Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (5)

O rezultatima rusko-ukrajinskog rata i predviđanjima daljnjeg tijeka iznose se u javnost vrlo različite, pa i oprečne ocjene. One često mnogo više ovise o privrženosti i pritajenim interesima onih koji ih iznose nego o nepristranoj i objektivnoj procjeni stanja i perspektiva. No i kod onih koji omalovažavaju ruske vojne uspjehe i sposobnosti vidljiv je strah od onoga do čega bi moglo ubuduće doći nastavi li se dosadašnja politika kombiniranja političkog pritiska, slabo uspješnih sankcija i nedovoljna oružanog pomaganja Ukrajini. Drugi pak, iako su u glavnim medijima takvi rijetkost, izričito tvrde da je Ukrajina već u osnovi izgubila rat te da je samo pitanje kojim će se tempom to potvrđivati u obliku daljnjih gubljenja ozemlja: za sada istočno od rijeke Dnipar/Dnjepar, a eventualno i sve do Odese zapadno na Crnom moru, čime bi postala kopnenom zemljom odnosno ostatkom onoga što je prije bila, a u najgorem slučaju sve do Lavova, čime bi Ukrajine praktički nestalo. Stoga neki šansu za spas 80-90 posto ozemlja i za sam opstanak i zatim obnovu Ukrajine vide u zaustavljanju rata i u mirovnom sporazumu što ga je kao imperativni cilj postavio predsjednik Trump. No čini se da Putin ne uzvraća kako je on očekivao.

Nezavisni medij Brave new Europe objavio je nedavno intervju s pukovnikom Markusom Reisnerom, austrijskim povjesničarem, vojnim stručnjakom i časnikom Austrijskih oružanih snaga koji služi kao superintendant instituta za treniranje časnika na Terezijanskoj vojnoj akademiji. Intervju je objavljen pod naslovom Colonel Markus Reisner – Ukraine: It’s always about strategy (Pukovnik Markus Reisner – Ukrajine: Uvijek je stvar u strategiji). Za njega se nipošto ne može reći da je proruski svrstan ili orijentiran, on razmatra sve moguće opcije za daljnju obranu Ukrajine, no pokazuje kako je svjestan da je ona varijabla niza materijalnih konstanti koje ne ovise o njoj samoj, dok sama ima velikih teškoća u novačenju dovoljna broja vojnika, u pribavljanju dovoljno granata i ostalog oružja te u vojnoj industriji i ostalomu, budući da je – uza sve ostalo – 80 posto njezine elektroenergetske strukture razoreno ili teško oštećeno. Znamo pak da su znatan dio vrijednih rudni bogatstava i nuklearka Zaporižje, najveća u Europi, već pod ruskom kontrolom.

Ne malodušnost, već zabrinutost; sve uvelike ovisi o nastavku zapadnog pomaganja Ukrajini

U pogledu dosadašnjih rezultata rusko-ukrajinskog rata Reisner ne tvrdi ništa decidirano te izbjegava malodušnost, ali nevoljko priznaje da je Rusija u prednosti, da sve ubuduće ovisi o ponajviše o broju granata kojima koja strana raspolaže, te primjećuje da europski podupiratelji Ukrajine nisu u tom pogledu jaka strana, dok Rusija samo iz Sjeverne Koreje nabavlja tri milijuna granata godišnje. Ako Amerikanci prestanu pomagati Ukrajini, ona će se naći u mnogo slabijoj poziciji nego dosad, kaže on. Pukovnik je, sve u svemu, prilično zabrinut za ukrajinsku vojnu, gospodarsku i socijalnu izdržljivost, pri čemu kao velik problem navodi problem s manjkom potrebnih vojnika na crti bojišnice dugoj 1100 kilometara, dok Rusi vrebaju na svaku napuklinu u lancu obrane kako bi ondje odmah napali i prodrli dalje.

Austrijanac je u intervjuu iznio mnogo toga o oružanim i drugim aspektima ovoga rata. Novinar je inzistirao na određenijim prognozama, no ovaj mu ih nije mogao dati zbog toga što je svjestan da sve ovisi o daljnjem ponašanju zapadnih sila i o njihovoj spremnosti i sposobnosti da Ukrajini priskrbe potreban broj vojnih sredstava, napose granata, te da joj nastave davati obavještajnu potporu, u kojoj su Amerikanci za sada nenadomjestivi, i ostalo bitno za uspješno vođenje rata. Evo dijelova njegovih odgovora na pitanja o daljnjim izgledima:

Ukrajina će možda morati „ponovno razmotriti svoj strateški cilj“

„Potrebno je mnogo novca. Obrambenu industriju tvore sve privatne tvrtke koje žele zaraditi velik profit. U Rusiji topnička granata košta oko 800-1200 eura. U Europi joj je cijena od osam do 10 tisuća eura. Tvrtke kažu: ’Možemo isporučiti, ali to će biti vrlo skupo.’ Postoji izlaz. Godine 1915. u Britaniji je nastala kriza sa strjeljivom. Vlada je shvatila da privatna poduzeća ne mogu proizvesti potreban broj granata za zapadnu frontu. Zatim su tvrtke nacionalizirane pa su povećale obujam proizvodnje.“

Na upit što bi bili „realistični politički i vojni ciljevi Kijiva u sadašnjim okolnostima“, Reisner je odgovorio:

„U slučaju Ukrajine, od samog početka oni su bili oslobađanje cijelog teritorija zemlje. No ako uvidite da je napad kao metoda nemoguć, jer više nemate sredstava, tada morate ponovno razmotriti svoj strateški cilj. Ako Zapad ne pruži ono što je potrebno i ako to sama Ukrajina ne može pružiti – a nije riječ samo o tenkovima, bespilotnim letjelicama ili topničkim granatama, već i o vojnicima – ciljeve će se morati revidirati. Ukrajinci moraju barem pokušati uvjeriti Rusiju da je bolje organizirati nekakav prekid vatre. Inače će ruske trupe zgoljno nastaviti ofenzivu, a onda će se [ukrajinske] morati povući na Dnipar/Dnjepar ili nešto nalik tomu. Sada će sve ovisiti o tomu kakav pritisak Amerikanci mogu izvršiti na obje strane kada je riječ o pregovorima.”

Njegova poruka, iako zamotana u razna „ako“, svodi se na to da će Ukrajina svoje ciljeve zacijelo „morati revidirati“ te da im je u takvoj situacija bolja od povlačenja na rijeku Dnipar opcija postizanja dogovorno prekida borbi.

„Mi na Zapadu još uvijek nismo posve pošteni“ – a Rusi bi mogli naglo prodrijeti mnogo dalje nego dosad

Odnose snaga na ratištu austrijski stručnjak vidi drukčije od mnogih, koji su uljuljkani u proukrajinsko samopouzdanje zbog dosad (prespora ruskog napredovanja:

„Mnogi kažu: ’Ako Rusi nastave napredovati sadašnjim tempom, trebat će im 100 godina prije nego što stignu do Lavova.’ Ali to proizlazi iz nerazumijevanja situacije. Ovo je rat iscrpljivanja. Ako jednoj strani iznenada ponestane zaliha, situacija na bojnom polju može se vrlo naglo promijeniti. U jednoj sekundi neprijatelj ulazi u vaš položaj, u drugoj je već iza vas, a onda je, eto, već u Lavovu [tj. na krajnjem zapadu Ukrajine, razmjerno blizu Poljske, Slovačke i Mađarske, nap. Z. G.]. Po mojem mišljenju, mi na Zapadu još uvijek nismo posve pošteni. Netko mora reći: ’Europljani, slušajte. Dogovorili smo se da ćemo pomoći Ukrajincima. No 16. paket sankcija nije imao učinak kakvu smo se nadali. I svi ti tenkovi i ostalo što smo isporučili nisu zaustavili Ruse. Pokušajmo sada ovu opciju: Uzet ćemo novac iz fondova za borbu protiv klimatskih promjena i socijalnog osiguranja i početi proizvoditi granate za Ukrajince i za sebe.’ No ja nisam siguran da će ljudi u Europi na to reagirati povicima ’Hura!’“

Time se Austrijanac, a tako i na više drugih mjesta u dužem razgovoru, dotaknuo nespremnosti ili polovične spremnosti mnogih europskih zemalja na odlučno suprotstavljanje ruskoj najezdi. U zaleđu takva ponašanja jest i komforan život na koju su se mnogi Europljani naviknuli, a to znači i velika ulaganja proračunskih sredstava u plaće i mirovine, u zelenu tranziciju i zaštitu klime i okoliša, pa i u useljenike i u razne druge stvari, a ne u rat, i to u tuđi rat na tuđem teritoriju. Osim toga, mnogi se boji da im se Kremlj zbog pretjeranog upletanja mogao osvećivati, na razne načine, a neki su i dalje ovisni o ruskoj nafti i plinu ili imaju gospodarska očekivanja od poboljšavanja odnosa suradnje i razmjene s Rusijom.

Moldaviji i baltičke zemlje mogle bi se prve naći na udaru

Stoga zacijelo, ako se Amerikanci povuku i prepuste daljnje pomaganje ukrajinske obrane europskim državama, austrijski vojni stručnjak ne očekuje da će ta pomoć biti dovoljna kako bi zaustavila rusko napredovanje prema drugim dijelovima Ukrajine, koje bi moglo dovesti i do kopnenog spajanja ruskih snaga s odmetnutim proruskim Pridnjestrovljem u susjednoj Moldaviji – za koju znamo da je u ’predvorju’ Rumunjske, članice NATO-a. Reisner pak ne vjeruje da bi Rusija krenula na druge europske države, jer je svjesna da bi to izazvalo masovnu promjenu raspoloženja u europskim narodima te dizanje na noge i odobravanje svih izdataka i poteza kojima bi se stalo na put ruskom osvajaču i njegovoj politici. No on iz takvih umirujućih očekivanja izuzima baltičke države, za koje tvrdi da bi se mogle i uskoro naći na meti ruske invazije. Povrh toga, on otvoreno predviđa da članak 5. temeljnog akta NATO-a o solidarnoj obrani tada ne bi funkcionirao.

Dodajmo njegovim odgovorima samo to kako NATO-ovi i drugi zapadni dužnosnici procjenjuju da bi Rusiji trebalo nekoliko godina da popuni svoje arsenale i konsolidira svoju vojsku i financije kako bi eventualno krenula u veću invaziju na europske zemlje, napose na osamostaljene bivše sovjetske republike, kakva je bila i Ukrajina. No ne misle svi tako. Ima i dosta onih koji smatraju da Rusija nema ni razlog i namjeru ni potrebu u takvo se što upuštati, uz eventualno poneku iznimku, poput Moldavije i baltičkih zemalja. Treći pak tvrde da je riječ o „carstvu“, koje se po definiciji hoće i „mora“ pokušavati širiti da bi se dokazalo kao imperij dostojan međunarodnog rešpekta, ali ipak ne tako da zarati s NATO-om. Oni stoga predviđaju rusku invaziju na bivše članice komunističkog bloka odnosno Varšavskog pakta. Peti, uglavnom ruski propagandisti, idu tako daleko da predviđaju kako će čitava Europa, na ovaj ili onaj način, pasti u ruke ili pod dominaciju Rusije – naravno, ako Amerika digne ruke od vojnog pomaganja, branjenja i štićenja sada Ukrajine, a onda i drugih europskih zemalja. Ovo posljednje graniči sa ’znanstvenom fantastikom’ – usporedi li se ukupna moć Rusije s ukupnom moći europskih zemalja.

Bidenova politika „nije uspjela“

Mnogo odrješitiji od spomenutog Austrijanca u svojim je ocjenama i predviđanjima izraelski pukovnik Boaz Golany, profesor emeritus i bivši dekan, ugledan geopolitički stručnjak i publicist te konzultant privatnih kompanija za operativna pitanja na području vanjskih odosa. On je početkom siječnja objavio u mediju 1945 članak pod naslovom Donald Trump’s Ukraine Plan: End the War or Risk WWIII? (Plan za Ukrajinu Donalda Trumpa: Privesti rat kraju ili riskirati 3. svjetski rat?). Njegova je rekapitulacija trogodišnjega rusko-ukrajinskog rata ovakva:

Prošlo je gotovo tri godine od početka rata u Ukrajini, a ne nazire mu se kraj. Politika koju je prihvatila Bidenova administracija kao odgovor na rusku invaziju uključivala je stroge ekonomske sankcije protiv Rusije zajedno s masovnom i kontinuiranom opskrbom Ukrajine oružjem i streljivom. Ta politika „nije uspjela“ (failed). Rusija je pronašla načine da zaobiđe sankcije u obliku gospodarskih sporazuma s Kinom, Indijom i drugim zemljama. Predsjednika Putina nisu pokolebali teški gubitci koje je Rusija pretrpjela na bojnom polju i čini se da je odlučan nastaviti tim putem godinama.

Rusija je također nastavila svoju vojnu angažiranost drugdje – posebice u zapadnoj i subsaharskoj Africi, gdje su njezine snage, wagnerovci, postupno ojačale i istisnsule francuske snage koje su tamo bile raspoređene godinama. Čini se, smatra on, da je taj potez djelomično koordiniran s Kinezima, koji su posljednjih godina dramatično ojačali svoje uporište u Africi kupnjom raznih dobara poput rudnika, luka itd. te preuzimanjem mnogih infrastrukturnih projekata.

Umjesto rizika nuklearnog rata, što ako Trump ponudi Putinu Krim te Donjeck i Lugansk, u zamjenu za preokret u odnosima Rusije s Kinom, Sj. Korejom i Iranom?

Nastavak nametanja sankcija i opskrba Ukrajine oružjem kao i prije za Trumpa ne će biti prva opcija, nego rezervna. Nastavak pomaganja Ukrajini kao i dosad vjerojatno ne bi odbacio ruske snage natrag odakle su i došle. Zapravo, čak da se to i dogodi, svi bismo trebali biti zabrinuti zbog scenarija u kojem je Rusija na rubu poraza jer bi vrlo lako mogla natjerati Kremlj da upotrijebi svoj golemi nuklearni arsenal, a to bi gotovo sigurno dovelo do Trećega svjetskog rata.

Golany zatim razmatra ’scenarij’ u kojem Trump nudi Putinu dogovor koji će mu dopustiti zadržati Krimski poluotok, koji je „stoljećima bio dio Rusije“ [to nije točno; pod punom kontrolom Rusije odnosno u sastavu Sovjetskog saveza Krim se nalazi od 1921.], sve do 1956., te regije Donjeck i Lugansk u Ukrajini, gdje većinu stanovništva tvore etnički Rusi, u zamjenu za preokret u odnosima Rusije s Kinom, Sjevernom Korejom i Iranom. On dakle moguće američko rješenje rusko-ukrajinskog rata i teritorijalnog prijepora vidi u američkom žrtvovanju dijela ukrajinskog teritorija, do bi zauzvrat Rusija preokrenula svoju politiku spram neugodnim američkim suparnicima u pojedinim dijelovima svijeta.

Ako Putin pristane, nastavlja izraelski stručnjak, mirovni sporazum značit će krupan korak unatrag za odlučnost Kine da „preuzme“ Tajvan, da proširi svoj doseg preko Azije i Bliskog istoka provedbom svoga „Programa Pojasa i ceste“ i da kontrolira sve veći dio afričkih prirodnih bogatstava. Također će pomoći svijetu da obuzda grubi režim u Pjongjangu, nadajući se da će ga unutarnja pobuna na kraju srušiti i omogućiti ponovno ujedinjenje dviju Koreja. Naposljetku, to će zadati težak udarac namjerama Irana da postane regionalnom silom na Bliskom istoku. To bi moglo utrti put ka eliminaciji iranskih nuklearnih težnji, bilo pregovorima ili silom.

Kroz Golanyijeva usta progovara u toj točki temeljna ambicija Izraela: da Iran ne postane regionalna sila koja bi ugrožavala tamošnji primat, sigurnost pa i opstanak Izraela.

Završetak rata u Ukrajini i ukidanje sankcija otvorit će brojne mogućnosti američkim i europskim tvrtkama za poslovanje u Rusiji. To će omogućiti povratak jeftina ruskog plina u Europu i donijeti mnogo više ekonomske koristi svim uključenim stranama. Trumpu ne će biti teško uvjeriti svoje pristaše da je potez koji usmjeruje pozornost Amerike na njezina najznačajnijeg globalnog suparnika, Kinu, bolji od širenja pozornosti na više suparnika. Možda čak stekne poštovanje i vjerodostojnost ljudi koji mu se protive zbog poduzimanja hrabra poteza koji bi donio dalekosežne strateške koristi za SAD i njegove zapadne saveznike.

„Ponekad je možda bolje biti pametan nego pravedan.“

A što će na sve to reći Ukrajinci? – Oni  će se „sigurno protiviti takvu“ dogovoru, ali bi ih se dalo „uvjeriti da ga nevoljko prihvate pristupom mrkve i batine“. Mrkva bi mogla biti „velikodušan gospodarski program u stilu Marshallova plana koji će donijeti žuran oporavak od ratnih šteta i jasan put prema rastu i prosperitetu“. Batina bi pak bilo zaustavljanje sve vojne pomoći i dopuštanje Rusima da nastave svoj prodor u južnoj Ukrajini. Konkretno, Rusi bi tada mogli odlučiti preuzeti 130 km obale od Mikolajiva – koji u već bijahu okupirali u ožujku 2022., pa ga napustili, a sada mu prijete s istoka – do lučkog grada Odese. Gubitak pristupa Crnom moru bit će nokaut-udarac za ukrajinsko gospodarstvo, koji će se osjećati još mnogo godina.“

Izraelski stručnjak kao da je „proročki“ predvidio što će Trump činiti. Njegova računica pokušava biti win-win: profitirala bi i Amerika i Europa i sama Ukrajina, no ova bi morala platiti cijenu u obliku prepuštanja dijela svog ozemlja Rusiji. Ako na to ne bi pristala, izgubila bi još više ozemlja i time bila svedena na strateški bitno oslabljen teritorijalni ostatak onoga što je prije bila.

A je li takvo rješenje pošteno i pravedno?, postavlja si zatim Izraelac pitanje. I na nj odgovara ovako: Absolutno ne. Oduzimanje dijelova Ukrajine i njihovo predavanje Rusiji značilo bi kršenje nekih osnovnih pravila međunarodnog prava. Nadalje, ono može potaknuti slične poteze drugih agresivnih sila drugdje. Ali on odmah nudi i opravdanje: To ne će biti prvi put da je takav ishod zabilježen u povijesti čovječanstva, niti će biti posljednji te svoj koncept rješenja kruni ovom ključnom poukom: „Ponekad je možda bolje biti pametan nego pravedan.“

S tom upravo izraelski izoštrenom i ujedno lucidnom dvojbom odnosno mentalnom bravurom – je li ponekad bolje biti pametan nego pravedan?! – zaključimo ovaj nastavak. Ta ocjena u dvama pojmovima – pametan i pravedan – obuhvaća dvije oprečne strategije: jednu dosadašnju, ’konzervativnu’, bidenovsko-europsku, i drugu ’revolucionarnu’, trumpovsku, u pokušaju njezina oblikovanja i pridobivanja za nju pristanka i Rusije i Ukrajine, a onda i ostalih. Iako Trump kao da od ponovnog dolaska u Bijelu kuću postupa po Golanyjevu receptu, za sada je nova američka mirovna inicijativa i geopolitička strategija i dalje tek u fazi nastajanja, in statu nascendi i u fazi provjere u praksi. Putinu se sada nimalo ne žuri; vidi da može manevrirati i postavljati ove i one uvjete, a pritom i dalje ratovati. A i pitanje je do koje će mjere on moći, htjeti ili smjeti ići ususret Trumpu, tj. ići putem što ga je ’zacrtao’ Izraelac, a kojega se Trump dosad tako predano drži.

(Nastavit će se)

Prethodni nastavak:

Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (4)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo