Nataša Božinović: Život u Yu distopiji?

Hrvatska strana se vječito umara dokazima i argumentima koji se onda račvaju na 1000 stavova, „trenera“ i „generala poslije bitke“. Suprotna strana ima vrlo jednostavne parole, crtice i natuknice: Tito(Milanović), partija, Jugoslavija. Dok hrvatski znanstvenici predstavljaju knjigu na tisuću strana, punu dokaza, argumenata i arhivske građe (većinom publici plus 70), u  obližnjemu klubu priprema se večer Yu rocka, Yu filma, Yu sporta, Yu kuhinje, Yu stripa, Yu LGBT, Yu ovoga, Yu onoga…  (većinom publici minus 30). Na kraju krajeva predznak Yu postane ne samo legalan, nego postane propusnica za napredovanje u karijeri u svim branšama, a najviše u kulturi. Predznak Yu kao Yubav ispočetka, našao se i na transparentu podrške srbijanskim studentima. 

Teško je istisnuti sport i Dubrovnik kada je riječ o prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu, ali se na svim poljima radi da to mjesto zauzme Jugoslavija. To radi Vučić istim žarom kao Puljak i njegova narikača. Svi koji su dali podršku srbijanskim studentima radili su u korist Vučića. Svi oni zajednički žele destabilizaciju Hrvatske.  Hrvatska sve više postaje nevažan djelić Yu utopije, čak što više, negativna pojava jer je glavni i odgovorni čimbenik njena nestajanja. Zato se danas Hrvatska, najviše od svih drugih republika bivše Yu, trudi da je bar kulturno kao utopiju, oživi.  Činjenice da Jugoslavija predstavlja negaciju Hrvatske, totalitaran režim i na koncu Veliku Srbiju, ne umanjuju tu bjesomučnu lažnu predaju o Jugoslaviji kao o pozitivnoj utopiji. Utopiji koja po njima u sebi sadrži sve moralne i pozitivne društvene fenomene, pojave i karakteristike.  Hrvati su od njena ostvarenja, pa do danas najvjerniji podanici utopije-ex Yu. Fizički, duhovno i novcem. Podaništvo se ne odnosi na hrvatske nacionaliste, nego na sve one koji hrvatski nacionalizam ocjenjuju ustaštvom. Sukladnu takvu vladajućem izričaju, ne preostaje mi ništa drugo nego podanike Yu utopije, nazivati četnicima.  A Yu utopiju Velikom Srbijom. Ustaše su zabranjene, ali zato Velika Srbija i četnici, nisu.  Četnici slobodno pišu knjige, tekstove, snimaju filmove….. U svim četničkim uradcima  veličaju se sve pojave, vrijednosti, simboli i osobe njihove utopije. Nebojša Slijepčević je snimio film koji veliča agresorsku JNA. Jedan od simbola utopije. Vojska koja je bombardirala Dubrovnik, i ostale hrvatske gradove, a Vukovar skoro pa sravnila sa zemljom, filmski je postala pozitivac.

„Ustaški“ i „četnički“ filmovi

Koja je razlika između poruke četničkoga filmića nakon pada Vukovara gdje JNA glumi paravojnu formaciju i pjeva: „…bit će mesa klat ćemo Hrvate“ i poruke Slijepčevićeva filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“? I jedan i drugi film lažu i skrivaju činjenicu da je JNA agresor na Hrvatsku?  I jedan i drugi film peru JNA, predstavljaju je časnom vojskom. Sukladno vladajućem i nametnutome društvenome izričaju,  film nikako nije naš „ustaški“, film je „četnički“ jer promiče Yu-velikosrpske vrijednosti.   Slijedom toga, takvim filmovima za promociju u konkurenciji za nagradu Oscar, i uopće distribuciju, lovu ne mogu dati „ustaše“ nego hrvatski „četnici“. Podsjetit ću; 2021., tako je izabran film „Tereza 37“. Iste godine film „Murina“ koji je imao više šanse, nije se našao u utrci za Oscara jer nije bio Yu ideološki polariziran. O oba filma sam pisala. „Tereza 37“ je prošao jer se u njemu suptilno veliča velikosrpstvo ismijavanjem hrvatskoga Splita. Suptilno „četništvo“ prosipa redatelj Danilo Šerbedžija kroz niz filmskih scena. Najpozitivniji lik u filmu „Tereza 37“, je Srbijanac. On je za ne falit još i intelektualac-humanist. Tomu je liku nejasna zadrtost Splićana koji po njemu iz čista mira mrze  dragu srpsku nejač.  U odnosu na njega, ostali likovi, Hrvati, prikazani su poluidiotima. Sam je Split prikazan gradom koji nazaduje, arhitektonski i ljudski. A nazaduje, zna se,  otkad su ga okupirale  ustaše 90ih. U Danilovoj vizuri, Split glume zapušteni objekti u šikari. Vrijeme je pametnih telefona, ali su stanovi i Terezina odjeća iz kraja 70ih. Terezu, koja inače daje šakom i kapom, siluje lik koji ima krunicu na retrovizoru i tako redom… , kako već „četnici“, hrvatski „četnici“, znaju i umiju. U filmu „Murina“ koji je bitku za Oscara izgubio već u RH,  u jednoj sceni, ljudi u procesiji pjevaju „Rajska djevo…“,  i gle čuda, nitko se tomu ne ruga. Isto tako, sporedni lik u Murini, ima tetoviran veliki hrvatski grb na sebi, i gle čuda, nije negativac. Tako „Murina“ s dva „ustaška“ detalja koja su joj se omakla, nije imala šanse. Osvojila je nagradu za najbolji debitantski film u Cannesu, imala je producenta Martina Scorsesea, ali ništa joj pomoglo nije. U konkurenciji za Oscara, 2021. išla je Šerbedžijina Tereza. Sva sreća da ove godine, njegov Draža, pardon „Dražen“, nije imao šanse ni kod njegovih drugara. Rekli bi drugovi; promašen je ceo fudbal.

Partizani gejevi

Ove godine naš dugometražni kandidat za Oscara bio je „Lijepa večer, lijep dan“ Ivone Juke. Nije prošlo.  Navest ću par kontradiktornih pojava vezanih za uspon i pad filma. Nije se znalo ko komu. U filmu se točno zna. Drug partizan drugu partizanu! Glavna tema filma: braća partizani u filmu su topla braća. Zanimljiva je geneza filma. Naime, topla braća su trebala biti branitelji, ali su se iz nekih razloga filmski ostvarili kao partizani. O razlozima je zanimljivo nagađati.  Kako se odustalo od branitelja i devedesetih, te vječitoga anti umjetničkoga, aktivističkoga špirita: prikazivanja netolerantne i nedemokratske Hrvatske, nije mi jasno. Možda se nekome upalila suvisla lampica koja ih je čisto zanatski prosvijetlila  da su mučenja, zatvaranja, ljudske neslobode, svojstvo komunističke SFRJ, i da baš sputana gej  priča ne bi držala vodu u kontekstu demokratske RH, a možda su jednostavno htjeli zadovoljiti i  lijevo progresivne „četnike“ i podivljale „ustaše“. Prve, s udarnim seks scenama dvoje muškaraca, a druge s ne diraj branitelje i Hrvatsku. Danilov „Dražen“ je omanuo jer je toliko loš da se nigdje u svijetu ne može nametnuti kao umjetnički proizvod. Žali Bože uložena „četničkoga“ novca za negaciju Hrvatske u tome filmu. Ne može se prodati. Ali što je s Jukinim gejevima smještenima u 1957.? Prvo je krenulo dobro. Izabran je jednoglasno da predstavlja Hrvatsku u utrci za Oscara. Potom se počelo šuškati, možda čak i nametati u mainstream medijima da je film na sumnjiv način ostvario potrebne formalnosti da bi uopće postao kandidat. I na koncu konca, ekipa iz HAVCa i MK nije izabranome kandidatu dala lovu za promidžbu u SAD kako bi mu povećala šanse.  Kako to? Zašto su od filma, kad je već izabran, odustali?

Kad se film zarazi anti Yu virusom, taj film nema šanse

U filmskoj kritici Damira Radića u Novostima, možda leži odgovor. Fanatični pobornik Yu utopije, Damir Radić je pojasnio koji je „virus“ zahvatio Jukin film. Antiutopijski,  anti-Yu virus. Naime, hotimice ili nehotice, Juka je u filmu napravila neoprostiv feler: izjednačila  ustaške zločince  s komunističkima. Komunisti su vršili brutalnu represiju?! Za Radića: nemoguće!!! I to ni manje ni više 1957., kada je po ovome vrlome „povjesničaru“ , SFRJ zahvatio „prvi val liberalizacije“. Po Radiću je komunistička represija 1957. feler ravan plastičnoj boci Jane u kadru.  Sav se upregao dokazivati humanoidnost i nevinost SFRJ. Ko malo djetešce kada uhvati majku kako radi ono s tuđim barbom, pa sve prebacuje na barbu. Tako Radić na Juku. A majka je majka, pa makar i radodajka. Evo što mu je zločesta Juka sve nabila majci Jugoslaviji godine „liberalne“ 1957.: pod 1.: uvela točkice za hranu,2.: uvalila da poštena komunistička inteligencija izbacuje neistomišljenike iz stanova, 3.: ubacila filmske cenzore i 4., što sam već navela; izjednačila ustaše i komuniste.   Za indoktriniranoga Radića ne postoje poslije 1952.  ni izbacivači, ni mučenja, ni zatvori za proljećare, ni cenzori, ni bunkeri, a kamoli komunistička ubojstva do 1989. Ni par srpskih glumaca, ni scene seksa između muškaraca, koje je iznimno pohvalio, nisu mu pomogle da bar malko prikrije infantilan šok  Jukinim prikazima provedbe stravične komunističke represije  nad neistomišljenicima. Zato mi je čudno da se Yu utopisti nisu prije probudili. Prvo film daju za Oscara, a onda mu ne daju adekvatnu lovu za promidžbu???  Kao da ga je netko htio prošvercati ispod budnih komesarskih očiju, pa je potom vrlo brzo detektiran antiutopijski virus kojim film hotimice ili nehotice, urušava jugoslavensku utopiju. Kad je detekcija izvršena, HAVC i Nina brže bolje, zaključaše kesu. U demokraciji, kad zaključaš kesu,  to je jedna vrsta bunkera. Nepoznata mi je redateljičina osobna ideološko politička svijest. Irelevantna je za ovaj bizaran slučaj. Juka sigurno nije izgnani Sedlar, ali društvo se polarizira u tome smjeru. S  jedne strane ustaše, a s druge četnici. Pa sad ti vidi kamo ćeš.

Srbijanske kolege „četnici“

„Ili mi ili oni“, reče Milanović. Ali ne samo on, pomogle su i kolege „četnici“ iz Srbije. Na još bizarniji način.  Naši „četnici“ koji su htjeli da se Srbija liberalizira na način da što prije uđe u zajedničku državu, EU, kako bi njihova virtualna utopija YU dobila još lakši kontekst djelovanja,  postali su ustaše.  Hrvatski aktivisti koji su, da bi dali podršku srbijanskim studentima, zapalili sve do Beograda, postadoše „ustaše“. Srbi su naše „četnike“ vratili nama „ustašama“. Njima je to uvreda  jačine one koju je  Juka hotimice ili nehotice uvalila u film. Da bi skinuli  stigmu, sada će se morati dokazivati da su istinski četnici, a nikako ustaše.  Kao da već nisu pretjerali s dokazivanjem bratiji. I nije puno prošlo, evo ti prosvjeda za podršku srbijanskim studentima gdje su se zaista natjecali tko će u četničkome izrazu biti najčetničkiji. Nije za čudit se kad je u međuvremenu, aktivist, a ne umjetnik,  „Talentirani gospodin Frljić“  isto postao „ustaša“.  Njegove predstave, (prije infantilni isprdci buntovna tinejđera), kruže kao bauk Europom. Gdje god stigne, on se popiša, povrati ili što drugo, po zastavi zemlje koja ga je ugostila. Tako mu se omanulo i u Srbiji. Moram priznat, da nijedan naš „ustaša“ nije stigao tako daleko. Srbijanski studenti, vidjevši „ustašu“ na djelu, odmah se promptno ogradiše od toga djelca. I čitav srbijanski kvazi lijevo-liberalni establišment, skočio je braniti čast svoje domovine i dokazivati don Vučiću svoje srboljublje. Pa rekoše:  Da nisu znali što ih čeka, … da nisu znali sadržaj predstave…., da su inače za umetničke slobode…, da ovo…, da ono… Svakakvih opravdanja je bilo… Crvenili se obrazi, posramila se dječica, studenti, i oni stariji…( i svi znani i neznani srpski drugari Tomića, Dežulovića, narikača, Kekinke, Tomaševića… ). Svima njima nije sjelo „ustaško“ divljanje „Talentirana gospodina“ Frljića. Mogli su se solidarizirati sa svojim kolegama, hrvatskim  „četnicima“,  koji prosto orgazme doživljavaju kada  „Talentirani“ povrati po hrvatskoj zastavi, ali nisu se mogli solidarizirati kada „Talentirani“ svoj talent izluči na njihovu zastavu. Hm?! Zanimljivost je što drugari iz Hrvatske, naši „četnici“, ne vide da im srbijanske kolege;  liberali, studenti, spram kojih oni gaje emocije, nisu uopće spremni na poništenje i poniženje srbijanske nacije, koliko su oni spremni na poništavanje svoje, hrvatske nacije u korist utopijske nadnacije i države Jugoslavije.   Ništa im ne signalizira da njihove kolege s one strane Drine, uopće nisu u tome, da im vazda prodaju muda pod bubrege i da se  zapravo radi uvijek o Velikoj Srbiji. Hoće li to raditi sofisticiranije od Vučića, pa time možda i uspješnije, hrvatske „četnike“ ne zanima. Zato je vrijeme da se skinu navodnici. Onaj koji sustavno radi protiv interesa hrvatske države jest četnik. S bilo koje strane Drine. Dok se to dozvoljava, sve koji rade za interes Hrvatske nazivat će se „ustašama“. Bit će belaja ako „ustaše“ skinu navodnike.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo