Š. Čagalj: Sava teče uzvodno

Sava potekla uzvodno!

„Hajde malo da diskutujemo,
Ne plač’, majko, ako poginemo.“

Tako je svojedobno zborio Zvonimir Drvar u knjizi Ekskluzivno za pametne. Oni koji dobro poznaju politički kontekst i razloge „hrvatske šutnje“, znat će zašto Drvar rabi oblik „diskutujemo“. Ja se dobro sjećam. Kao dječačić u kući sam često slušao: „Šuti, može tkogod čuti, pa kud ćemo onda.“ A kud su išli oni koji nisu mogli uvijek i o svemu šutjeti, dobro je znano. Često onamo „kud za vazda gre se“.

U tom smislu ova Hrvatska napravila je velik korak, jer svatko može govoriti, a nikoga ne guta mrak. K tomu, ako se u obzir uzme činjenica da u Lijepoj našoj ima stotinjak registriranih stranaka, a udruga toliko da im ni broja ne znamo, onda stvarno imamo polifoniju.

I neka svaka ptica svojim glasom pjeva! Ja sam se crvenih graktalica naslušao.

Kad već spomenuh stranke, nešto ću o njima. Kako sam naivno vjerovao da je svim strankama na srcu Hrvatska i njeno dobro, smatrao sam da je svejedno kome u danom trenutku narod da svoj glas.Mislio sam ovako: to je kao u nogometu pa je nevažno je li za reprezentaciju dao gol lijevi ili desni bek, lijevo ili desno krilo, napadač ili obrambeni igrač. Važno je da pobjeđujemo.

Volio bih da je tako i sa strankama u Hrvatskoj, ali, na žalost, nije. A trebalo je biti tako. Ako je „lijevima“ socijalno u prvom planu, onda sam ja teški ljevičar. Međutim, ne vidim da je tako, ili slabo vidim. Često sam se pitao zašto našim „lijevima“ smeta Tuđman. Po svemu, morali bi se njime ponositi. Izišao iz njihova gnijezda, antifašist, komunist, ljevičar, najmlađi Titov general…

Zašto im smeta? Bit će zato što je progledao, što je rušio njihove mitove o Jasenovcu i dobro vidio što se krije iza fraza o „bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti“.

Nakon što je od naroda dobio vlast, nije „drugove“ progonio, ni zatvarao, ni lustrirao. Nudio im je pomirenje s Hrvatskom. E, tu je kvaka! Za sve bi oni lako, ali teško je pomiriti se s Hrvatskom. Znam da Franjo nije bio bezgrješan, ali je očito da mu je najveći grijeh – Hrvatska. Neoprostivo.

Njihovo božanstvo govorilo je da će prije Sava krenuti uzvodno, nego se nanovo rodi Hrvatska. A, eto, Sava potekla uzvodno! Da lijevima ne smeta Hrvatska, ne bi im ni Tuđman smetao.

Zašto im smeta HDZ? Ne bi im trebao smetati jer je u toj stranci njihovih „drugara“ najveći broj. Ne bi im trebao smetati ni zbog lopuža u toj stranci jer je najveći broj takvih iz komunističkih redova. A ti su okupirali i stranku i Hrvatsku. Znaju oni kako se to radi. Stara škola! Njima je ovih tridesetak godina postojanja Države izgubljeno i promašeno.

Zar i one godine kad su bili u Vladi nacionalnog spasa i ona dva samostalna mandata? Očito! Sve što miriše na Hrvatsku, njima je promašeno. Da su htjeli provesti lustraciju ili reviziju pretvorbe, imali su vremena. Ali, vrana vrani oči ne kopa. Žao mi ih je. Nije lako živjeti u državi koju ne voliš. Teško ju je i imenom zvati. Zato su sklepali raznorazne „regione“. U jednom trenutku zasramili su se i svog imena pa su sad nekakva stranka (ne)promijenjenih. Da su ostali vjerni svom imenu, vjerovao bih da su dosljedni. A da se istinski osvrnu na partiju iz koje su „iskljuvali“, morali bi se sramiti „dok je svijeta i vijeka“. Što su njihovi djedovi, očevi i stričevi napravili hrvatskom narodu, ne može Sava isprati. Ni pol jada da su to napravili u ratu, već nakon ’45. Neka mi netko od njihovih „znanstvenika“ kaže ime jednog hrvatskog sela u kojem „oslobodioci“ nisu obavili svoj krvavi pir.

Ali, o sebi su sve rekli stihom iz drage im himne: „Proklet bio izdajica svoje domovine“. Zaustavili su one koji su taj dio naše povijesti istraživali i žrtve poimence popisivali, jer to bi bila revizija povijesti kakvu su napisali. I, ako nam iotkud prijeti opasnost, onda je to od hrvatskih Jugoslavena. U ovoj Hrvatskoj, opet!, nije lako biti Hrvat.

Sve što miriše na domoljubno i tradicionalno, lijevi „demokrati“ proglasiše nazadnim i „prevaziđenim“. Promijenjeni se ne mijenjaju! Naši „moćnici“ naglašavaju da služe svima. Ako je tako, neka osim u „povorci ponosa“ naprave bar korak u „Hodu za život“, a neka i kleknu među „klečavce“ pa ćemo im vjerovati. Neka u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli… organiziraju Thompsonu koncert kao što ga zdušno organiziraju cajkama… Srećom, tu je Imotski, Dubrovnik, Dugopolje…

Ima li onda nade za Hrvatsku? Ima! Nisu sve uspjeli obmanuti ni ušutkati. Bit će kako reče Tin:

„A vrcnuti će iskra iz našeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučeništva budu?
Da, roditi će rod od slavnog sjemena!“
Hoće li? Hoće!
Jer, “ima snagu zlatnog žita,
ima oči boje mora – moja zemlja Hrvatska!“

Šimun Čagalj

hkv.hr  / Hrvatsko nebo