Nataša Božinović: STOP Nini jugoslavenskoj špini!

Kultura teško da je aktualna, a još teže da je prioritet širim masama. Posebno kad ju desetljećima odnarođujete i jugoslavenizirate. Neke stvari bi trebale biti skandalom prvoga reda, ali; ili prođu ispod radara ili prođu bez ikakvih sankcija. Malo se uzbibamo, reagiramo u par izvan struje hrvatskih medija, par whatsapp grupica i izija vuk magare.

Sitnicama do golema štetnoga otpada kojega je teško sanirati

Za primjer ću navesti jednu naizgled sitnicu koja uopće nije sitnica s obzirom na učestalost sličnih pojava. „ Sitnice“ nam se  svakodnevno gomilaju u golemi nerazgradivi otpad kojega se teško riješiti jer se nekontrolirano gomila i baca posvuda. Djeca nam udišu taj smrad. Takav je otpad izbacila jugo grezunka Jelena Jindra na trećem HTV, u reportaži o dokudrami „Fiume O Morte!“. Mislite, Jindrini teži kompleksi zbog postojanja hrvatske države nemaju veze s konkretnim filmom, ali očito, svaki djelić njena života prožet je time. Na stranu njen život, reportažu na HRT plaćaju hrvatski građani. Ona, onako krupna, prsata i plećata, trebala bi s lakoćom nositi težinu postojanja države, ali ne, mora svima dati do znanja koliko pati, koliko joj smeta.  Tako nije mogla, a da svojim nepristojno, neugodnim…(trudim se naći drugu riječ za nadrkanim), glasom ne umetne sljedeće: U zemlji gdje se na trgovima sportski uspjesi proslavljaju tompsonima…. eto rađa se i dobar film… Tako nekako. Dogodilo se netom nakon proslave naših srebrnih rukometaša, pa je bila pod dojmom i nadahnuta.  Pod sličnim dojmom bila je i Šimlešina ekipa na HTV-u, ali njima je to bar bila tema. Poanta je da antihrvati šire svoj otpad na sve moguće nevezane i vezane teme i platforme.

Jedna od pionirskih platformi takva otpada, svakako je i emisija NU2, Aleksandra Stankovića. Nedavno smo po svim mrežama imali priliku vidjeti kako je Aco dobio verbalnu pljusku od svoga gosta, mladoga repera Hiljsona Mandele. Koliko god se Aleksandar izvlačio da  mu je postavio sasvim legitimno pitanje i da je problem u reperu, a ne u njemu provokatoru, pitanje je upravo imalo za cilj da ideološki i neprijateljski polarizira mladoga glazbenika u odnosu na nacionalno glazbenu ikonu Thompsona. Ustvari, Aleksandar od kada vodi emisiju Nu 2, radi na tome da provocira kaos, da bipolarizira Hrvatsku na ustaše i četnike. Ne smijemo ovu podjelu brkati s  podjelom na ustaše i partizane, jer je Tuđman posao odradio savršeno. On je u najpotrebnijem trenutku hrvatske povijesti zaista ostvario pomirbu kao nepremostivi uvjet za nastanak države. Novonastala podjela na ustaše i četnike ima partizane i s jedne i druge strane i nije plod Tuđmanove, kako vele pametnjakovići, ne lustracije, jer je u tome desetljeću bilo nemoguće, u prvome redu nepametno, ju  provesti. Nova podjela, plod je Račanove i Mesićeve detuđmanizacije koju uspješno nastavlja Milanović.

Kako je počeo rat na Danilovu otoku

U više navrata sam spomenula film „Dražen“, Danila Šerbedžije, a koji je malo veća „sitnica“ od opisane  Jindrine, ali svako s istim ciljem, negiranje hrvatske države. U konkretnome slučaju radi se doslovce o čupanju hrvatstva iz hrvatske košarkaške ikone Dražena Petrovića. Nakana filma je da se od čovjeka koji je u kriznim trenucima prinosio  nastanku hrvatske države svojom voljom i sportskim autoritetom, napravi postjugoslavenska ikona. Od svih poznatih i velikih košarkaša hrvatske reprezentacije toga doba, na kraju odjavne špice filma, o Draženu priča velikosrbin Vlado Divac.  Divac nije bio, a nije mu ni bilo mjesto, na Draženovu pogrebu. Ali to ne znamo jer nema najtužnije scene hrvatske sportske povijesti kada hrvatski košarkaški velikani, vidno shrvani zbog gubitka svoga kapetana, nose njegov lijes. Oni su u filmu, u smislu zajedništva i golema uspjeha finalne utakmice s najvećim američkim Dream Teamom u povijesti, na Olimpijadi ’92., potpuno izbrisani. Izbrisani su zato jer su predstavljali povijesno najjaču hrvatsku reprezentaciju. Od tada nema ni približne takve. Zato o Danilovu Draženu priča Divac koji bi najradije hrvatsku reprezentaciju zgužvao i bacio sa strane onako kako je gužvao i bacio hrvatsku zastavu u jednoj prigodi.

