Vladimir Trkmić: Advent – Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol
Govoriti o adventu ili došašću uvijek se može na neki novi i bolji način. Na način koji je koristan za čovjekovu dušu i tijelo, za um i srce. Bitne stvari vezane uz došašće svi znamo. Znamo koliko traje došašće, koja mu je svrha u liturgijskoj godini Katoličke crkve.
No, neki kažu da ga treba po potrebi produžiti. To obično kažu oni koji ga smatraju prvenstveno turističkom atrakcijom u svom gradu ili mjestu. Advent se ne treba i ne može vremenski skraćivati niti produžavati ako je shvaćen u tipično katoličkom značaju i duhu. Jer ako se produžava skraćuje se božićno vrijeme, a da se skrati ne bi imao svoj izvorni smisao kao priprava za Božić. Čovjek sve čini da bi sebi ugodio, da bi polučio neke materijalno financijske koristi. Tako turističke zajednice pojedinih gradova i mjesta u Hrvatskoj čine često ono što nije u duhu izvornog adventa.
Pa kažu: „Mi ćemo produžiti adventska događanja u našem gradu.“ A onda se dogodi da su vjernici u tom gradu u crkvi duboko u božićnom vremenu, a na ulicama i trgovima se još događa adventska priča. Možda je baš zbog toga i drugih adventskih „zastranjenja“ u našem gradu poznati zagrebački fratar rekao da je advent licemjerje. To je oštra osuda onog što se zna zbivati na događanjima u Zagrebu, a vjerojatno i šire. Advent je kao i mnogo toga drugog u svijetu i u našem društvu postao pomalo „kultura ambalaže“, onog izvanjskog što prezire sadržaj. Zato katolici imaju veliki zadatak davati adventu pravi značaj i sadržaj. „Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol.“
Sadržaj adventa
Ozbiljno vrijeme priprave za Božić – advent je dakako više od obične „kulture ambalaže“ koja ne govori o sadržaju. Advent nije samo adventski vijenac, natjecanje čiji će vijenac biti bolji, nisu druženja po trgovima i oko štandova, otvorena javna klizališta, kupovina adventskih simbola. Ući i biti u došašću je u zaranjanju u bogate adventske vode duhovnosti. Valja nam svima nama obogaćivati se snažnom porukom lijepih adventskih crkvenih pjesama. A kada se to dogodi i događa tijekom došašća onda nije važna boja adventskih svijeća, adventski aranžman na stolu, nego sadržaj i simbolična poruka adventskog vijenca. Znamo da je okrugli lovorov vijenac u antičko doba bio simbol pobjede. Takav okrugli vijenac pleten od crnogorice nazvan adventski vijenac sa četiri svijeće je simbol čovjekove borbe protiv životnoga mraka. Mraka u kojem se svatko od nas nađe. Bile to frustracije, nezadovoljstvo, odsutnost strpljenja, potištenost.
Životni mrak
Dvadeset prvo stoljeće su neki prognozeri najavili kao stoljeće velikih psiholoških pritisaka i opterećenja čovjeka. Tako ti isti kažu: „Ako je 20. stoljeće bilo stoljeće karcinoma, 21. stoljeće će biti stoljeće raznih psihoza, neuroza, depresije i bolesti psihe – duše. I čini mi se da je stvarno tako, da su ti prognozeri bili u pravu. Prije kojih mjesec dana kazala mi jedna Bogu posvećena osoba: „pucam po šavovima, moram na odmor barem nekoliko dana.“ A prije kojih tjedan dana kazala mi je jedna ženska osoba: „pucam emocionalno i psihički, nadam se da ću se u adventu izvući iz toga.“ Što to u zagrebačkom žargonu znači pucam po šavovima? To je čovjekovo stanje kad nas trese: nervoza, razdražljivost, ljutnja, beznadnost, negativizam, tuga, teškoće sa spavanjem i promjene apetita. Tome valja pridodati nedostatak strpljenja sa samim sobom, nedostatak strpljenja na poslu, u prometu i na drugim javnim a i obiteljskim mjestima života. Takvo stanje je znak za duhovnu uzbunu.
Treba se više odmarati, smanjiti naš osobni aktivizam, prepustiti se češće meditaciji, molitvi, brinuti se više za duhovno zdravlje. Nedostatak duhovnog mira i „pucanja po šavovima“ su pokazatelj da smo mir tražili na krivom mjestu, ili ga uopće nismo tražili. Biti duhovno prazan je težak osjećaj. Imaš sve: stan, auto, , dobar posao, brak, obitelj, djecu, zdravlje, a nisi zadovoljan, nisi miran, nisi spokojan. Što u takvom slučaju raditi ako si katolik, vjernik? Što poduzeti da se vratiš u stanje duhovnog mira, zadovoljstva i entuzijazma? Dakako činiti ono što te može izvući iz sumraka, mraka, i ponovno dovesti u stanje duhovnog zadovoljstva. Smanjiti koliko je god moguće materijalizirani životni aktivizam i više se posvetiti sebi, svom tjelesnom i duhovnom zdravlju. Velika prigoda za tako nešto je upravo došašće. Vrijeme ozbiljnosti, okretanja sebi, katolički smislenog života.
Životni aktivizam
Sama riječ aktivizam daje nam viziju čovjeka koji je vrlo aktivan u svom poslu, u svom djelovanju struke kojom se bavi. Aktivizam je danas moderan, nužan da bi čovjek bio uspješan, da bi osobno prosperirao i bio zadovoljan. Sve i svi nas potiču na: raditi, raditi….po cijele dane. Na to da bi mogao kazati: „krenulo me, ide mi, u životu ide mi…“ Aktivizam namećemo sami sebi, ili nam ga je netko drugi nametnuo kao mogućnost života. Ali i on ima i trebao bi imati svoje granice. Kao svaki „izam“, tako i aktivizam ima svoje loše strane. A ta loša strana može biti u bezgraničnoj trci za posjedovanjem, za uspješnošću, za dokazivanjem samom sebi kako sam konačno na pravom putu. A to može biti i jest uvijek osobna varka i obmana. U toj aktivističkoj trci pogubim samog sebe, stanje opuštenosti, stanje pravih životnih ciljeva i zadovoljstava. Advent je prilika da prikočiš, da se osvijestiš, da kažeš samom sebi uspori, posveti se samom sebi, molitvi i Bogu.
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac o aktivizmu
Malo tko zna da je taj pretjerani aktivizam nekih svećenika i laika na početku 20. stoljeća već zamijetio kardinal Alojzije Stepinac. Kako? Poznato je da u povijesti Katoličke crkve u Hrvata na početku 20. stoljeća započela Katolička akcija. Tom akcijom i aktivizmom željelo se na razne načine što više duhovno zahvatiti katolički puk. I to sa organiziranjem hrvatskog katoličkog puka u različita udruženja duhovnog karaktera: bratovštine, razne crkvene udruge odobrene od mjesnog biskupa. Ta Katolička akcija je bila zaista uspješna i konstantno je obnavljala hrvatski narod. Ali kardinal A. Stepinac je primijetio da su neki svećenici uspjeli i bili vrlo uspješni u tome, ali da su u pretjeranom župničkom aktivizmu izgubili sami sebe, svoj osobni duhovni život.
Za vrijeme dok je živio kao uznik, zatočenik, kardinal A. Stepinac u Krašiću dopisivao se tada tajnim kanalima sa nekim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije. Nastojao je na taj način biti blizu svojim svećenicima i voditi duhovnu brigu o njima. U jednom pismu školskom kolegi i svećeniku, župniku u Desiniću Vinku Komerički i dekanu je napisao o takvim svećenicima: „ Ti se sjećaš, jer si bio svjedok žalosnih otpada iza prvog svjetskog rata, kako su pali „mnogi stupovi“ katoličkog pokreta kod nas među svećenicima. Raditi, raditi, raditi bilo im je geslo. Da bude uspjeh što veći na oko, radili su, ali zanemarili su meditaciju ili bolje rečeno vlastitu dušu. I rezultat je bio velika ruševina. Stavi dakle toplo na srce braći svećenicima, da svi, napose mlađi, kojima još predstoje mnoge borbe i muke, budu ljudi meditacije , da mogu sve junački podnijeti i spasiti sebe i povjerene im ovce.“ To pismo Kardinala vlč. V. Komerički datira sa datumom 1. listopada 1957. godine.
Pretjerani aktivizam opasnost za sve članove crkve
Netko bi mogao reći kakve to veze ima katolički aktivizam sa adventom, sa došašćem? Zar nije advent kako kažu „čarolija“. Opustiš se, šećeš gradom od štanda do štanda, od trga do trga i uživaš, opuštaš se od životnog stresa. Da to bi bilo u redu za opuštanje koje će biti moguće uz dobro kuhano vino i vruće kobasice. Ali gledano malo dublje, malo sadržajnije, adventu je smisao izaći pojedinačno iz osobnog mraka, iz stanja nervoze, razdražljivosti, ljutnje, beznadnosti, negativizma, tuge. Po šavovima nekad pucaju klerici i laici, tog pucanja nije pošteđen nitko ako ga na vrijeme ne zaustavlja. Često nas iznenade prerane smrti nekog svećenika, nekog vjernika. Zašto? Zato što po ljudski govoreći mogli su još mnogo poživjeti. Zašto im je prerano došao kraj. Teško je dati suvisli odgovor. Crkva kao velika zajednica vjernika u Isusa Krista je ponekad „zaražena – inficirana“ također svjetovnim duhom aktivizma. Radi, radi i opet radi i doći će željeni rezultati. Da točno, ali kakvi rezultati? Čovjek bio on klerik ili laik po pretjeranom aktivizmu gubi samog sebe, svoju dušu, svoj mir. A to nije dobro. Zato je advent povlašteno vrijeme da se „lopta spusti na zemlju“.
Da se i biskup, svećenici, laici vrate izvornom vrednovanju adventa i života općenito. Da se vrate meditaciji, molitvi, duhovnim promišljanjima. Da čovjeka, pa i sebe ne procjenjujemo po tome što je napravio, sazidao, nego po tome koliko smo u izvornoj duhovnosti posvećeni sebi i Bogu. Koliko stvaramo živu, a ne samo materijalnu crkvu. Čini mi se da je pretjerani aktivizam velika zabluda i tako duhovni teret kojeg svi u naše vrijeme nosimo. Svima nam nedostaje životno produhovljavanje Božjom riječi i kočenje pretjeranog osjećaja kako stalno treba nešto raditi.
Zornice su pravi adventski as iz rukava – „Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol“
Čini mi se da bi zornice, svakodnevne ranojutarnje mise u 6 sati mogle biti pravi duhovni as iz rukava za duhovno osvježenje i rast prije Božića. One potječu još iz srednjeg vijeka. Simboliziraju duhovnu budnost na koju je kršćanin pozvan u svojemu životu. Kakvu budnost? Budnost da materijalnim stjecanjem svega i svačega i pretjeranim radom ne izgubimo samog sebe. Često sam se divio mnogim mudrim ljudima sa sela i govorio sam sebi: kako je moguće da je taj običan seljak tako životno mudar, tako životno staložen, stabilan, duhovan, miran? Odgovor koji mi se uvijek nametnuo bio je: oni su znali puno raditi, ali i odmarati i voditi brigu o vlastitoj duši. Seoski aktivizam oko poljodjelskih radova je obično završavao sa svetkovinom Svi Svetih, a došašće je bilo njihovo slobodno i blagoslovljeno vrijeme. Prestali su veliki seoski poslovi, advent im je bio ono što u biti jest.
Vrijeme opuštanja, vrijeme odlazaka u crkvu na zornice, na molitvu i promišljanje o životu. Znali su živjeti s prirodom koja se rađa, prirodom koja živi, prirodom koja staje i “umire“, da bi na proljeće opet oživjela. Nisu puno govorili o adventu, niti imali neke bogate adventske vijence, advent im je bio u duši. A mi imamo sve na vani, adventski štimung a malo toga u došašću duboko prodre u dušu. Šušur i čarolija adventa kako o njemu pišu novinari je približno isti u svim zemljama koje nas okružuju. Onaj u Beču nije puno drugačiji od onog u Zagrebu, ili negdje u nekom malom mjestu. Veće je pitanje za mene gdje je pravi duh adventa, veća mogućnost za stvaranje osobne duhovnosti. Kako duhovno promišljati, kako duhovno usmjeravati svoju dušu u adventskom vremenu najbolje govori i poručuje adventska pjesma „Padaj s neba“. A dakako i druge adventske pjesme.
PADAJ S NEBA
Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine!
Vapijahu starog svijeta duše čiste pravedne.
Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila
u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas.
Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas
kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.
Svani, dane, i noć skrati, sini sunce, i povrati
Bogu čast na visini, svijetu mir na nizini.
Svjetlo Božje, daru lijepi siđi s Božjeg krila dol’,
Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol.
Jači u nas vjeru svetu, koju Isus donije svijetu,
Svaki da to djeluje, što u srcu vjeruje.
Sve na svijetu, Bože blagi, dare ti prikazuje,
Primi i taj dar predragi koji puk tvoj žrtvuje:
Pod prilikom kruha, vina krv i tijelo tvoga Sina,
Neizmjerne cijene dar, stavlja tebi na oltar.
Složi glas svoj, dušo moja, sa nebeskim četama,
Pjevajte mu, usta moja, koji je nad zvijezdama!
Sve što bješe i sve što je, sve je puno slave tvoje,
Sve te diči i slavi, Oče vječne Ljubavi!
Hrvatsko nebo