Kardinal Stepinac:“Ja svoju poštu spaljujem odmah čim ju pročitam, da ne izvrgnem nikoga pogibelji“

Kardinal A. Stepinac se za vrijeme svoga uzništva u Krašiću dopisivao sa desinićkim župnikom Vinkom Komerički. Ta pisma su svjedočanstvo onog vremena i prijateljstva kardinala i župnika V. Komeričkog zapisana u knjizi Vladimira Trkmića „Vinko Komerički – revni župnik – veliki rodoljub“. Opisujemo to dopisivanje kroz razgovor sa autorom knjige.

Predstavimo za početak svećenika Vinka Komeričkoga. Tko je on bio i kako je došlo do njegova dopisivanja sa Stepincem?

Msgr. Vinko Komerički je bio svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Rođen je 18. siječnja 1898. godine, od roditelja Juraja i Terezije Trkmić u današnjoj župi Sutlanska Poljana, tada općina Desinić, kotar Pregrada. Klasičnu gimnaziju je polazio u Zagrebu, Varaždinu i Požegi. Teologiju je studirao u Zagrebu, a za svećenika ga je zaredio 29.6.1921. nadbiskup Antun Bauer. Službovao je kao kapelan u Vrapču, a kao upravitelj župa u Sutlanskoj Poljani, Desiniću i Mariji Bistrici. Župnikom župe sv. Jurja u Desiniću bio je od 1929.-1957. godine. A u Mariji Bistrici od 1957.-1972. godine. Među vjerničkim desinićkim pukom slovio je kao revni župnik i veliki rodoljub. Bio je legendarni župnik župe Desinić, vjernici su ga voljeli iako su ga u ono vrijeme smatrali strogim župnikom. Župnikom koji je kako narod kaže volio red, rad i disciplinu. Osobno sam pročitao i objavio sve što je zapisao u župnu Spomenicu u svom župničkom službovanju u Desiniću. Može se reći da je bio „uspješan“ župnik. Prema njegovim osobnim zapisima u župnoj Spomenici znamo gotovo sve na što su svećenici Katoličke crkve u Hrvata nailazili i prolazili sa vlastima u Kraljevini Jugoslaviji, NDH, i kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji. Bila su to doista okrutna i na svaki način turbulentna vremena, vremena velikih ograničavanja vjerskih sloboda, terora žandara, a kasnije svima poznatih okrutnosti novih socijalističkih vlastodržaca. Vinko Komerički je imao problema kao i svi svećenici sa vlastima Kraljevine Jugoslavije, a kasnije sa novim socijalističkim vlastima zbog nacionalizacije, otimačine, teško nametnutih i nesnosnih poreza, raznih provokacija i čestih i neizbježnih policijskih preslušavanja. Često je bio preslušavan u Pregradi zbog propovijedi, velikih župnih i dekanatskih svečanosti, ali se je uvijek vješto branio i izbjegao veće zatvorske kazne. Kako je došlo do dopisivanja između kardinala A. Stepinca i Vinka Komeričkog? Teško je sada na to pitanje dati stopostotno točan odgovor. Ja odgovor pronalazim u činjenici da su bili školski kolege sa teologije u Zagrebu. Generaciji njih dvojice školskih kolega pripadala su tada zvučna svećenička imena: Maks Lazar, Ivan Šabarić, kateheta u Đurđevcu, dr. Nikola Kolarek, profesor katehetike i urednik Katoličkog lista, Ivan Gašpert, župnik sv. Josipa u Zagrebu, zagrebački pomoćni biskup dr. Josip Lach, i drugi. Stoga osobno pretpostavljam i pomalo tvrdim da je na osnovi prijateljstva iz studentskih dana došlo do čestih dopisivanja.

Većina Stepinčevih pisama Komeričkomu do sada nije bila poznata javnosti. Kako ste došli do njih i gdje se ona danas nalaze?

Da, većina pisama kardinala Stepinca župniku Komeričkom nisu javno poznata. Doduše, dva su pisma poznata javnosti preko knjige vlč. dr. Danijela Crnić o povijesti župe Desinić koja je bila njegov diplomski rad i koja je objavljena za župljane župe Desinić. Te se te dvije propovijedi mogu pročitati u toj knjizi. Ostalih 6., od 8. pisama objavio sam u knjizi o msgr. Vinku Komeričkom. Pisma kao prijepis, ali ne kao sačuvani originali iz tog vremena se nalaze u župnom uredu sv. Jurja u Desiniću. No, tko ih želi čitati, analizirati i vrednovati sadašnjim očima može ih pročitati u mojoj knjizi „Vinko Komerički – revni župnik i veliki rodoljub“, Narodne novine, Zagreb 2024.

Što znamo o dopisivanju zagrebačkoga nadbiskupa i desinićkoga župnika – kada se ono odvijalo  i u kojim uvjetima?

Dopisivanje između desinićkog župnika V. Komerički i kardinala A. Stepinca događalo se u vremenskom razdoblju od 26. travnja 1953. godine do 2. lipnja 1957. godine. Dakako, jasno je da ta pisma datiraju iz vremena kardinalova uzništva-zatočeništva u Krašiću. Kakvo je to bilo vrijeme? Vrijeme „čeličnog“ komunizma kada se vrlo strogo pratilo sve, što svećenici govore, što pišu, što i kako propovijedaju, sa kime se druže, itd. Strogo se kontrolirao crkveni tisak, pisma, i dopisivanja između svećenika. Znalo se tada u svim crkvenim krugovima da su osobna pošta i pisma pod strogom kontrolom i neprekidnim nadzorom vlastodržaca, i da se zbog toga ne može nikome iskreno i istinito pisati a da ne bude kažnjen. Da je to doista bilo tako okrutno svjedoči kardinalovo pismo Komeričkom iz Krašića sa nadnevkom od 9. lipnja 1956. godine. Kardinal piše kolegi V. Komeričkom:  „Naime, da ti ne ulove moja pisma i kazne te radi njih. Gledaj, kako ćeš ih upotrijebiti, a da te ne uhvate. Ja svoju poštu spaljujem odmah čim ju pročitam, da ne izvrgnem nikoga pogibelji. A ti promisli, što je bolje u ovom slučaju. Ja sam već napola invalid, pa me malo zanimaju njihove prijetnje, ali ne bih želio, da drugi strada radi mojih pisama.“

Iz ovog citata blaženog kardinala A. Stepinca je pametnom čovjeku sve kristalno jasno. Pošta i pisma od važnijeg značaja slala su se nekim tada mogućim tajnim kanalima, a ne redovitom poštom. Redovito su takvu povjerljivu poštu slali Komerički, a isto tako Kardinal, a vjerojatno i drugi unutar Crkve preko ruku povjerljivih ljudi. Uvjeti za slobodu govora, slobodu pisane riječi u to doba nisu postojali, o njima se moglo samo maštati i sanjati. Zato se danas sa velike vremenske distance doista možemo diviti svećenicima, a i samom Kardinalu na hrabrom držanju. Trebalo je izdržati taj neviđeni teror i opasnost prema kojem si zbog jednog običnog pisma mogao životno stradati, ili zaraditi veliku zatvorsku kaznu, a možda čak i Goli otok.

O čemu sve naš blaženik piše župniku Komeričkomu? Koji su povodi njegovih pisama i kakvo oni svjetlo bacaju na njihov odnos?

Iz pisama je poznato što je Kardinal pisao župniku i studentskom kolegi vlč. V. Komerički. Nije nažalost detaljno poznato što je Komerički pisao blaženom Kardinalu. Uglavnom Komerički je kako je pomalo vidljivo izvještavao Kardinala o događajima u dekanatu, jer je on obavljao službu dekana. Kao dekanat svećenici su zajedno sa dekanom čestitavali kardinalu Uskrs i Božić, i na tu čestitku se osobno svi potpisali. A Kardinal im je uzvraćao lijepim produhovljenim pismom i zahvalom na čestitci za Uskrs ili neki drugi blagdan. O tome svjedoči pismo koje datira sa nadnevkom Krašić, 26. travnja 1953. godine. Čini mi se da je blaženi kardinal A. Stepinac imao veliko povjerenje u msgr. Vinka Komerički. Pisao mu je vrlo lijepa pisma. Pisma koja se ne odnose samo na župnika Komeričkog, nego i na sve ostale svećenike u dekanatu. Koje su teme tih pisama? Kardinal poziva svećenike na vjernost Katoličkoj crkvi i sv. Ocu. U pismu od 6. siječnja 1956. godine A. Stepinac poziva svećenike na vjernost svećeničkom pozivu premda su pritisnuti siromaštvom i usprkos žalosnim primjerima svećenika koji su napustili službu. U jednom podužem pismu blaženi Kardinal spominje da mu je pismo Vinka Komeričkog donio vlč. Švaljek župnik u Oštrcu kada je prolazio kroz Krašić. U spomenutom pismu nadbiskup A. Stepinac pokazuje kako prati suvremena zbivanja u svijetu preko svjetskog tiska kojeg čita. Osvrće se na svećenike koji su bili Udruženjaši, ĆMDA-aši kako ih zove. To su svećenici koje su organizirali komunistički vlastodršci kako bi pomalo Crkvu, svećenike, udaljili od autoriteta biskupa, autoriteta Pape. Nadbiskup piše V. Komeričkom: „A nas Bog očuvao od ludovanja prežalosnog ĆMD-ea. Što se tiče tvoje imovine, za koju su te prekratili protiv svih prava ljudskih i Božjih, raduj se i veseli. Onaj koji hrani vrapce na krovu i odijeva ljiljane u polju, neće zaboraviti ni tebe. O tom budi posve siguran“. U jednom od pisama vjerojatno je Vinko Komerički napisao nadbiskupu A. Stepincu kako u dekanatu, u župi Pregradi ima svećenika, župnika vlč. Kočeta koji je postao Udruženjaš. Zato već na samom početku uzvratnog pisma kardinal piše kako se iznenadio činjenicom da je vlč. Kočet potpao pod komunistički jaram. Zove ga velikom naivčinom, a čitavo pismo je posvećeno kardinalovom upozorenju kako je pogibeljno djelovanje svećeničkih udruženja kojima upravlja komunistička partija sa ciljem da uništi Crkvu. U tom pismu je vidljivo kako Kardinal vrlo dobro pozna iako je u uzništvu prilike za vjernike u DDR-u i SSSR-u. Dakako i tu citira što je pročitao u svjetskoj štampi. Pismo sa nadnevkom Krašić 7. siječnja 1957. tematski obrađuje kardinalovo promišljanje vezano uz temu nemoguće koegzistencije između komunizma i Katoličke crkve. Zato poziva svećenike na još veće jedinstvo sa sv. Ocem, i na jedinstvo između biskupa i svećenika. Dva pisma A. Stepinca su većim dijelom posvećena području svećeničke duhovnosti, ali sa osvrtom na praktičan život svećenika. Jedno pismo govori o žrtvi sv. mise kao izvoru svećeničkog života i plodnog apostolata. A drugo pismo je po mom promišljanju pravo remek djelo zato što obrađuje temu svećeničkog stila života. Tu jasno kardinal piše kako je svaki svećenik u velikoj opasnosti ako podliježe tezi da treba stalno nešto raditi, raditi…. Kardinal izvrsno opisuje tu pogibelj i poziva župnika V. Komeričkog da potakne na rekolekciji-duhovnoj obnovi svećenike u dekanatu na potrebu duhovnih razmatranja i na kontemplaciju. Eto moćnog citata:  „Ali ti se sjećaš, jer si bio svjedok žalosnih otpada iza prvog svjetskog rata, kako su pali mnogi stupovi katoličkog pokreta kod nas među svećenicima. Raditi, raditi, raditi bilo im je geslo. Da bude uspjeh što veći na oko, radili su, ali zanemarili meditaciju ili bolje vlastitu dušu, i rezultat je bio velika ruševina.“

Pisma jednoga blaženika nikada nisu samo privatni dokumenti. Što iz pisama saznajemo o Stepincu i o kontekstu u kojem je djelovao?

Ono što je meni osobno upečatljivo i impresivno iz spomenutih pisama blaženika je način na koji se obraća župniku msgr. Komeričkom, a preko njega i svećenicima u dekanatu. Čovjek bi očekivao da će Nadbiskup pisati kako Nijemci kažu „von oben“ – s visoka. Onako – ja sam nadbiskup, a vi me poslušajte. Ili da će ih preko dekana Komeričkog samo na mudar način docirati-poučavati. No, nije bilo tako. Iz pisama blaženika se jasno vidi kako on u svim pismima suosjeća sa V. Komeričkim i drugim svećenicima koji su se nažalost zatekli u velikim neprilikama stvaranjem socijalističke Jugoslavije. Duboko emotivno suosjeća sa svima, jer su izloženi raznim stalnim provokacijama, pogibelji, nesnosnim porezima, progonima, zatvaranjima. Ono što je također impresivno je da ta pisma nisu neka nejasna pisana, diplomatska šabloniziranja, uopćena poruka, poruka bez duše i bez konkretizacije. Vidljivo je da Kardinal neustrašivo piše kolegi Komeričkom o aktualnim trenucima koja se događaju katolicima i svećenstvu po svijetu i kod nas. To je po mom skromnom shvaćanju „pravi duhovno intelektualni okvir“ kakav bi svaki biskup trebao imati prema svećenicima i problemima koji se tiču Crkve. Nadbiskup A. Stepinac je u pismima koncizan, jasan, precizan, neustrašiv, intelektualno i duhovno jak. Vrlo dobro analizira vrijeme i prilike za Crkvu u Hrvata. Stil pisanja je izrazito jednostavan, iako koristi puno citata na latinskom, njemačkom, francuskom jeziku. To pak daje posebnu draž pismima koja na taj način pokazuju kako su pisana temeljita, i kako bi danas narod rekao moćna. Vjerojatno je svjestan da župnik Komerički dobro poznaje njemački, francuski i latinski jezik. Kardinal u pismu kolegi Komeričkom spominje knjigu njemačkog pisca, isusovca p. Leppicha S.J. koju je pročitao, i donosi mu u pismu vrijedan citat na njemačkom. U prijevodu on glasi: „Gospodine Isuse Kriste, na očigled komunističke svjetske propagande gotovo bismo povjerovali onim prijetećim glasovima da će komunizam sav svijet spaliti. Ali ti si svoj izabrani narod proveo i kroz Crveno more. Provedi one, koje si svojom krvlju spasio, kroz tu crvenu bujicu. Tvoj Otac nije dao nalog Karlu Marxu da obnovi lice zemlje., nego nama kršćanima, dok god smo vjerni tvom narodu.“

Kardinal Stepinac i u zatočeništvu smatra važnim pisati jednom svećeniku, i to o duhovnim, ali i društvenim pitanjima koja se tiču Crkve. Što sve iz toga možemo iščitati?

Da… Kardinal Stepinac piše jednom svećeniku, svom studentskom kolegi. Netko bi možda rekao kuda se to spušta jedan Kardinal? Zar mu ne bi bilo pametnije da onako šturo, kratko, sa nekoliko rečenica odgovori župniku na njegovo pismo? Odgovor bi mogao biti kurtoazan: npr. „Hvala vam župniče na uskrsnoj čestitci. Molim za vas, a vi i svećenici u dekanatu molite za mene!“ Tako bi neki napisali! No, kardinal Stepinac nema takav stil komunikacije sa svojim svećenicima. Njegov stil pisanja kao i propovijedanja bio je daleko od takve komunikacije, šture diplomacije, neodređenih poruka. Blaženik čitavog sebe: um, volju, suosjećajnost, osobnu duhovnost, načitanost želi prenijeti na župnika Komeričkog i svećenike u njegovom dekanatu. On nije samo „službenik- pastir“ Crkve. On je više od toga. On je iskreni prijatelj Komeričkom. Hrabri svjedok vjere koji se doista ne boji nikoga i ničega, ali mu je jako stalo do svakog svećenika i do toga da neki svećenik ne strada zbog njega i dopisivanja s njime.

Vaša knjiga osim Stepinčevih pisama donosi i opis života desinićke župe u trima državnim uređenjima. Je li kardinal na koji način bio važan za taj život?

Teško je govoriti o svojoj knjizi. Pa tako i meni. Želja mi je bila knjigom osvijetliti lik msgr. Vinka Komerički. Jednu čitavu zimu sjedio sam danima i noćima te čitao rukopis župne Spomenice koju je marljivo pisao župnik Komerički. Ostao sam ugodno iznenađen, oduševljen koliko je on vrijednih povijesnih istina realno zapisao bez oštrog kritizerstva i stavljanja na bilo čiju stranu u tim povijesnim i sudbonosnim događanjima. Njemu je ispred svega bio Isus Krist i Katolička crkva. To je pravo remek djelo za to turbulentno razdoblje od 1929-1957. godine. Može se reći kratka povijest župe i šire hrvatske društvene i „jugoslavenske“ zbilje. Stvarajući od rukopisa knjigu bio sam u stanovitom zanosu i poletu, te sam predložak knjige poslao p. dr. Božidaru Nagy. Smatrao sam da je njemu još poznatije razdoblje Katoličke akcije, a isto tako poznavanje prilika za Crkvu u Hrvata u to doba. Stoga sam vjerovao i dandanas vjerujem da je njegova analiza za knjigu posebno važna i relevantna. Zato ga u ovom odgovoru na vaše pitanje želim djelomično citirati iz pogovora knjizi koji je napisao : „Život župe Desinić i zbivanja u njoj pratimo na dva kolosijeka. S jedne strane gledamo i čitamo kakve je nepravde i teror beogradski režim i kasnije komunistički režim provodio nad hrvatskim narodom preko svojih institucija i službenika, srpskih žandara i onih u kancelarijama, a onda još gore za vrijeme komunističkog režima. Paralelno s opisom toga terora i progona svega što je bilo hrvatsko i katoličko,  župnik Komerički veoma detaljno opisuje kako je izgledao i kako se odvijao pastoralni rad i život u njegovoj kao i u okolnim župama dekanata kojemu je Desinić pripadao. Prije Drugog svjetskog rata, unatoč svim društvenim i političkim progonima od strane karađorđevićevske Kraljevine, ipak su se osnivala brojna vjernička katolička društva  koja su okupljala u svoje redove i mlade i odrasle. Spominjemo ovdje samo neka od tih društava čija osnivanja i djelovanja  vlč. Komerički detaljno opisuje u Spomenici: Djevojačko društvo Srca Isusova, Društvo katoličkih muževa, Društvo katoličkih žena, društva Katoličke akcije, Križarsko društvo itd. Ujedno župnik opisuje s kakvim su se sve poteškoćama susretali svećenici u svome pastoralnom radu što su im prouzrokovale tadašnje civilne vlasti Kraljevine Jugoslavije i velikosrpski teror preko svojih žandara. Na osobnom primjeru župnika Komeričkog vidi se što je sve hrvatski svećenik koji je savjesno vršio svoju svećeničku službu i koji nije skrivao svoje rodoljublje, morao pretrpjeti: stalno špijuniranje svojih javnih nastupa i propovjedi,  krive i lažne optužbe, saslušanja, razna kažnjavanja od novčanih globa, raznih zabrana pa i zatvora. Kada je „šestosiječanjska diktatura“ 1929. g. dokinula sve organizacije i političke i one za mladež s nacionalnim hrvatskim predznakom, a među njima je bila i Orlovska organizacija čiji je suutemeljitelj još 1923. god. bio bl. Ivan Merz, beogradske vlasti osnovale su „Jugoslavenski Sokol“ u koji su gotovo silom i pod prijetnjama nastojali učlanjivati svu mladež. Naravno da se od hrvatske mladeži jedva tko učlanjivao u takvu organizaciju koja je bila utemeljena na potpuno liberalnim načelima te izrazito protukršćanski i protucrkveno orijentirana. Cilj im je bio otimati mladež iz katoličkih društava i odgajati je u drugom duhu. Članovi toga „Jugo-sokola“ organizirali  su i brojna ometanja, a često i fizičke napade na katoličke udruge i njihove članove.  Zbog toga su i hrvatski biskupi bili prisiljeni izdati onu čuvenu poslanicu 1932. o  Jugoslavenskom sokolu kao protuhrvatskoj i protukatoličkoj organizaciji s preporukom da se hrvatska mladež u nju ne učlanjuje. Sve je to župnik Komerički detaljno opisivao u Spomenici i tako imamo sačuvane dragocjene podatke tih progona koju su se provodili po župama.

U drugom dijelu Spomenice, to jest razdoblje Drugog svjetskog rata župnik opisuje sve nedaće koje je rat sa sobom donosio i što je sve narod proživljavao u tim teškim vremenima. Posebno opisuje partizanske diverzije i njihovo djelovanje u Desiniću i okolici gdje su se češće smjenjivale vlasti, one od NDH-a, potom partizanske kad su za neko vrijeme uspjeli okupirati selo i okolicu. Po njihovim postupcima, koje zorno bilježi župnik u Spomenici, vidi se kakvu vrstu „oslobođenja“ su partizani obećavali i provodili kad bi za neko vrijeme tijekom rata preuzimali vlast na tom zagorskom području. Kroz cijelu Spomenicu župnik Komerički daje prigodne informacije i o svjetskoj političkoj situaciji toga vremena kada je Spomenicu pisao pa joj to daje i jednu dodatnu povijesnu vrijednost.

Treći dio Spomenice posvećen je opisu kalvarije hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata za vrijeme vladavine komunističke Jugoslavije. To nam je vrijeme donekle bliže vremenski, ali se mnogi događaji pogotovo iz prvih godina nove vlasti ipak slabo znaju i pomalo zaboravljaju. Kakvi su to bili progoni u prvom redu Crkve, svećenstva pa vjernika u tom prvom desetljeću komunističke vladavine zorno je opisao župnik Komerički.  Dva su bila područja komunističkih progona koja posebno opisuje župnik:  protuvjerski odgoj djece i mladeži po školama i potom teror nad svećenstvom koji je dolazio posebno do izražaja u oduzimanju materijalnih crkvenih dobara, u velikim porezima koje su komunističke vlasti nametale svećenicima itd. Posebno je dramatično vrijeme bilo kad su komunističke vlasti osnovale tzv. svećeničko Ćirilometodsko društvo u koje su ne samo pozivale nego raznim ucjenama prisiljavale svećenike da se u njega učlanjuju. A cilj je toga društva bio odvojiti svećenike od biskupa, odnosno staviti ih pod izravnu vlast komunističke partije i onda umanjivati i njihov svećenički rad i vjerski utjecaj na narod. Hrvatski biskupi naravno takvo društvo nisu nikada odobrili zbog čega su se komunističke vlasti osvećivale na druge načine.“

Kardinal Stepinac je dakako važan za život desinićke župe. Možda ne na direktan način kao župnik Vinko Komerički koji je živio i pastoralno djelovao u župi sv. Jurja. On je u župu dolazio privatno sa kolegama na slavlja godišnjice ređenja. Nadbiskup A. Stepinac je pastoralno posjetio župu sv. Jurja u Desiniću 23. travnja 1937. godine kada je bio dan Katoličke akcije u župi. Tom je prigodom posvetio obnovljeni oltar sv. Jurja kojeg je obnovio celjsko-hrvatski kipar Mihael Hohnjec porijeklom iz Zagorskih Sela. Posvetio je tada i čitavu crkvu, a ne samo glavni oltar. Prije same posvete crkve kardinal Stepinac je pred župnom crkvom kako je tada bio običaj održao propovijed. O tom događaju je vrlo pohvalno pisao Katolički list. Prema tom novinskom zapisu na samom Katoličkom danu i posveti župne crkve sv. Jurja u Desiniću se okupilo preko sedam tisuća ljudi. Dakle taj dan je blaženi A. Stepinac na direktan način upoznao život župe Desinić i čitavog dekanata jer je uz put posjetio i neke druge župe.

Vinko Komerički bio je župnik i u Mariji Bistrici, s kojom je na mnogo načina bio povezan i bl. Alojzije. Postoji li još koja »duhovna« poveznica među njima dvojicom?

Vinko Komerički je bio župnik u Mariji Bistrici od 1957.-1972. godine. Sav svoj svećenički, još uvijek mladi apostolski žar koristio je služeći obnovi župne crkve, svetišta, kalvarije, izgradnji zgrade za svećenike i izgradnji prostora za ispovijedanje. Župničke ovlasti vjenčanja, krštenja, sprovoda je najčešće davao i prepuštao umirovljenim svećenicima i kapelanima koji su bili tada na službi u Mariji Bistrici. A on se posvetio samo brizi oko hodočašća i duhovnoj promociji svetišta. Za njegovo vrijeme, tik pred mirovinu na Mariji Bistrici je održan velebni XIII. Međunarodni Marijanski kongres. Tom se prilikom na Mariji Bistrici okupilo oko 200 tisuća hodočasnika. Osobno mi se čini da je duhovna poveznica između župnika Komeričkog i kardinala A. Stepinca bila i ostala uvijek na osnovi poznavanja i prijateljstva iz studentskih dana. Vinko Komerički je kao župnik bio također povezan sa svojim dragim školskim kolegama: biskupom J. Lachom, N. Kolarekom koji su također vrlo rado dolazili u župe gdje je on bio na župničkoj službi. Čini mi se da su vrlo dobro nadbiskup A. Stepinac i osobe u upravi Zagrebačke nadbiskupije znali kakav je svećenik V. Komerički. Da je to tako potvrđuje činjenica da je župnik V. Komerički postao začasni kanonik i monsignor. Obojica, župnik V. Komerički i blaženi A. Stepinac bili su također veliki štovatelji Majke Božje Bistričke. Komerički je bio poznat po rečenici „Majčica Bistrička će pomoći.“ Tu rečenicu je često izgovarao u raznim osobnim potrebama i raznim nevoljama.

Razgovarao: Luka Tripalo

Hrvatsko nebo