N. Bašić: Političko nasljeđe napuvanka s Pantovčaka

Na pragu predsjedničkih izbora

Legenda kaže da je Đuro Pucar – Stari, visokopoloženi političar Narodne Republike Bosne i Hercegovine u bivšoj FNR Jugoslaviji, na prigovore koji su dolazili iz naroda da se političari ne pridržavaju ustava i zakona, odgovorio da je „ustav za Zapad, a za narod žica“ (čitaj: logor).

Danas se ni Zapad više ne pridržava ustava i zakona u vlastitim državama (pravo je pitanje je li se pridržavao ikad!) a nekmoli u bijelom svijetu, navlastito kad je riječ o ljudskim pravima, pa se oni – ustav, zakoni i prava – naveliko krše ili mijenjaju po nalozima velikih geopolitičkih stratega u mnogim suverenim državama, najčešće maloljudnima. Tako se u Hrvatskoj, primjerice, mijenjao ustavni članak o referendumu samo da bi Hrvatska postala članicom Europske unije neovisno o broju (postotku) glasača koji su pristupili referendumu (prije je bio pravovaljan ako je za pozitivan ishod glasovao natpolovični udio ukupnoga biračkoga tijela). Posljednjih smo godina svjedoci upornoga nastojanja angloameričkih stratega da se naša država ponovno ugura u zapadnobalkansku političku zajednicu usuprot hrvatskomu Ustavu, kojim se to izrijekom zabranjuje (čl. 135., stavak 2.):

„Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“

Na prigovore javnosti (naroda) i državnih institucija da se ne pridržava Ustava i zakonâ aktualni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović odgovarao je da mu mogu „puvat“: „Mogu mi puvat, BiH nije turska carevina, o RH ovisi hoće li naša vojska u BiH“. Više je puta svoju političku nedodirljivost isticao činjenicom da je izabran neposrednom voljom naroda, i to s više od milijun glasova, točnije s 1 034 389 glasova, tako i u sukobu s Ustavnim sudom o sudjelovanju u izborima za zastupnike u Hrvatskom saboru s naslova predsjednika Republike: „Prijete se stranci da će je se uništiti, prijeti se meni. Doduše, ne znam čime, mogu mi staviti soli na rep. Ja sam izabran glasovima hrvatskog naroda i birača, a oni političkom trgovinom jedne kriminalne kabale.“ Njegov je problem selektivno sjećanje, pa je od zaglušljive grmljavine vlastitoga glasa zaboravio da je i sam sudjelovao u takvim kabalističkim izborima.

Hrvatski su predsjednici na ceremoniji svečane inauguracije prisezali pred članovima Ustavnoga suda na trgu s povijesnom crkvom sv. Marka u pozadini, ljevicom (rukom) položenom na kožom ukoričeni božićni Ustav, a desnicom uspravljenom u vis u laktu, izgovarajući sljedeći tekst:

„Prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana.

Kao hrvatski državni poglavar:

• držat ću se Ustava i zakona,
• brinuti se za poštovanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske,
• bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti,
• čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske.

