoga ne zanima, otprilike kao kod tzv. Molitvenog doručka, te niza sličnih događaja vodećih američkih stranaka, kakav je nedavno bio na Floridi, gdje Vučić nije ni uz plaćanje mogao ući kao strani državnik. Usprkos svemu, niz je slučajeva ozbiljne kompromitacije aktivnosti toga thin tanka, a navest ćemo jedan iz 2023. godine. Uz spomenute, vodeći su donatori Facebook, britanska Vlada, sama Vlada SAD-a, koji su samo u 2019. godini donirali oko 5,5 milijuna dolara. Uz već spomenute, donatori koji su dali više od milijun dolara bili su American Securities Foundacion, Goldman Sachs, The Rockefeller Foundation i Commonwealth and Development Office, a iza tih donatorsko-financijskih transakcija su svako malo izbijali i ozbiljni skandali kao u slučaju iz 2022. i 2023. kada je Atlantic Council bilo suorganizator i pokrovitelj tzv. Globalnog foruma o sigurnosti hrane, čiji je financijer bila zaklada obitelji Gaurav i Sharon koju vodi Gaurav Srivastava zbog špijunske afere Guarava Srivastave.

Tada su pritisnuti teškom međunarodnom kompromitacijom iz Atlantic Councila objavili da su vratili sredstva Srivastavu.

Tipična establišmentska američka lobistička interesna skupina, sklonija onima koji su protiv Trumpa i promicatelj agende LGBT+

Dakle, sve navedeno jasno govori da je Atlantic Council nesumnjivo utjecajna establišmentska tipična američka lobistička interesna skupina, sklonija antitrumpovskom establišmentu i demokratima nego njegovom aktualnom republikanskom pokretu s kojim iz pragmatičnih obostranih razloga nije u neprijateljstvu, ali da njihovo djelovanje i projektirani interesi nemaju puno veze s autentičnim i prihvatljivim liderstvom i državnim politikama nacija čije su predstavnike pod vrlo rastezljivim okolnostima i kriterijima spremni nagraditi. Atlantic Council je svojevremeno uspostavio usku suradnju s mađarskim predsjednikom Vlade Orbanom, no Orban je prekinuo tu suradnju i doslovno potjerao Atlantic Council kad su pokušali nametnuti njemu i Mađarskoj neprihvatljivu LGBT+ agendu i na njoj projektirani poredak ljudskih prava.

Nikakve dvojbe nema, na temelju baš svega što je relativno lako i pouzdano doznati o modelu djelovanja Atlantic Councila, samim tim i o priznanju koje je uručeno 8. svibnja u Washingtonu hrvatskom predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, da to priznanje nije izraz respekta prema Hrvatskoj, hrvatskoj državi, još manje narodu. Prema svemu, pa i prema samom događaju i ključnim akterima događaja, to je akt svrstavanja Hrvatske, države i zemlje članice NATO i EU, na vrlo nisku razinu tzv. trećeg svijeta, u rangu s Kolumbijom ili Ukrajinom, pri čemu valja silno razlikovati aktualni ukrajinski ugled izgrađen na empatiji prema borbi i stradanju ukrajinskog naroda, u odnosu na sve dostupne činjenice o potpuno razorenoj državi, daleko više razorenoj višedesetljetnom korupcijom nego ruskom agresijom.

Priznanje Plenkoviću nije priznanje Hrvatskoj, nego svojevrsno poniženje iza kojega se skriva „beskrupulozna prevara plaćena stotinama milijuna eura“

Nitko kome je minimalno stalo do Hrvatske i tko ima minimum samopoštovanja ne bi smio nasjesti na Plenkovićeve riječi da je to priznanje Hrvatskoj, jer je to svojevrsno poniženje naroda i zemlje iza koga se prilično sigurno skriva beskrupulozna prevara plaćena stotinama milijuna eura, prevara lažnog javnog unutarnjopolitičkog projektiranja međunarodnog liderskog statusa čovjeka, koji vrlo izvjesno tu prevaru financira nacionalnim resursima nesagledivih razmjera i posljedica. Bar je to potpuno nerazumno isključiti u kontekstu svega poznatoga iz djelovanja Andreja Plenkovića na čelu Vlade.

