Kako se krči put Milanoviću
Vrijeme:4 min, 6 sec
Tri strateška poguranca s ciljem zadržavanja Milanovića na Pantovčaku djelo su, dakle, inkluzivne politike „demokršćanskoga“ HDZ-a, socijaldemokratskoga žrtvovanja bračnog para Kekin te planske proizvodnje navodnih domoljuba, mina na putu nasušno potrebnih promjena. Ne samo na Pantovčaku. Odatle Milanovićevo izbjegavanje sučeljavanja i njegovo orlovanje. Zamislite, naime, sudar ozbiljnosti Tomislava Jonjića i njegovih programskih smjernica sa nesuvislim tokom svijesti samozvanog orla bez ikakva programa! Pa, to bio pravi šou, koji bi pridonio izlasku na birališta. Samo visoka izlaznost može nadjačati pogurance darovane lošem Milanoviću.
Zoran Milanović, aktualni predsjednik s karakterom, samozvani orao, najfavoriziraniji je predsjednički kandidat. Zato i najmanje sudjeluje u kampanji. Istina, obilazi sajmove i daje tu i tamo vrlo kratke izjave. Vjerojatno mu je sugerirano da je najpametniji kad šuti. U neku ozbiljniju kampanju ne ulazi, sučeljavanja izbjegava. Zašto bi ulazio u klinč kad je sve posloženo tako da njegov karakter, program s kojim je prije pet godina pobijedio, ostane još pet godina na Pantovčaku? Kao što je bio najlošiji predsjednik Vlade, tako je u vrlo oštroj konkurenciji postao najlošiji dosadašnji predsjednik države. Još je, da se podsjetimo, godine 2000. u Partiji sazrjelo stajalište: plavima izvršna vlast, crvenima predsjednička. Baš onako kako je tandem Račan – Mesić postavio u najboljim danima projekta rashrvaćivanja.
Što je sve (u)činio Milanović
Milanović je praktički doveo Hrvatsku u međunarodnu izolaciju. Niti ga tko zove van, niti mu tko dolazi izvana (osim političara s područja bivše Jugoslavije). Ustanovu predsjednika države omalovažio je do nevjerojatnih razmjera. Kočijaškim jezikom sablaznio je svakoga uljuđenog državljana Lijepe Naše, kako doma tako i u iseljeništvu. Iživljavao se nad visokim časnicima Hrvatske vojske. Birtijaškim rječnikom razmjenjivao je „poruke“ s predsjednikom vlade, na što mu je istim rječnikom ovaj kontrirao. Zakočio je diplomaciju gdje je god stigao. Ukinuo dijalog predsjednika države s vladom. Kršio Ustav nadmećući se u toj disciplini s predsjednikom Vlade. Uglavnom, svojim predsjednikovanjem pokazao je da je njegov „karakter“ važniji od države, nacije i Ustava. Poput „druga Tita“, koji mu je po vlastitom priznanju važniji od Tuđmana, kojega je drugim rashrvatiteljima optuživao, vidi Vraga, baš za međunarodnu izolaciju i autoritarno ponašanje… I tako dalje.
Pa, ipak, iako je Milanović sve ono za što je Tuđmana više-manje neosnovano optuživao s drugovima i drugaricama, nedavno se usporedio s orlom, aludirajući da su mu protukandidati „mušice“. Odakle dolazi Milanovićeva sigurnost? Dolazi odatle što je režim zadovoljan njegovim uslugama s Pantovčaka: Proces slabljenja države i osiromašenje naroda nastavio se bez otpora tijekom njegova predsjednikovanja. Dolazi, međutim, od tri strateška poguranca koja su mu darovana ne bi li ostao zaje.., hrkati na Pantovčaku. Prva dva proizvod su samoga režima, a treći je konglomerat režimske zamke, strančarskih stranputica i egoistične neodgovornosti. Suočeni smo, dakle, s pravim akcijskim planom od tri koraka.
Izbor Primorca kao protukandidata najveći je poguranac strateške razine. Aferom Kekin krči se na ljevici put za Milanovića. Ljevica zna da im je dosta jedan kandidat, da mogu računati uglavnom na onih 25 posto stanovništva koje nije htjelo slobodnu Hrvatsku. Svako rasipanje glasova u tom je pogledu partijski kažnjivo. Aferu Kekin režim koristi i za još jedan podli trik – cijela je kampanja prekrivena tim, u osnovi, sukobom na ljevici. Tako se umjesto, recimo, o Milanovićevu strahu od sučeljavanja, govori i piše preko svake mjere o detaljima afere Kekin. U tom kaosu izazvanom guranjem nekandidata Primorca i bombardiranjem s Kekinima, sve da se i Trump kandidirao, ne bi mogao doći do izražaja. Time je pola posla u prvom krugu gotovo glede reizbora lošega Milanovića.
Jonjić i u nepovoljnim mu okolnostima strši među protukandidatima kao što je devedesetih Tuđman stršao nad svojim brojnim i prekobrojnim protukandidatima
A onda i slador na kraju. Kandidiranjem nekoliko simpatičnih kandidata i kandidatica na nacionalnoj frekvenciji ubija se bilo kakva mogućnost da na Pantovčak dođe neplanirani izraz volje i težnje većine hrvatskoga naroda. U taj paket, bio on pod kontrolom duboke ili plitke države, spada i cenzura najboljeg kandidata dr. Tomislava Jonjića. On i u nepovoljnim mu okolnostima strši među protukandidatima kao što je devedesetih Tuđman stršao nad svojim brojnim i prekobrojnim protukandidatima. Takva se situacija nije dogodila u posttuđmanovskom razdoblju. Režim ju mora spriječiti, ako želi Milanovića neokrznutoga ostaviti na Pantovčaku.
Tri strateška poguranca s ciljem zadržavanja Milanovića na Pantovčaku djelo su, dakle, inkluzivne politike „demokršćanskoga“ HDZ-a, socijaldemokratskoga žrtvovanja bračnog para Kekin te planske proizvodnje navodnih domoljuba, mina na putu nasušno potrebnih promjena. Ne samo na Pantovčaku. Odatle Milanovićevo izbjegavanje sučeljavanja i njegovo orlovanje. Zamislite, naime, sudar ozbiljnosti Tomislava Jonjića i njegovih programskih smjernica sa nesuvislim tokom svijesti samozvanog orla bez ikakva programa! Pa, to bio pravi šou, koji bi pridonio izlasku na birališta. Samo visoka izlaznost može nadjačati pogurance darovane lošem Milanoviću. (nep)
Povezano:
Pater Božidar Nagy: Molitva sv. Davidu kralju za hrvatski narod i predsjedničke izbore
nep/Hrvatsko nebo