Tako mi Bog pomogao.“

Milanović je prisegnuo odlučno i poletno u komornom ambijentu Predsjedničkih dvora na Pantovčaku, s ljevicom na Ustavu što je ležao na postolju, desnicom položenom uz tijelo u nazočnosti članova Ustavnoga suda, preuzevši dio protokola njegova predsjednika, s kojim će se u posljednjoj godini mandata oštro sukobiti upravo u vezi s kršenjem Ustava. U pristupnom govoru obratio se nazočnim dužnosnicima te građanima i građankama Republike Hrvatske (izostavivši Hrvatice i Hrvate), razlučio sirovi nacionalizam od hrvatskoga patriotizma kao kritičke privrženosti državi i negacije svake isključivosti te obećao učiniti Hrvatsku mjestom u kojem će se ugodno osjećati svi, neovisno o naobrazbi, zanimanju ili podrijetlu – od nezaposlena tokara do akademika. Njegov je govor imao izrazitu socijalnu crtu u afirmaciji rada i dostojanstvenoga života svakoga pojedinca te je dobro odjeknuo u javnosti. U praksi je, međutim, Milanović proveo ne samo formalni nego i sadržajni raskid s državnim simbolima te predsjedničkom funkcijom i ovlastima, obezvrijedivši ih ignoriranjem, omalovažavanjem, ideološkim predrasudama ili pak osebujnim tumačenjem nekih povijesnih događaja ili zbivanja iz vlastitoga ili narodnoga života, koje bi se moglo nazvati ne samo neznanjem nego, rečeno biblijskim jezikom, i farizejskim licemjerjem. Naime, iako su formalno vrsno poznavali starozavjetne tekstove, farizeji nisu uspijevali proniknuti u dubinu njihova značenja, pa su tim nepoznavanjem pravdali svoje postupke: neznanje da ih ne obvezuje na postupanje. Takvo je tumačenje uništavalo povjerenje među ljudima i izopačivalo istinu, koju i Milanović u prisezi zaziva, a ne može se suočiti s njome kad je riječ, primjerice, o njegovu pristupanju Savezu komunista Jugoslavije za služenja vojnoga roka u JNA. Upravo se u takvim tjeskobama u starozavjetnim prisegama uvelo zazivanje „imena Božjega“ u vjeri da bi, osobito u svečanim prigodama, sklonost grijehu, napose laganju, pred vrhunskim autoritetom bila smanjena. Pitanje pak koliko je njegova prisega bila iskrena i sadržajno dubinski razmotrena u danima pripreme za nju, a koliko formalizirana, otvara izjava da bi ju [ako treba; napomena N. B.] „položio pred crnom slavonskom svinjom ili krapinskim pračovjekom“.

Hrvatskim je ljevičarima bilo neprihvatljivo prisezanje na Božje ime, pa su još 2009., 2013. i 2014. pokrenuti postupci za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom. Ustavni se sud oglasio 2017. Rješenjem prema kojem je sedmero sudaca ocijenilo da se pokličem „Tako mi Bog pomogao!“ ne ugrožava ateiste i agnostike, niti dovodi u pitanje sekularnost Republike Hrvatske. Dvoje je sudaca imalo izdvojeno mišljenje ne prihvaćajući da je riječ tek o protokolarnoj frazeologiji u svečanim prigodama.

U kršćanskoj se tradiciji, koja je postala dijelom opće kulturne baštine, a naslijeđena je iz novozavjetne Kristove riječi, farizeje drži licemjerima punim taštine koji vole sjediti u prvim redovima u sinagogama i pri stolu na svečanostima, šetati se trgovima i gradskim ulicama prikazujući se važnim, učenim ljudima iako je ta učenost u biti površna i ne pridonosi narodu u širenju njegovih spoznaja i morala.

Milanovićev politički profil i karakter osobe koja želi impresionirati publiku svojim širokim znanjem i elokvencijom, ispod koje se nerijetko nasložila površnost i nedorađenost misli te nerazumijevanje situacije ili značenja širega konteksta, kratko je i probrano najbolje ocrtao profesor međunarodnoga prava na američkom sveučilištu Yale Mirjan Damaška u memoarskoj knjizi Domovina (Zagreb, 2019., str. 192–193):

„U rujnu [2013.; napomena N. B.] sam se sastao s Miljenićevim šefom, premijerom Milanovićem, za njegova dolaska u New York na godišnje zasjedanje Opće skupštine UN-a. Sastali smo se u konferencijskoj dvorani hotela u kojem je odsjeo. Htio sam iskoristiti tu priliku da mu izložim svoje mišljenje o tome kako bi bilo dobro upoznati hrvatsku javnost s malim izgledom za uspjeh tužbe protiv Srbije i posljedicama te sudske odluke. Zbog laičkog shvaćanja genocida učinilo mi se da bi mnogi mogli pogrešno odčitati negativan ishod parnice. Naime, zbog poistovjećivanja genocida s masovnim okrutnostima, pomislio sam, mnogi bi Hrvati mogli pogrešno zaključiti da odbijanje hrvatske tužbe uključuje nalaz suda da te okrutnosti nisu počinjene. Mislio sam stoga da bi bilo dobro da se ta zabluda izbjegne medijskim informacijama. S premijerom je bio samo njegov savjetnik, sin meni poznatoga Ive Škrabala. Nakon što smo se rukovali, premijer je počeo raspredati o povijesti krajeva u blizini Pelješca ulazeći u detalje koji su pokazali da ima izvrsnu memoriju. Za tog doista lijepog malog predavanja koje je trajalo desetak minuta vrtio sam se na stolcu dvojeći o razlogu zbog kojeg sam izložen toj povijesnoj poduci. Pomislio sam da se premijer priprema za rasprave koje su se u to vrijeme vodile u Saboru o posljedicama ugovora između Tuđmana i Alije Izetbegovića, a kad sam napokon došao do riječi i ukratko izložio što mislim, to je Milanovića impresioniralo mnogo manje nego što je mene njegovo predavanje. Uzvratio mi je da je upoznavanje javnosti sa sudbinom tužbe na medijima koje on ne kontrolira. Htio sam ga upitati komu bih se u medijima trebao obratiti, ali tada je ušao u sobu čovjek iz osiguranja s porukom da premijera čeka supruga radi odlaska u šoping. Tako je okončan naš sastanak.“

Milanovićevo odbacivanje običajnoga prava pri naumljenu kandidiranju za predsjednika Vlade 2024. u tijeku procesa biranja zastupnika za hrvatski Sabor sukobilo ga je s Ustavnim sudom i njegovim predsjednikom (kumom pijanog zloduha i krvnika hrvatskog pravosuđa i pravne države) te ostalim neistomišljenicima, pri čem su pale teške diskvalificirajuće riječi i uvrjede, do tada nečute u hrvatskom javnom prostoru (beskrupulozne propalice; glodavci u sjeni; nepismeni gangsteri; nekoherentni; seljačine; grupa muljatora; paraziti koji parazitiraju na miceliju javnog novca, javnih ustanova; goli gunj i kopriva; obični, prodani, petparački, stranački bezveznjaci; banda; seljački mentalitet stočara otimača). Svoje tumačenje da je u pravnom tekstu sve dopušteno što izrijekom nije zabranjeno, povezao je s člankom 10., st. 3. hrvatskoga Zakona o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske („Predsjednik Republike Hrvatske može se kandidirati za člana Europskog parlamenta, a u slučaju da bude izabran, prestaje mu funkcija danom početka mandata u Europskom parlamentu.“). Tomu suprotstavlja pravno neuređeni i nedovršeni članak 96. Ustava Republike Hrvatske prema kojem „Predsjednik Republike ne može, osim stranačke, obavljati nikakvu drugu javnu ili profesionalnu dužnost.“, a na koji se poziva Ustavni sud kad ga opominje i upozorava da krši Ustav sudjelovanjem u izbornom procesu kao stranački kandidat a da prethodno nije podnio ostavku na funkciju predsjednika Republike Hrvatske. Milanović tvrdi da mu taj članak ne zabranjuje niti ograničuje sudjelovanje u izbornom natjecanju za zastupnika u Hrvatskom saboru jednostavno stoga jer o tom u njem ništa ne piše.

Milanovićevo stajalište nije dobilo opću potporu ustavnopravnih stručnjaka, koji su tumačili da predsjednik Republike Hrvatske mora podnijeti ostavku na predsjedničku dužnost ako želi sudjelovati u izborima za zastupnički dom Hrvatskoga sabora. Javnost je ocijenila da se Milanović, pod krinkom nedorečenosti ustavnoga teksta, zapravo ponio nemoralno i kukavički: odlučio je pričekati rezultate izbora i u slučaju pobjede SDP-ove koalicije i pridružene im oporbe podnijeti ostavku na funkciju te kao nestranački kandidat preuzeti položaj predsjednika Vlade, a u slučaju gubitka izbora, ostalo bi sve po starom. Milanović je, međutim, izbore izgubio, iako je u ožujku čvrsto vjerovao u pobjedu: „Priča s Ustavnim sudom danas je gotova. Ja sam budući premijer, ne mogu mi ništa!“, pokunjio se i zašutio.

Taj je sukob, međutim, otvorio pitanje legitimnosti Ustavnoga suda koji bi trebao nadzirati poštivanje Ustava te nalozima ili preporukama odlučivati u pravno prijepornim činidbama, a njegovi se članovi biraju namjesto po kriteriju strukovne izvrsnosti i znanja političkim dogovorom dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj, HDZ-a i SDP-a, i njihovih koalicijskih partnera razmjerno broju osvojenih saborskih mandata. Njegove su odluke, dakle, politički motivirane, a ne pravno utemeljene, često donesene preglasavanjem ili uz više izdvojenih mišljenja.

Milanović je prema mišljenju analitičara Tončija Tadića u nedostatku bilo kakvoga političkoga programa bezidejnoga SDP-a pozivao na kompletnu demontažu trenutačnoga ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske, rušenje tiranskoga i uzurpatorskoga HDZ-a s Plenkovićem na čelu, na preslagivanje Ustavnoga suda i smjenu novoizabranoga državnoga odvjetnika Ivana Turudića. Time bi Hrvatsku uveo u duže razdoblje političke nestabilnosti uz posljedični pad gospodarstva i kreditnoga rejtinga, i to uoči vrlo vjerojatnoga ulaska Hrvatske u OECD. Rijeke pravde i mantra o Trećoj Republici, pojmu preuzetom iz francuske historiografije kojim je obuhvaćeno razdoblje državnoga udara Napoleona III. i njegova proglašenja carem, građanskoga rata i razbijanja Pariške komune, samo su poetski mamac ogorčenoga i zbrčkanoga političkoga antitalenta na koji se još lijepe samo aktivistički ljevičari koji cijeloga života nisu radili ništa i ne znaju ništa nego grabiti iz državnoga proračuna. Milanović namjesto patriotske uključivosti u koju se kleo, u nemoći prijeti i poziva na nasilje („ovu kliku ćemo bacit u more; ta kriminalna organizacija suđena i optužena za organizirani sistemski kriminal, mora konačno ić va more. Bacit ćemo ih. Ne će doć na vlast za 20 godina.“).

Milanović nije prvi ustavokršitelj u povijesti moderne hrvatske države. Hrvatski predsjednici države i vladâ te visoki državni dužnosnici višestruki su kršitelji Ustava i ogledni poticatelji bezakonja i sveopće korupcije koji su nakon triju desetljeća Hrvatsku doveli na sam rub opstanka. Jedan je kršio zakon selektivno dijeleći klasificirane dokumente Haaškomu sudu, fabulirao bez ijednoga dokaznoga dokumenta o Tuđmanovoj podjeli Bosne u dogovoru s Miloševićem (iako su Bosnu još prije izbijanja izvana režiranoga sukoba podijelili angloamerikanci i obdarili genocidne Srbe gotovo polovicom etnički očišćenoga teritorija kao kompenzaciju za NATO-ovu bazu na Kosovu), zgodimice nijekao ili umnažao jasenovačke žrtve. Drugi je pak ratovao protiv nepostojećih ustaških guja, a sam uživao u ustaško-partizanskim otetim stanovima pobijenih ili protjeranih židovskih vlasnika, srpskomu veleposlaniku po zagrebačkim restoranima dijelio dokumente iz hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Treći je protivno Ustavu tražio povlastice za pripadnike svoga naroda samo zato što im se „krvna zrnca“ razlikuju od krvnih zrnaca drugih građana Hrvatske. Usput su te „moralne vertikale“ počele zasipati Zagreb tzv. kamenjem spoticanja podsjećajući Zagrepčane i hrvatsku javnost na počinjeni holokaust tobože zločinačkoga hrvatskoga naroda, zaobilazeći pri tom pragove vlastitih zgrada i kuća, pred kojima bi trebale stajati goleme kamene gromade uz koje bi se svaki dan morali uspinjati da bi ih svladali i izišli na ulicu s obzirom na broj žrtava koje su ostavili za sobom njihovi ideološki ili krvni srodnici.

Milanović se iskazao ustavokršiteljstvom i kao predsjednik Vlade višestranačke Kukuriku koalicije u kojoj je nasilno i protivno ne samo Ustavu i Ustavnomu zakonu o pravima nacionalnih manjina nego i stvarnomu broju pripadnika srpske manjine, naložio tijelima izvršne vlasti da postave ćirilične ploče na zgrade upravnih tijela u Vukovaru. To je poslije ohrabrilo i novoga predsjednika Vlade da uđe u ucjenjivačku koaliciju s manjinskim zastupnicima na štetu većinskoga hrvatskoga naroda, pridonoseći protuustavnoj talijanizaciji Istre i aktualnomu risanju granica velike Srbije proračunskom potporom gradnje čak četrdeset srpskih kulturnih centara na tlu Republike Hrvatske.

Namjesto da ujedinjuje Hrvatsku, poslao je Milanović 2015. specijalce na hrvatske branitelje koji su mjesecima prosvjedovali zbog uskraćenih mirovinskih prava te vrijeđanja i ismijavanja invalida Domovinskoga rata od ministra i zaposlenika mjerodavnoga ministarstva, po čem će taj sramotni slučaj ući u povijest moderne hrvatske države. Taj je isti ministar iz Milanovićeve vlade ukinuo Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskoga rata i osnovao novi pri Ministarstvu branitelja, povjerivši poslove iskapanja bivšemu agentu JNA. Kao predsjednik države Milanović je posmrtno „zaslužnomu“ ministru dodijelio počasni čin brigadnoga generala. Dao je uhoditi vlastite ministre, dopustio da Hrvatsku premreže strane agenture, uspostave mreže suradnika u državnim institucijama i slabe njihovo funkcioniranje, dao je izmijeniti izborni zakon, smanjivši broj saborskih zastupnika iz dijaspore s 12 na 3 člana. Pogodovao je članovima vlastite obitelji pri dobivanju poslova s državnim institucijama (pohrana arhivskoga gradiva). Na kraju mandata pokazao se najneuspješnijim predsjednikom Vlade, ostavivši Hrvatsku u golemom dugu (gotovo 300 milijarda kuna), a poslije se, po navodima medija (portal Direktno.hr, 29. prosinca 2019.; Dnevno.hr, 2. srpnja 2021.; Maxportal, 7. lipnja 2024.), obogatio kao savjetnik albanskoga premijera Edija Rame prodajom 2017. Albaniji softvera za fiskalizaciju u prometu gotovinom, okoristivši se pritom državnim vlasništvom – radom Ministarstva financija. U namještenom natječaju vrijednom 15 milijuna eura sudjelovao je poduzetnik Hrvoje Čabrajić, vlasnik nekoliko tvrtki koje su surađivale s državnim tvrtkama RH. Prijeporna transakcija prodaje dionica nije vidljiva na računu Milanovićeve tvrtke EuroAlba Advisory nego djelomice Čabrajićeve Primus Adriatic, pa bi trag novca trebalo istražiti do krajnjega korisnika. Predmet je navodno aktiviran u DORH-u.

Korupcija i laž kao model vladanja Hrvatskom jednako su obilježje esdepeovskih i hadezeovskih vlada pa se dvojica aktualnih državnih prvaka ne trebaju o tom javno prepucavati. Njihovi su se razmjeri najbjelodanije iskazali u Referendumskoj inicijativi o promjeni izbornoga sustava iz 2018. Vlada Andreja Plenkovića tri mjeseca nakon što su potpisi u kolovozu predani Saboru proglasila ju je neuspjelom jer organizator Narod odlučuje navodno nije skupio dovoljan broj potpisa. Organizator je, međutim, objavio da su kontrolne liste navodno nevažećih potpisa uništene rezačem papira, a kako digitalne kopije ne postoje, onemogućena je nepristrana provjera potpisa i njihova revizija.

Mnogo je toga Milanović za trajanja svoga petogodišnjega predsjedničkoga mandata propustio uraditi za bolju i pravedniju Hrvatsku:

1. Nije predložio pokretanje postupka za promjenu zakonâ za izbor zastupnika u Sabor Republike Hrvatske i za izbor predsjednika Republike Hrvatske prema kojima bi Hrvatska bila jedna izborna jedinica, a svi građani imali jednako biračko pravo. Transparentnost tih i svih ostalih izbora u RH jamčio bi vlastoručni potpis birača na uvezanim popisima, kako je to naknadno dodano u Zakonu o referendumu (NN, 92/01, čl. 8.e). Zakonodavac je to propustio učiniti u ostalim zakonima u kojima se odlučuje voljom birača. Bez vlastoručnoga potpisa birača izbori postaju mogući izvor različitih manipulacija i izbornih krađa, kao i zbog nesređenih biračkih popisa, tvrtke Apis koja sudjeluje u izbornom procesu, a u vlasništvu je HDZ-a, pa se otvara pitanje njihove legalnosti. U zemljama u kojima se tek uvodi demokracija, a plemena istom postaju narodi, nepismeni se potpisuju otiskom palca, a u Republici Hrvatskoj ni time.
2. Nije pokrenuo postupak zakonske regulative elektroničkoga glasovanja koje bi znatno ubrzalo i pojednostavilo izborni postupak u Hrvatskoj i raseljeništvu diljem svijeta.
3. Nije djelatno sudjelovao u zaštiti i očuvanju konstitutivnoga položaja hrvatskoga naroda u BiH te pokrenuo postupak za obnovu Republike Herceg-Bosne kao teritorijalno i pravno najčvršće jamčevine njegova opstanka u jedinstvenoj federalnoj BiH, čime bi se hrvatski narod pravno izjednačio s bošnjačkim i srpskim, napose vraćanjem Hrvatima predratnoga vlasništva temeljem zemljišno-knjižnih vlastovnica.
4. Nije pokrenuo postupak za afirmaciju i bolju zakonsku regulativu instituta referenduma u RH koja bi olakšala njegovo funkcioniranje i organiziranje kao izraza najdemokratskijega instituta moderne države.
5. Nije pokrenuo postupke za ozdravljenje društva zakonskom deinstitucionalizacijom i progonom laži u javnom prostoru, napose političkom, i vlastitim postupanjem pridonosio takvomu ozračju.
6. Nije pokrenuo postupak za dekriminalizaciju slobode govora i bolju zakonsku zaštitu zviždača ili svojim postupanjem svjedočio protiv uhodanoga državnoga modela lažnih optužaba za terorizam, progona i zatvaranja kritičara političkih elita u Republici Hrvatskoj te njihova izlaganja torturama, napose zloporabom modernih elektroničkih i računalnih tehnologija kakve se primjenjuju u ratu ili u suzbijanju masovnih prosvjeda.
7. Nije pokrenuo postupak zakonske regulative imenovanja osoba s dvostrukim državljanstvom na ključne položaje u sigurnosnim službama te gospodarskim i znanstveno-istraživačkim ustanovama prvorazrednoga državnoga značenja.
8. Nije pokrenuo postupak za zakonsko reguliranje sigurnosne provjere svih hrvatskih državnih dužnosnika.
9. Nije pokrenuo postupak za zakonsku provjeru općega zdravstvenoga i psihičkoga stanja te testiranja na droge svih hrvatskih državnih dužnosnika pri stupanju na političku dužnost i tijekom njezina obavljanja.

Nataša Bašić

hkv.ba / Hrvatsko nebo