Objektivno se nikako ne može ne dovesti u vezu Plenkovićeva totalno štetna i s Marsa vidljivo nodgovorna odluka o kupnji prvotnih 12 milijuna doza Pfizerovog anti-covid cjepiva, te obavezujućoj rezervaciji dodatnih šest milijuna doza na manje od 4 milijuna stanovnika Hrvatske, po cijenama od 12 do 16 eura po komadu, koje je nehotice u Europi izrekla belgijska ministrica zdravstva u jeku pandemije i već tada ozbiljnih sumnji u ponašanje predsjednice EK Ursule von der Leyen, koja je “pregovarala” u ime članica s kompanijom blisko povezanom s njenim suprugom, što je danas predmet međunarodnog pravosudnog predprocesa, s ovim priznanjem Plenkoviću, jer visoki direktori Pfizera sjede u upravnim tijelima Atlantic Councila, koji je isto priznanje dodijelio i Ursuli von der Leyen. Kad tome pridodamo Plenkovićeve bliske odnose s ukrajinskom državnom i oligarhijskom strukturom još iz vremena njegovoga djelovanja u Europskom parlamentu, umotane u gorljivo zalaganje za ukrajinske interese, uz potpuno očiti nerazmjer i nedostatak minimuma senzibiliteta za slične hrvatske interese u međunarodnim odnosima, pri čemu je naglasak naravno na odnosu žrtve nacije i agresorske države, svemu pridodamo opskurnog počasnog ukrajinskog konzula, savjetnika kazahstanskog predsjednika i tko zna koga i čega sve ne, koji je doslovni inventar u Plenkovićevom uredu, vršlja pod njegovim pokroviteljstvom Hrvatskom, “savjetuje” i pokušava “savjetovati” uvijek državne kompanije za golemu naknadu, te voda uz Plenkovićev blagoslov i potporu, ukrajinske pretvorbene oligarhe zemljom s namjerom suspektnih višemilijunskih ulaganja, dok Hrvatska odlukama Plenkovićeve Vlade, bez ikakvih odluka Hrvatskog sabora daje Ukrajini preko 300 milijuna eura pomoći, nitko zdrava razuma ne smije zanemariti potencijalni utjecaj upravo tih struktura pri odlučivanju Atlantic Councila o dodjeli priznanja.

„Pogubna ostavština Plenković-Vujnovčeve državno-korporativne suradnje“, još od Sanaderove Kosorice i Milanovićev-Plenkovićeva Vrdoljaka 

A tek Pavo Vujnovac!?

Čovjek zbog čijih je korporativnih interesa, uvijek oslonjenih na državne politike i državu, Plenković unazad nekoliko godina bio spreman kompromitirati državu i zemlju, što je i činio, kao u ostalom sve Vlade od 2010. godine na ovamo, samo nitko tako brutalno i nasilno kao on, a danas prema nizu opipljivih indicija potisnutih iz gotovo potpuno kontrolirane javnosti, drži praktično sve najvažnije državne politike taocem te interesne skupine, koju Vujnovac personalizira, ali o kojoj nitko nema iluzija da je plod njegove kreacije i konačnog utjecaja. Ispod zastrašujuće kontroliranih medija, koji s klackalice lijevo desnih sentimenata i spinova utemeljenih u namjerno zacementiranim razvalinama nacionalnog identiteta između fašizma i antifašizma, pod Vladinom i pseudovladinom kontrolom u tzv. mainstreamu, te Vujnovčevom kontrolom na desnici kronično zamućuju horizonte nad Hrvatskom, valja se potencijalno pogubna ostavština Plenković-Vujnovčeve državno-korporativne suradnje, u kojoj je Vujnovac preuzimao prostor i stratešku infrastrukturu s golemim financijskim benefitima i uvijek uz potporu državnih resursa, pri čemu je uloga OMF-a s milijardama nacionalnih eura bila i ostala ponajvažnije uporište, a država je svojim politikama, zakonskim i podzakonskim aktima, te utjecajem na odluke kompanija u državnom vlasništvu, eliminirala svaku zaprjeku i konkurenciju u funkciji nesmetanoga razvoja i eksplozije Vujnovčeve korporacije. Još od odluka o prekidu suradnje s talijanskim energetskim divom Eni iz Kosoričina mandata, zatim izazivanja krize s Mađarima i INA u plinskom biznisu u zemlji pod rukovodnom palicom Milanovićevoga ministra energetike, a kasnije Plenkovićevoga vladajućeg stupa Vrdoljaka, preko isforisiranih i nejasnih, uvijek gubitničkih arbitraža sa stotinama milijuna eura šteta, preko suspektnih poslovnih i državnih odluka državnih energetskih korporacija i agencija za vrijeme Plenkovića, preko sad već očitoga kruga prevare u „saniranju” Agrokora, s javno dostupnim informacijama o nedjelima teškim milijarde eura šteta, preuzimanja strateških luka, energetskih objekata i energetske infrastrukture, pa do potencijalno zastrašujućih arbitraža s Todorićem i Alketbijem, koje bi i zemlju s neusporedivo snažnijom ekonomijom mogle baciti na koljena.

Plenković, Vujnovac i „prepoznata politička perverzija koja u Hrvatskoj traje godinama s pozicija državnih vlada“

To je stvarna vizija lidera Plenkovića.

Toj stvarnoj viziji je kao kruh potrebna dnevna doza iluzije, stalna projekcija fantazije i manipulacije, koja se mora producirati kako bi se ovaj vulkan ispod površine mogao držati prikrivenim, usprkos povremenim erupacijama.

Ljudima koji poznaju narav Atlantic Councila i načela na kojima počiva američka politička struktura, pa čak i tako na prvi pogled suprotstavljena kao Bidenova i Trumpova, bilo je tragikomično gledati unazad nekoliko godina silovito i prilično banalno nastojanje Vujnovca uvaliti se pod neki zvučni američki dizajn, kako bi i sebi, ali i Plenkoviću, bar djelomično oprao leđa i prste od smrada ruskih energenata i Azimovljeve savjetodavne demokracije, koja se prikrivala ispod urlanja „Slava Ukrajini”. Kad je unazad nekoliko godina Vujnovac prvi put plativši pristojnu kotizaciju došao u Washington na godišnji skup Atlantic Councila o energetici, nekadašnji Trumpov operativac Amos Hochstein specijalist za energetske operacije u svijetu i jedan od daleko najvažnijih ljudi za realizaciju LNG terminala, danas hvaljenog infrastrukturnog strateškog punkta, koga je Milanovićeva Vlada odbacivala, a Plenković slijedio politiku Angele Merkel, te Azimova, Gazproma i Vujnovca u Zagrebu i nije htio prstom mrdnuti za njega, samo što nije zapovjedio zaštitarima i organizatorima da Vujnovca uzmu za tregere i istresu na susjednoj aveniji. Tada je Hochstein bio u ulozi Blinkenovog savjetnika za energetiku.

Ništa se do danas nije promijenilo, a baš zbog Vujnovca i prepoznate političke perverzije koja u Hrvatskoj traje godinama s pozicija državnih vlada, s kratkim interregnumom na poziciji predsjednice Republike kad je Kolinda Grabar Kitarović obnašala tu dužnost, pa po svemu sudeći zato i eliminirana svim mogućim načinima udruženim korporativno-političkim snagama koje su dovele do raspodjele državne moći između „neprijateljskog” dvojca Milanovića i Plenkovića, ni Milanović ranije, ni Plenković tijekom devet dugih godina nisu kročili nogom u američke vrhunske državne prostore.

Niti će.

Plenković dva dana boravio u Washingtonu, a svi su ga američki državni dužnosnici izbjegli – „a smijemo se Vučiću“

Potpuni je debakl organizacija igrokaza s priznanjem za liderstvo predsjedniku Vlade savezničke države iz NATO-a, koji dva dana boravi u Washingtonu, priznanje je najavljeno najmanje mjesec dva dana ranije, a baš nitko od američkih državnih dužnosnika nije ni pomislio primiti bar na minutu i kurtoazno Plenkovića, usprkos „jednom od najznačajnijih think tankova” koji mu dodjeljuje „visoko globalno odlikovanje”. Na HDZ-ovim i Vladinim stranicama se može vidjeti posve sigurno kurtoazni susret Plenkovića i američkog ministra energetike na samome događaju uručenja priznanja, a objavljuju se susreti Plenkovića s ultraljevičarskom možemovskom demokratskom kongresnicom iz Californije, kao znak „prijateljskih odnosa” SAD-a i Hrvatske. Uz informaciju da je iznenada otkazan dogovoreni sastanak predsjedavajućeg Zastupničkog doma Kongresa Mika Johnsona i Plenkovića, jer je Amerikanac morao na iznenadni sastanak s – Trumpom!

A smijemo se Vučiću!

Zanimljivo je gledati, uz prvotnu promociju „Plenkovićevog priznanja” u Jutarnjem i Večernjaku, kad su vjerojatno Plenković i suradnici očekivali bar donekle pristojniji epilog washingtonske avanture i po svemu, bar susret s predsjedavajućim Zastupničkog doma američkog Kongresa, što bi opet bilo ispod svake razine i minimuma respekta američke administracije prema hrvatskoj Vladi, ali bi poslužilo propagandistima da uz zvučnu nagradu i uz ugledna imena prethodnih laureata sa skrivenim „ljudožederima” i poglavicama nositeljima istoimenih zvučnih nagrada Atlantic Councila, predstave to kao još jedan uspjeh i priznanje „najvišeg državnog ugleda Hrvatske u povijesti” uz lamentiranje o „strateškom savezništvu i prijateljstvu” Hrvatske i SAD-a, kako su se uočljivo mainstream mediji povukli iz bildanja značaja toga priznanja, pri čemu je uočljiva defanziva bila na programima televizija s naciconalnom koncesijom, pogotovo HTV-u.

Priča o velikom uspjehu, a zapravo o debaklu, prodaje se hadezeovcima, dok je gala-večeru za 600 uzvanika platila Martina Dalić odnosno – državna Podravka

Zato je ta priča namijenjena samo hadezeovcima, kojima se dijeli plaćenim oglasima preko mrežnih poslužitelja, kako bi bilo manje propitkivanja a više slavljeničkog raspoloženja. Nastojao se kontrolirati debakl i javni odjeci istoga, pogotovo postavljanje pitanja – je li Plenković u svoj ugled s potvrdom Atlantic Councila platio najveću cijenu ikada, mjerenu milijardama eura, što izravnih što neizravnih „investicija”.

Sve su prilike da jest.

Da bi šlag na torti bio uvjerljiviji, a okruženje prirodnije, gala večeru je navodno „na poziv Atlantic Councila” platila Martina Dalić, odnosno – državna Podravka, uz pripomoć Pave Vujnovca. Krug se zatvorio na logičan i najperverzniji mogući način.

Gdje će suza već na oko, jel tako!?

Zaključno, hoćemo li se kladiti da o ovim stvarima ni jedne jedine riječi nećete naći na stranicama i u emisijama Plenkovićevih „ljutih neprijatelja”, ni na ljevici, ni na desnici pogotovo, te da o svemu ni zucnuti neće Milanović, te stari i novi Radićevi „desničari” koji hrvatskom narodu sveudilj nude suverenitet, samopoštovanje i dostojanstvo. A rijetko je kada država i nacija doživjela takvo globalno poniženje!

Marko  Ljubić

Substack/Hrvatsko nebo