Odlazi li Dodik „u legendu“ – i dokad će se održavati (post)daytonski pravno-politički rašomon?

Ode li Dodik „u legendu“ – a to se možda ipak ne će dogoditi odluči li Trumpova vlada (u suglasju s Putinovom) da se ipak „Dodiku ne pakuje“ – doći će neki drugi Srbin na njegovo mjesto iz njegove stranke ili će vlast preuzeti sadašnja unutarsrpska opozicija, koja nije preslaba. No ni kadrovskim ni stranačkim smjenama sržni problem unutarnje disfunkcionalnosti i nerijetko rašomonski nerazrješivih prijepora o ovlastima između saveznih i entitetskih tijela, visokog predstavnika i unutar saveznih tijela i ustanova u ovako po Daytonu ustrojenoj, a poslije „Daytona“ preustrojavanoj državi ne će biti riješen. Arhitektura nje i njezinih sastavnica i vanjskih nadrednica (strani ustavni sudci, PIC, strani visoki predstavnik, Eufor – Althea, NATO, UN…) te procedura političkog i pravosudnog odlučivanja toliko je zamršena i u sebi konfliktna da takva savezna država nikada ne će postati sređenom. Naprotiv, stalno i iznova opetovat će krize i teško razrješivi prijepori, koji će u svakom trenutku nositi i potencijal za obnovu oružanih sukoba. Dokad i zašto tako?

Dodik je nepravomoćnom presudom Suda BiH danas osuđen na jednu godinu zatvora i šest godina zabrane bavljenja politikom.

Taj sud koji ga je osudio nije utemeljen na daytonskom ustavu, koji je sudbenu nadležnost dodijelio entitetima. Nego je 12. studenoga 2000., dakle pet godina poslije prihvaćanja Daytonskog sporazuma, tadašnji Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Wolfgang Petritsch, proglasio Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine, a Parlament Bosne i Hercegovine prihvatio je, tj. odobrio, taj zakon 3. srpnja 2002., istodobno sa samim početkom mandata  novoga visokog predstavnika, Paddyja Ashdowna. Otad taj sud funkcionira kao posebni kazneni sud, koji nema temelj u ustavu. Uspostavljen je – političkom voljom i pritiskom međunarodne zajednice u savezu s bošnjačko-unitarističkim političarima i strankama – zato da bi se osiguralo efikasno ostvarivanje nadležnosti države Bosne i Hercegovine, poštovanje ljudskih prava i vladavine zakona na njezinu teritoriji.

Bile su to godine kada se zahuktavao Haaški tribunal, a na domaćem planu nedostajao mu je pandan.

Sud Bosne i Hercegovine proglašen je nadležnim za kaznena djela koja mu sukladno spomenutom zakonu pripadaju. Iznad njega nema višega suda, pa je – kako je riječ o prvostupanjskom sudu – prizivnu ulogu i nadređenost njemu preuzeo Ustavni sud BiH.

Zvuči vrlo čudno i gotovo nevjerojatno da ustavni sud bilo koje države – koji nije dio redovnoga sudbenog sustava – služi kao sudbeno tijelo nadređeno redovnom sudu u konkretnim kaznenim predmetima, s time da ni sâm sud Sud BiH nije osnovan na temelju Ustava BiH. Utoliko je lakše razumjeti ogorčenost Dodika i njegovih. Lakše je razumjeti da je – pokazujući odlučan otpor – Narodna skupština Republike Srpske danas prihvatila niz odluka kojima ne priznaje nadležnost Suda BiH i nekih drugih pravosudnih tijela, za koja Dodikova strana tvrdi da nisu utemeljena u daytonskom ustavu ili da služe manipulativno, nepravno i nepravedno u političke svrhe.

Osim toga, Dodikova strana ionako ne priznaje ni Ch. Schmidta za visokog predstavnika, zato što njegovo imenovanje, o kojem je odlučilo Vijeće za provedbu mira, nije odobreno na Vijeću sigurnosti UN-a. (A nije ni dano na odlučivanje Vijeću UN-a zbog toga što bi tada Rusija kao stalna članica svakako na tu odluku stavila veto.) A upravo je Schmidt donio odluke o vlasništvu nad javnim dobrima, kojima je – tvrde – suprotno „Daytonu“ ono najvrjednije što je u vlasništvu Republike Srpske dodijelio u vlasništvo savezne države. Dodik sada odgovara zato što se tomu suprotstavio na entitetskoj razini.

Što će se dalje događati, teško je predvidjeti. U Beogradu Vučić za danas poslije podne sazva i održa hitnu sjednicu vijeća za nacionalnu sigurnost, a zatim odleti u Banju Luku, gdje kalimerovski stade na stranu Republike Srpske i srpskog naroda u BiH. Ali ne stade čvrsto u obranu M. Dodika, a još manje ga osokoli da poduzme korake prema odcjepljenju „njegova“ entiteta. Naprotiv, pozva ga da pozove na dijalog srpsku opoziciju. Obojica su nakon sastanka jednoga s drugim djelovali razmjerno meko, bezubo, ne dovodeći u pitanje opstanak BiH. A Vučić se umjesto za bilo kakvu odlučnu potporu osamostaljenju Republike Srpske zauzeo za očuvanje teritorijalnog integriteta i daytonskog ustroja te države. Sve to, razumije se, začinio je ispraznim srboljubnim sentimentima i nekakvim najavama – ničega.

Moguće je da Dodik odlazi „u legendu“, tj. u neku od država koje ga ne će uhititi ni izručiti Bosni i Hercegovini budu li njezina tijela nakon što presuda, kako se očekuje, postane pravomoćna, raspisala međunarodnu tjeralicu. Koje su to države, nabrojio mu je u današnjoj izjavi radikal i bezbradi četnik Vojislav Šešelj.

Dakle, umjesto rata protiv zapadnih jamaca održanja BiH zapravo se razmišlja o tomu kamo bi Dodik mogao pobjeći ne bude li htio u zatvor. Nema tu ni spomena o nekakvu (očekivanom) kretanju na put odcjepljenja Republike Srpske od BiH, kojim je Dodik godinama gromoglasno prijetio. Kao praznom puškom. Čini se da je i sada posrijedi samo tipično srpsko jaukanje i ujedno junačenje u obrani izvorne, daytonske BiH, a ne spremnost da Srbi krenu dizati ustanak i ponove što su učinili g. 1992.? Ovaj put u smislu šaljive parodije: „Rado ide Srbin u vojnike – dva ga vuku, a trojica tuku“? Bitka koja se vodi za nepriznavanje i “zabranu” određenih saveznih tijela sada je institucionalna, premda može poprimiti i izvaninstitucionalne oblike.

Ode li Dodik „u legendu“ – a to se možda ipak ne će dogoditi odluči li Trumpova vlada (u suglasju s Putinovom) da se ipak „Dodiku ne pakuje“ – doći će neki drugi Srbin na njegovo mjesto iz njegove stranke ili će vlast preuzeti sadašnja unutarsrpska opozicija, koja nije preslaba. No ni kadrovskim ni stranačkim smjenama sržni problem unutarnje disfunkcionalnosti i nerijetko rašomonski nerazrješivih prijepora o ovlastima između saveznih i entitetskih tijela, visokog predstavnika i unutar saveznih tijela i ustanova u ovako po Daytonu ustrojenoj, a poslije „Daytona“ preustrojavanoj državi ne će biti riješen. Arhitektura nje i njezinih sastavnica i vanjskih nadrednica (strani ustavni sudci, PIC, strani visoki predstavnik, Eufor – Althea, NATO, UN…) te procedura političkog i pravosudnog odlučivanja toliko je zamršena i u sebi konfliktna da takva savezna država nikada ne će postati sređenom. Naprotiv, stalno i iznova opetovat će krize i teško razrješivi prijepori, koji će u svakom trenutku nositi i potencijal za obnovu oružanih sukoba. Dokad i zašto tako? (zag)

Hrvatsko nebo