Danilov rat u filmu počinje jer se najveća jugoslavenska republika, ne reče koja, sprema na rat. U slijedećoj rečenici Hrvatska želi kontrolirati srpske zajednice. Meni to izgleda  onako kako bi prosrpski ideološki dream team Markovina, Klasić, Jakovina, protumačili: Hrvatska napala srpske folklorne zajednice. Poslije nam sugerira da Dražen želi igrati za reprezentaciju, ne reče koju, ali i ta emocija za no-name  reprezentaciju je bljedunjava kao i cjelokupni Danilov Dražen. Jugoslavija i Tito postoje do određene godine kao i u zbilji, ali poslije, nema Hrvatske. Tko ne zna, ne bi se zakleo da je Jugu  folklorni rat razbucao i da je nastala samostalna Hrvatska. Juga i dalje filmski  egzistira kao i uostalom u svim jugoslavenskim glavicama spremnima služiti ideji Velike Srbije.  Danilovu Jugu i  njegovu  izmišljenu ikonu postjugoslavenstva, Dražena, uz HAVC, financiraju Srbi i Slovenci. Netko naivan  mogao bi zaključiti da je zato Danilo morao jugoslavenizirati Dražena. Netko istinoljubiv, reći će da je upravo obrnuto. Uključio je„regionske“ filmske kuće  kako bi mogao hrvatsko izbrisati. Uspio je u tome i pod cijenu dobroga filma. HAVC je naveden kao prva kesa, a ove druge dvije, vjerujem samo na simboličkoj razini prinose ovome velikosrpskom projektu. Kako se rade dobri biografski filmovi, s doduše istom velikosrpskom porukom samo od logično srbijanskih redatelja, pokazao nam je Dragan Bjelogrlić s filmom „Toma“. Priča je to o srbijanskome, narodnjačkome pjevaču Tomi Zdravkoviću. Toma,  koji je živio u doba SFRJ,  bio je široj javnosti nepoznat sve do pojave filma 2021. Nakon filma, postaje prava pravcata  postjugoslavenska ikona.  Po glazbenome opusu, to mu svakako ne pripada.

Ono što Draženu, i po košarkaškome i po nacionalnome opusu pripada, sve je Danilovim filmom oduzeto ili još gore, uškopljeno. Ljudski, Bjelogrlićev Toma, grešnik je, pijanica i ženskar, glazbeno; strastven, ideološki; srce mu  jugoslavensko, veliko i plemenito. Danilov Dražen, ljudski, košarkaški i nacionalno, više-manje, dosadan je tip. Bjelogrlić, srbijanski redatelj, kroz jugoslavenstvo Tome promiče ideju Velike Srbije.  Danilo, hrvatski redatelj, kroz izmišljeno jugoslavenstvo Dražena promiče ideju Velike Srbije. Kako Danilo među hrvatskim redateljima i inim kulturnjacima, nije iznimka, nego pravilo, Hrvati imaju veliki problem. Veće pobune protiv ovakvih tipova, nije bilo. A trebalo bi.

Uspavani Hrvati

Hibridan je rat, te pobuna treba ići u smjeru ne davanja novca za takav film do konačno mijenjanja čitave HAVC vrhuške koja odlučuje o tome. Potom, mijenjanje vrhuške  HTVa, kazališnih kuća i svih mogućih drugih kulturnih institucija ovisnih o državi. Na čelu ili u bilo kakvim vijećima, odborima, državnih kulturnih institucija ne smiju nikako biti Jugoslaveni iliti srbijanska služinčad. Mogu biti  lijevi, desni, feministkinje, manjinci, socijalisti, kršćanski demokrati, liberali, transeksualci, biseksualci, homoseksualci, i sva  čuda svijeta, ali prije svega, trebaju biti hrvatski nacionalisti! Sve ostale navedene kategorije trebale bi biti irelevantne u odnosu na jednu jedinu: hrvatski domoljub i nacionalist.  Kod prijava za natječaj na radna mjesta i pozicije u državnim kulturnim institucijama osim potrebnih strukovnih diploma, jedina važna deklaracija ideološka bi trebala biti: hrvatski nacionalist. Ne lezba, ne peder, ne ovo, ne ono (a što se u stvarnosti zbiva), nego hrvatski nacionalist. Jer, država se zove Hrvatska i ona  daje lovu zaposlenicima u državnim institucijama. Nikakav she, nikakav they!  Očekivati da će uspavani Hrvati kojima je nametnuto da su im vrh kulture cajke i janjetina, izaći na ulice zbog promjene vodstva kulturnih institucija je čista idealizacija stanja na terenu.

Ako netko s hrvatske strane misli da su plemenita okupljanja kod Hoda za život i molitve po trgovima naših mužeka, kakav uspješan antipod drugoj strani u hibridnome ratu, grdno se vara. Iako mi je osobno milina vidjeti brojnu mladost na Thompsonovu koncertu, ni to nije adekvatno oružje hibridnoga rata.

Čovjek koji nije dobio oscara

Da podsjetim, jedan je jedini 13 minutni uradak koji slavi Jugoslaviju, skoro  pa dobio Oscara. Svejedno, bio je nominiran. To je ogroman uspjeh Nebojše Slijepčevića, formalno hrvatskoga redatelja. Istina, iza njega jest stajao čitav pogon beogradske služinčadi s hrvatskim državljanstvom. Opremljeni strukom, znanjem, snažnom pozadinom hrvatskih državnih institucija i hrvatskim novcem  napravili su kvalitetan 13 minutni proizvod koji uspješno negira hrvatsku državu i udara pečat vječnosti jugoslavenskome herojstvu u osobi u kojoj možda uopće nije postojao nikakav oblik herojstva. Popularnost Nebojšina „heroja“ u Hrvatskoj neusporediva je s Thompsonom, ali u hibridnome ratu, na međunarodnome planu, za kulturni život jedne nacije, i Trg-molitve, i plemeniti Hod za život, i impozantni Thompsonovi koncerti, lokalni su derneci naspram povijesnoga uspjeha „Čovjeka koji nije mogao šutjeti“.

Ono u čemu dominiramo, a što ulazi u širi kontekst pojma kulture, svakako jest sport. Sport je  vrlo jako oružje hibridnoga rata. Koliko je značajan, govore i činjenice koliko je neprijateljima napet. Sjetimo se Milanović-Jovanović „močvare“, napada na hrvatske reprezentacije, pa potom i osvajanja raznih klupskih udrugica sa zajedničkim ciljem ne podizanja sportske kvalitete, nego podizanja anacionalne, antihrvatske ideologizacije, kako navijača tako i samih sportaša. Uspjeli su samo kod košarkaške reprezentacije. Razbili su nacionalni naboj, pa time i kvalitetu igre. Možemo se izraziti da su filmom „Dražen“ ostvarili  kulturno-filmski epilog cjelokupne dosadašnje, hrvatske sportsko košarkaške priče.

Opusi Radina sina Danila i Čovjeka koji nije dobio Oscara, bez obzira na razinu međunarodna uspjeha, pokazatelji su njihove istinske i uporne želje za vođenjem bitaka protiv Hrvatske. Pokazatelj su htijenja i uspijevanja osvajanja hrvatske kulturne scene i zabijanja  jugo-srpskih stjegova na više brda. Svako osvajanje brda daje im sve veće samopouzdanje, pa bjesomučno hrle grlom u jagode. Na žalost, mogu se za sada više uzdati u njihov neukus te prekomjerni i neobuzdani apetit (pa da im se to obije o glavu ili želudac), negoli u naše kulturno uspavane snage. Neosviještene, nenavikle, pa na koncu i razoružane za ovu vrstu hibridnoga ratovanja. Masovno se treba probuditi i reći: STOP pretvorbi hrvatskih institucija u jugoslavenske, STOP Nini, jugoslavenskoj špini!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo