Što čeka Kurde nakon raspuštanja PKK-a i zašto najveći narod na svijetu bez vlastite države opet ostaje na vjetrometini? (1)

Nakon 41 godinu sukoba Kurdska radnička stranka (PKK) objavila je vlastito raspuštanje i kraj oružanog djelovanja. U Ankari taj potez nazivaju povijesnim preokretom. O tom događaju, PKK-u, Kurdima i turskoj politici piše Burak Ünveren na portalu medija Deutsche Welle (DW). Ujedno, dajemo kao Hrvatsko nebo opširan prikaz – u trima nastavcima – novije povijesti Kurda te političkih i vojnih bitaka koje su dosad vodili za ostvarivanje vlastitih prava na priznanje, slobodu i identitet odnosno na vlastitu državu ili na političku autonomiju te prikaz njihove borbe za politička, manjinska i kulturna prava, a i za fizički opstanak, u četirima državama: Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu.

Kurdska radnička stranka (Partiya Karkerên Kurdistanê, PKK) objavila je kako prekida oružanu borbu i raspušta svoju organizacijsku strukturu. Tijekom više desetljeća ona se sukobljavala s turskom državom, a ova odluka odgovor je na poziv njezina vođe Abdullaha Öcalana, zatočenoga već godinama u zatvoru u Turskoj.

U priopćenju se navodi kako je izvanredni kongres održan od 5. do 7. svibnja zaključio da je dugogodišnji otpor „uspio privesti kraju politiku poricanja i uništavanja kurdskog identiteta”, pri čemu se misli na politiku koju je protiv Kurda, njihova priznanja i stvaranja kurdske države vodila u kontinuitetu turska država.

Kurdi – najveća etnička skupina na svijetu bez vlastite države

Kurdi su jedan od autohtonih naroda koji nastava dijelove peterih država na mezopotamskih nizina i po gorjima: u današnjoj jugoistočnoj Turskoj, sjeveroistočnoj Siriji, sjevernom Iraku, sjeverozapadnom Iranu i jugozapadnoj Armeniji. Oni danas tvore osebujnu zajednicu, ujedinjenu zajedničkom rasom, kulturom i jezikom, iako nemaju svoj ujednačen, standardni jezik odnosno dijalekt. Pridržavaju se niza različitih vjeroispovijedi i svjetonazora, no većina su sunitski muslimani.

Procjenjuje se da Kurda ima između 30 i 45 milijuna, ali točan broj teško je utvrditi zbog različitih izvora i izostanka službenih statistika u nekim zemljama. Oni su najveća etnička skupina na svijetu bez vlastite nezavisne države i uglavnom žive na područjima poznatima pod skupnim nazivom „Kurdistan”. On se prostiru kroz Tursku (u kojoj prebiva oko 15-20 milijuna nji), Iran (oko 8-10 milijuna), Irak (oko 5-7 milijuna), Siriju (oko 2-3 milijuna). Ima ih dosta i u dijaspori, a osobito u Njemačkoj, Švedskoj i nekim drugim europskim zemljama. Ondje se nerijetko bilježe sukobi s Turcima, iz političkih razloga, pa policije zemalja domaćina moraju dosta energije trošiti na preveniranje i suzbijanje nerijetko nasilnih prosvjeda, sukoba i nereda.

Početkom 20. stoljeća mnogi su Kurdi počeli razmišljati o stvaranju vlastite domovine odnosno države – koja se općenito, kao državotvorna ideja, naziva „Kurdistan”. Nakon Prvoga svjetskog rata i poraza Osmanskog Carstva, pobjednički zapadni saveznici dali su ugovorom iz Sevresa g. 1920. propozicije za formiranje kurdske države. No takve su se nade raspršile tri godine nakon toga, kada Sporazum iz Lausanne, koji je odredio granice moderne Turske, nije sadržavao odredbe o kurdskoj državi, nego je Kurde ostavio sa statusom manjine u zemljama u kojima su živjeli. Tijekom sljedećih 80 godina, svaki potez Kurda da uspostave neovisnu državu bio bi brutalno ugušen.

Uzbudljiva i dramatična zbivanja za Kurde unatrag 10-15 godina

Osobito je uzbudljivo i dramatično za Kurde posljednjih 10-ak do 15 godina, tijekom kojih su se našli u procijepu između toga da budu politički uništeni ili pak da se domognu vlastite autonomije ili odcjepljenja određenih teritorija od Turske, gdje ih ima najviše, a isto tako u Siriji. Upravo su oružani sukobi u Iraku i Siriji – kao posljedica zapadne vojne intervencije protiv Saddamova Iraka te sunitske pobune protiv šijitsko-alavitske vlasti u Siriji otvorili opciju stvaranja autonomnih kurdskih teritorija u tim dvjema državama, na područjima koja graniče s Turskom. Ovu je to jako zabrinjavalo: u tomu je vidjela opasnu potencijalnu prijetnju i vlastitoj sigurnosti odnosno teritorijalnom integritetu.

Sredinom 2013. džihadistička skupina Islamska država (IS) – u koju je mnoštvo dragovoljaca i raznih dijelova svijeta dolazilo upravo preko Turske, koja je to prešutno dopuštala i tolerirala – usmjerila je pogled na tri kurdske enklave, međusobno odvojena, ali ne jedna od druge predaleka područja, koje su graničile s teritorijem pod islamističkom faktičnom kontrolom u sjevernoj Siriji u godinama građanskog rata. Stoga je „Islamska država” – Da’eš, ISIL, ISIS – pokretala stalno iznova napade na snage sirijske koalicije predvođene Kurdima. Kurdi su pak uživali i političku i vojnu potporu SAD-a, koji je u Siriji bio vojno samo sporadično prisutan na kopnu. No islamističke su napade do sredine 2014. odbijale Jedinice narodne zaštite (YPG) – oružano krilo Stranke demokratske unije sirijskih Kurda (PYD). Za tu organizaciju Kurdi tvrde da nije povezana s PKK-om, dok Turska cijelo vrijeme tvrdi suprotno, možda i radi izgovora kako bi legitimirala vojne napade na područja pod kurdskom kontrolom u Siriji, a slično tomu i u Iraku.

Napredovanje IS-a u sjevernom Iraku u lipnju 2014. također je uvuklo Kurde u toj zemlji u prekogranični sukob. Uostalom „Islamska država“ djelovala je na područjima obiju država pa je borba protiv nje obuhvaćala mnoga područja i u Siriji i u Iraku. Vlada iračke autonomne regije Kurdistan poslala je svoje „Pešmerge” – vrlo sposobne i hrabre snage sastavljene od muškaraca i žena u područja koja je prethodno napustila iračka vojska. No u kolovozu 2014. džihadisti su pokrenuli iznenadnu ofenzivu pa su se Pešmerge povukli iz nekoliko područja. Pao je pritom niz gradova naseljenih – u pretežno sunitskoj Siriji – vjerskim manjinama, posebice Sindžar (Sinjar), gdje su militanti IS-a ubili ili zarobili tisuće Jezida. Oni su  posebna kurdska etnoreligijska skupina iz Iraka odnosno pripadaju jazdanističkoj sljedbi, formiranoj u drugoj polovini II. tisućljeća na temelju različitih vjerskih tradicija, ali najviše na temelju predislamskih iranskih religijskih učenja.

Borba Kurda u Siriji i Iraku protiv džihadista uz potporu SAD-a

Kao odgovor na džihadističku ofenzivu, multinacionalna koalicija predvođena SAD-om pokrenula je zračne napade u sjevernom Iraku i poslala vojne savjetnike da pomognu Pešmergama. U pomoć su im priskočili i YPG i PKK, koji se već tri desetljeća bori kombinacijom političkih i ustaničkih metoda za kurdsku samostalnost ili autonomiju u Turskoj, a ima baze u Iraku. U rujnu 2014. IS je pokrenuo napad na enklavu oko kurdskog grada Kobanea na sjeveru Sirije, prisilivši desetke tisuća ljudi da pobjegnu preko obližnje turske granice. Unatoč blizini borbi, Turska je odbila napasti položaje IS-a ili dopustiti turskim Kurdima da prijeđu na tursku stranu kako bi se kurdske oružane formacije lakše branile od džihadista.

U siječnju 2015., nakon bitke u kojoj je poginulo najmanje 1.600 ljudi, kurdske snage ponovno su preuzele kontrolu nad Kobaneom u sjevernom, pograničnom dijelu Sirije. One su tada iskazale veliku hrabrost i požrtvovnost. Kurdi – boreći se zajedno s nekoliko lokalnih arapskih inovjerskih milicija pod zastavom saveza Sirijskih demokratskih snaga (SDF) prozapadne orijentacije i potpomognuti zračnim udarima koalicije predvođene SAD-om te oružjem i vojnim savjetnicima – zatim su postupno istjerali IS s desetaka tisuća četvornih kilometara teritorija u sjeveroistočnoj Siriji. Tako su uspostavili vlastitu vojnu i političku kontrolu nad velikim dijelom granice s Turskom. Središnja Assadova vlast u Damasku ionako je tada kontrolirala samo manji dio sirijskog teritorija, pa nije mogla utjecati na zbivanja na tim područjima, koja su daleko od Damaska i zapadne Siriji, koja je bila uporište Assadova alavitskog režima.

U listopadu 2017., borci SDF-a zauzeli su prijestolnicu IS-a – grad Raqqa na Eufratu –, a zatim su napredovali prema jugoistoku u susjednu pokrajinu Deir al-Zour – posljednje veliko uporište džihadista na istoku Sirije. Događalo se to dok je rusko uključivanje, poglavito angažiranjem moćna zrakoplovstva, u unutarsirijske oružane sukobe spašavalo Assadovu vlast i omogućivalo protuudar, koji je doveo do gotovo totalnog poraza (para)vojnih formacija „Islamske države” u Siriji.

Posljednji veći „džep” teritorija što ga je držao IS u Siriji – oko sela Baghouz – pao je u ruke SDF-a u ožujku 2019. SDF je pozdravio „punu eliminaciju” samoproglašenog „kalifata” IS-a, ali je upozorio da su džihadističke ćelije spavalice i dalje „velika prijetnja”. SDF-u je također ostavljeno u zadaću odnosno kao teret to da se nosi s tisućama osumnjičenih militanata IS-a zarobljenih tijekom posljednjih dviju godina rata, a i desetcima tisuća raseljenih žena i djece povezanih s borcima IS-a. SAD su pozvale na repatrijaciju stranih državljana među njima, ali je većina njihovih matičnih zemalja odbila primiti natrag dragovoljce IS-a – vlastite državljane.

U listopadu 2019. dolazi do američkog popuštanja Turskoj u Siriji, a na štetu tamošnjih Kurda i njihovih oružanih formacija

U listopadu 2019. američke su se trupe povukle s granice s Turskom nakon što je predsjednik te zemlje rekao da namjerava pokrenuti operaciju uspostave 32 km (20 milja) duboke „sigurne zone” za ’čišćenje’ boraca YPG-a iz te zone, a u svrhu preseljenja onamo do dva milijuna sirijskih izbjeglica, smještenih ili u turskoj ili u Siriji neposredno uz tursku granicu. SDF pod kurdskim vodstvom izjavio je tada da mu je SAD – njegov dugogodišnji saveznik i podupiratelj – „zabio nož u leđa”. Ujedno je upozorio da bi turska ofenziva mogla preokrenuti poraz IS-a u oživljavanje IS-a, te da kurske koalicijske snage više ne mogu borbi protiv džihadista davati prioritet.

Turske invazijske trupe – koje su na formalno sirijski teritorij prodrle bez suglasnosti središnje, službene vlasti u Damasku – i sirijski pobunjenici koji su ušli u taktičko, a možda i u strategijsko savezništvo s Turskom ostvarivali su stalan napredak u prvih nekoliko dana operacije. Kao odgovor, SDF – snage u kojima su Kurdi glavna i vodeća sastavnica – obratio se je sirijskoj vladi (s kojom prethodno nije bio u dobrim odnosima) za pomoć te je postigao dogovor da se sirijska vojska rasporedi duž granice. Sirijska vlada obećala je vratiti kontrolu nad cijelom Sirijom. No turska vojska i dalje je u sjevernim područjima Sirije, a u međuvremenu je pala Assadova vlast u Damasku, pod najezdom džihadista s ’umivenim’ vodstvom, s Turskom u zaleđu. Turske pozicije u Siriji tako su još više ojačale, do te mjere da su se kurdske snage našle u gotovo bezizglednom škripcu.

(Nastavit će se)

Priredio: Z. G.

Povezano:

Erdogan potvrdio da Švedska može u NATO. Kurdi strahuju da će oni platiti “ulaznicu” u elitni klub

Iz stranih Medija/Le Figaro: Kurdi, narod bez države, zaboravljen od povijesti

Hrvatsko nebo