Zdravko Gavran: Današnji izbori pokazali su da Hrvatska nije ni hrvatska ni katolička ni građanska, nego partijska

Sve u svemu, ovi izbori potvrdili su ono što hrvatski branitelji, domoljubi, žrtve komunizma, agresivnog jugoslavenstva, orjunaštva, osvajačkog i brutalnog četništva, isto takva talijanskog fašizma, njemačkog nacizma i ostalih povijesnih zala jako teško doživljavaju; na žalost, takvi su svedeni gotovo na razinu „statističke pogrješke“. „Dobili“ smo prije 30-ak godina hrvatsku državu, ali smo u međuvremenu „izgubili“ hrvatski narod. Čija je današnja Hrvatska? – to je jedino istinsko pitanje hrvatske politike i budućnosti današnje hrvatske države. Na nj su ovi izbori nedvojbeno odgovorili: Svačija i ničija, a ponajviše onih koji za hrvatstvo i katolicizam kao kriterije razlučivanja više uopće ne mare! Nemojmo se i dalje zavaravati: Hrvatska nije ni hrvatska ni katolička ni građanska, ma koliko nas popisi pučanstva, masovna prigodna okupljanja, Matica hrvatska i svekoliki drugi povijesni romantičari i ljubitelji prošastoga i mitskoga u suprotno uvjeravali. Ona je partijska. Da, Milanović će nastupati kao nekakav „suverenist“, to bi imalo biti utješno… No njegov suverenizam bio bi mnogo iskreniji i uvjerljiviji kada bi se obnovila Socijalistička Republika Hrvatska u okviru „antiimperijalističke“, jugoslavenske federacije kojom vlada jedina prava i nezamjenjiva Partija i Armija sa sjedištem u Beogradu, a kojoj ni vladajuća partija u Moskvi ne bi bila predaleko.

Današnji izbori za predsjednika Republike Hrvatske, prvi krug, pokazali su, otkrili i razotkrili jako mnogo toga o suvremenoj Hrvatskoj, o „hrvatskom narodu“, o „građanima Hrvatske“, o političkim strankama, ideologijama i općoj svijesti odnosno besvijesti koja prevladava. O tomu će mudri profesori doktori, političari i analitičari raspredati čitavu večer i danima, tjednima nakon njih.

U stožerima odnosno strankama gotovo svi iskazivat će veće ili manje zadovoljstvo; ne bi bilo marketinški ispravno pokazati nezadovoljstvo ili nesreću, jer bi to značilo priznati poraz i diskvalificirati se iz daljnjih utakmica. Nego treba i sebi i javnosti lagati u lice – kao što praktički svi i čine. To što su za neke sudionike takve utakmice unaprijed izgubljene ništa ne znači. Glavno je fingirati da te ima, da si uspješan i zadovoljan, da „misliš pozitivno“ i u kamere se ne trepćući smiješiti.

Zapravo, čitava ta politička pozornica u Hrvatskoj, a „i šire“ od nje, sastavljena je od mnoštva lažnih predstavljanja i prikazivanja, od raznovrsnih privida i iluzija, deluzija i fatamorgana, zavaravanja i samozavaravanja. Sastavljena je, naravno, i to primarno, od prikrivenih interesa onih kojima je pozornica dostupna, osobito onih kojima su dostupne poluge stvarne i dublje moći, a koji osim svojih privatnih zastupaju interese onih koji na pozornici nisu nazočni ili nisu vidljivi. I svima su usta puna i prepuna „idealističkih“ teza, slogana, obećanja i parola. Toliko je u zraku lažnog sjaja tobožnjeg idealizma da onaj rijetki i nesebični idealist koji se eventualno na trenutak nađe na pozornici osvijetljen reflektorima među ostalima više ne može ni biti razlikovan od ostalih. Ne može biti prepoznat kao istinski idealist.

Tko je sve zaslužan za ovakve izborne rezultate

Za rezultate ovih izbora, na kojima je trijumfirao eksponent određenih moćnih struktura i ujedno beskorisni, štetni nametnik na narodnom biću ima nebrojeno mnogo zaslužnih, no najzaslužniji je svakako HDZ. Ponajprije zato što unatrag 35 godina upravo HDZ ostvaruje najveće udjele na svim razinama vlasti i moći – pa su se uza nj lijepili i od njega po isteku ’roka uporabe’ otpadali nebrojeni koji dobro znaju što im je vlastiti, privatni, a što neki drugi i treći interes, pokornost, ambicija ili mjesto u dosjejima. Zaslužni su među HDZ-ovim članstvom i biračkim tijelom oni znaju svoj interes i fanatizirano mnoštvo onih koji još uvijek glasuju za Franju Tuđmana, pa tako i ovaj put, za Primorca, a kontra „crvenoj aždahi“. To je doista groteskno.

Za najvjerojatniji još jedan mandat Milanoviću zaslužni su, zatim, osobito mediji, a njih kontrolira „duboka jugoslavenska komunistička država“ u kapitalističkoj inačici i izvedbi, ali s jakom dozom nikad neprežaljenoga rusofilstva, srbofilstva, yugofilstva i protuzapadnoga „antiimperijalizma“.

Za ovakve rezultate zaslužni su i nebrojeni „čestiti građani“, što oni koji su glasovali, što oni koji nisu. Njihovo je pravo imati, po potrebi, i đon-obraz, to jest ne mariti ni za što iz dalje i bliže prošlosti, a po mogućnosti ni iz sadašnjosti. Slijepi kraj zdravih očiju. Velik broj njih u Milanoviću i Kekin prepoznao je nekakve hrabre borce protiv političke i ostale korupcije i zloporabe vlasti pod ravnateljskom palicom Plenkovića i HDZ-a, sada ojačanih odabranikom za glavnog državnog odvjetnika, Turudićem. E, ne ćete, bando! Paradoks: Kada je HDZ-u zbog takvih stvari trebalo ispostaviti račun, na parlamentarnim izborima, to su „čestiti građani“ većinski propustili učiniti. A sada, kada Milanović na toj funkciji protiv opće korupcije ne može učiniti ništa, a niti mu to zapravo pada na pamet, zaokružila je velika većina njega, a zatim spomenutu nervoznu i na jeziku beskompromisnu pričačicu – bogatašicu čije srce kuca za beskućnike, rubne i ugrožene.

Najgore se zapravo osjećaju hrvatski domoljubi, rodoljubi, nacionalisti, državotvorci, tuđmanisti, starčevićanci i takvi. Njihova (naša) očekivanja da se u ovako čistoj situaciji, a u međunarodnom kontekstu u kojemu posvuda jačaju nacionalizmi i desne opcije, posve su se izjalovila. Hrvatstvo u hrvatskoj politici, skupa s katolicizmom, igra neku ulogu kod manje od 10 posto birača, što može biti dovoljno za revolucionarni pokret, ali nije dovoljno da se u miru i demokratski išta promijeni.

Ono što bi bilo logično, bilo bi da Plenković snosi odgovornost za svoj odabir predsjedničkog kandidata i za sve ostalo što je moglo dovesti do ovako teškog poraza vladajuće stranke u osobi njezina „nezavisnog“ kandidata. No to je unutarnja stvar HDZ-a. Ne sumnjajmo da će Plenković nekakvom posebnom alkemijom ovaj strahovit poraz prikazati svojima kao još jedan biser u nizanki njegovih neprocjenjivo velikih uspjeha. I da će mu oni na to još jednom zapljeskati.

Dekroatizirani i obezličeni HDZ, koji u sebi funkcionira poput negdašnje Partije, ali sada s konkurencijom, veća je ugroza za hrvatski identitet hrvatske države nego oni s kakvima smo imali posla do 1990. Dugogodišnje pak toleriranje ili bujanje korupcije, kadrovskih pogodovanja, nepravdi i ostaloga lošega u njemu i oko njega došlo je sada na naplatu. I dolazit će još više ubuduće, kada se „ispušu“ famozna „EU-sredstva“, kada u EU ili zbog EU-a bude više trebalo davati nego primati. I kada se vrh i članstvo zasite Plenkovića i njegove samovolje, pa potraže nekog drugog ’gazdu’. No još će mnogo vode proteći dotad.

Jonjić ima podlogu za neku novu političku opciju hrvatske afirmacije i emancipacije

Istina, Tomislav Jonjić s osvojenih oko 5,1 posto odlučnih hrvatskih starčevićanskih i tuđmanističkih glasova zabilježio je (s obzirom na okolnosti u kojima je izronio i bio od tolikih diskriminatorno tretiran kao kandidat), razmjerno velik uspjeh, ima određenu perspektivu pokrenuti novu stranačko-političku opciju ili pokret neke buduće hrvatske afirmacije i emancipacije. No i to je na vrlo dugom štapu, a pitanje je koliko još uopće ima onih ne-rezigniranih koji bi htjeli i mogli u tomu sudjelovati: osobno, zajednički, politički i aktivistički, a osobito dajući osjetnije financijske doprinose. Bez dovoljno novca i novčano mjerljive svakovrsne potpore svaka politička ideja i vizija pada naime kod nas neminovno u vodu.

Istina, održat će se još jedan izborni krug, no da bi Primorac uspio prestići Milanovića, to se čini posvema nemogućom misijom. Jedino što bi drugi krug moglo učiniti zanimljivijim bilo bi to da Primorac prizna težak poraz i povuče se, čime bi u ulogu izazivača Milanoviću uletjela mlada, borbena i inteligentna Selak Raspudić.

Dvije partije imaju dakle dominaciju u Hrvatskoj. I njihova dva vođe (premda Milanović nije više formalno šef SDP-a). Neki i HDZ i SDP smatraju desnim i lijevim krilom nekadašnje komunističke partije odnosno saveza komunista. Imamo u simbiozi faktički bipartizam, pri čemu se jedna partija fura na hrvatstvo, a druga na ne-hrvatstvo. Dvojica vođa uskoro će izgladiti nesuglasice i pokazat će se da (uglavnom) mogu zajedno funkcionirati, kao njihovi puleni u Ustavnom sudu, a nakon što su pet godina opterećivali Hrvatsku međusobnim javnim svađama. Time će ona druga partija, potpomognuta pobočnim kekinovskim pokretom, dobiti krila i vrebati šansu za uspjeh na lokalnim i područnim izborima u svibnju i za preuzimanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima. Plenković će jednoga dana neminovno otići, HDZ će ostati opustošen i bez imalo ugleda i supstancije, a domoljubne hrvatske odnosno kvazi-desne postojeće stranke možemo ionako zanemariti. No zato će ona prava i izvorna Partija trijumfirati i preuzeti Hrvatsku ponovno u svoje ruke.

Mitska i stvarna Hrvatska

Sve u svemu, ovi izbori potvrdili su ono što hrvatski branitelji, domoljubi, žrtve komunizma, agresivnog jugoslavenstva, orjunaštva, osvajačkog i brutalnog četništva, isto takva talijanskog fašizma, njemačkog nacizma i ostalih povijesnih zala jako teško doživljavaju; na žalost, takvi su svedeni gotovo na razinu „statističke pogrješke“. „Dobili“ smo prije 30-ak godina hrvatsku državu, ali smo u međuvremenu „izgubili“ hrvatski narod. Čija je današnja Hrvatska? – to je jedino istinsko pitanje hrvatske politike i budućnosti današnje hrvatske države. Na nj su ovi izbori nedvojbeno odgovorili: Svačija i ničija, a ponajviše onih koji za hrvatstvo i katolicizam kao kriterije razlučivanja više uopće ne mare! Nemojmo se i dalje zavaravati: Hrvatska nije ni hrvatska ni katolička ni građanska, ma koliko nas popisi pučanstva, masovna prigodna okupljanja, Matica hrvatska i svekoliki drugi povijesni romantičari i ljubitelji prošastoga i mitskoga u suprotno uvjeravali. Ona je partijska. Da, Milanović će nastupati kao nekakav „suverenist“, to bi imalo biti utješno… No njegov suverenizam bio bi mnogo iskreniji i uvjerljiviji kada bi se obnovila Socijalistička Republika Hrvatska u okviru „antiimperijalističke“, jugoslavenske federacije kojom vlada jedina prava i nezamjenjiva Partija i Armija sa sjedištem u Beogradu, a kojoj ni vladajuća partija u Moskvi ne bi bila predaleko.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo