Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (4)

Viđenje i procjene umirovljenoga američkog pukovnika, dvostrukog doktora međunarodnih odnosa i iskusna vanjskopolitičkog analitičara kirurški su oštre, precizne i ujedno odrješito bolne zato što razotkrivaju ono što mnogi drugi skrivaju ili se prave da ne znaju. Polaze od tvrdnje da je već znatno prije dolaska Trumpa na vlast Ukrajina gotovo izgubila rat, da je Zapad u svojoj solidarnosti i pomaganju Ukrajini bio spor, nepravodoban, sebičan i licemjeran te da Trump sada zapravo spašava Ukrajinu od težeg poraza, nudi joj pomoć u obnovi i ujedno preslaguje ’geopolitičku šahovsku ploču’, na kojoj je za svijet Rusija mnogo važnija od Ukrajine. Kritički govori o dosadašnjoj vojnoj pomoći te o početnom strateškom promašaju i negativnostima Zelenskijeve garniture na vlasti. Takve ocjene zaslužuju punu pozornost, razmišljanje, kritičke usporedbe s drukčijim ocjenama i provjere utemeljenosti. One u svakom slučaju bacaju posve drugo svjetlo na sve skupa od svjetla kakvo na zbivanja bacaju dominantni analitičari, političari i mediji u Europi i na Zapadu. Daljnji tijek mirovnih pregovora davat će odgovore na pitanja o tomu žrtvuje li Trump interese Ukrajine i time slabi sigurnost Europe u korist američkih globalnih interesa, dok će zbivanja na ratištu i za zelenim stolom pokazivati koliko su utemeljene ocjene o ukrajinskom gubljenju rata i očekivanja da se mir postigne uskoro.

Analizu s viđenjima i ocjenama posve suprotnima onima kakve preplavljuju zapadni medijski i javni politički prostor, a koje su uglavnom ili u svojoj srži antitrumpovske u pogledu (ne samo) njegovih aktivnosti s ciljem postizanja mirovnog rješenja između Rusije i Ukrajine, mogli smo ovih dana pročitati naportalu RealClearDefence, u oštroj vojno-političkoj analizi s preporukama za daljnje postupanje pod naslovom A moral and strategically sound strategy in Ukraine (Moralski i strategijski gledano, zdrava strategija u Ukrajini). Izradio ju je Thomas Talley, umirovljeni pukovnik američke vojske, dvostruki doktor znanosti na području međunarodnih odnosa i bivši djelatnik vojne službe za analiziranje i strateško planiranje.

Talley: Mnogo prije nego što je Trump ustoličan, Ukrajina je već gotovo izgubila rat

Talley je odmah na početku teksta iznio ocjenu za koju je rekao da „teško pada mnogima“, a ona glasi: „Mnogo prije 20. siječnja, kada je predsjednik Donald. J. Trump preuzeo dužnost, Ukrajina je [već] gotovo izgubila rat. Predsjednik Trump prepoznaje tu stvarnost. A slijedom njegove vodeće uloge, sve više i više ljudi dolazi do toga da prihvati tu stvarnost, premda mrmljajući.“ Takav pristup, koji polazi od takve realnosti, naziva „intelektualnom čestitošću“. Odatle proizlazi i njegov zaključak: „Oprečno onomu što navode njegovi kritičari, zgoljna usmjerenost predsjednika Trumpa na privođenje kraju rata u Ukrajini nije ni kukavička ni budalasta. Upravo je suprotno tomu posrijedi: ona je hrabra i mudra time što odbija pojačati igru [tj. daljnje pomaganje Ukrajini] na osnovi neuspjele strategije. Dapače, ona je moralna i strategijski zdrava; on preslaguje geopolitičku šahovsku ploču“. Takvo postupanje ujedno je „najmoralnija i najzdravija vanjska politika od svih politika koje su Sjedinjene Države vodile unatrag najmanje dvadeset godina“.

Talley u nastavku podrugljivo govori o onima koji se ne mire s time da je stvarnost takva kakva, po njegovim uvidima, jest, jest i koji su „posramljeni spoznajom toga kako je zapadna potpora Ukrajini sve dosad bila sebična (self-serving), neiskrena, dvolična, neprimjerena i nemoralna.“ Sve druge procjene političarā, ideologā i „samozadovoljnih medija glavne struje“ skrivale su istinu, no ta istina nije iznenadila one koji su i dosad „istini gledali u oči“. On zatim (raz)otkriva 12 tvrdih/teških (hard) istina.

Dvanaest istina o rusko-ukrajinskom ratu, zapadnoj potpori i ostalomu

Prva tvrda istina bi bila ta da je zapadna potpora „bila cijelo vrijeme neiskrena i dvolična“. Člankopisac analizira ponašanje zapadnih zemalja pa kaže da se „sve zemlje Zapada“ mogu razvrstati u tri skupine: „nevoljke i nesposobne; voljke, ali nesposobne, te sposobne i nevoljke“. Uvedene sankcije imale su „rupe dovoljne da kroz njih prolaze ruski plinovodi. Do danas, Zapad je platio više za rusku energiju nego što je ikada dao Ukrajini.“

Druga tvrda istina bila bi to da sankcije ne djeluju protiv „sirovinske supersile“, zato što je Rusija jedna od svega nekoliko zemalja koje mogu biti samodostatne. Zapitajmo se, nastavlja on: „Tko je od sankcija više pretrpio: Rusija ili Njemačka?“

Treća tvrda istina glasi: „Zapadna potpora bila je stalno sebična. Godinama su neokonzervativci [političke pristaše promicanja demokracije i intervencionizma u međunarodnim odnosima, pod ruku s militarističkom i realističkom filozofijom ’do mira putem moći’, nap. Z. G.] sanjali o tomu i objavljivali fantazije po kojima bi se Ukrajinu upotrijebilo za slabljenje Rusije. Zapad je ohrabrivao rat, a onda proviđao jedva dovoljnu financijsku i vojnu pomoć da bi održavao borbe, nikada dovoljno da bi se pobijedilo. ’Što god treba, tako dugo dokle treba’, [pod tim sloganom] nikada se nije mislilo na Ukrajinu, nego na to da Rusija iskrvari. Većina novca ubilježena kao novac za Ukrajinu otišla je domaćim proizvođačima oružja i, okolnim putem, u druge džepove.

Četvrta tvrda istina: „Potpora sa Zapada cijelo je vrijeme bila neprimjerena. Vojna pomoć uvijek je prolazila istim mukotrpnim putem: na početku ju ne bi odobrili, a onda su ju davali na kapaljku. Količina je svaki put bila nedovoljna, a po kvaliteti bili su posrijedi uvijek stariji modeli, jedva uporabljivi. Mnogo je vojne pomoći dolazilo sa strogim ograničenjima uporabe. A ona je dolazila od toliko različitih opskrbljivača da je pogoršavala ukrajinske logističke izazove, dok je pritom izglede na uspjeh činila čak i manje vjerojatnima.

Peta tvrda istina: „Zapadno ohrabrivanje [Ukrajine] bilo je uvijek duboko nemoralno. Duboko je nemoralno tvrditi da Rusija znači egzistencijalnu prijetnju Europi, a istodobno financirati njezina ratna nastojanja kupovanjem ruske nafte i plina. Duboko je nemoralno financirati sukob koji niste imali namjeru privesti kraju, u koji se niste kanili umiješati niti u njemu pobijediti. Duboko je nemoralno govoriti kako je članstvo u NATO-u pred vratima kada ste znali da se ono nikada ne će dogoditi. Duboko je nemoralno ignorirati pustošenja, trpljenja i gubljenja života što ste ih nanosili podupirući obje strane, a zatim veselo proglasiti čitav taj događaj ’najboljim povratom na ulaganje koji se može zamisliti’. Zapadni podupiratelji Ukrajine stoje razotkriveni u onomu što jesu: kukavički, licemjerni ratni profiteri. Oni mogu mjeriti porast cijene vlastitih dioničarskih udjela brojem Ukrajinaca mrtvih i obogaljenih. Da, treba ih biti sram.“

Šesta tvrda istina: Ukrajinsko nacionalno vodstvo nije uspjelo „predvidjeti ono što je bilo lako pretkazivo“. Zanemarilo je to da njihovi europski susjedi ovise o dostupnosti ruskih jeftinih energenata te da su odavno sami sebe lišili svake vojne osposobljenosti. Ukrajinsko vodstvo nije samo sebi htjelo priznati da je članstvo u NATO-u bilo cijelo vrijeme nedostižno, a i to je da Rusija to proglasila crvenom crtom. Zanemarilo je i to da „supersile izbjegavaju izravni sukob između sebe te da se bore jedino posredstvom zamjenskih sila (proxies)“.

Sedma tvrda istina: „Nitko nije saveznik Ukrajine. Ona nije stranka u bilo kojem zajedničkom obrambenom sporazumu. Svi bilateralni sigurnosni ugovori što ih je Ukrajina nanizala zgoljna su jamčenja da će se za Ukrajinu sljedeći put učiniti točno ono što je učinjeno ovaj put. Nitko ne jamči ’živote, imovinu ni svetu čast’. Ukrajina se može reklamirati kao predziđe zapadne obrane protiv ruske agresije, no morala bi znati da je „na nju Zapad gledao kao na zamjensku silu i pijuna. Njezina sudbina bila je oduvijek ta da ustane i sama se suoči s pogibelji.“

Osma tvrda istina: Rusija je primjećivala neiskrenost i nedoraslost Zapada te tomu prilagođivala svoju politiku: „Znala je kako je njezin najveći rizik izravno uključivanje Zapada, ali i da do njega ne će doći ako ograničava opseg rata i zadržava napredovanja na bojnom polju do sporosti ledenjaka. Rusija je odabrala strategiju iscrpljivanja koliko zato da iscrpljuje Ukrajince, toliko zato da umanji osjećaj zabrinutosti na Zapada. To je ’upalilo’.“

„Sve to prethodilo je predsjedniku Trumpu. I to je još jedna tvrda istina“, nastavio je pukovnik-analitičar, donoseći u nastavku još četiri „tvrde istine koje će oblikovati budućnost“.

Prva od njih, deveta po ukupnom redu, glasi: „Ukrajina je čak i u gorem stanju nego što na to upućuje sadašnje stanje na crti bojišnice. Ona nije izgubila svega 20 % svog teritorija; izgubila je rudnim blagom najbogatiju regiju i velik dio svoje za industriju izobražene populacije. Prije rata bila je demografski stara, siromašna i korumpirana. Sve se to u međuvremenu pogoršalo. (…) pred njom je „nesigurna (precarious) budućnost ne uspije li steći velikodušna i zaštitničkog pokrovitelja.“ On pritom kao na jamca sigurnosti i omogućitelja obnove očito misli na Trumpove Sjedinjene Države, s obzirom na ponuđene investicije povezane s crpljenjem rijetkih minerala i ostalih rudnih bogatstava.

Deseta je tvrda istina ta da „Ukrajina treba Zapad, no da Zapad ne treba Ukrajinu. Bez zapadne financijske pomoći Ukrajina bi već, ili uskoro, doživjela slom. Europa je blizu toga da izgubi interes zato što si ne može priuštiti obnovu i izgradnju Ukrajine. Njemačka je već u recesiji; njezin gospodarski model nije dalje održiv. Njemačka si ne može priuštiti državu blagostanja. Vjerovati da će ona ući u veliko zaduživanje radi povećavanja vojnih izdataka te kako bi pridonosila obnovi i izgradnji Ukrajine jest ’što se babi tilo, to joj se i snilo’ (wishful thinking). A kako bude Njemačkoj, tako će biti i Europi.

Jedanaesta tvrda istina po pukovniku Talleyju jest ta da su lako mogući „politička nestabilnost i građanski nemiri u Ukrajini“, zbog zloporaba, korupcije i ratnog profiterstva u razdoblju ovoga izvanrednog stanja, „posebice kada se rasprše državne laži“, zbog čega su „oni u vlasti dobro svjesni nemira koji se začinju“; oni koji imaju vlast nemaju namjeru povući se, pa nije izgledno da na sljedećim izborima dođe do „obnove demokracije, pravā i slobodā“.

Dvanaest, možda i krunska pukovnikova istina glasi: „Rusija je važnija svijetu negoli Ukrajina. Reintegrirana Rusija, ona koja ponovno vidi svoju budućnost u povezanosti sa Zapadom, što je njezina tradicionalna orijentacija, pridonijela bi tomu da svijet bude mnogo sigurnijim budući da bi postojala manja vjerojatnost da će se svijet podijeliti na različite sfere. Zbog toga je reintegracija Rusije u globalno gospodarstvo i strateška nužnost i imperativ.“

Pukovnikov zaključak: Ukrajino, prihvati ponuđenu pogodbu!

„Što, dakle, sada“, pita se nakon svega iznesenoga, na kraju svoje heureka-analize, umirovljeni pukovnik-analitičar Talley. I na to pitanje odgovara: Predsjednik Trump vodi strategijski zdravu vanjsku politiku, pokazujući hrabrost u odbacivanju nemoralne i neuspjele strategije. Ne nudi lažna obećanja ili nedovoljnu potporu poput prijašnje američke vlade i Europljana. On „ne ’rasprodaje’ Ukrajinu“, već „pokušava Ukrajini dati stvarnu, opipljivu, financijsku poveznicu sa Zapadom koja bi joj omogućila obnovu i sigurnost“. On joj, s obzirom na četiri posljednje istine, nedvojbeno nudi „najbolju pogodbu (deal) kakvoj se [uopće] može ponadati“. Stoga je Talleyjev savjet Ukrajini: Take the Deal. Prihvati ponuđenu pogodbu!

Naš zaključak

Viđenje i procjene umirovljenoga američkog pukovnika, dvostrukog doktora međunarodnih odnosa i iskusna vanjskopolitičkog analitičara kirurški su oštre, precizne i ujedno odrješito bolne zato što razotkrivaju ono što mnogi drugi skrivaju ili se prave da ne znaju. Polaze od tvrdnje da je već znatno prije dolaska Trumpa na vlast Ukrajina gotovo izgubila rat, da je Zapad u svojoj solidarnosti i pomaganju Ukrajini bio spor, nepravodoban, sebičan i licemjeran te da Trump sada zapravo spašava Ukrajinu od težeg poraza, nudi joj pomoć u obnovi i ujedno preslaguje ’geopolitičku šahovsku ploču’, na kojoj je za svijet Rusija mnogo važnija od Ukrajine. Kritički govori o dosadašnjoj vojnoj pomoći te o početnom strateškom promašaju i negativnostima Zelenskijeve garniture na vlasti. Takve ocjene zaslužuju punu pozornost, razmišljanje, kritičke usporedbe s drukčijim ocjenama i provjere utemeljenosti. One u svakom slučaju bacaju posve drugo svjetlo na sve skupa od svjetla kakvo na zbivanja bacaju dominantni analitičari, političari i mediji u Europi i na Zapadu. Daljnji tijek mirovnih pregovora davat će odgovore na pitanja o tomu žrtvuje li Trump interese Ukrajine i time slabi sigurnost Europe u korist američkih globalnih interesa, dok će zbivanja na ratištu i za zelenim stolom pokazivati koliko su utemeljene ocjene o ukrajinskom gubljenju rata i očekivanja da se mir postigne uskoro.

(Nastavit će se)

Prethodno:

Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (3)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo