Vatre balkanske

Kada se sve uzme i sve zbroji, moje slutnje govore da u našem istočnom susjedstvu, sve više i sve opasnije, dozrijevaju nove vrele vatre balkanske.

Istina je, piromana ima na sve strane.

Najopasniji su oni piromani koji iz svoje povijesti nisu izvukli nikakve pouke. Od njih nije očekivati mir. Danas on misli da ima sultanske ovlasti i da o svemu može samostalno odlučivati.

On i nitko drugi!

I poluslijep čovjek vidi da predvodi teško kompromitiranu vlast, onu koja veliča kult ličnosti, koja je pokorila sve državne institucije, pravosudni i informativni sustav. Kako ne vidi da su prosvjedima odvjetničke komore Srbije i Vojvodine ispisale najsvjetlije stranice višestoljetne povijesti, da su iskazale odvjetničko nezadovoljstvo i stupile u jednomjesečnu obustavu rada?! Čudo je kako, kao pravnik i nekada odličan student, ne razumije poruke ovog vremena i jednoga moćnog staleža.

Potpuno zanesen i opijen vlašću, on ne čuje poruke odgojene, civilizirane i obrazovane mladosti, studenata i njihovih mentora – rektora srpskih sveučilišta.

“Mi s Vama nemamo ništa!”, poručuju zaluđenom vlastodršcu.

“Mi želimo pravnu državu i djelatna ministarstva!”

E, za tako opijene glave nema lijeka.

Tu ne pomaže ni apoteka.

Jedna narodna mudrost kaže da se treba kloniti ljudi koji se ponašaju kao žrtve u problemima koje su sami izazvali i stvorili, a druga kaže da se kod svakoga čovjeka mogu pojaviti tri opake strasti: strast za alkoholom, strast za kockom i neutaživa strast za vlašću.

Nakon liječničkog tretmana čovjek se nekako može osloboditi prve i druge strasti, prvoga i drugog poroka, ali one treće – teško i nikako. Čovjek koji se ne može osloboditi poroka vlasti ne može shvatiti da je njegovo postojanje na zemlji, kao i svih drugih ljudi, kratko i prolazno. Ubijati drugoga i drugačijeg da bi još koju godinu ostao pri uzdama i privilegijima vlasti, to su ljudi kojima je potrebna pomoć neuropsihijatra, psihologa i tko zna kojih još medicinskih specijalnosti.

Kada su se koncem dvadesetog stoljeća zapalile balkanske vatre i kad je moćna armada, naoružana svim i svačim, puna ratničkog zanosa krenula put Vukovara i Zagreba, Srebrenice i Sarajeva, oglasio se general Koča Popović. Sluteći zlo koje je pokucalo na naša vrata, filozof i državnik piše:

“Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo Carstvo. Srbi su uvijek protiv onoga tko bi ih htio malo opametiti, a oduševljeno kliču svakome tko ih joj više zaglupljuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na razini na kojoj su bili i prije stotinu godina.

Srbi nisu u sukobu sa svijetom, nego sa samim sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj i časnoj povijesti.”

O našoj društvenoj stvarnosti mladi pjesnik ovako pjeva:

Pitam se ja, a valjda i ti,

Je l’ baš ovako moralo biti,

Zato, dok možeš, razmisli dobro

i sud donesi o svemu tome,

ne mjeri druge,

od sebe kreni,

i sebi dođi dok imaš kome.

U razgovoru s ljudima različitih staleža i obrazovanja često se može čuti uzrečica: “Polako, jutro je uvijek pametnije od večeri!”

Ova uzrečica savjetuje da je dobro da misao noć prespava jer jutro je uvijek malo mirnije i puno bistrije kako u glavi tako i oko nas. Pobornici ove uzrečice opet znaju reći: “Bolje se poskliznuti nogom nego opakim jezikom.”

Kada se čovjek posklizne nogom, stvar je rješiva. Ortopedija kao grana medicine toliko je napredovala da s malo gipsa, steznika i vijaka sve može biti onako kako je bilo i prije poskliznuća. Čovjek će, kao i prije, normalno hodati i neće se u hodu spoticati. Glasoviti mostarski ortoped doktor Zdenko Ostojić može sve popraviti, sitne koščice poredati i svojim rukama napraviti ono što eventualno nedostaje.

Može sve!

Međutim, kada se čovjek “posklizne jezikom” i izgovori neprimjerenu riječ i ona takva osvane u knjigama, novinama, na društvenim mrežama, kamerom bude snimljena i zabilježena, e – tu popravka nema.

Tu nema ni lijeka.

To se pamti!

Zato mudri nobelovac Ivo Andrić savjetuje:

“Svaku svoju riječ u sebi šapatom i glasno izgovorite, pa i noću kada se probudite. Na svaku riječ stanite svom težinom tijela, izmjerite njenu nosivost, isperite njome usta baš onako kako dobar vinar ispituje kvalitetu svoga vina. Ako vaša riječ sve to ne izdrži, treba je izbrisati. Jer čovjeka kroz život pun iskušenja treba voditi mjera u svemu i mudrost u svakome postupku. Na grijeh ništa ne navodi kao opak jezik i izgovorena riječ.”

Noćna mora s kojom naši ljudi žive i pitaju se – je li pred nama finalno razigravanje i tko bi mogao opametiti one koji zlim jezikom govore:

“Ovo će sutra biti naše!”

Ne vide da je novoizabrani predsjednik najmoćnije države na svijetu predložio da se dva milijuna Palestinaca preseli iz Gaze, a da bi on na tom prostoru želio izgraditi modernu rivijeru. Može li takva “glava” sutra zatražiti da se hrvatski narod iseli iz Neuma i njegova zaleđa da bi on tu izgradio svoju vojnu bazu ili neku modernu turističku plažu?!

Ljudi se pitaju jesmo li zaista zaplovili vremenom opasnog besmisla.

Besmisao je zahvatio i one koji bi se trebali brinuti o stabilnosti nemirnog poluotoka i koji iz minulog rata nisu izvukli nikakve pouke. Povijest nameće stotinu pitanja koja traže prave i potpune odgovore.

Što je s dokinutom autonomijom Vojvodine, državnosti Kosova, teritorijalnom sigurnosti Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine? Zabrinutost je posve razumljiva jer s različitih strana vrebaju ptice grabljivice.

Sve ovo podsjeća na vrijeme u kojemu je svaki politički lider, ovakav i onakav, često i nikakav, pod pazuhom nosao zemljopisnu kartu, crtao, bojio i pokazivao dokle bi sutra moglo biti njegovo i njihovo carstvo. Za podlogu svojih stavova pokazuju različite činjenice, najmanje one koje imaju ozbiljnu povijesnu podlogu.

Nesporazumi i nasilje moraju imati svoje granice.

Sve mora ima svoje granice!

Na nemirnom Balkanskom poluotoku ničija granica nije posve sigurna. Dolaze i prolaze predstavnici međunarodne zajednice, niti znamo tko su ni što su. Pa bismo se mogli pošaliti onako kako su se za vrijeme osmanske uprave pitali naši stari:

“Koji je paša, kume Ivane, najbolji?”

“Najbolji je onaj koji ovamo nikada nije došao!”, britko i kratko odgovori Ivan.

Neponovljivi kroničar minulih vremena i naših osmanskih neprilika svakako je fra Petar Bakula (1816. – 1873.). Bogu se skrušeno molio, prozu i poeziju lijepo je pisao. O tom znamenitom svećeniku u posljednje je vrijeme najviše pisao književnik Ivan Sivrić, bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Sve je sažeo u nekoliko knjiga i tri stotine fra Petrovih poslovica i uputa.

To su knjige koje treba čitati.

Iz njih se puno može naučiti.

Neupućeni ljudi za fra Petrovu Hercegovinu znaju reći da je to zemlja s puno kamena i malo čega ostalog. Očito ne znaju da se u hercegovačkim kamenim naslagama nalazi veliko blago. Ako to nekom nije jasno, neka potraži Geološki glasnik iz prosinca minule godine, neka prouči znanstvene radove mostarskog inženjera Vinka Bilopavlovića pa će mu mnoge stvari biti jasnije. Znanstvenici, pisci i pjesnici, glazbeni i likovni umjetnici, opisali su i kamen opjevali.

Mate Bulić ponosno pjeva:

Bećarina ova kada sklopi oči,

kamenom me pokrij,

Neretvom poškropi…

Hercegovina je vrelo umnih, radinih, odanih i čestitih ljudi koji ni na drugi svijet ne žele poći bez svoga kamena i kapljice plavooke Neretve.

S vremena na vrijeme pisao sam o tome kako iz zemlje odlazi mlado i staro, učeno i neuko. Na prostranom Livanjskom polju, dugom pedesetak kilometara, kuće samo svoje brojeve nose i s njima žive.

Kapije su zatvorene i zaključane.

Zavjese su spuštene i ne podižu se.

Iznad crvenih krovova vide se dimnjaci koji poput stražara bdiju i čekaju povratak onih koji su ih podigli.

Početkom godine, nakon dugo vremena, na putu prema Županijskom sudu na livanjskoj šetnici sreo sam kolegu, umirovljenog suca. Susret je bio kolegijalan, srdačan i protkan redovitim upitima:

“Kako je zdravlje, kako je u mirovini i kako je obitelj?

Kako su vaše mlade djevojke?

Jesu li diplomirale i posao našle?”

“Zdravlje me dobro služi.

Ujutro dođem do Foruma na kavu, uzmem Večernji list, onda po kući nešto radim, gulim luk i krumpir i spremam objed.

Supruga je u mirovini.

Cijeli dan pomaže mlađim liječnicima”, raspričao se umirovljeni županijski sudac.

“Moje kćeri”, ponosno govori, “diplomirale su na splitskom Medicinskom fakultetu. Udale su se za dvojicu splitskih liječnika. Žive i rade u Njemačkoj. Tako dvije livanjske liječnice i dva splitska liječnika žive i rade daleko od rodnog kraja. Tamo moju unučad podižu i odgajaju”, vidim, s tugom govori.

“U dječjem vrtiću moji unuci uče njemački jezik.

Kao prvi strani uče materinski – hrvatski jezik.

Baš onako kako smo mi u livanjskoj Gimnaziji kao prvi strani jezik učili njemački.”

O tempora, o mores! Čudnih li vremena!

U susjednom Imotskom, rodnom gradu genijalnih pjesnika Petra Gudelja (1933.) i Vlade Gotovca (1930. – 2000.) žive umni, mudri, radini i zanimljivi ljudi. Kao malo gdje kud su mene moje noge nosile i kud su me moji putevi vodili.

U glasovitoj imotskoj obitelji Perkušić pod istim krovom stasala su tri sveučilišna profesora, tri doktora pravnih znanosti, Ante, Marko i Trpimir, dva odvjetnika prvoga reda Marko i Mirko i dvije redovite sutkinje – Nevenka i Vedrana.

Svi na istom kućnom broju!

U ovoj časnoj obitelji sve je povezano i sve izlazilo jedno za drugim kao pitanja i odgovori. Do najvećih znanstvenih, odvjetničkih i sudačkih visina Perkušići su dolazili lagano, kao djeca u igri, i tako postizali što su željeli i ostvarili ono što su naumili.

Po livadama Imotskog polja stasali su Zvone Boban, Ivan Buljan i Ivan Gudelj, nogometaši planetarnih dometa, znanstvenik i enciklopedist dr. Mate Ujević (1901. – 1967.) i njegova kći Marija (1933. – 2023.), redovita akademkinja i kiparica. Imotski znanstvenici, umjetnici, suci, odvjetnici i sportaši zlatnim su slovima ukrasili povijest svoga kraja i Republike Hrvatske.

Kolumna koju je Josip Muselimović napisao u nedjelju, 9. veljače 2025.

večernji.ba / Hrvatsko nebo