Vladimir Trkmić: Euroskeptici ili realisti, Europa se mora ponovno pronaći

Europa vrije – što činiti

Ovih proteklih dana sve smo više svjesni nemoći Europe kao zajednice država na raznim područjima života. U europske narode uvukla se pomalo briga, pa i strahovi od budućnosti. Gotovo svaki tjedan, a ponekad i svaki dan mediji nas obilato izvještavaju kako Europa nema rješenja za mnogo toga: migrante i migracije, vanjsku politiku prema SAD-a, zajedničku snažnu politiku prema ratu u Ukrajini. A da ne govorimo o različitim nasiljima od strane novo-pridošlih imigranata. Mediji već konstantno pišu i javljaju o tome koje su zemlje sigurne, sigurnije za život u EU, a koje su nesigurne. Govori se, stvaraju se ljestvice sigurnih i nesigurnih za život zemalja i gradova. Gdje mi to živimo, kakva nas budućnost čeka? Vjerujem da si takva pitanja postavljaju mnogi građani u takozvanim rizičnim zemljama i rizičnim gradovima za osobni i obiteljski život.

Nesigurno je svako veće javno okupljanje, nesigurna su neka mjesta u gradovima, neke ulice, neki trgovi. Možda se mi Hrvati tješimo da je to sve daleko od nas. Ta sigurna smo zemlja! Mi smo sigurni i danju i noću? No, eskalacije raznih vrsta nasilja pomalo zahvaćaju i našu domovinu. Sjetimo se događaja u Prečkom. Prisjetimo se i drugih za sada minornih prijetnji, loših ponašanja na raznim razinama, raznih ubojstava, šokantnih i traumatičnih vijesti koje su hvala Bogu za sada još uvijek rijetkost. Nisu učestale pojave kao recimo u Francuskoj, Njemačkoj ili Švedskoj. Europa je izgleda postala svojevrstan poligon za nova događanja gdje se neprestano nešto kuha, smiruje i hladi, kontrolira, stavlja pod kontrolu, a često se prešućuju zbog javnosti mnogi loši događaji. Jedno je sigurno, a to je da Europa kao zajednica naroda gubi svoj identitet, nema čvrste korijene i odluke nizašto.

Zato smatram da Europa koja nema jasnu kohezivnu snagu, kad-tad će je morati pronaći da ne ode u potpuni kolaps. Europa nema eksplicitnih stavova ni o samoj sebi, a kamo li o mnogim pitanjima vezanim za budućnost. Zato u ovom tekstu donosim stavove kardinala, državnog tajnika vatikanske države Pietra Parolina prema jučerašnjem pisanju austrijskog Kathpressa. A da je problem identiteta Europe doista star, donosim djelomično govor sv. pape Ivana Pavla II. izrečen daleke 1982. godine u Santiagu de Compostela. Papa je tada, još na vrijeme upozoravao i poticao europske čelnike da učine ono nužno za svoju budućnost. Europa će u budućnosti ipak morati pronalaziti svoj identitet, postajati decidirana, jasna u mnogočemu. Ima li Europa savjest? Ima li ona temelje, korijene, jasne principe vezane uz novovjeke probleme za koje je sama kriva? Na ta pitanja moćan odgovor davala je Katolička crkva od vremena svetog pape Ivana Pavla II., preko pape Benedikta XVI. i sadašnjeg papa Franje.

Državni tajnik Vatikana kardinal P. Parolin o slabostima Europe – Kathpress 15. veljače 2025.

„Prema riječima kardinala državnog tajnika Pietra Parolina, Europa pati od temeljne konceptualne slabosti u trenutnoj situaciji u svijetu. U intervjuu za talijanski list “Eco di Bergamo” objavljenom u subotu, vatikanski šef vanjske politike rekao je: “Europa trenutno ima dobra antitijela da izdrži krize i izazove. Ali veći problem su ideje za budućnost kako bi se mogli odlučno suprotstaviti međunarodnim konkurentima.” Papin šef diplomacije identificirao je probleme kontinenta s vlastitom poviješću kao glavni uzrok trenutne konceptualne slabosti Europe. Europa ima dubok, dijelom opravdan strah od vlastite prošlosti, rekao je Parolin. Ali uz mnoge mračne epizode, postoji “mnogo više svijetlih trenutaka” u europskoj povijesti. Kako bi se suočila s velikim i dugoročnim izazovima sadašnjosti u područjima kulture, migracije i trgovine, Europa se mora ponovno pronaći. Samo na taj način može igrati središnju ulogu u aktualnim geopolitičkim izazovima. Parolin je podsjetio da su europske države u svojoj borbi za europski ustav odbacile ideju eksplicitnog povezivanja sa svojim judeo-kršćanskim korijenima. Umjesto toga, odlučili su jednostavno spomenuti kulturnu, humanističku i vjersku baštinu. To je oslabilo svijest o pripadnosti zajedničkom projektu integracije i osjećaj europskog identiteta među uključenim narodima. Umjesto izgradnje Europe na dubokim zajedničkim temeljima i korijenima, odlučili su se za promjenjivi konsenzus vrijednosti. Ali budućnost se može graditi samo na prošlosti.

Europa treba viziju

Okrećući se europskoj ulozi u globalnim poslovima, kardinal Parolin je aktualne izazove kontinenta povezao s njegovim neuspjehom da prizna svoju kršćansku baštinu u europskom ustavu. Nedostatak tog priznanja pridonio je, prema kardinalu Parolinu, slabljenju europskog identiteta i jedinstva. Kako bi Europa nastavila imati glas i ulogu u sadašnjem svjetskom kontekstu, stoga se mora vratiti povijesnim i kulturnim korijenima koji su joj nekoć dali snagu i viziju, na što su pozvali papa sveti Ivan Pavao II. i papa Franjo.“ “Poziv pape svetog Ivana Pavla II., koji je ponovio i papa Franjo, ‘Europo, pronađi ponovno sebe, budi to što jesi!’ danas je relevantan i to je put koji treba slijediti ako se želi.“

Budućnost se može graditi samo na prošlosti

VIČEM TEBI, STARA EUROPO…

papa Ivan Pavao II. daleke 1982. godine

Santiago de Compostela

Vaša Veličanstva,

najodličnija i najslavnija gospodo,

Dame, braćo.

1. Došavši do kraja svog hodočašća na španjolskom tlu, želio sam se zaustaviti u ovoj prekrasnoj katedrali, tako blisko povezanoj s apostolom Jakovom i vjerom Španjolske. Dopustite mi da prije svega toplo zahvalim Njegovom Veličanstvu Kralju na značajnim riječima koje ste mi upravo uputili. Ovo mjesto, tako drago pobožnosti Galičana i svih Španjolaca, stoljećima je bilo mjesto privlačenja i okupljanja Europe i cijelog kršćanstva. Iz tog razloga želio sam se ovdje susresti s uglednim predstavnicima europskih tijela, biskupima i organizacijama kontinenta. Upućujem svima svoje srdačne pozdrave s poštovanjem i želim s vama večeras razmišljati o Europi. Moj unutarnji pogled proteže se u ovom času, preko cijelog europskog kontinenta, preko goleme mreže komunikacijskih putova koji povezuju gradove i narode koji ga čine; i ponovno vidim staze koje su, od srednjeg vijeka, vodile i nastavljaju prenositi svetom Jakovu iz Compostele – kao što pokazuje Sveta godina koja se slavi ove godine – bezbrojna mnoštva hodočasnika, privučena pobožnošću prema apostolu. Od 11. i 12. stoljeća, pod poticajem redovnika iz Clunyja, vjernici iz svih dijelova Europe okupljali su se u sve većim masama kod groba svetog Jakova, nastavljajući do mjesta koje se u to vrijeme smatralo “Finis terrae”, tog poznatog “camino de Santiago”, kojim su Španjolci već išli kao hodočasnici, nalazeći usput pomoć i smještaj s uzornim likovima sv. milosrđa, kao što su San Domenico de la Calzada i San Giovanni Ortega, ili na mjestima kao što je Svetište Djevice Puta. Ovdje su se okupili iz Francuske, Italije, srednje Europe, nordijskih zemalja, slavenskih naroda, kršćani svih društvenih uvjeta, od vladara do najskromnijih seljaka; Kršćani svih duhovnih razina, od svetaca, poput Franje Asiškog i Brigite Švedske (da ne spominjemo španjolske svece), do javnih grešnika koji traže pokoru. Cijela se Europa okupila oko Jakovljeva “sjećanja” u istim tim stoljećima u kojima se izgrađivala kao homogen i duhovno jedinstven kontinent. Zbog toga će sam Goethe potvrditi da je savjest Europe rođena kroz hodočašće.

2. Hodočašće u Santiago bilo je jedan od snažnih elemenata koji su pogodovali međusobnom razumijevanju vrlo različitih europskih naroda, poput Latina, Nijemaca, Kelta, Anglosaksonaca i Slavena. Hodočašće je zbližilo, zapravo, spojilo i ujedinilo one ljude koji su iz stoljeća u stoljeće, doprijeti propovijedanjem Kristovih svjedoka, prihvaćali Evanđelje i ujedno, možemo reći, nastajali kao ljudi i narodi. Povijest formiranja europskih naroda teče paralelno s onom njihove evangelizacije, do te mjere da se europske granice poklapaju s granicama prodiranja Evanđelja. Nakon dvadeset stoljeća povijesti, usprkos krvavim sukobima koji su sukobljavali europske narode, i usprkos duhovnim krizama koje su obilježile život kontinenta – do te mjere da pred savjest našeg vremena postavljaju ozbiljna pitanja o sudbini njegove budućnosti – ipak se mora ustvrditi da je europski identitet neshvatljiv bez kršćanstva, te da upravo u njemu nalazimo one zajedničke korijene iz kojih civilizacija izvire. Iz starog kontinenta je sazrijevala njegova kultura, njegov dinamizam, njegova radišnost, njegova sposobnost konstruktivnog širenja i na drugim kontinentima; jednom riječju, sve ono što čini njegovu slavu. I danas duša Europe ostaje ujedinjena, jer osim zajedničkog ishodišta, živi identične kršćanske i ljudske vrijednosti, kao što su dostojanstvo ljudske osobe, duboki osjećaj za pravdu i slobodu, radišnost, inicijativni duh, ljubav prema obitelji, poštivanje života, tolerancija, želja za suradnjom i mirom, koje je karakteriziraju.

3. Usmjeravam svoj pogled na Europu kao kontinent koji je najviše pridonio razvoju svijeta, kako na razini ideja, tako i na razini rada, znanosti i umjetnosti. I dok blagoslivljam Gospodina što ga obasjava svojim evanđeoskim svjetlom od početka apostolskog propovijedanja, ne mogu prešutjeti, stati…..

4. Zbog toga ja, Ivan Pavao, sin poljskog naroda, koji se uvijek smatrao europskim, zbog svog podrijetla, tradicije, kulture i životnih odnosa, slavenskim među Latinima i latinskim među Slavenima; Ja, nasljednik Petra na Rimskoj Stolici, Stolici koju je Krist htio postaviti u Europu i koju Europa voli zbog njegova nastojanja u širenju kršćanstva po svijetu; Ja, rimski biskup i pastir sveopće Crkve, iz Santiaga, s ljubavlju vapijem tebi, drevna Europo: “Pronađi sebe ponovno. Budite sami”. Ponovno otkrijte svoje podrijetlo. Oživite svoje korijene. Vratite se živjeti autentične vrijednosti koje su vašu povijest učinile slavnom, a vašu prisutnost na drugim kontinentima korisnim. Ponovno izgradite svoje duhovno jedinstvo, u ozračju punog poštovanja prema drugim religijama i istinskim slobodama. Vratite Cezaru ono što je Cezarevo, a Bogu ono što je Božje. Ne ponosite se svojim osvajanjima do te mjere da zaboravite njihova moguće negativne posljedice; nemojte biti potišteni kvantitativnim gubitkom svoje veličine u svijetu ili društvenim i kulturnim krizama koje vas pogađaju. I dalje možete biti svjetionik civilizacije i poticaj za napredak svijeta i od vas očekuju odgovor koji je sveti Jakov dao Kristu.

5. Ako Europa bude jedna, a to može biti uz dužno poštovanje svih njezinih različitosti, uključujući i one različitih političkih sustava; hoće li se Europa vratiti razmišljanju, u društvenom životu, sa snagom koju posjeduju neke izjave o načelima poput onih sadržanih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, u Europskoj deklaraciji o ljudskim pravima, u završnom “Aktu” Konferencije za sigurnost i suradnju u Europi; hoće li se Europa vratiti djelovanju, u svom specifičnijem vjerskom životu, s dužnim priznanjem i poštovanjem prema Bogu, na kojem se temelje sva prava i sva pravda; ako Europa ponovno otvori svoja vrata Kristu i ne bude se bojala otvoriti granice država, gospodarskih sustava kao i političkih, širokih polja kulture, civilizacije i razvoja njegovoj spasonosnoj moći (usp. Naučavanja Ivana Pavla II., I [1978), 35 ff), njezina budućnost neće ostati pod dominacijom neizvjesnosti i straha, nego će se otvoriti novom razdoblju života, unutarnjeg i vanjskog, blagotvornog i odlučujućeg za cijeli svijet, uvijek ugrožen od oblaka rata i mogućeg uragana atomskog holokausta.

6. Sada mi padaju na pamet imena velikih ličnosti: ljudi i žena koji su ovom kontinentu dali sjaj i slavu svojom genijalnošću, sposobnošću i vrlinom. Skupina je toliko brojna, uključujući mislioce, znanstvenike, umjetnike, istraživače, izumitelje, vladare naroda, apostole i svece da ne dopušta primjere. Oni čine poticajnu baštinu primjera i povjerenja. Europa još uvijek ima zalihe neusporedive ljudske energije, sposobne podržati je u ovom povijesnom djelu ponovnog rođenja kontinenta i služenja čovječanstvu. Drago mi je sada se jednostavno sjetiti snage uma Terezije od Isusa, čiji sam spomen posebno htio počastiti ovim putovanjem, i velikodušnosti Maksimilijana Kolbea, mučenika ljubavi u koncentracijskom logoru Auschwitz, kojeg sam nedavno proglasio svetim. No, posebno treba istaknuti svece Benedikta Nursijskog te Ćirila i Metoda, zaštitnike Europe. Od prvih dana moga pontifikata nisam prestao naglašavati svoju brigu za život Europe i naznačiti koja učenja proizlaze iz duha i djelovanja “patrijarha Zapada” i “dva brata Grka”, apostola slavenskih naroda. Benedikt je znao ujediniti romanizam s Evanđeljem, smisao za univerzalnost i pravo s vrednotom Boga i čovjeka. Svojim glasovitim geslom “ora et labora” – moli i radi – ostavio nam je i danas važeće pravilo za ravnotežu osobe i društva, ugroženog prevagom “imati” nad “biti”. Sveti Ćiril i Metod mogli su predvidjeti neka osvajanja, koja je Crkva u potpunosti preuzela na Drugom vatikanskom koncilu, u pogledu inkulturacije evanđeoske poruke u svojim civilizacijama, preuzimajući jezik, običaje i duh loze u svoj punini vlastite vrijednosti. A to su ostvarili u 9. stoljeću, uz odobrenje i potporu Apostolske Stolice, čime je započela ta prisutnost kršćanstva među slavenskim narodima, koja i danas ostaje nezadrživa, izvan sadašnjih kontingentnih događaja. Trojici Zaštitnika Europe posvetio sam hodočašća, govore, Papinske dokumente i javna bogoslužja, moleći njihovu zaštitu na kontinentu, a ujedno ukazujući na njihove misli i primjer novim naraštajima. Crkva je također svjesna uloge koju ima u duhovnoj i ljudskoj obnovi Europe. Bez vraćanja pozicija koje je zauzimala u prošlosti i koje su u sadašnjoj eri potpuno zastarjele

7. S nama je Božja pomoć. Prati nas molitva svih vjernika. Dobra volja mnogih nepoznatih ljudi, arhitekata mira i napretka, prisutna je među nama, kao jamstvo da će ova Poruka upućena narodima Europe pasti na plodno tlo. Isus Krist, Gospodin povijesti, drži budućnost otvorenom za velikodušne i slobodne odluke svih onih koji se, pozdravljajući milost dobrih nadahnuća, obvezuju na odlučno djelovanje za pravdu i ljubav, u ime punog poštivanja istine i slobode. Povjeravam ove misli Svetoj Djevici, da ih blagoslovi i učini plodnima; i sjećajući se štovanja koje se Majci Božjoj iskazuje u brojnim svetištima Europe, od Fatime do Ostra Brame, od Loreta do Czestochowe, molim vas da prihvatite molitve mnogih srdaca: da dobro i dalje bude radosna stvarnost u Europi i neka Krist uvijek drži naš kontinent ujedinjen s Bogom.

Umjesto zaključka

Prema jasnim stavovima sv. pape Ivana Pavla II. iz 1982. godine Europa je imala mogućnost već prije 40 i više godina jasno, decidirano se odrediti prema svojim kršćanskim korijenima. No, to nije učinila, iako je papa K. Woytila tada to žarko želio i predlagao. Tada je postojao veliki nejasan san unutar EU kako će Europa postati jedinstvena. Sile koje su stvarale i tada jačale EU, nastojanja svetog pape Ivana Pavla II. su ostavile po strani iz samo njima dobro poznatih razloga. Tada još EU u zanosu nije shvaćala što će joj se ubrzo  početi događati. Politički zalet bez snažnih kršćanskih korijena je bio moćan, a potpuno otriježnjenje o velikim propustima za to dakako će morati kad-tad doći. Europa koja je po pučanstvu postala stara baka, više kao pomalo senilna starica ne može kontrolirati samu sebe, svoje odluke i svoje promašaje. To postaje očito i vidljivo svakome! Ne živi se samo od ekonomske moći i novca kao kohezivnog elementa. Europa izgriza samu sebe u konfuziji i više nema pod kontrolom veliki broj migranata koji su legalni i lojalni državama u kojima žive. A da ne govorimo o migrantima koji su „spavači“ i svaki čas negdje nešto zakuhaju stvarajući nemire i zlu kob među pučanstvom gdje žive. Netko bi možda rekao da pretjerujem, ali doista nije tako. O tome je neki dan govorio i izaslanik američkog predsjednika JD Vance na konferenciji u Munchenu. Osim raznih vrlo snažnih govora valjalo bi često poslušati mnoge obične ljude koji se osjećaju ugroženima u takvim društvima, i kako maštaju o odlasku iz takvih nesigurnih gradova i zemalja. Na društvenim mrežama iz izjava pojedinaca vidi se štošta. Nastaje pitanje, može li se dogoditi povratak EU na startne pozicije kršćanstva? Vjerujem da može, ako za to u skoroj budućnosti bude političke volje. Možda će u budućnosti ipak netko naći nadahnuće nad govorom sv. pape Ivana Pavla II., i nadahnuće nad riječima trojice utemeljitelja EU. Dao Bog da bude tako.

Hrvatsko nebo