Z. Gavran: Rusko-ukrajinski i rat i mir u službi su podvrgavanja Europe i Rusije onomu do čega je stalo SAD-u

Amerika se sada, u izvedbi D. Trumpa, vraća onoj drugoj liniji odnosno dimenziji, a to znači politici unilateralizma, antiglobalizma, nacionalizma i tradicijskog identitetstva. To je ključ i za razumijevanje Trumpova odnosa prema Europi, kao „mini-imperiju“ koji sve karte stavlja na multilateralizam, globalizam, internacionalizam i na svoje ideološke ’agende’, ljevičarsko-liberalističke, klimatske, antiidentitetske, imigracijske i ostale. Trump hoće pomesti s pozornice pax europaea (europski mir) i njegove nositelje: kao dosadašnju protutežu i ugrozu konceptu i doktrini koju on zastupa i kao prijetnju njemu osobno, a u korist pax americana (američkog mira) i vrijednosno-ideološke doktrine koju zastupa. Nasuprot obojima stajao je russkij mir (ruski svijet, ruski imperijalizam), koji će Trump donekle legitimizirati i time Putinovu Rusiju preobratiti u američkog saveznika. Time će Europu dovesti u poziciju tjeskobe, u škripac između njega i Putina. Možda će zato jedini izlaz biti smjena europskih elita i temeljita preuredba europskog i transatlantskog integriranja te oblikovanje novoga europskog identiteta – ili samo raspad postojećega na nacionalne identitete. Ovakva Europa nije dorasla novom američko-ruskom partnerstvu.

Ovdje se ne će razriješiti logičko pitanje je li prvo bila kokoš (koja je izlegla jaje) ili jaje (iz kojega se izlegla kokoš). Ne će se dakle razriješiti dvojba prethodi li američkim interesima (geopolitici, geoekonomici) određena ideologija, ili ideologiji prethode geooplitički i geoekonomski interesi. Samo ćemo uzeti za radnu tezu to da su američki interesi i američka ideologija u međusobnoj simbiozi, da jedno drugo uvjetuje, a bez utvrđivanja što čemu prethodi.

Rat i mir između Rusije i Ukrajine – pojednostavljeno rečeno – samo su u funkciji ostvarivanja američkih interesa

Što to konkretno znači za rat i mir u Ukrajini? To znači da rat i mir u Ukrajini nisu glavni cilj i svrha američke vanjske politike. Na rat u Ukrajini treba gledati samo kao na sredstvo za ostvarivanje nekih drugih, objektivno važnijih i krupnijih interesa (naravno, ni očekivana ekonomska i druga korist od Ukrajine nije za podcjenjivanje). A ta su krupnija i važnija pitanja odnosi moći i općenito odnosi SAD-a naprama Europi, naprama Rusiji, naprama Kini, a onda i naprama Bliskom istoku i „ostatku“ svijeta.

Rat i mir između Rusije i Ukrajine – pojednostavljeno rečeno – samo su u funkciji ostvarivanja američkih interesa. Rat je započeo pod vodstvom (bar naoko) globalističke Bidenove ekipe. Rat će (najvjerojatnije) biti zaustavljen pod vodstvom Trumpove antiglobalističke ekipe. Zašto je taj rat trebao Bidenu? Iz raznih razloga, a ponajviše zato da se što jogunaste, što nemarne, što samozaljubljene europske zemlje dovede u čvršću orbitu SAD-a i da ih se prisili na ono u čemu Bidenova prethodnika Trumpa nisu htjele slušati: na veće izdvajanje za obranu i na preuzimanje odgovornosti za europski mir nasuprot Rusiji. Zašto će rat nastojati privesti kraju Trump? Zato da bi ostvario to što nije (u dovoljnoj mjeri) uspio Biden.

Rat u Ukrajini poslužio je za političko obuzdavanje i ekonomsko slabljenje Europske unije te za povećavanje europske ovisnosti o SAD-u

Rat u Ukrajini poslužio je dakle za političko obuzdavanje i ekonomsko slabljenje Europske unije te za povećavanje europske ovisnosti o SAD-u. Poglavito je bio izazvan tvrdoglavošću Angele Merkel u njezinoj suradnji s Putinom, u korist Njemačke kao europskog monopolista i motora europskog gospodarstva i stožerne sile europskih integracija, a napose u izgradnji Sjevernog toga II., unatoč odlučnim protivljenjima Washingtona. To je bila kap koja je prelila čašu američkog „strpljenja“. Nakon što Sjeverni tok II. bijaše bio dovršen i spreman da njime počnu teći goleme količine cjenovno povoljna ruskoga plina prema Njemačkoj (više od četvrtine ukupnih europskih potreba za prirodnim plinom, o nafti i ostalomu da se i ne govori), počela je ruska invazija na Ukrajinu, a oba rusko-njemačka toka obustavljena su, i za svaki slučaj minirana. Koincidencija? Slijedile su brojne zajedničke sankcije zapadnih sila naprama Rusiji, jačanje zapadnoga jedinstva u sferi sigurnosti, sve izobilnije vojno i drugo pomaganje Ukrajini (kao „predziđu Europe“), širenje NATO-a na Švedsku i Finsku, povećavanje izdataka za obranu (i povećana kupnja uglavnom američkog naoružanja), antagoniziranje Putina i Rusije pod njegovom vlašću, dolaženje na rub proširivanja sukoba na neka druge zemlje te na rub upotrebe strateških i nuklearnih oružja itd.

To je u najkraćim crtama bio proces izazvan ruskom invazijom (i onim što joj je prethodilo) u njegovim geopolitičkim, geoekonomskim i sigurnosnim dimenzijama.

Biden se, istodobno, ideološki jako dobro slagao s europskim liberalnodemokratskim mainstreamom. To je ona druga razina stvarnosti koju smo na početku razlučili od prve u slici jajeta i kokoši. Nema jednoga bez drugoga. Ali se i jedno i drugo može zasebno konzumirati.

Za Trumpa je ideologija igrala i igra iznimno važnu ulogu, bila ona u službi geopolitike ili bilo obrnuto (kokoš-jaje)

I ideologija se, odnosno vrijednosni sustav, može dakle „konzumirati“ neovisno o geopolitici, interesima, sigurnosti i ostalomu što je materijalno opipljivije. No za Trumpa je ideologija igrala i igra iznimno važnu ulogu, bila ona u službi geopolitike ili bilo obrnuto (kokoš-jaje). Njegova ideologijska podloga – unilateralizam (međunarodno djelatna inačica „izolacionizma“), antiglobalizam, nacionalizam i tradicijsko identitetstvo – temelj su ukupne zgrade na kojoj on nastoji graditi i tomu prilagođivati ukupnu američki unutarnju i vanjsku politiku.

Budući da su europske političke i intelektualne i poslovne elite masovno bile na strani Bidenove ideologije, i budući da su u ponovnom dolasku Trumpa na vlast vidjele nešto što naliči na „smak svijeta“, te su svim silama navijale da Trump na izborima izgubi, logično je očekivati da će se on svima njima za takav odnos prema njemu sada nastojati osvetiti. Ne samo radi osvete, nego i zato da svoj ideološki koncept odnosno doktrinu proširi i na Europu te da on i u Europi postane dominantan, a zatim i da se čitav svijet preuredi – mutatis mutandis – sukladno novoj paradigmi.

Odatle, recimo, izvire Muskova potpora njemačkom AfD-u, koji je jedina politička stranka (osim možda radikalne ljevice) koja dovodi u pitanje dominaciju mainstreamskih antitrumpovskih snaga u Njemačkoj, a posljedično i drugdje u Europi. Odatle izvire i blagonaklonost naprama autokratu i okrutnom despotskom osvajaču i gušitelju opozicije Putinu. Odatle će proisteći i mnogi drugi zaokreti u američkoj međunarodnoj politici. Izrael je specifičan slučaj, koji se ne uklapa u ostale kategorije, ali se i Trumpov odnos naprama Netanyahuu uklapa u spomenutu autokratsko-nacionalističku matricu, s time da će i Iran dobiti svoju šansu (pa ostao on i dalje teokratski) biti američkim saveznikom ili miljenikom, ali pod uvjetom da ne dira u Izrael, da odustane od nuklearne proliferacije i da prestane prkositi SAD-u.

Dosta je bilo europskih ideoloških zaluđivanja te muljanja i licemjerja!

Mnogo promatrači, komentatori i analitičari ne razlučuju dvije razine Trumpove politike: geopolitičku i ideološku. To je izvor brojnih zabuna i nerazumijevanja. Kao što smo vidjeli, Trumpov zamjenik Vance u Münchenu je održao europskim elitama lekciju o demokraciji. Sada taj njegov govor kruži po svim javnim i privatnim mrežama kao svojevrsna poslastica među svima onima kojima je ovoga europskog ideološkog i  političkog glavinjanja, prenemaganja i ništenja europskih nacionalnih i vjerskih i etničkih identiteta već navrh glave. No Vance u tom govoru praktički i nije govorio o geopolitici i geoekonomici. Čemu? Tȁ on i Tump ionako očekuju da većina onih koji su na Münchenskoj konferenciji slušali što to Vance ima reći Europi i svijetu ode u „ropotarnicu povijesti“. Novim elitama, tek, Vance će govoriti i s njima razgovarati o geopolitici i ozbiljnim međunarodnim temama, dalo bi se iz svega zaključiti; ovi tu nisu dostojni da s njima o njima raspravlja.

Prisutni na konferenciji u Munchenu šokirani govorom američkog potpredsjednika

U tu raspravu tada bi ušao i prijeporan odnos europskih zemalja naprama Izraelu, Iranu i Bliskom istoku. A otvorila bi se najkrupnija od svih tema, a to je odnos naprama Kini i azijsko-pacifičkoj regiji. Otvorile bi se one teme koje su vitalno važne za SAD geopolitički, geoekonomski i sigurnosno. Za sada, s Europljanima se razgovara samo o demokraciji i „zajedničkim vrijednostima“, a o Ukrajini ’na škrge’. Američki ’avangardni’ unilateralizam dominira; ni NATO ni EU kao organizacije nisu tu ni subjekt ni čimbenik, a i najveće europske zemlje, skupa s V. Britanijom (dok je njoj na čelu laburist Starmer, kojega u Bijeloj kući ne mogu smisliti), praktički su ignorirane, zaobiđene i time ponižene. Zato je za sutra Macron sazvao hitan sastanak najjačih europskih sila, u proširenom formatu tzv. Weimarskog trokuta. A taj njegov potez još je jedno poniženje za čitav EU kao EU i za sve članice EU-a koje na taj sastanak nisu pozvane. EU nam je zajednički, ali ćemo najkrupnija pitanja rješavati mi veliki, ovaj puta skupa s ne-članicom Britanijom, a ne svi mi skupa koji tvorimo EU.

Naprama takvoj farizejskoj dvoličnosti velikih europskih sila i njihovih vodstava – kojima smeta američki unilateralizam, ali ne i njihov vlastiti selekcionizam, arogancija, egocentrizam i protekcionizam – Trump nastupa iskreno i bez prenemaganja. Zato su, unatoč svoj problematičnosti za Europljane toliko toga što on iznosi, simpatije mnogih na njegovoj strani. Dosta je bilo europskih ideoloških zaluđivanja te muljanja i licemjerja, dosta je bilo oktroiranja europskih politika i samih izbora i ponižavanja europskih naroda i njihovih demokracija i ugrožavanja budućnosnih perspektiva!

Dvije međusobno različite linije odnosno dimenzije dosadašnjih američkih politika

Postoje dvije međusobno različite linije odnosno dimenzije dosadašnjih američkih politika, a obama je temeljni cilj jačanje američkog imperija ili ponovno potvrđivanje SAD-a kao vodeće svjetske sile – u mjeri u kojoj se to uspije, a vjerojatno u smislu priznavanja ’policentričnosti’ svijeta, s trima ili četirima glavnim središtima moći. Jedna je linija nacionalizma (u smislu primata nacionalnih interesa: America first!). Druga je linija ostvarivanje toga istog cilja pomoću multilateralističkih, globalističkih, internacionalističkih i antiidentitetskih, antitradicijskih koncepata odnosno doktrina. Ova druga linija dominirala je američkim sveučilištima, institucijama i politikama tijekom posljednjih triju desetljeća. Ali se sve više pokazivala nepovoljnom za SAD i u sebi sve trulijom, pa i perverznijom. Zato se nju sada odbacuje.

Amerika se sada, u izvedbi D. Trumpa, vraća onoj drugoj liniji odnosno dimenziji, a to znači politici unilateralizma, antiglobalizma, nacionalizma i tradicijskog identitetstva. To je ključ i za razumijevanje Trumpova odnosa prema Europi, kao „mini-imperiju“ koji sve karte stavlja na multilateralizam, globalizam, internacionalizam i na svoje ideološke ’agende’, ljevičarsko-liberalističke, klimatske, antiidentitetske, imigracijske i ostale. Trump hoće pomesti s pozornice pax europaea (europski mir) i njegove nositelje: kao dosadašnju protutežu i ugrozu konceptu i doktrini koju on zastupa i kao prijetnju njemu osobno, a u korist pax americana (američkog mira) i vrijednosno-ideološke doktrine koju zastupa. Nasuprot obojima stajao je russkij mir (ruski svijet, ruski imperijalizam), koji će Trump donekle legitimizirati i time Putinovu Rusiju preobratiti u američkog saveznika. Time će Europu dovesti u poziciju tjeskobe, u škripac između njega i Putina. Možda će zato jedini izlaz biti smjena europskih elita i temeljita preuredba europskog i transatlantskog integriranja te oblikovanje novoga europskog identiteta – ili samo raspad postojećega na nacionalne identitete. Ovakva Europa nije dorasla novom američko-ruskom partnerstvu.

Povezano:

Z. Gavran: Put rata ili put mira za Ukrajinu, Rusiju i Europu?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo