Što se to kod nas, oko nas i po svijetu događa i „kuha“, tko će nam tumačiti?

U takvim čudnim okolnostima u domovini, mnogi nacionalno svjesni komentatori, kolumnisti, urednici, novinari i intelektualci općenito ili se na sve osvrću samo impresionistički, fragmentarno ili navijački, ili se okreću prošlosti. Mnogi komemoriraju obljetnički i prigodnički prošla dobra i zla, osvjetljuju likove te njima, a brojni uglednici i zaslužnici pritom i samima sebi, dižu i „spomenike“. Možda nikada kao dosad nije se u ovolikoj mjeri osjetio nedostatak pravih i ozbiljnih, aktualno-kritičkih, političkih i nadpolitičkih komentara, intervjua, analiza… Ne samo Hrvatska, nego i velik dio svijeta dovedeni su u poziciju razbijene svijesti, svijesti u krhotinama. Takav je uvelike i duh, a takva je i volja. Tko od intelektualno osposobljenih ima snage krenuti contra torrentem, protiv struje, morao bi istupiti naprijed. Sada ili… možda nikad više. Hrvatsko nebo nije jedini, no svakako je ogledan primjer medijske niše u kojoj za takvo istupanje ima dovoljno slobodnog prostora… Ali se svijećom traži one koji su spremni u nj i ući i u njemu se ’autati’.

Posljednjih tjedana imamo čudnu situaciju s vijestima i medijskim praćenjem svjetskih, europskih, susjedskih i domaćih zbivanja. Uglavnom dobivamo vijesti-fragmente, bez konteksta, plana i dubljeg smisla, i većinom svrstane ili navijačke komentare onoga što se upravo događa. Skandali zasjenjuju  prave teme, a crna kronika i senzacije dušu su dali za skretanje pozornosti s bitnoga. Ne dobivamo širu i dublju sliku, dok iskazane političke pozicije niti su cjelovite niti su definirane niti su javnosti ozbiljno tumačene. A upravo bi nam takvih objašnjenja, tumačenje, analiza, komentara, predviđanja i hrabrih inicijativa trebalo.

Na svjetskom planu glavnina vijesti i osvrta kruži oko toga što hoće ili ne će Trump i kako drugi na to što Trump hoće ili ne će reagiraju. Sve to prepuno je raznih nepoznanica, nedorečenosti i dvojbi.

Na europskom planu dobivamo informativne i komentatorske krhotine, umjesto cjelovitije slike: o Europskoj uniji, politički razjedinjenoj, birokratiziranoj i strukturno otuđenoj od ljudi i narodā, posvećenoj i dalje ideološkim imperativima i stoga vrlo zatečenoj Trumpom i njegovim okretanjem leđa ideologijskom liberalizmu i lažnom transatlantskom „bratstvu“; o Njemačkoj, koju u veljači čekaju važni prijevremeni izbori, a koja sve više postaje „bolesnik na Rajni“; o Slovačkoj (gdje predsjednik vlade drži proruski kurs, a prozapadne snage organiziraju mu masovne prosvjede e da bi ga nekako svrgnule); o Austriji (gdje je radikalna desnica dobila mandat za sastavljanje vlade nakon neuspjeha ostalih da slože koaliciju bez ponešto neonacističkih haidaerovaca); o Armeniji (koja čini politički zaokret od Moskve prema Washingtonu): o Gruziji (koja čini obrnuto od Armenije); o ratu u Ukrajini i stanju obiju sukobljenih država i njihovih vojnih snaga (po načelu vruće-hladno, sad ovako, sad onako)…

Susjedstvo i Hrvatska; svašta i ništa

U susjedstvu Hrvatske imamo razmjerno mirnu Sloveniju, koja nam trenutno nije problematična; imamo i Italiju, koja će s Meloni na čelu biti možda glavnim Trumpovim osloncem u Europi; imamo Mađarsku, čiji je predsjednik vlade Orban izrazito protrumpovski, koji otvoreno prijeti vetom na sve odluke EU-a o daljnjem pomaganju Ukrajini i koji povremeno zamaše povijesnim atlasom negdašnjih ugarskih zemalja; imamo Srbiju, u kojoj su se u koštac i za gršu uhvatili demokratski opozicijski neojugoslaveni sa srbijanskim prorežimskim četnicima; imamo Crnu Goru, u kojoj se igraju prosrpske i prosrbijanske igre, ali tako da to Zapadnjacima ne izgleda sve tako kako jest; imamo opet uskomešanu Bosnu i Hercegovinu, zemlju bez političke konzistencije, u kojoj svatko i dalje uporno priča svoju priču, a bitne se stvari ne miču s mjesta…

U Hrvatskoj imasmo jako čudne predsjedničke izbore i još čudnije reakcije na njihov rezultat. Imamo i dalje čudne afere, povezane isključivo ili s HDZ-om ili s kojom drugom tzv. desnom strankom, a za koje gotovo nitko da već jednom kaže: Riba smrdi od glave, a čisti se od repa. To jest, ako se uopće čisti. Stradavaju razmjerni „kokošari“ i ljudi koji u normalnim zemljama ne bi zasluživali nikakvu, a pogotovu ne zastupničku ili ministarsku ili medijsku važnost. „Velike ribe“ u potaji se smješkaju, od onih udbaških i stranačkih pa do onih poslovnih i mogulskih, uglavnom stranih ili spram strancima vazalnih i sluganskih. Imali smo sada i ovaj smiješni bojkot trgovina, kojim se samo skrenulo pozornost s pravih aktera inflacije, a ujedno se Hrvatsku učinilo sličnom Srbiji, gdje je istoga dana, u petak, bila u akciji djelomična blokada svega i svačega, koja se nastavlja.

U Hrvatskoj imamo u procesu i pokušaj svrgavanja Andreja Plenkovića, ne odmah, nego tijekom sljedećih mjeseci; već mu traže nasljednika. Glavu diže ’besna levica’, a tzv. desnica prepuna je vlastitih problema kao kuja buha. No svi su i dalje na svojim pozicijama. Establišment je mješovit i zapravo puše u istu tikvu. Narod je zaluđen ili izluđen, obeshraben i posvećen ’sitnosopstveničkim’ brigama, a politički je natpolovično odgurnut u aut, što se vidjelo i po 56 onih koji nisu izašli na birališta.

Duh bez subjekta. Predikat bez objekta. Objekt bez predikata.

Ni hrvatsku vanjsku politiku nitko nikako ne tumači, valjda zato što za njezino tumačenje ionako nema nikakvih čvrstih uporišta. Uzmimo za primjer politiku naspram Srbiji. Predsjednik vlade Plenković izjavi da je neprihvatljivo „maltretiranje hrvatskih državljana“, a ministar vanjskih i europskih poslova Grlić Radman pozva hrvatske „građane“ da bez velike nužde ne odlaze u tu zemlju. No kako će se Hrvatska generalno politički prema toj državi postavljati u onoj pravoj bilateralnoj i multilateralnoj areni, o tomu, opet, ništa. Slično je i kada je riječ o temeljnoj politici naspram BiH, Crnoj Gori i ostalima. Duh nijemosti ili njemuštosti obuzeo je i Zrinjevac i Markov trg i ostale trgove i ulice. Duh bez subjekta. Predikat bez objekta. Objekt bez predikata.

U takvim čudnim okolnostima u domovini, mnogi nacionalno svjesni komentatori, kolumnisti, urednici, novinari i intelektualci općenito ili se na sve osvrću samo impresionistički, fragmentarno ili navijački, ili se okreću prošlosti. Mnogi komemoriraju obljetnički i prigodnički prošla dobra i zla, osvjetljuju likove te njima, a brojni uglednici i zaslužnici pritom i samima sebi, dižu i „spomenike“. Možda nikada kao dosad nije se u ovolikoj mjeri osjetio nedostatak pravih i ozbiljnih, aktualno-kritičkih, političkih i nadpolitičkih komentara, intervjua, analiza… Ne samo Hrvatska, nego i velik dio svijeta dovedeni su u poziciju razbijene svijesti, svijesti u krhotinama. Takav je uvelike i duh, a takva je i volja. Tko od intelektualno osposobljenih ima snage krenuti contra torrentem, protiv struje, morao bi istupiti naprijed. Sada ili… možda nikad više. Hrvatsko nebo nije jedini, no svakako je ogledan primjer medijske niše u kojoj za takvo istupanje ima dovoljno slobodnog prostora… Ali se svijećom traži one koji su spremni u nj i ući i u njemu se ’autati’. (zag)

Povezano:

Obavijest i poziv uredništva Hrvatskog neba

zag/Hrvatsko nebo