Zdravko Gavran: Četvrt stoljeća od smrti Franje Tuđmana – nekoliko natuknica za razlučivanje

Franjo Tuđman ostvario je više od onoga čemu su hrvatska politika i hrvatski narod kao cjelina dotad bili dorasli, što u danim okolnostima i po svojoj kakvoći ne bi bez njega bili sposobni proklamirati ili ostvariti. Istodobno, nije spriječio da se održi ili je bitno pridonio da se oblikuje takav sustav odnosa moći u kojemu su snage staroga režima mogle odmah po njegovoj smrti njega politički pokopati te opet uzjahati za vrat hrvatskom narodu – i to bez ispaljenog metka otpora, toliko da ih glavnina naroda ne može skinuti s grbače bez nekog novog europskog meteža. Znatan dio hrvatskih ljudi i sam je kapitulirao ili utonuo u zaborav, besvijest, neodgovornost, ustrašenost i sebičnost; mnoštvo je kukavnih, nečasnih ili korumpiranih. Koliko je Tuđman osobno za sve to što se poslije pokazalo odgovoran, koliko (ni)je mogao učiniti više i da sve skupa bude bolje nego što je ispalo, to neka objektivno istraže i ocijene povjesničari i ostali. No četvrt stoljeća nakon njegove smrti ni ’ljuti’ anti-komunistički, pravdaški stekliši ni svi ostali „anti-“ nemaju pravo za vlastitu nesposobnost ili narodnu obnemoglost nalaziti izgovor u onomu što jest ili nije učinio F. Tuđman odnosno politička, vojna i ostala vodstva i postrojbe Hrvatske i Herceg-Bosne iz 1990-ih godina. Niti su jedni bili svemoćni, niti smo svi mi ostali nemoćni i bez su-krivnje, sve do danas. Politika je grubo poprište, a ne bajkovito ’Sezame, otvori se!’ Hic Rhodus – Hic (et nunc) salta! Ovdje je poprište na kojemu svak može i treba pokazati (sada, četvrt stoljeća nakon Tuđmanove smrti) koliko je voljan, sposoban i dorastao za neku bolju i čestitiju politiku i državu – i to u povoljnijim i neusporedivo manje pogibeljnim okolnostima od ondašnjih!

Četvrt stoljeća dugo je razdoblje u povijesti svake zemlje i naroda. Od smrti prvog predsjednika osamostaljene Republike Hrvatske proteklo je toliko, no mnogi ga još doživljavaju kao svog suvremenika. To je privid pamćenja i protekgnutih emocija: on jest bio suvremenik starijih i srednjih naraštaja, onih koji su i dalje živi, ali već četvrt stoljeća on više nije „naš suvremenik“. Njegova vladavina odnosno njegovo doba trajalo je dva i pol puta kraće od doba koje imamo (na raspolaganju) poslije njega.

Tuđmanov državotvorni nacionalizam i sve ispraznija „tuđmanovska“ retorika

Franjo Tuđman uspio je postati nacionalni vođa i predsjednik na ideji hrvatstva, dakle hrvatskog nacionalizma, u njegovu stoljetnom stremljenju prema samostalnoj državi u slobodi, a u doba višestranačkih demokracija i prema državi parlamentarne demokracije koja prihvaća zapadne standarde slobodnog tržišta, poduzetništva, otvorenosti granica i ostaloga. Upravo taj njegov državotvorni nacionalizam prvi se i najviše našao na udaru kada je neposredno nakon njegove smrti došlo do promjene vlasti na izborima za Hrvatski državni sabor i predsjednika Republike. Za vrijeme Tuđmana hrvatskoga je nacionalnog naboja i retorike možda bilo i odviše, no poslije Tuđmana na udaru se našao upravo taj naboj i ta vertikala, a sve isprazniju „tuđmanovsku“ retoriku prisvojila si je njegova stranka kao smokvin list kojom prigodice zaklanja svoju anacionalnu globaliziranost ili neokomunistički i neojugoslavenski i prosprski, bratstvo-jedinstveni mentalni sklop ili (potajnu) orijentaciju ili ucijenjenost beogradskim arhivima.

Na račun Franje Tuđmana mogu se, osim velikih i bitnih zasluga, upisati mnoge slabosti, nedostatci, neuspjesi i iznevjerena očekivanja. To se posebice odnosi na pitanja kakvoće političke vlasti, kadrovske politike, državne uprave i institucija, vlasničke pretvorbe i privatizacije, nepoštivanja vladavine prava, neprovođenja lustracije odnosno dekomunizacije, poratnog obespravljivanja ili odgurivanja u zapećak većine ratnih veterana, dragovoljaca i ostalih. Odnosi se i na popuštanje Haaškomu tribunalu i drugim međunarorodnim čimbenicima, na razne uzurpacije, loše kadrovske poteze, zloporabe i promašaje u procesu poratne obnove, na političku korupciju širokih razmjera, na ulogu obavještajnih službi i paraobavještajnih skupina, na nekontroliran ulazak stranoga kapitala, na gušenje vlastitih industrija i poljoprivrede, na politike u kulturi i prema medijima, itd. No poslije Tuđmana gotovo ništa od onoga što je tada bilo loše ili nevaljalo nije postalo bolje i valjanije. Mnogo toga što je kao loše bilo zastupljeno poslije se, naprotiv, raspojasalo, progrediralo je i raspomamilo se.

Franjo Tuđman nije mogao ili nije htio provesti temeljitu ne samo lustraciju (u strogo kadrovskom smislu) odnosno kidanje pupčanih niti s ljudima i sustavima staroga režima, nego ni dublju preobrazbu naslijeđenoga društva i mentaliteta u neki novi, drukčiji, pošteniji i funkcionalniji sustav. No dok je bio živ, snage staroga režima (ancient regime), kojima je i on pripadao dok nije još 1960-ih postao disidentom, a zatim i progonjenim, zatvaranim i izopćenim nacionalistom, nisu uspijevali ili se nisu usudile odviše dizati glavu. Poslije njegove smrti, kada su osim odnosno na temelju zadržanih ili nanovo osvojenih pozicija moći, i uz svesrdnu međunarodnu, soroševsku i drugu potporu, preuzele i političku vlast, te su snage, otjelovljene u konkretnim političarima, dužnosnicima i njihovim prišipetljama, biranima negativnom kadrovskom selekcijom, ne samo sve više dizale glavu, nego su i izvršile temeljitu anti-lustraciju svakom pogledu. Lustirale su hrvatske nacionaliste i pravovjerne katolike. Naravno, s lažnim pokrićem u nekim globalističkim kretanjima, „zajedničkim vrijednostima“ i sličnim floskulama.

Država nije panaceja; Tuđman ne može i danas biti izgovor za vlastitu nemoć, kukavnost ili nedoraslost

Na Franju Tuđmana danas se može i treba gledati kao na čovjeka koji je nadišao svoje doba i svrstao se po čelništvu nad Hrvatskom kao državom odnosno kao međunarodnim pravnim, diplomatskim i vojnim subjektom u rang hrvatskih kraljeva Tomislava, Petra Krešimira IV. i Zvonimira te, u novijoj povijesti, poglavnika Ante Pavelića. On je utoliko učinio čudo, budući da je bilo na sve strane isuviše onih koji hrvatsku državu nisu htjeli, a i onih među Hrvatima koji su ju možda i htjeli, ali ju nikada ne bi uspjeli ostvariti, nego bi se prije međusobno ’poklali’ zbog međusobnog neslaganja ili rivalstva, a osobito zbog uboge političke pameti. No ujedno se mora reći da država sama po sebi nije panaceja (lijek za sve bolesti). I da današnje vladajuće i velika većina opozicijskih političkih snaga nisu u smislu čestitosti, hrvatstva, državotvorstva, vladavine prava, poštivanja tuđih sloboda, mišljenja i interesa nimalo na višem stupnju od onoga na kojemu se u predratnim, ratnim i poratnim vremenima nalazio Franjo Tuđman sa svojim suradnicima i prišipetljama. Naprotiv, reklo bi se da su u mnogočem na nižem stupnju od ondašnjega.

Franjo Tuđman, iako prethodno partizan i ustanik protiv hrvatske države (NDH) čija je vlast bila saveznička s nacističkom Njemačkom, te uvjereni komunist, načinio je u tom pogledu skokove od sedam milja. Ovi ostali bivši komunistički politički, duhovni, intelektualni i (ne)moralni patuljci i njihova čeda i baštinici nisu takve kvalitativne spoznajne i pročišćujuće skokove u stanju ni do danas načiniti, ni korak od jedne stope, osim unatrag, prema rehabilitaciji ili toleriranju komunizma, titoizma, četništva, lažnoga bratstva i jedinstva i obnove dvaput tragično raspadnute Jugoslavije u bilo kojem obliku. Tuđman je izrastao u čovjeka koji se zauzimao za „moralnu i duhovnu obnovu hrvatskog naroda“ i koji je povukao brojne poteze u korist katolištva i Katoličke crkve, pokazavši se na ideološkoj razini kao prokršćanski vladar. Koliko je u tomu bilo (ne)iskrenosti, (ne)dosljednosti i zloporabe u svrhe učvršćivanja vladavine, nije ni danas lako prosuditi. No pogleda li se kakvi su kršćani, katolici i kakvih je sve bilo i čega čega je sve bilo i ima u njima (u nama), među njima i u Crkvi kao instituciji, stvarno bi svet morao biti onaj tko bi imao pravo na Tuđmana se zbog toga nabaciti oštrim kamenom. (A pravi svetac to ne bi ni učinio – jer svetost nadilazi osudu, a postiže razumijevanje i doseže duh Božjeg praštanja i milosrđa s mišlju na osobno odbacivanje prijašnjega zla i grijeha.)

Franjo Tuđman ostvario je više od onoga čemu su hrvatska politika i hrvatski narod kao cjelina dotad bili dorasli, što u danim okolnostima i po svojoj kakvoći ne bi bez njega bili sposobni proklamirati ili ostvariti. Istodobno, nije spriječio da se održi ili je bitno pridonio da se oblikuje takav sustav odnosa moći u kojemu su snage staroga režima mogle odmah po njegovoj smrti njega politički pokopati te opet uzjahati za vrat hrvatskom narodu – i to bez ispaljenog metka otpora, toliko da ih glavnina naroda ne može skinuti s grbače bez nekog novog europskog meteža. Znatan dio hrvatskih ljudi i sam je kapitulirao ili utonuo u zaborav, besvijest, neodgovornost, ustrašenost i sebičnost; mnoštvo je kukavnih, nečasnih ili korumpiranih. Koliko je Tuđman osobno za sve to što se poslije pokazalo odgovoran, koliko (ni)je mogao učiniti više i da sve skupa bude bolje nego što je ispalo, to neka objektivno istraže i ocijene povjesničari i ostali. No četvrt stoljeća nakon njegove smrti ni ’ljuti’ anti-komunistički, pravdaški stekliši ni svi ostali „anti-“ nemaju pravo za vlastitu nesposobnost ili narodnu obnemoglost nalaziti izgovor u onomu što jest ili nije učinio F. Tuđman odnosno politička, vojna i ostala vodstva i postrojbe Hrvatske i Herceg-Bosne iz 1990-ih godina. Niti su jedni bili svemoćni, niti smo svi mi ostali nemoćni i bez su-krivnje, sve do danas. Politika je grubo poprište, a ne bajkovito ’Sezame, otvori se!’ Hic Rhodus – Hic (et nunc) salta! Ovdje je poprište na kojemu svak može i treba pokazati (sada, četvrt stoljeća nakon Tuđmanove smrti) koliko je voljan, sposoban i dorastao za neku bolju i čestitiju politiku i državu – i to u povoljnijim i neusporedivo manje pogibeljnim okolnostima od ondašnjih!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo