Z. Gavran: Četvero desnih, suverenističkih kandidata i dvije ’kvake 22’

Ne presuđujmo dakle ni u čiju korist. Većina se ionako upravo svrstava kako se svrstava, bez obzira na naše ili argumente drugih, sukladno širem predizbornom inženjeringu. No mora se reći sljedeće: U ovakvoj situaciji, koliko god svih četvero kandidata govorilo ono što godi našim ušima i srcima i uvjeravalo nas u promjenu na vrhu države, sve će se što kažu ili obećaju pokazati kao puka retorička pjena ako se 20, 30 ili možda više postotaka svih glasova među njima podijeli, pa makar i neravnomjerno. Uspjet će zbog toga svakako Milanović (zato i jesu zaskočili jedinu mu suparnicu slijeva, Kekinicu, za svaki slučaj), dok bi klijentelističko i većinom (unatoč svemu) poslušno biračko tijelo HDZ-a moglo u drugi krug, makar s pola posto razlike pred sljedećim, progurati Primorca. A koji će onda, po svemu sudeći, uvjerljivo izgubiti. Dvije kvake ’22’ jesu dakle: nespremnost na dogovor o povlačenju triju kako bi četvrti imao šanse uspjeti, i to da sve te dobre, pa i sjajne izjave i najave koje njih četvero samouvjereno daju padnu u vodu. Kao i toliko puta dosad: jedni će druge matematički ’pojesti’, a Milanović i Primorac isplivat će u drugi krug. – Tko će, ispadne li tako, za uzaludan svekoliki trud četvero spomenutih i svih njihovih glasača preuzeti odgovornost? 

Ne ćemo izuzeti ni Jonjića, iako on ima najviše prava biti izuzet iz odgovornosti desnih, poludesnih ili navodno desnih, konzervetivnih ili liberalno-konzervativnih, suverenističkih, domoljubnih i slično kvalificiranih kandidata za predsjednika Republike. Ostalih su troje, to je sada posve razvidno: Miro Bulj, Branka Lozo i Marija Selak Raspudić.

Ne ćemo ovdje ponavljati razloge u prilog Jonjiću kao onomu koji je – po jednodušnom mišljenju svih stalnih i povremenih komentatora Hrvatskog neba te nekih drugih kao što je Nevenka Nekić – imao najviše prava smatrati sebe najpozvanijim ostati u utrci: od još ljetos prikupljenih stotina potpisa potpore dokazanih hrvatskih domoljuba iz intelektualnog, braniteljskog i ostalih segmenata nacionalnog života te najviše prikupljenih potpisa (neslužbeno: 40.000) pa do svoga višedesetljenog bavljenja politikom s državotvornih, antijugoslavenskih i antikomunističkih pozicija i do bogata iskustva u mnogim za društvo i državu važnim zbiljama i djelatnostima. I, naravno, do jedino njegova poziva i apela da se sastanu i pokušaju dogovoriti se o tomu tko bi ostao u utrci kao jedan jedini i zajednički kandidat svih njihovih pristaša i birača.

No pustimo sada i to. Pogledajmo u čemu je ’kvaka 22’ – ono što nas uznemiruje i što može sva očekivanja i nastojanja učiniti ništavnima. Postoje zapravo dvije takve ’kvake’.

Prva je ta da svrstani ili još nesvrstani birači spomenutih četvero kandidata čitaju, slušaju i gledaju što oni govore pa po dojmu i razumu i osjećaju zaključuju tko je za njih najbolji ili tko bi u danim okolnostima bio najbolji. I svatko za svoje svrstavanje može naći dovoljno razloga i opravdanja: od objektivnih okolnosti do vlastite, subjektivne pozicije, ukusa i običnih simpatija. Recimo, manje je opasno ljudima koji rade u državnim i javnim službama reći javno ili privatno da su za Selak Raspudić nego za Jonjića. Zato što je o njemu raširena fama kao o desnom političkom radikalu, ili ekstremistu, ili ’revizionistu’ povijesti NDH i dviju Jugoslavija, itd. O drugima nije.

Istina je da svaki od njih četvero govori dobre i svim biračima svih četvero uvelike prihvatljive stvari. Ne možemo onomu što govore ništa bitno prigovoriti. Naravno, dublje analize pokazale bi velike razlike, pa i napukline ili šupljine, ali pustimo sada i njih postrani. Većina birača za dublja poniranja nije ni spremna ni sposobna, zato što ona imaju za pretpostavku velika znanja i iskustva o povijesti i o današnjoj politici, o unutarnjim i vanjskim odnosima i o samim političarima i strankama.  A i pravih sučeljavanja, gdje bi se određene dvojbe ili mutež dale raščistiti, ima dosad ili će ih do izbora biti jedva koje, u vrlo skučenu vremenu. Glavno sučeljavanje svih kandidata bit će neposredno prije izborne šutenja. Dotad će se već najmanje 95 posto birača emotivno svrstati i odlučiti za koga će glasovati odnosno hoće li uopće izaći na biračko mjesto.

Ne presuđujmo dakle ni u čiju korist. Većina se ionako upravo svrstava kako se svrstava, bez obzira na naše ili argumente drugih, sukladno širem predizbornom inženjeringu. No mora se reći sljedeće: U ovakvoj situaciji, koliko god svih četvero kandidata govorilo ono što godi našim ušima i srcima i uvjeravalo nas u promjenu na vrhu države, sve će se što kažu ili obećaju pokazati kao puka retorička pjena ako se 20, 30 ili možda više postotaka svih glasova među njima podijeli, pa makar i neravnomjerno. Uspjet će zbog toga svakako Milanović (zato i jesu zaskočili jedinu mu suparnicu slijeva, Kekinicu, za svaki slučaj), dok bi klijentelističko i većinom (unatoč svemu) poslušno biračko tijelo HDZ-a moglo u drugi krug, makar s pola posto razlike pred sljedećim, progurati Primorca. A koji će onda, po svemu sudeći, uvjerljivo izgubiti. Dvije kvake ’22’ jesu dakle: nespremnost na dogovor o povlačenju triju kako bi četvrti imao šanse uspjeti, i to da sve te dobre, pa i sjajne izjave i najave koje njih četvero samouvjereno daju padnu u vodu. Kao i toliko puta dosad: jedni će druge matematički ’pojesti’, a Milanović i Primorac isplivat će u drugi krug. – Tko će, ispadne li tako, za uzaludan svekoliki trud četvero spomenutih i svih njihovih glasača preuzeti odgovornost?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo