Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (6)

Zaključno nam je reći: Dok podupiratelji Trumpova pristupa smatraju da sve dosad poduzete mjere zbog njezine agresije na Ukrajinu nisu bacile Rusiju na koljena pa stoga treba preokrenuti pristup i metode, pripadnici strukturirane moći koja se, u neimanju preciznijih odrednica, može nazvati „Duboka zapadna država“, i dalje tvrde da je jedini pravi put još snažnije suprotstavljanje Rusiji: političko, vojno, ratno, financijsko, ekonomsko i diplomatsko. U tom se zrcali tradicionalna zapadnjačka arogancija (nadmenost) spram neposlušnim i drskim državama i akterima. Njih se uvijek smatra slabijima i opakijima te ih se mora kažnjavati kako bi pod prisilom priznale podređenost nama, našim ’vrijednostima’ i pravilima igre, plesale kako mi sviramo. Srž je te strategije, čiji nositelji kao da ne primjećuju da su se odnosi moći između Zapada i ne-Zapada u međuvremenu uvelike promijenili: Amerika treba učiniti sve da Ukrajina uđe u pregovore „s pozicije snage“, a Rusija „s pozicije slabosti“. – Je li to dobitna kombinacija, kojom se ostvaruje (naša) pravda, ili je to hazardna igra, „ruski rulet“, skok do ponora?! Na to samo budućnost može pouzdano odgovoriti. Dotad, svatko će braniti vlastitu procjenu. A u politici su, kao što je rečeno na početku feljtona, strateške procjene presudne. One mogu biti „pogođene“ ili „promašene“. Kakve su zapravo, pokaže se naknadno. No tada je kasno za popravni, za „pre-pamećenje“.

Sir Roderic Lyne, koji je 34 godine obavljao diplomatsku službu baveći se Rusijom do g. 2004., u kojoj je od 2000. do 2004. bio britanski veleposlanik, te koji je otad posjetio Rusiji oko 50 puta kao poslovni čovjek, pisac i predavač, a obavljao je i službu povjerljivog tajnika britanskog premijera Johna Majora za područje vanjskih poslova i obrane te bio zamjenik predsjednika promišljaonice Chatam House 2007.- 2016., iznio je 18. ožujka za jedan medij svoju procjenu što će se dalje događati, pod naslovom: Putin’s Dilemma Part 2: „Yes, But…“ (Putinova dvojba, dio drugi: „Da, ali…“). Temeljno pitanje na koje je pokušao odgovoriti odnosilo se na to kako će ruski predsjednik Putin razmišljati o te kako će se postavljati naspram američkoj ponudi o primirju te koji su njegovi širi ciljevi i kako zamišlja budućnost Rusije. Njegova je procjena da Putin „ište ukrajinsku kapitulaciju“, no da Ukrajinci na to ni na odricanje od vlastita teritorija ne će pristati.

Trump „ne može natjerati Ukrajince da se prestanu braniti“, a trajan mir ne će se dogoditi „dok je Putin na vlasti“, tj. „za njegova života“

Lyne smatra da se „sukob ne može jednostavno riješiti poput imovinske transakcije“; Trump „mora uskladiti ruske zahtjeve s minimalnim zahtjevima Ukrajinaca za očuvanjem suvereniteta i sigurnosti njihove zemlje“. On bi mogao prekinuti američku pomoć, u krajnjem slučaju i nametnuti sankcije Ukrajini, „ali on ne može natjerati Ukrajince da se prestanu braniti“. Po njegovu mišljenju, prekid paljbe „moguć je, iako daleko od čega sigurna“, no trajan mir ni puno rješenje „ne će se dogoditi dok je Putin na vlasti, što vjerojatno znači (ne) za njegova života“.

Ukrajinci pak, nastavlja bivši britanski diplomat, „mogu prihvatiti prekid vatre koji vodi u pregovore o nagodbi sve dok to ne podrazumijeva službenu predaju teritorija, ograničenja njihove osposobljenosti da se brane (u što ulazi i to da mogu uvoziti oružje) ili zahtjev za održavanjem izbora do određenog datuma“.

„Samo Putin, a ne Zelenskij ili Trump, ima moć zaustaviti rat“ – a on „ište ukrajinsku kapitulaciju“

Nadalje, on je uvjeren da „samo Putin, a ne Zelenskij ili Trump, ima moć zaustaviti rat“. Pritom se oslanja na poznatu rusku poslovicu, koja glasi: „Ako plešete s medvjedom, niste vi taj koji odlučuje kada će ples prestati – nego medvjed“. Pišući svoj prilog uoči sastanka u S. Arabiji 18. ožujka, koji se najavljivao kao prijeloman, Lyne je hrabro i (pokazalo se) točno primijetio da Trumpova „početna ponuda nije pomaknula Putinovu poziciju ni za jotu“ – premda je stvarao dojam da u ponečemu popušta. On i dalje inzistira na tomu da bi prekid paljbe trebao dovesti do uklanjanja “temeljnih uzroka ove krize“ – a kao temeljne uzroke „ove krize“ on vidi i dalje „postojanje Ukrajine kao suverene države i postojanje NATO-a“.

Zaključak britanskog poznavatelja Rusije glasi: Trumpov dolazak na položaj predsjednika SAD-a za Putina je određena šansa, ali i dvojba: on naime „ište ukrajinsku kapitulaciju“. Dogovor s Trumpom iziskivao bi od njega da „odstupi od svojih maksimalističkih ciljeva“. No Britanac obojicu opominje kako su dosad oba „morala uvidjeti da Ukrajinci nemaju namjeru predati se te da imaju volju i sposobnost pružati otpor još dugo, čak i pod cijenu gubljenja terena, pri čemu uzimaju velik danak u ruskim gubitcima“.

Lyne u predviđanjima ne dodiruje ’sivu’ zonu odnosno u ’zonu sumraka’

U iznesenim ocjenama zrcali se strateško polazište V. Britanije, već dugo najtvrđega ruskog antagonista, i, za sada, većine europskih država, koje je oprečno američkomu ili od njega manje ili više drukčije. Trump je možda spreman platiti visoku cijenu na račun Ukrajine i njezine suverenosti i cjelovitosti da bi s Putinom sklopio strateški sporazum. On će zacijelo nastojati Ukrajinu natjerati da pristane na sporazum pod cijenu odricanja od možda petine teritorija vlastite zemlje. Britanci i mnogi drugi smatraju da Ukrajina na to ne može i ne smije pristati, nego da treba nastaviti borbu, a „koalicija voljnih“, solidarna s Ukrajinom i pozivajući se na međunarodno pravo, da joj u tom obrambenom ratu treba i dalje i još više nego dosad pomagati na sve moguće načine.

Lyne predviđa da bi takvo držanje vjerojatno značilo daljnje napredovanje ruskih snaga, ali i njihove daljnje velike gubitke u ljudstvu. Dalje od tih predviđanja on ne ide; ne razmatra kao moguće opcije ni ruski poraz, ni ukrajinski gubitak rata, ni prevelik gubitak teritorija u nastavku rata, ni ruski napad na zemlje koje se istaknu u pomaganju Ukrajini ni eventualnu upotrebu strateških oružja, pa i nuklearnoga, protiv njih ili protiv same Ukrajine. On tu ’sivu’ zonu odnosno u ’zonu sumraka’ ne dodiruje. Što, naravno, ne znači da je nije svjestan i da o njoj ne raspravlja u povjerenju s bliskim kolegama i prijateljima koji, kao i on, pripadaju establišmentu ili plemstvu.

Odakle Britaniji pouzdavanje u to da ju Rusija ne će napasti nuklearnim oružjem?

Iako su iz Moskve dosad već više puta prijetili Britaniji, kao sili najeksponiranijoj u proturuskoj politici i retorici, nuklearnim udarom, pri čemu im je Medvedev ’crtao i vraga na zidu’ u smislu da se jednim ’Orešnikom’ izbriše London ’s lica Zemlje’, službeni i manje službeni London ostajao je na te prijetnje uglavnom ravnodušan. U što su se pritom pouzdavali, odakle im tolika (samo)uvjerenost da Moskva doista ne će posegnuti za takvim razornim udarima, to ostaje nepoznato.

Znademo da Britanija ima nuklearno oružje, doduše višestruko manje njega i ostaloga negoli Rusija, no pouzdavati se toliko u zdrav razum u Moskvi ili riskirati nuklearno razaranje vlastite zemlje sa sviješću da će ona prije uništenja uspjeti ponešto uništiti uzvratnim udarom u neprijateljskoj Rusiji, to i nije neka utjeha ni ohrabrenje, a kamoli izvor britanske sigurnosti u dosljedno tvrdu odnosu spram Rusiji. A takav odnos ima već dugo kontinuitet u britanskoj politici, unatoč svim dosadašnjim promjenama vlada i vlastitih politika. Sličnu poziciju drži i sličan rizik preuzima Macronova Francuska, no ta zemlja već dugo nije dosljedna ni postojana u onomu što hoće, prevrtljiva je.

Lyne je pritom čvrsto uvjeren da „Zapad ne tretira Rusiju nepošteno“, no da negativan odnos spram Rusiji proistječe iz vrijednosnog sustava kakav ima Zapad, kao što se može čuti u priloženom videu, koji prikazuje njegov nastup u raspravi u možda najuglednijem svjetskom debatnom klubu, Oxford Union.

Ključ za postizanje mirovnog rješenja: „da Ukrajina uđe u pregovore s pozicije snage, Rusija s pozicije slabosti, a Sjedinjene Države s pozicije utjecaja na obje strane.“

Bez daljnjeg navođenja takvih ocjena i citata unedogled, dosad su već dovoljno prikazane temeljne pozicije obiju strana. Političku strategiju ove druge, nazovimo ju „ratobornom“ proturuskom stranom, rezimirao je Alexander Vindman, umirovljeni američki pukovnik i važna figura u američkom establišmentu na području strateškog promišljanja vanjske i sigurnosne politike. Učinio je to u članku što ga je objavio 27. ožujka o. g. u renomiranom specijaliziranom časopisu za geopolitiku Foreign Affairs, kojega je naslov „The Perils of ’Russia First’” (Pogibelj [pristupa] „Rusija prije svega“). Sržna ocjena izgledā da Trump na ovaj način koji upravo primjenjuje uspije primiriti, pacificirati i za suradnju pridobiti Rusiju sadržana je već u podnaslovu, a glasi: „Smirivanje/zadovoljavanje (appeasing) Rusije nije uspijevalo u prošlosti, pa ne će uspjeti ni Trumpu.“ Što bi pak on kao čelnik jedine svjetske velesile i zaštitnice cijelog Zapada trebao činiti? Na to pitanje Vindman u zaključku poduže retrospektivne analize odgovara ovako:

„Trumpova vlada trebala bi eskalirati sankcije Moskvi i pojačati vojnu pomoć Ukrajini. Washington mora zadržati svoju odlučnost u suočenju s Putinovim zveketanjem nuklearnim oružjem, gurnuti rusko gospodarstvo do ponora i pomoći Kijevu da postigne uspjehe na bojnom polju potrebne da se Moskva prisili na pregovore. Ključ za postizanje mirovnog rješenja jest to da Ukrajina uđe u pregovore s pozicije snage, Rusija s pozicije slabosti, a Sjedinjene Države s pozicije utjecaja na obje strane.“

Drugim riječima, Trump bi trebao voditi ne mnogo mekšu i pomirljiviju, nego čak mnogo odlučniju, radikalniju, dosljedniju i ratoborniju proturusku politiku negoli Biden u svom mandatu.

Sporazum o primirju ili miru odnosno politički kompromis bit će jako teško postići

Zelenskij ponovno odlučno i izričito potvrđuje da nema namjeru odreći se nijednog dijela ukrajinskog teritorija, što u danim okolnostima znači da ima namjeru nastaviti rat. On iznosi, kako je upravo izvijestio njemački Die Welt, i najavu da će “Putin uskoro umrijeti. To je fakat.” Takve izjave podsjećaju nas na prve dane  ovoga rata, kad smo ih mogli čitati kao “otkrića” iz izvora bliskih Kremlju. One su u svakom slučaju, blago rečeno, neobične. A kada bi bile i istinite, pitanje nimalo lakše od dosadašnjega glasi: Tko i što nakon Putina? Netko bolji, neka za Ukrajinu i Zapad povoljnija politika, ili rusko povlačenje na početne položaje? – Teško je u takvo što povjerovati!

Sve skupa nimalo ne miriše na (skoro) mirovno rješenje. A ako ga ne bude, može se očekivati eskalacija ratnih djelovanja s obiju strana. Koliko će davana i obećavana zapadna Pomoć Ukrajini biti dovoljna za nastavak uspješna suprotstavjanja ruskim osvajačkim snagama, teško je reći, ali imamo i dosta razloga u to sumnjati.

S druge strane, Putin komotno i flegmatično postavlja svoje uvjete Trumpu i Ukrajini da bi pristao na nešto što je za sada gotovo ništa, dok ruska vojska pojačava rat i napada dronovima i raketama i gradove daleko od crte bojišnice, a ukrajinska uzvraća, koliko može. U svakom slučaju, umjesto postupna smirivanja vojnih djelovanja slijedom započetih pred-pregovora, vojna se djelovanja pojačavaju.

Sada je na potezu Trump, koji je Amerikancima i svijetu obećao postizanje mira i političkog rješenja u najkraćem roku, a upetljao se u sukob u kojem nijedna strana zapravo nema namjeru odstupiti ni milimetra od svojih prijašnjih pozicija. Jer za to, da i hoće, nema “manevarskog prostora”. Pristanak na kompromis uz žrtvovanje makar kojeg dijela od ruske strane osvojenog teritorija značio bi naime palac dolje kako za Zelenskija, tako i za Putina. Milijuni glasova povikali bi smjesta i na jednoj i na drugoj strani: Zar su naše stotine tisuća vojnika uzalud izginule, bile ranjene i unesrećene? Vođena je pogrješna politika, i netko za to mora odgovarati!

Eventualno mirovno rješenje moglo bi se sastojati samo od odredaba po kojima se zaustavljaju ratna djelovanja i ostvaruju određeni drugi mirnodobski i humanitarni koraci i ustupci, ali pritom crta bojišnice ostaje faktično i mirnodobskom crtom razdjelnicom; nema sporazuma o razgraničenju, koje se ostavlja za neki hipotetski trenutak u budućnosti. No i takav sporazum o primirju ili mirovni sporazum bit će iznimno teško postići. A Rusija će, najvjerojatnije, procijeniti da joj se i dalje više isplati nastaviti rat s ciljem da vojno ili politički onesposobi, pokori, iznutra rasklima ili pak raskomada čitavu Ukrajinu. No ne će to do daljnjega otvoreno reći pred Trumpom. Za razliku od Ukrajine, koja Trumpu izbija iz ruku glavni adut za smirivanje Rusije i njezino pridobivanje, donekle, na američku stranu: teritorijalne ustupke.

Bude li daljnji tijek događaja otprilike takav, Sjedinjene Države ne će uskoro imati drugog izbora doli do neke mjere nastaviti vojno podupirati Ukrajinu – ili će se posve povući iz tog rata i iz nastojanja da ga privedu kraju posredničkom ulogom u mukotrpnom mirovnom procesu. I prepustiti daljnju brigu za Ukrajinu – Europi i Kanadi.

Argument zapadne moći i  (pri)sile: dobitna kombinacija ili hazardna igra, „ruski rulet“, skok do ponora?!

Zaključno nam je reći: Dok podupiratelji Trumpova pristupa smatraju da sve dosad poduzete mjere nisu bacile Rusiju na koljena pa stoga treba preokrenuti pristup, pripadnici strukturirane moći koja se, u neimanju preciznijih odrednica, može nazvati „Duboka zapadna država“, i dalje tvrde da je jedini pravi put još snažnije suprotstavljanje Rusiji: političko, vojno, ratno, financijsko, ekonomsko i diplomatsko. U takvu pristupu zrcali se tradicionalna zapadnjačka arogancija (nadmenost) spram neposlušnim državama i akterima. Njih se uvijek smatra slabijima i opakijima od nas, te ih se mora kažnjavati kako bi pod prisilom priznale podređenost nama i našim pravilima igre, kako bi plesale kako mi sviramo. Srž je te strategije, čiji nositelji kao da ne primjećuju da su se odnosi moći između Zapada i ne-Zapada u međuvremenu uvelike promijenili: Amerika treba učiniti sve da Ukrajina uđe u pregovore „s pozicije snage“, a Rusija „s pozicije slabosti“. – Je li to dobitna kombinacija, kojom se ostvaruje (naša) pravda, ili je to hazardna igra, „ruski rulet“, skok do ponora?! Na to samo budućnost može pouzdano odgovoriti. Dotad, svatko će braniti vlastito mišljenje i procjenu. A u politici su, kao što je rečeno na početku ovog feljtona, strateške procjene presudne. One mogu biti „pogođene“ ili „promašene“. Kakve su zapravo, to se pokaže naknadno. No tada je kasno za popravni, za „prepamećenje“.

(Kraj feljtona)

Prethodno:

Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (5)

Povezano:

Z. Gavran: Put rata ili put mira za Ukrajinu, Rusiju i Europu?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo