Elia Pekica Pagon: Moramo li se miriti s nepravdama?

“Nepravda bilo gdje prijetnja je pravdi svugdje.” – rekao je Martin Luther King Jr. Mračno je doba u kojemu živimo. Doba je to osobnih interesa lišeno bilo kakve empatije. Dobro je primijetio Charles Bukowski – „izgleda da ljudi primjećuju nepravdu tek onda kada se ona događa njima“. – Tako svoju kolumnu na portalu epoha.com.hr, koju prenosimo, a u kojoj se razmatra o svijetu nepravdi, atomizacije i koristoljublja, o ljudima koji se u nj uklapaju i o političkim vodstvima i stanjima, započinje njezina autorica.

Ljudi se probude iz hipnotičkog sna tek onda kada se nešto tiče njih samih, ali ne i onda kada se radi o nekome drugome. Nitko više nikoga ne primjećuje niti ne čuje. Nitko nikoga ne doživljava ako ne postoji neki interes. Samobitnost i samodostatnost, da ne kažem i samoodrživost (previše podsjeća na zloglasnu agendu) zavladale su svijetom. Prosječan rob našeg doba i njegovih zamki živi zatvoren u svom svijetu, skriven iza svog prozora koji kada se dan pretvori u noć svijetli do kasno u noć uz neku novu Netflixovu seriju dok ostali ukućani zure u neke svoje zaslone igrajući igrice ili prateći neke druge sadržaje kojih je uistinu bezbroj i sasvim dovoljno za još potpunije otuđenje među ljudima, od prvog kruga socijalizacije pa nadalje.

Tužne li istine. Sebičnost nikada nije bila izraženija.

Tužne li istine. Sebičnost nikada nije bila izraženija. Otuđenost je utabala put toj neviđenoj sebičnosti koja je niknula u ljudima poput najtamnijeg cvijeta iz najcrnje tame. Nema se vremena za nepravde koje se događaju nekome drugome. Svatko gleda sebe i svoju dobrobit. Štoviše, svi znamo da ima jako puno ljudi koji se raduju tuđim nevoljama, nepravdama koje netko doživljava i nemoći nesretnih ljudi da se izvuku iz nekih nevolja u koje su zapali. Ima ljudi koji kao da se hrane tuđim suzama, jer je tuđa nemoć njihova moć, bar oni tako misle, osjećajući se nadmoćno nad tuđom patnjom, jer oni trenutno ne pate, a možda će već sutra doći njihov red za patnju. Nije baš pametno radovati se tuđim suzama.

Ljudi ovog našeg čudnog vremena kao da hipnotizirano preslušavaju jedni druge, odmjeravajući jedni druge, procjenjujući nečiju platežnu moć koja je postala mjerilo svega. Oni koji procijene da su na bilo koji način moćniji od nekog drugog, žure se biti bahati i ponižavaju druge ljude za koje misle da su na bilo koji način slabiji od njih, iako ništa ne mora biti tako kao što se čini. Sve može uvijek biti varka. Naravno, uvijek ima divnih iznimaka kada nam se nečija ljudskost ukaže u svom punom sjaju, ali pravila prljave i vrlo grube igre ovog našeg otrovnog doba uglavnom su vrlo surova i svakog dana postaje sve teže slijediti ih.

Nepravda je za vladajuću “elitu” nova pravda  i poslušnici ispranih mozgova

Tzv. vlasti nimalo nam ne olakšavaju život. Naprotiv – kao da samo razmišljaju o tome kako nam ga svojim novim nametima i nakaradnim zakonima što više otežati, kako bogatima omogućiti da se još više bogate na račun siromašnih, kako pred nas postaviti još više zamki u koje ćemo upasti i zagonetki koje ćemo morati odgonetnuti na vrijeme ako želimo ostati u igri, odnosno prijeći na sljedeću razinu igre u kojoj sudjelujemo, htjeli mi to ili ne.

Kada sustav od nas traži nešto, a on to čini svakodnevno i nemilosrdno, on je vrlo nestrpljiv i ne podnosi naše kašnjenje, a kada mi pokušavamo ostvariti neka naša građanska prava unutar tog istog sustava, tada se sustavu niti malo ne žuri omogućiti nam ono što nam po zakonu pripada te nas stavlja na čekanje. Da. Pogonsko smo gorivo trulog i krajnje korumpiranog sustava, bez mogućnosti bijega iz istoga. U tom sustavu, ako niste znali, nepravdi mora biti, on počiva na nepravdama, a na pravdu se ne smije ni pomisliti. Nepravda je za vladajuću “elitu” nova pravda. I upravo zbog toga truli temelji sustava moraju ostati truli i na tome se svakodnevno radi – na održavanju trulih sustavnih temelja punih nepravilnosti, nepravdi, korupcije, kriminala, legalizirane pljačke i svega ostalog čemu već desetljećima šutke svjedočimo sliježući ramenima i podnoseći sve moguće nepravde, jer, eto, tko nam je kriv što svi mi nismo dio te koruptivne hobotnice u čijim su plikovima udobno smješteni svi poslušnici ispranih mozgova iz kojih gledaju na ostatak svijeta kao na manje vrijedna bića, jer ne plivaju životnim morem nošeni kretnjama krakova zloglasne hobotnice.

Mi nismo društvo već skupina razjedinjenih pojedinaca…

Kako izaći iz tog mračnog labirinta i začaranog jednosmjernog odnosa između tog sustava i nas na čijim leđima on vrlo uspješno parazitira? Eto ti nepravdi koliko hoćeš. I, što činimo po tom pitanju? Jesmo li svjesni u čemu griješimo? Jesmo li svjesni da je nekome bilo u interesu da na svim razinama budemo podijeljeni kako bi se nama lakše manipuliralo? Očito je da nismo, bar ne svi i ne u dovoljnoj mjeri. Ključ našeg uspjeha oduvijek su bili i još uvijek su – naše zajedništvo i naša sloga, a ne naše podjele. Te podjele su nas uništile i oduzele nam pravo da se zovemo društvom, jer mi nismo društvo već skupina razjedinjenih pojedinaca koji žive na istom prostoru. Kada samo pomislimo da zajedno možemo sve, a podijeljeni baš ništa, dođe nam teško što nije tako, što nismo složni i ujedinjeni. No, netko se potrudio da ljudi toga ne budu svjesni, čak štoviše – da se nastave međusobno prepirati oko gluposti.

Kako je glupo nasjesti na medijske spinove i upasti u jeftine i prozirne političke i ideološke zamke. Hvala svim onim ljudima čiji su mozgovi do te mjere isprani da svojom glupošću sve nas ostale iz godine u godinu drže zarobljene u kaljuži svoje gluposti koja uvijek nekako nadglasa pamet. Zato i kažem da je danas glupost očito nova pamet.

Ponosna prodana duša i član nekog moćnog klana koji misli da može sve

Ma, kakva pamet, kome to još treba? Samo naivnim budalama. Pamet je danas neviđeni teret komotnim ljudima i to teret koji bi ih lako mogao dovesti na prosjački štap pa bježe od vlastite pameti ako im se kojim slučajem i javi u nekim tragovima ili bljeskovima kao vrag od tamjana. Plaćaju se skupo samo pobornici postojanja nepravde. Ljudi (ljubitelji nepravde) žele biti glupi, uče biti glupi, jer glup čovjek ne mora ni o čemu niti misliti, niti brinuti. On samo čeka da mu se javi netko tko će mu reći što da misli ili još bolje netko tko će misliti umjesto njega.

Prodat će se bez problema nekoj lukrativnoj stranačkoj iskaznici i biti vjeran i poslušan sluga svojim vladarima. I živjet će mirno, sigurno i sretno, bez imalo razmišljanja još tisuću godina. Takva se roba traži, a ne netko tko misli svojom glavom. Takav glup i platežno moćan (čitaj: kupljen, odnosno prodan) čovjek prvi će požuriti poniziti nekoga za koga misli da je na bilo koji način slabiji od njega i neće pokazati niti malo razumijevanja za životne uvjete drugih ljudi, jer on je ponosna prodana duša i član nekog moćnog klana koji misli da može sve, jer iza njega stoji cijela vojska plaćenika, a ne zna ni on, ni svi oni drugi ljudi čiji su mozgovi odavno žrtvovani za miran i siguran život, da već sutra može doći svemu kraj.

Zastrašujuće je i pomisliti na sve to, ali nekako moramo proživjeti to mračno doba. Samo, kako ćemo dalje kada se svakim danom sve više odvajamo od ljudskosti i zdravih međuljudskih odnosa?

Nemojmo se miriti s nepravdama, već dignimo svoj glas protiv njih kada god i gdje god je to moguće!

Diogen je davno rekao: “Ako čovjek želi mirno živjeti, mora se naviknuti na dvije stvari – na loše vrijeme i na ljudsku nepravdu.” No, zašto bismo se mirili s postojanjem nepravde? To je loše. Na taj način i mi postajemo latentni pomoćnici u preživljavanju svih mogućih nepravdi. Želimo li to biti baš svi mi? Nisam baš sigurna. Uvriježeno je mišljenje da je nepravdi oduvijek bilo i da se po tom pitanju ne može ništa učiniti te da je svaka borba protiv nepravde unaprijed izgubljena bitka. Krležine riječi “ni med cvetjem ni pravice” nisu nam više dovoljna utjeha, barem ne u onoj mjeri u kojoj su to nekada bile. To što ni med cvetjem ni pravice u prijevodu znači da se moramo miriti s nepravdom koje je oduvijek bilo i bit će je, a to ne želim, neću i ne mogu.

Ne želim živjeti u društvu u kojem jedni ljudi tlače druge na svim društvenim razinama i na sve moguće načine. To je bolesno. To nisu pravi međuljudski odnosi, nego korak do krajnjeg sadizma, barbarizma pa čak i kanibalizma. Međusobno poštovanje trebalo bi biti temelj svih civiliziranih međuljudskih odnosa, kako obiteljskih, tako i onih prijateljskih i poslovnih.

A naši grozni političari kao generatori društvenih nepravdi i loše društvene klime prvi bi trebali razmisliti o tome da konačno počnu slušati i poštovati svoj narod koji ih više nego dobro hrani. Oni bi morali napokon početi donositi prave zakone i odluke koje će ići u prilog svih nas, a ne samo njih i njihovih vjernih slugu i poslušnika. Nemojmo se miriti s nepravdama, već dignimo svoj glas protiv njih kada god i gdje god je to moguće.

Nalovnica: Vadim Gryadov, skulptura od pijeska “Ozlijeđena i napuštena strankinja”

epoha.com.hr/Hrvatsko nebo